Pratite nas

Reagiranja

Što će Pupovac u Jasenovcu kada ne zna gdje su Vukovar i Škabrnja

Objavljeno

na

Ne stišava se bura oko bojkota ovogodišnje komemoracije žrtvama logora Jasenovac.

[ad id=”93788″]

Obzirom da se na ovakve skupove nikoga ne zove „svečanom pozivnicom“ svatko može, ali i ne mora doći. Oni koji će doći, a takvih je većina, sigurno cijene i poštuju nevine žrtve. Na ovom mjestu ne bi smjelo biti političkih „prepucavanja“, već se od svih sudionika događanja očekuje da prije svega u miru i tišini zapale svijeće i polože vijence te da minutom tišine odaju počast svima koji su na ovom mjestu stradali u vrijeme i nakon II. svjetskog rata. To oni čije su kosti pronađene u ovom još uvijek neistraženom logoru jedino očekuju, a zbog njih se i dolazi na komemoraciju.

Međutim, ovaj skup navodno će bojkotirati i nitko drugi nego „njegovo veličanstvo“ dr. Milorad Pupovac! Mediji su tom činu posvetili znatan prostor, a mi se pitamo: zbog čega? Taj čovjek je čelnik udruge (sic!) Srpskog narodnog vijeća, dakle ne radi se o nikakvoj „posebnoj“ organizaciji i njegovo je pravo da se ponaša kako on najbolje zna i umije. Ali, ovoga puta, poglavito nakon iznimno dobro napravljenog i s velikim uspjehom prikazanog dokumentarnog filma o Jasenovcu autora Jakova Sedlara, čelnik Udruge SNV-a jednostavno radi „cirkus“, kakvog smo inače navikli gledati i slušati u njegovoj režiji. Ta njegova udruga predstavlja, kako kaže predsjednik slične srpske organizacije iz Grubišnog Polja (Srpske pravedne stranke) Nenad Vlahović, tek osam (8) posto Srba koji žive u Hrvatskoj! Dakle, da se malo našalimo, to je tek nešto više nego što ima članova njegova proširena obitelj, od kojih neki (odlično) žive i u inozemstvu. Pa, ako se „njegovo veličanstvo“ tamo i ne pojavi, komemoracija će se održati i budite uvjereni da nitko ne će žaliti što ga tamo nema, tim više što je, na žalost, prema svemu sudeći, izabrao i ovaj tužan skup za svoju osobnu promociju, što jer naprosto sramno i nedopustivo.

Kao prvo, da poštuje žrtve, njegovo bi se „veličanstvo“ barem jednom iskreno poklonilo svim poginulim Hrvatima, ali i Srbima koji su bili pripadnici Hrvatske vojske i policije tijekom Domovinskoga rata, odnosno agresije na Republiku Hrvatsku. Kad ste njega i, primjerice, Stanimirovića vidjeli sa lampionima i vijencima da odaju počast stradalima u Vukovaru, Škabrnji, Osijeku, Voćinu, Vinkovcima, Dubrovniku, Karlovcu, Plitvicama, Kninu, Zadru, Gospiću ili na nekim od niza drugih gradova i mjesta gdje su srpski i ini četnici masakrirali, palili i ubijali nevine ljude, od 1990. godine? Kad ste čuli ili vidjeli da je Pupovac i njegova ekipa zahvalila i posjetila neku obitelj u kojoj su i nekoliko članova sudjelovali u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, ili kad ste čuli da je osudio Srbiju, Crnu Goru i domaće izdajice za agresiju? Itd., i tako redom. Ali zato smo od tog „velikana“ i ovih dana mogli pročitati da kaže kako se „u javnom prostoru mogu čuti i vidjeti poruke kojima se obnavljaju ideje ustaškog pokreta (!), veliča njegova ideologija i njegovi predstavnici, što za posljedicu ima širenje govora mržnje i netolerancije prema političkim razlikama, etničkim i drugim manjinama“. Pupovac zatim svoju („obiteljsku“) udrugu (!) naziva (da ti pamet stane) „institucijom“ i nadodaje da se u Hrvatskoj „vrijeđaju sjećanja na žrtve“ i „negira stradanje, a veliča one koji su ga uzrokovali!“.

Međutim, koliko je znano i vidljivo, Hrvati baš za razliku od njega i njemu sličnih, i te kako poštuju svoje nevine žrtve, od „stoljeća sedmog pa naovamo“.
A gdje je on vidio i vidi u Hrvatskoj ustaše? Možda prigodom obljetnica stradanja nevinih Hrvata u Vukovaru, Pakracu ili Škabrnji? Ili na koncertima Marka Perkovića Thompsona? Možda vidi „buđenje ustaštva“ prigodom odavanja počasti nevino stradalim Hrvatima kod jedne od 145 dosad pronađenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata, od kojih dosad on i njegova „institucija“ na žalost nisu javno posjetili ni jednu!

Osim toga, kako to da se boji „ustaša“, a ne boji se četnika u Srbiji, koji javno, iskreno i otvoreno uzdižu Dražu Mihailovića- Čiću, pale hrvatske zastave, podižu spomenike onima koji su mučili i ubijali Hrvate?

Kako se ne boji komunjara i Jugoslavena koji svako malo u Kumrovcu, ali i drugdje pjevaju „Od Vardara pa do Triglava“, koji viču protiv hrvatske države i hrvatskih branitelja, s partizanskom crvenom petokrakom na čelu, kakve su nosili i četnici u Vukovaru?

O takvim stvarima šuti. Niti što vidi niti zna!

Pa, kad „njegova veličanstva“ nema kad Hrvati obilježavaju tužne obljetnice iz nedavne prošlosti, zbog čega i koga bi ga trebalo biti na komemoraciji u Jasenovcu?
Ako hoće neka dođe, a ako ne će – široko mu polje!

Pupovac se počeo „buniti“ u svezi ovog tužnog događaja tek kad je čuo da će tamo biti i novi ministar za kulturu Republike Hrvatske Zlatko Hasanbegović.
Valjda bi ga bilo sram da ga neki fotograf uhvati u društvu ili pokraj ovog iznimno cijenjenog čovjeka i ministra….

A tko je i što je Pupovac najbolje se možete uvjeriti ako na internetu potražite tv-emisiju u „Zdrav mozak“, u kojoj „razgovara“ s nikim drugim nego s predsjednikom Vlade RH – Tihomirom Oreškovićem, odnosno zabavljačem koji se predstavio u njegovo ime.

Da pukneš od smijeha.

Nakon toga, već su mnogi rekli, pametnom – dosta!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari