Pratite nas

‘Što ćemo jesti?’, ‘Što ćemo piti?’ , ‘U što ćemo se obući?’

Objavljeno

na

»Nitko ne može služiti dva gospodara. Ili će jednoga mrziti i drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prianjati i drugoga prezirati.

[dropcap]N[/dropcap]e možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne budite tjeskobno zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« »Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? Tko si od vas može svojim brigama produljiti život za samo jedan sat? I što ste tako tjeskobno zabrinuti za odijelo? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« »Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti i ne pitajte: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za se. Dosta je svakom danu zla njegova.«

(Matej 6, 24-34)

POD TERETOM BRIGA

„Svaku večer ja svoje brige predam Bogu.

On će i onako cijelu noć biti budan.“

Mary C. Crowley

Koliko je današnja tema, hajde nazovimo je kolokvijalno „don’t worry, be happy“, primjerena trenutku u kojem se mi kao narod i kao pojedinci nalazimo?

Gospodarska kriza, ideološke podjele, bešćutnost i bahatost političke kaste, visoka nezaposlenost, ugroza vitalnih nacionalnih interesa, medijsko jednoumlje, stalni pad životnog standarda, nedostatak vizije, sveprisutna tjeskoba i zabrinutost … dugo bismo mogli nabrajati sve ono što naše brige, ne da smanjuje, nego ih eksponencijalno povećava.

Isusove riječi da ne budemo „tjeskobno zabrinuti“ mogu većini, koja ih danas sluša, zazvučati šuplje, zar ne ?!

Uz sve nabrojeno postoje među nama i oni kojima su brige i nevolje standardni dio života, pa čak i u vremenima društvenog mira i obilja.

Beskućnici, terminalno bolesni, nevoljeni, rastavljeni, ostavljeni, zlostavljani. Oni čija su se djeca odala drogi, alkoholu, abortusu. Oni čiji roditelji pate od kronične demencije. Ljudi teško mentalno bolesni. I ovdje je popis nevjerojatno dug.

Teško je ne suosjećati s ovim ljudima, a možda smo i mi sami, još tako reći do jučer, bili među njima, na ovom popisu, pa znamo jako dobro što je to kada te brige uvale u tjeskobu, a tjeskoba se pretvori u očaj.

I evo sada Isusa sa svojim današnjim porukama koje tresu i zbunjuju.

Nemilice tresu i zbunjuju. I ne daju nam mira.

Taman kada smo pomislili kako ćemo ovu nedjelju provesti u ozračju mira i dobrog raspoloženja, evo Isusa koji razvaljuje sve naše planove.

Jer, htjeli mi to ili ne htjeli, nakon Isusovih riječi, nama instinktivno padaju na pamet pitanja tipa: „A što ako se „ukrajinski scenarij“ pojavi kod nas?“, „A što ako propadne ova turistička sezona?“, „A hoće li Bog i sutra voditi računa o nama?“, „Hoće li nam isplatiti mirovine?“. „Što se ovo zbiva sa zdravstvom?“.

Što to Isus želi od nas?

Kaže nam služite Bogu, a ne stvarima. Kaže nam da ne brinemo, jer ako najprije tražimo Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, da će nam sam Bog osigurati sve ono ostalo, što nam je tako potrebno. Dakle, ne bismo trebali brinuti ni kako ćemo platiti račune za režiju, ni kako ćemo vratiti kredit, ni kako ćemo platiti osiguranje, hranu, školovanje djece … e, da.

E, da je Isus sada tu pitali bi mi njega ako bi nam se pružila prigoda: „Dragi moj Isuse, zar ti stvarno ništa ne znaš o globalnoj financijskoj krizi? Znaš li ti koliko je samo nezaposlenih u Hrvatskoj? Jesi li ti ikada čuo za čovjeka koji se preziva Linić?“

Sve bismo mi to tako rado pitali Isusa, a Isus bi, najvjerojatnije, s onim svojim blagim osmjehom na licu, govorio o pticama nebeskim, o ljiljanima u polju … i … nazvao bi nas – malovjernima.

Jer mi to uistinu i jesmo.

Ali mi bismo se opet pitali, pa dobro, što to ti Isuse želiš od nas?

Isuse, mi ti želimo sigurnost, sigurnost za sebe i za svoju djecu. Vidiš kakva su vremena, a ti nama o pticama i ljiljanima? Mi smo sve svoja nadanja položili u EU, u NATO, u Euro, u strana ulaganja, u narednu turističku sezonu, u stabilnost mirovinskog fonda, u dodatno zdravstveno osiguranje, ali čini nam se da se sve to raspada, a ti … ti opet o pticama i cviću?

„Ako Gospod ne gradi kuće,

uzalud se muče graditelji.

Ako Gospod ne čuva grada,

uzalud stražar bdi.

Uzalud ustajete prije zore

i kasnite na počinak,

vi što jedete kruh muke:

miljenicima svojim u snu on daje.“

(Psalam 127, 1-2)

Tijekom čitave povijesti čovjek je opsjednut stjecanjem. Stjecanjem materijalnih dobara. Radimo naporno kako bismo izgradili svoje kuće, svoje domove. Prezaposleni smo stjecanjem stvari koje bi nam (mi u to uistinu vjerujemo) trebale osigurati sigurnost za nas i za naše obitelji. Rano ustajemo, odlazimo na posao, ubijamo se radeći po čitav dan i onda, došavši kasno kući, padamo od umora. Nešto pojedemo i tonemo u san, potpuno iscrpljeni. Ponekad se naš rad pretvori u čistu bol. A sve to radimo zato što užasno brinemo da ako tako ne postupimo da ćemo mi i naše obitelji – propasti.

Iako mi „vjerujemo u Boga“ mi „Bogu ne vjerujemo“.

Ne vjerujemo da smo mi najveća Božja briga, nego sigurnost tražimo u drugog gospodara. U materijalnom.

Zašto smo takvi? Zašto tako živimo?

Mi živimo pod krivim pretpostavkama, koje su u apsolutnoj suprotnosti s onim što nas Isus uči i što Sveto pismo kaže. Nas je privukao sirenski zov lažne životne filozofije, koja nas uvjerava da je svrha našega života, da je smisao našeg postojanja – akumulacija stvari. Prikupljanje svega i svačega. I da je ono za nas najvrjednije ovdje – na zemlji.

I kada mi tu filozofiju, filozofiju naših zemaljskih gospodara, prihvatimo i kada živimo po njoj, onda naš život s vremenom izgubi stabilnost, izgubi ravnotežu, izgubi fokus. Mi Boga zamijenimo stvarima, ambicijom, novcem, karijerom, svojim egom i onda je naš fokus na tim stvarima, a ne na Bogu.

Sve te stvari zauzimaju samo središte našega bića, a kako smo mi „djeca Božja“ i naše je srce, kako kaže Sv. Augustin, nemirno dok se ne smiri u „tebi Bože“, onda neminovno dolazi do neravnoteže. A kada dođe do neravnoteže, e onda mi padamo. Padamo pod teretom briga.

U svojoj knjizi „Vjeruj i pripadaj“ Bruce Larson piše kako je godinama radio u NYC gdje je u svojem uredu savjetovao velik broj ljudi koji su se hrvali sa svojim brigama. Često bi im predložio neka prošetaju s njim do zgrade RCA (Radio Corporation of America).

Pred ulazom u tu zgradu nalazi se divovska statua Atlasa, savršeno građenog čovjeka, kojemu su svi mišići napeti do krajnjih granica i koji drži Zemlju na svojim ramenima. Najsnažniji čovjek na planeti, predstavlja čovjeka i snagu ovoga svijeta, ali koji jedva stoji pod svojim teretom.

I svojim suputnicima Bruce Larson bi rekao: „Eto, to je jedan način kako živjeti svoj život – pokušati nositi čitav svijet na svojim ramenima. Ali sada pođite sa mnom preko ulice.“

Na drugoj strani Pete Avenije nalazi se katedrala Sv. Patricka i tu, iza glavnog oltara, nalazi se svetište dječaka Isusa. Isus je prikazan statuom dječaka od desetak godina, koji bez ikakvog napora drži čitav svijet u jednoj svojoj ruci.

Ono što je Bruce Larson želio reći svojim pacijentima bilo je pred njihovim očima.

Mi imamo izbor.

Možemo se pouzdati u ovaj svijet, u njegovu sigurnost, možemo se pouzdati u svoju vlastitu snagu i moć, možemo pokušati nositi svijet i sve svoje brige na svojim ramenima.

Ili možemo se okrenuti Bogu i reći mu: “Bože, ja odustajem. Evo ti život moj. Evo ti sve moje brige. Ja ti dajem čitav moj svijet, jer ja bez tebe ne mogu. Bez tebe padam i propadam pod težinom svojih briga.“

Kada se mi pouzdajemo u Krista onda su naši životi (i sve naše brige) najveća Kristova briga.

„Predajmo svoj posao, svoje planove, sebe same,

svoje živote, one koje volimo, svoj utjecaj,

sve svoje, pravo u Božje ruke, i tada,

kada mu sve predamo,

ne će preostati ništa

o čemu bi brinuli.“

(Hudson Taylor, misionar u Kini)

Ivica Ursić/hrsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari