Pratite nas

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima nema Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

Naivna trogodišnja trešnja u voćnjaku procvjetala je nježnim bijelim cvjetovima, radujući se proljeću. Njezina nešto starija i iskusnija susjeda nije nasjela, ali ako se ovako nastavi, i ona će. Uostalom, čuje dječje glasove s igrališta, znači da su proljetni praznici. Ne zna da su na snazi cirkularni listopadski školnički štrajkovi, usporedno s potpunom anarhijom proizvedenoj u famoznoj Školi za život, nedomišljenoj u teoriji, pa zatim i u praksi, objašnjenoj i objašnjavanoj mandarinskim jezikom koji nitko ne razumije, prepuštenoj napokon improvizacijama koje se svode na nagli povratak uhodanoj tradiciji, sa svim njezinim nedostatcima, ali i stalnostima zaslužnim za dobre „ishode“ mnogih naraštaja, ali i za grijehe postupnog obespismenjavanja mladih, što je dovelo do poraznog ukidanja „eseja“ na državnoj maturi, a taj je poraz prouzročen upravo tehnološkom revolucijom koja je mladež, i prije te škole za život, lišila znanja temeljnoga pisanog izražavanja na svom vlastitom, hrvatskom jeziku. Pomagala s malim ekranima samo će produbiti problem i knjigu – čitanjem koje se obogaćuje pismenost učenika – svesti napokon i konačno na čudnu i nepotrebnu hrpu papira.

Na tom je putu, uostalom, i Nobelova nagrada za književnost koja se također postupno prostituirala, neko vrijeme u novije doba ipak u nešto luksuznijim salonima za masažu, a zatim se srozala na nuđenje u mračnim ulicama. Nagrade za književnost i mir u svijetu oduvijek su bile političke naravi, ali su barem u nekim slučajevima i tako ideologizirane dodjeljivane opusima i autorima literarno nezanemarivim. Sada se i od te „estetičke komponente“ radikalno odustalo, pa se novi dobitnici bezočno predstavljaju kao najbolji na svijetu i trpaju na švedski stol koji tvrdi i nadalje da se na njemu nalaze (citiram) „najizvrsnija djela s idealističkim stremljenjima“. Tako je nagradu dobio Peter Handke, čiji nam je idealizam poznat, naime ideal velikosrpskoga fašizma, ukoričen u dvije knjige od kojih se prva zove „Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju“, a druga je ljetni dodatak svetosavskom putopisu, iz 1996. Je li u žiriju bio i švedski ljubitelj Miloševića, Carl Bildt, ne znam, vjerojatno nije, ali je njegov duh obuzeo očito i akademike valjda sklone i srbijanskim akademicima, autorima memoranduma, broj jedan i dva. Pa kada sam negdje izjavio da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat (a nisam bio prvi), onda su opisani Handke i njegovi nadarnici tek jedan od sporednih rukavaca toga rata, na „neutralnom“ književnom polju, rata koji se agresivno vodi i u unutar Hrvatske, medijski poduprtim favoriziranjem fukare, ali i uz pomoć hrvatskih vlasti svih boja. Čak se fukara u ovom slučaju malo prenerazila pa udarila po Handkeu, ne zato što bi joj bio nesimpatičan, nego poradi toga što je previše otvoreno stao uz velikosrpsku žgadiju i slavio Miloševića. Domaćim našim zaplotnjačkim potkornjacima učinilo se da je i njih razotkrio, pa su panično reagirali.

Da vidimo što o Handkeu misle izvan Hrvatske. Srbiju ne ćemo spominjati, ona je naravno zadovoljna i sretna, ali što kaže recimo Alen Finkielkraut? Kaže da je Handke ideološko čudovište. Jonathan Littell još je izravniji, veli da je Handke asshole, a Salman Rushdie kandidirao je još prije dvadesetak godina Handkea za nagradu „International moron of the year“, iliti u prijevodu idiot godine. Upitan sada što misli o friškom nobelovcu, reče Salman da nema što dodati.

A glede književnosti, bez politike: Handke je kao prozni pisac malo pa nikakav, nezanimljiv, jači u drami, a jedina doista dobra jest „Kaspar“ iz njegove mladosti – gledali smo ju u Teatru ITD vrlo davno.

Vratimo se u politiku. Nije Handke prvi nobelovac koji je, usprkos svemu što se dogodilo devedesetih, čvrsto na strani Srbije, a protiv Hrvata, naravno. Taj drugi je Bob Dylan, pravim prezimenom Zimmermann, kao što znate (a tako se zvao i veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmermann koji je do kraja držao štangu već krepaloj Jugoslaviji). Dylan je, doduše, u prvi mah odbio Nobela, ali se poslije pokajao i raspitivao može li dobiti novac. Kako je završilo, ne sjećam se. Taj Dylan dilao je po svijetu mržnju prema Hrvatima i pristajao uz tezu ugroženosti Srba. Čuvena je njegova izjava da Hrvati mogu nanjušiti Srbe, otprilike.

Ne bih se sada vraćao na to da neka klatež nije nedavnih dana na Trgu Republike Hrvatske (!) izvela bljutavi performans, pod budnim okom slabo plaćenih hrvatskih policajaca. Iz objavljene notice razvidno je o čemu se radilo: dvije su djevojke sjedile (u šatoru ili bez?) , a „publika“ je trebala pogoditi koja je od njih Hrvatica, a koja Srpkinja. Tko je pogodio, dobio je novčanu nagradu. Kakvi su to bili ljudi koji su se u pogađanje upustili, je li im trebalo i to malo novaca za kruh, ne znam, ili su bili unaprijed pripremljeni, ali se vjerojatno uvijek nađe i bedaka koji nasjedaju takvim bijednim provokacijama na tragu upravo Dylana i njegove izjave, s tim da valjda nisu njušili nego sam odoka pogađali. No, nisu krivi bedaci, nego oni koji su takvu predstavu dopustili, a – budući da je sve čuvala policija – očito su provokatori dobili dozvolu za održavanje na trgu, koji na njihovu žalost više ne nosi ime zločinca odgovornog za genocid nad Hrvatima. Sve u sklopu specijalnoga rata koji sam spomenuo, nametanja suvremenim Hrvatima nepostojećeg šovinizma, e da bi se, gomilanjem opisanih „akcija“ došlo do stanja kada će nekim Hrvatima prekipjeti, što performanseri i žele. Ili na kraju svim Hrvatima, jer baš svi pomalo razumiju da je riječ o razrađenoj strategiji s pokroviteljima iz „hrvatske“ vlasti i usklađenoj s Beogradom, a prirodno je (ha) da se specijalni rat prije svega, kao uvijek o u povijesti, vodi dovlačenjem snaga na polje kulture, pa ako i kada to uspije, onda se prelazi na druge načine ratovanja, s tim da je pola posla već obavljeno.

A Nobel dodijeljen Handkeu samo je šlag na torti, na neki način međunarodno priznanje ljubiteljima genocida, koji Srbija ne priznaje, ni Handke. Sljedeći nobelovac (za mir) mogao bi biti Zuroff, koji također ne priznaje srpski genocid u Srebrenici. Hrvatima je ulaz zabranjen, pa imali su već nobelovca Ivu Andrića, samoodvedenog u druge vode. I tako, ode Nobelova nagrada u povijest, na najtužniji mogući način, a ostat će popis dobitnika među kojima su primjerice Pirandello, Faulkner, Shaw, Hemingway, Beckett, Neruda, T. Mann i još mnogi. Doduše, u korist Handkea: već je jedan rasist dobio Nobela, naime Kipling od kojega se to ne bi očekivalo.

Pa dok negatori srbijanskog i srpskog genocida nad Hrvatima i muslimanima-bošnjacima dobivaju nagrade, iz Vukovara koji je na svojim leđima najviše u Hrvatskoj osjetio krvavu, zaslinjenu mržnju divlje soldateske, dolazi odlučna riječ: Dosta! Dosta je prenemaganja hrvatskih vlasti i izgovora zašto u više od dva desetljeća nisu pronašli zločince, zašto nisu energičnije tražili da Srbija plati ratnu odštetu, pa čak ni da prizna srbijanske logore u koje je odvedeno trideset tisuća Hrvata i Hrvatica, a mnogi nisu preživjeli. Dnevne novine objavile su popis ubijenih Hrvata u Vukovaru, i to opet ne zahvaljujući „državi“ nego franjevcima koji su strpljivo tragali za podatcima. I ostavili mjesta na popisu za nestale.

Hrvatska politika ne može se voditi pogledom iz Zagreba, nego pogledom iz Vukovara, a sve izlike (nije trenutak, nemojmo sada opet o tome, pa nismo još ni dotaknuli Križne putove, idemo kronološkim redom) amoralne su i ranjavaju hrvatsku dušu. „Država“ odgovara podizanjem optužnice protiv nekih četničkih čudovišta iz Leve Supoderice, za koje je upravo saznala. Njezina taktika je providna i ide na ruku hrvatskom patriotu Pupovcu, koji više no očito upravlja žalosnim Puppenteatrom (ponavljam se), pa i doziranjem „progona“ zločinaca, prije svega onih koji su nedostupni. Gradonačelnik Vukovara i nije imao drugog izlaza do da podigne glas, jer živi u Vukovaru i s Vukovarcima, pa valjda i on sreće na ulici podrugljive razbojnike koji znaju da ih čuva „viša sila“ iz Zagreba. Sadašnja vlast je ucijenjena, u ulozi ginjola, i to znaju i vrapci na krovu. Ucijenjena s nekoliko strana, drhtavo čuva krhku stabilnost, u čemu joj pomaže i HNS koji ne postoji izvan Vlade i koalicije, što je isto tako nonsens čak i u neobičnoj hrvatskoj varijanti demokracije, a čim im tko zaprijeti izvanrednim izborima, odmah traže sastanke, dijalog, jer ne će dobiti ni jedan posto oko kojega se sada vrte. Grupacije koje su preko volje uzele u koaliciju i HDZ, nametnule su se toj nekada slavnoj stranci (pokretu) koja je u opasnosti da postane neprepoznatljivom u narodu, a živi još, i dobiva glasove, upravo na rečenoj staroj slavi.

Dalibor Jelavić

Smrt slikara Dalibora Jelavića na trenutak je svratila pozornost na umjetnike dragovoljce. Hrvatska televizija se (ipak) našla ponukanom da opširnije obavijesti hrvatsku javnost o umjetničkim vrlinama toga doista posebnog čovjeka. Novine – kako koje. Neke samo omanju vijest, neke i puno više (vrlo dobar In memoriam Patricije Kiš). Potpisnik ovih redaka govorio je nad odrom Dalibora Jelavića u ime Satnije hrvatskih umjetnika iz Domovinskoga rata, te donosim ovdje govor gotovo u cijelosti: „U onim vremenima kada je postalo razvidnim da je na kocki opstanak hrvatskoga naroda i mlade države, brojni su se umjetnici svih naraštaja stavili na raspolaganje domovini. Najspremniji od njih, tada srednje i mlađe generacije, postali su pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, dragovoljne postrojbe do tada nezabilježene u povijesti ratovanja. Među njima i slikar Dalibor Jelavić, koji je prvi odnekud nabavio maskirnu odoru i okupljao likovne umjetnike. Sjećam se naših razgovora u tadanjem Likumu i obližnjem Društvu hrvatskih književnika, kada smo se složili da u istoj postrojbi treba okupiti sve umjetnike – slikare, kipare, književnike, glumce (i odvažne glumice), redatelje filmske i kazališne, pjevače operne i estradne, kaskadere, te i ostale. Oružanu postrojbu predstavili smo hrvatskoj javnosti ispred zapuštene Mogile, podignute svojedobno u slavu tisućite godine Hrvatskoga kraljevstva, te odmah krenuli na sva područja odasvud napadnute Hrvatske. Dalibor je za sebe i skupinu kojom je zapovijedao izabrao Dalmaciju.

Iz tih ga se dana sjećamo i želimo zadržati u uspomeni. Visok i markantan, zdrav, snažan i poduzetan, neustrašiv, i u odori se odlikovao urođenom grandecom, u spoju s čvrstinom koju je donio s kamena vrgoračkog i baštine neretvanske, zagonetan onima koji ga nisu poznavali, svojeglav i samosvjestan, ironičan i ležeran pa i onda kada se pod kišom metaka iz Mokošice gliserom probijao u opkoljeni Dubrovnik. I u tim odsudnim mjesecima devedeset prve, Dalibor nije posve odbacio kist i boje, radio je plakate koji su trebali razbuditi ravnodušnu europsku javnost, a nas je zadužio svojom video kamerom. Da njega nije bilo, kronika Satnije otišla bi u zaborav ili ostala tek na dojmljivim slikama naših fotografa.

Jedan od najboljih slikara hrvatske postmoderne, Dalibor je vodio i svoj osobni rat poslije rata, dugotrajan rat s bolešću koja napada jednoga od milijun ljudi. Dvaput se vraćao s crte na kojoj počinje vječnost, a mi smo u tjeskobi pratili što se s njim događa, pratili mijene na njegovim radovima koji su u lošim danima slikani crnom bojom, a u danima nade i oporavka vraćao se blještavi kolorit po kojemu će ostati zapamćen.

Dalibore, mi koji još neko vrijeme ostajemo, opraštamo se privremeno od tebe, dok s opet ne okupimo u satniji daleko od ratova i zemaljskih muka, u nedokučivom, astralnom svijetu. Slava ti, hrabri prijatelju.“

Usput, da ne bude zabune: podosta se umjetnika uputilo na prve crte i izvan Satnije. Da spomenem samo znamenitu trojku iz Sunje, filmskoga redatelja Slobodana Praljka, kazališnoga redatelja Miroslava Međimorca i glumca Svena Lastu. I neprežaljenog Radovana Domagoja Devlića, uz Maurovića i Kordeja u vrhu hrvatskih autora stripova svih vremena. Devlić se borio u zapadnoj Slavoniji, u postrojbi zvanoj „Štraseri“. Umro je 2000. godine, u punoj stvaralačkoj snazi.

Nema Stepinca

Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima začudo (ha) nema Alojzija Stepinca. I to je, vidite, oblik specijalnog rata protiv Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Objavljeno

na

Objavio

Još malo pa će “štokholmski sindrom” postati poznatiji od štokholmskog Nobela. To su ti lijevi “intelektualci” od kojih mnogi i danas misle da je Anton Pavlovič Čehov ustvari češki pisac pun humora. Handke ne mora mijenjati nacionalnost. Uz Ivu Andrića on je drugi srpski pisac koji je  ušao u kuću slavnih.

Sjetih se hrvatskog pisca Mile Budaka, noveliste i romanopisca. Našim lijevim genijalcima tlak se dizao do neba na sam spomen Budaka-književnika. Kakav književnik, on je bio ustaša, potpisnik rasnih zakona. Čak je njegova kćer, dvadesetogodišnja Grozda Budak zbog očevih političkih stavova bila živa raskomadana.

Međutim, kod Handkea njegovi politički stavovi ne mogu zasjeniti njegovu “genijalnost”. Miljenko Jergović je oduševljen likom koji tvrdo negira genocid u Srebrenici i koji je nepozvan održao “dirljiv” govor na sprovodu Slobodana Miloševića. To je najnoviji nobelovac koji živi izvan zone savjesti i ljudskosti, čovjek kojem je ubiti 8.300 zarobljenika u tri dana “običan dan u uredu” Ratka Mladića. Ne zaboravite, Mladić je ratni zločinac koji je osuđen u Haagu na doživotnu robiju.

Uzaludna je oslobađajuća presuda našim generalima iz tog istog suda u Haagu kad slovensko-austrijski nobelovac “oslobađa” i Mladića i Slobu za čisti destilirani genocid. No, Jergović i njemu slični nisu do kraja zadovoljni. On pomalo sjetno slini što ovogodišnjeg ili prošlogodišnjeg Nobela nije dobio i Bora Ćosić. Tako u svojoj kolumni o njemu kaže: “ako ćemo pravo govoriti, jedini pisac naših jezika koji ima djelo, a bogme i recepciju, da s književnim pokrićem zasluži Nobelovu nagradu za književnost”.

Naravno, za reputaciju te već dobrano ofucane nagrade po razmišljanju našeg Miljenka bilo bi idealno da je dobije baš Bora. Nakon “trodimenzionalnog” Draže Mihailovića, kojim se Jergović ne tako davno oduševljavao, sad je na redu Bora Ćosić. Uskoro će možda i Ante Tomić početi lobirati, ali za Boru Čorbu tako da će naše komšije, s obzirom na broj stanovnika, postati prvi “na celom svetu” po Nobelovim nagradama.

Inače, naš Piter (Pan) u liku Handkea pobudio je pažnju javnosti kad je napisao scenarij za Wim Wendersov film “Nebo iznad Berlina”. Kasnije je bio označen kao austrijski “enfant terrible” jer je njemačke nobelovce Henricha Bolla i Guntera Grassa proglasio literarno “impotentnima“.

Tip je pun ljubavi i razumijevanja za Ratka Mladića i  Slobodana Miloševića, a pun mržnje prema njihovim žrtvama, pa doista zaslužuje žaljenje i uspješno liječenje. Dodajmo kako je Nobelov komitet zbog svoje česte nekompetentnosti i politikanstva bio ismijavan u svijetu književnosti. Nobel je zaobišao Lava Nikolajevića Tolstoja, Marsel Prusta, Jamesa Joycea, Vladimira Nabukova, Henrika Ibsena, Antona Čehova, Henryja Jamesa, ali i suvremene “velikane pera” poput Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Boru Ćosića itd.

Izgleda da je Nobelov komitet pao nisko. Kao da je mogao pasti visoko!

Ima i dobrih vijesti iz Lijepe naše. Večernjak na strani 3. od 12. listopada ljeta Gospodnjeg 2019. donosi zgodnu i vedru vijest: “Veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Robert Kohorst, u društvu donačelnice Općine Gračac Rajke Rađenović, otvorio je jučer obnovljeni Mjesni dom boraca Narodnooslobodilačke borbe u Srbu, što je američka vlada financirala s 350.000 tisuća dolara… Spomen dom je spreman biti sastavni dio spomeničkog kompleksa posvećenog ustanku naroda Hrvatske protiv fašizma 27. srpnja 1941.g. Veleposlanika Kohorsta je kroz obnovljenu zgradu proveo prvoborac NOB-a saborski zastupnik Milorad Pupovac”.

Članak potpisao “(h)”, pretpostavljam da se radi o hrvatskom Tanjugu tj. Hini. Draga naša ljevičarska Hina! Postoji li netko u kmetskoj i poltronskoj vlasti u RH da Bobu Kohorstu objasni kako je ono što je on napravio u Srbu ravno tome kao kad bi SAD dodijelile 350.000 dolara Meksiku za spomen-dom vojnicima meksičkog generala Santa Anne koji su 6. ožujka 1836.g. u teksaškom mjestu Alamu pobili skoro sve branitelje među kojima i legende kao što su Davy Crockett i James Bowie.

Od 275 branitelja ostalo je živo svega par ljudi. Savka Dabčević Kučar još se je 1971.g. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva i zločina nad Hrvatima. Tamo su bila pobijena djeca, čak devetero iz obitelji Ivezić, tamo je svećenik Juraj Gospodnetić bio nabijen na ražanj i živ pečen, tamo se dogodio prvi pravi genocid nad hrvatskim stanovništvom.

Sada Klasić, Jakovina i Markovina imaju “partijski” zadatak izmišljati “ustaške zločine NDH” kako bi po izlizanom receptu opravdali to svirepo ubojstvo brojne djece obitelji Ivezić. Međutim, NDH je nastala tek 10. travnja 1941.g. pa u vrijeme ”ustanka” u Srbu nije još bilo ni traga Jasenovcu i zločinima na koje se pozivaju naši “istoričari”.

Zna li Bob da je 19. rujna 2019.g. Europski Parlament usvojio rezoluciju “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine? Ovu najnoviju vijest Bob nije imao prilike pročitati ni u jednom našem mainstream mediju, ali mi se čini da u Veleposlanstvu SAD-a imaju i neke druge mogućnosti kako doći do tih saznanja.

Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Što se tiče naših mainstream ljevičara, oni se ponašaju kao da Europski parlament nije ni donio takovu rezoluciju. Hrvatska je davno izgubila medijski rat s ljevičarima koji prešućuju komunističke i velikosprske zločine, valjda da se ne zamjerimo europskim političkim licemjerima.

Uzmimo samo kao primjer našu “katedralu duha” – HRT. Urednik jedne od gledanijih emisija “Otvoreno” je glavom i bradom Denis Latin. On je, kako je to i red, onako urednički, 27. srpnja čestitao Hrvatekima “Dan pobjede”. Pun ljevičarske senzibilnosti Denis im je zapravo čestitao “dan pljačke i paleži”. Nešto kasnije Denis je malo “ublažio” svoje “progresivne” stavove pa je napisao: “Ne slavim Dan domovinske zahvalnosti, prije svega jer ne priznajem nijednu državu ni vlast. Ali čak da i ne mislim tako, ne mogu slaviti nešto što ne postoji…”

Dobro, Denis ima pravo ne priznavati državu u kojoj živi i javno djeluje. Naravno, ima on po čl. 38. Ustava RH pravo na slobodu misli, govora itd. Ali problem nastaje kad naš Denis vodi političke emisije na HRT-u, državnoj televiziji, a on državu ne priznaje. Ne tako davno napredni i vidoviti Latin, gledajući fotografiju bombardiranja Gaze, izrekao je jednu političko-pastoralnu poruku: “Ponekad mi bude žao što Hitler nije ostvario neke svoje zamisli”. Oho, to ni za koga, pa ni za našu pravobraniteljicu, nije bio govor mržnje.

I tako uglavnom sve sami ljevičari koji se godinama roje na državnoj televiziji za koju smo svi mi dužni svaki mjesec odvajati lovu. Plaćamo plaću Maje Sever, Denisa Latina, Jasmine Popović, Danijele Trbović… Ova zadnja je postala planetarno popularna od kada je, upitana bi li prijavila generala Gotovinu koji je tada bio još u bjekstvu pred Carlom i dragim Ivom, odgovorila da naravno bi te ujedno objasnila što bi napravila s lovom od cinkarenja.

Naša Trba, valjda u znak zahvalnosti za takav stav(ove), danas ima svoju emisiju u elitnom terminu. Gotovinu još nije pozvala kao gosta, a po nekim neprovjerenim glasinama tunu u tanjuru ne želi ni vidjeti. I tako je katedrala duha – HRT, zahvaljujući našim novcima, ali mimo bilo kakvog našeg stvarnog utjecaja na izbor urednika, novinara i emisija, postala čvrsta, monolitna ćelija “bratstva i jedinstva”. Svi je moramo financirati, ali nogomet bilo ligaški bilo reprezentacijski  (kao nedavno Hrvatska-Mađarska) moramo tražiti kod drugih i njima dodatno za to plaćati.

Međutim, ako sirotinja ne plati “harač” od 80 kn to i nije neki problem jer će ti naš HRT putem javnog bilježnika poslati ljubazno rješenje da si ovršen ne za 80 kn nego za približno oko tisuću kuna. To se kod nas naziva pravna država na čelu s ministrom Bošnjakovićem i njegovim genijalnim ovršnim modelima. Svi trebaju biti sretni i zadovoljni da mogu financijski malo izdašnije pripomoći naše javne bilježnike, ovrhovoditelje i, naravno, HRT s Majom, Denisom, Jasminom, Danijelom… i kolonom dokonih ljevičara. Denis nas za uzvrat razveseli s čestitkom za dan “pljačke i paleži”, a Aco Stanković svojim gostima. Isplati se! Kaj ne…?

Vlada planira, u okviru mjera opće štednje, smanjiti roditeljima porodiljsku naknadu ili im skratiti rok za rađanje na 5 mjeseci, pa neka dame biraju. 

Hajmo opet o već famoznoj političkoj korektnosti! Mlada HDZ-ovka iz Rijeke Ivona Milinović malo se zanijela. Srbi, vrbe… i skočiše na zadnje noge borci iz pjesme “po šumama i gorama”. Ivona je tada shvatila da je ovdje “direktna demokracija” te da je vrag odnio šalu pa se malo ispričala. Nešto k’o kad netko ostane malo u drugom stanju. E, sad opet o farizejima i lijevoj dvoličnosti. O dragom Denisu sam već gore pisao.

Međutim, jeste li u bilo kojem dnevnom/tjednom listu u Lijevoj našoj pročitali da se Latin trebao ispričati? Sjetimo se i popularnog i omiljenog Nenada Stazića, doživotnog SDP-ovog zastupnika, koji nas je upozorio da su “njegovi“ 1945.g. bili jako dekoncentrirani” i traljavo odradili svoj posao. Prevedeno – previše je ostalo živih. Ni SDP se nije od toga ogradio tako da nas mora zadiviti SDP-ov fascinantni humanizam. Nigdje u mainstream medijima niste nikada pročitali ni poziv na ispriku, niti njihovu ispriku za izrečeno.

Slažem se stoga sto posto s Ivanom Penavom kad kaže: “Stvorili smo bolesno društvo, dva kilometra od spomenika Blagi Zadri je spomenik Šoškoćaninu…. Tko je osuđen za ubijanje 2.717 Vukovaraca? Tko je osuđen za prekomjerno granatiranje Vukovara uslijed kojeg je izravno stradalo 1.800 civila, građana Vukovara. Tko je osuđen za organizaciju mreže logora na teritoriju Republike Srbije u kojem je bespravno zatočeno više od 6.000 branitelja i civila Vukovara…?”

Naravno, nema na to nikakvog odgovora ni od koga. Ni od vlasti, ni od medijskih ljevičara, ni od pravosuđa s posebnim potrebama. Svi farizeji muče, čkome, šute k’o zaliveni. Ali svako malo, kad netko vikne ZDS, odmah se diže medijska halabuka, prijeti se sankcijama od Slavice Lukić do Branke, Siniše i Visokog prekršajnog suda.

Imam dojam kako se sve čini ne bi li se u žrtvama agresije razvio štokholmski sindrom po kojem se lojalnošću i simpatijom prema svom krvniku stvara čvrst psihološki savez s agresorom. Kao da trebamo razviti vjeru žrtava u dobrotu agresora, dijeljenje istih vrijednosti s njim itd. Je li to doista tako ili se samo pričinja, trebalo bi istražiti. No, to su teme o kojima lijeva medijska falanga šuti. Uporno i dosljedno. Imaju oni svojih “suvremenijih” tema.

Kvaka 22

Recimo Roby Bajruši osjeća kako mora riješiti dilemu: “Jesu li Zagrepčani klicali nacistima koji su 1941. ulazili u Zagreb?”. Naravno, što se tog pitanja tiče, postoji uvijek i ona vrsta svjedoka za koje Zagorci lijepo kažu: ‘ak’ je do svedoka, krava je naša!”. Vjeko Afrić, zacementirani Jugoslaven, povjesničar Ivo Goldstein, Mahmud Konjhodžić, Klasić, Jakovina i Markovina, razglabajući na dvije stranice teksta kako bi odgovorili negativno na Bajrušijevo retoričko pitanje, nisu bili ni potrebni.

Tu su “svjedoci” Vatroslav Mimica, sverežimski režiser i slikar Jozo Kljaković… No, tu se javlja i tzv. kvaka 22! Postoji, naime, fotografija na kojoj se jasno i “glasno” vidi oduševljena gomila koja sa smjehom i veseljem dočekuje naciste. A znamo da slika govori tisuću riječi. E, sad zašto je tome tako? Isključivo zbog dvadeset godina vladavine naše “braće” po Igoru Mandiću i splitskim orjunašima. Čak su se i nacisti dočekivali kao “oslobodioci” od “braće”?.

E, to onda treba povezati i s izlaganjem Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990.g. kad je rekao kao NDH “nije bila samo fašistička tvorevina već i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”. Kad smo napokon dobili krvavi Domovinski rat te 5. kolovoza 1995.g. udovoljili “težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”, pojaviše se, k’o žuti mravi, profe povijesti s hrvatskih filozofskih fakulteta Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i dr. usko povezani s jugonostalgičarima iz dnevnih listova.

Ali kako nitko nije idealan, Jutarnjem se dogodila pogreška te su objavili fotografiju iz koje je čak i jugo-slijepcima jasno što se to zaista događalo 1941.g. u “slobodarskom” Zagrebu. Stoga molim Jutarnji da ubuduće, kod programski naručenih tekstova, idu bez slika. Mogu samo crteži Joze Kljakovića, Ede Murtića i autentična sjećanja Kreše Beljaka.

Prebirem po genijalnoj knjizi mog prijatelja Vlade Šimenca. Na strani 18 OESS izvještava  o napretku Hrvatske u ispunjenju međunarodnih obaveza. Naslov: “Prespor povratak Srba”. Valjda se misli u odnosu na brzinu kojom su pobjegli…!

Malo duhovitosti s fejsa i s drugih strana: Bojan Glavašević je na N1 ubijene i zaklane u Vukovaru nazvao “odsutnima”. Onda mu je i otac valjda samo odsutan!

Željka Gadže dijeli komplimente muškarcima:”Muškarci su kao enciklopedije: debeli, dosadni i misle da sve znaju!!!”

Jasmin Novak oglašava prodaju padobrana: “Prodajem padobran jednom korišten, nikada otvaran. Malo krvav…”

Miro Banović je malo zabrinut pa piše:”Pupovca su gađali C vitaminom. Sad on nas gađa CCCC vitaminom…”

“UN Greta je u pubertetu, a klima u klimakteriju. Ne zna se tko više divlja”, javlja na fejsu Zdravko Sertić.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari