Pratite nas

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolektivno ludilo i hrvatska nesloga

Objavljeno

na

Objavio

 Epidemija psihijatrijskih problema u 5. vojnoj oblasti

Nastavlja se ćirilizacija Vukovara. Nastavlja se mrvljenje desnice, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s politikom šutnje i čekanja, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s uhljebljivanjem podobnih. Nastavlja se „predsjednička utrka“ neformalnih kandidata koji pune turističku rupu i sezonu kiselih krastavaca. Sudeći po dobivenom medijskom prostoru ne bi me začudilo da se za predsjednika Hrvatske u utrku uključe medijski miljenici Novak Đoković i Severina, više ne znam kak se preziva.

Nastavlja se i s praksom epohalnih vanjskopolitičkih uspjeha – poslije uspješnog „projekta“ instaliranja Marije Pejčinović-Burić, na red dolazi novi „projekt“ instaliranja Dubravke Šuice. Nastavlja se i pad turističke sezone. A film General prošao je u Puli bos po trnju. Ne trebaju Hrvatima generali, dovoljan je bio onaj partizanski i vidi što sve iza njega moramo popravljati…

Favorizirana ljevica i nesložna desnica

Ne znam je li zbog svih tih i drugih loših nastavaka očajne hrvatske sapunice, ali čini mi se da je nastupilo kolektivno ludilo osobito u političko-kulturno-medijskom prostoru, odnosno u onome što je od „zdravog društva“ ostalo. Ludilo je i pomisliti, primjera radi, da je za smjenu ministrice B. Divjak samo 2 posto ispitanika stanovite agencije za izazivanje kolektivnoga ludila. Nitko se u toj ha, ha, ha agenciji nije dosjetio pitanja o tome jesu li ispitanici za otkaz SDSS-a iz vladajuće koalicije. Šteta. Rezultati bi bili ispod 2 posto. Sto posto! Tako se tretira i tetoši povlaštena režimska ljevica, unatoč činjenici da SDSS samo po „sili zakona“ ima tri povlaštena zastupnika, a HNS na izborima samostalno ne može dosegnuti ni izborni prag. Plenkoviću je i svjetonazorski nedefiniran Most bio previše desno orijentiran, pa ga je srušio kao Tito most na Neretvi, da zavara mrskog neprijatelja zdesna i prebaci na vladajuću stranu lijeve ranjenike HNS-a i SDSS-a.

A stanje na teniskom laktu desnice je i dalje tužno i neizvjesno. Raspao se mješoviti par Esih – Hasanbegović. Možda je i bolje tako, budući da otkad igraju u paru nisu uspjeli stvoriti ni elementarnu infrastrukturu, pa nijednu lopticu nisu prebacili preko mreže. A da im je do šire sloge hrvatske desnice stalo kao do lanjskoga snijega, znam od ranije. Esihova je poslije izbornoga debakla na europarlamentarnim izborima trebala dati ostavku zbog krive procjene da će sa samostalnom listom preći izborni prag. Nije prošla i nije dala uljudnu ostavku. Nije li ludo istodobno organizirati dva sabora iste stranke koja ovako i onako ne prelazi prag? Ludilo je očekivati izborne uspjehe nacionalnih snaga sve dok u sebi i međusobno demonstriraju režimu dragu hrvatsku neslogu.

Dojam o kolektivnom ludilitetu pojačao je i intervju Pupovca na N1, koji sam, nažalost, pratio uživo. I on, poput Esihove, nije preuzeo odgovornost za izborni debakl na euroizborima. Zapitao se: Zašto se u Hrvatskoj na Srbe primjenjuje politika izvanrednog stanja? Pitanje je na mjestu, ali subjekt je u rečenici potpuno promašen. Hrvati žive u izvanrednom stanju. Poražene snage u Domovinskom ratu u povlaštenom.

Izvanredno je postalo redovno stanje

Kad se spomene Srbe odmah se prisjetim onih skoro 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Umjesto za veliku Srbiju bili su za dom. Jesu li svojedobno krivo procijenili!? I sad krivo procjenjuju. Ne traže, primjerice, ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto. K tome bili su na pravoj strani kad je velikosrpska agresija u Hrvatsku uvela „izvanredno stanje“. Založili su se i izborili za uvođenje mirnodopskoga stanja. Proglasiti mirnodopsko izvanrednim stanjem izraz je, po mojem laičkom uvjerenju, kolektivnoga politludila, kao posljedice nezdravoga, zatrovanoga, društva.

Zbog toga odoh po pomoć ravno u Komandu 5. vojne oblasti JNA. Ona je 1991. godine uočila zabrinjavajuću pojavu u svojim redovima. U dokumentu od 18. srpnja 1991. „Komanda“ je redovnim praćenjem „stanja i pojava koje utiču na stanje morala u poslednje vreme registrujemo sve veći broj starešina i vojnika koji se iz raznih razloga obraćaju lekarima sa psihijatrijskim problemima. Broj ovakvih bolesnika svakim danom je sve veći, što može poprimiti oblike epidemije sa nesagledivim posljedicama. Kroz psihijatrijske kabinete poliklinike prošlo je 627 vojnika i 178 starešina psihijatrijskih slučajeva u periodu 25.06. do 15.07. 1991.“. Skoro trideset godina kasnije „epidemija“ se po vojnoj oblasti proširila i lijevo i desno. Toliko o psihijatrijskim problemima, „lekarima“ i stanju morala.

A sad na izvornom dokumentu pretresimo pitanje „izvanrednog stanja“. Recimo, u Glini. Stanoviti „kapetan Dragan“ (Dragan Vasiljković, još nije dokraja pomilovan) dan poslije otkrivene „epidemije“ u 5. vojnoj oblasti, dne. 19. srpnja 1991., (dokument se sigurno izučava na četničkim studijima), piše „Sekretaru SUP-a SAO Krajine“, „komandantu TO SAO Krajine“, „Frenkiju“, „majoru Fići“ i „oficiru bezbjednosti“ da, unatoč izvanrednom stanju i ratnom stanju koji proglasiše pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – „Trenutna situacija u Glini je zadovoljavajuća tj. pod kontrolom. Predhodnih noći je došlo do pucanja i par eksplozija (minirane par hrvatskih kuća i trgovina), medjutim što se tiče tih problema red je uveden“.

Naime: „Od večeras bi trebalo da sve funkcioniše. Svi oni koji su sebe nazivali četnicima sada se ponašaju drugačije tj. disciplinovanije. Što se tiče redovne milicije i rezervnog sastava, svi znaju svoje zadatke. Milicija obavlja zadatke kao i do sada, a rezervni sastav se bavi uvježbavanjem. Što je veoma važno, dobro smo prihvaćeni sa strane mještana Gline tj. do sada od kako smo uveli – preuzeli kontrolu teritorije, nije došlo do nikakvih ekscesa, već je uveden red i disciplina. U toku je sredjivanje štaba i upisivanje vojnika na obuku“. Ovaj je dokument sigurno tretiran kao olakotna okolnost na suđenju Vasiljkoviću, jer je 1991. u Glini uveo red i „zadovoljavajuće“ stanje.

Velim, izvanredno stanje u nas je postalo redovnim, „zadovoljavajućim“ stanjem. Normalno stanje i zdravo društvo tek treba izboriti hrvatskom slogom na ključnim pitanjima opstanka, sigurnosti i prosperiteta. I na latiničnom pismu, dakako.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Okupacija u 5 slika

Objavljeno

na

Objavio

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!

Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?

Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?

I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.

Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.

A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari