Pratite nas

Povijesnice

Što je Franjo Tuđman govorio o Jasenovcu kao poratnom, komunističkom logoru?

Objavljeno

na

Iako se zadnjih godina u javnosti pojavila teza o Jasenovcu kao poratnome, komunističkom logoru, kojega je jugoslavenska vlast 1945. za iste svrhe u koje su ga rabili ustaše preuzela od NDH, ona je u velikoj mjeri i dalje tabuizirana, a u srednjostrujaškim se medijima poima gotovo svetogrdnom, piše narod.hr

Unatoč nizu historiografskih istraživanja koja daju naslutiti suprotno od onoga što sugeriraju povjesničarski autoriteti koji vode glavnu riječ u novinama i na televiziji (usp. Slavko Goldstein: Jasenovac – tragika, mitomanija, istina), teza o Jasenovcu kao poratnome logoru koji je djelovao od 1945. do 1948. godine u hrvatskom se društvu još uvijek nije afirmirala kao legitimna i znanstvena.

U tom svjetlu, zanimljivim se nadaje tumačenje Jasenovca koje je 1996. ponudio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, u razgovoru s novinarima HTV-a, HINA-e, Večernjeg lista, Vjesnika te Političkog zatvorenika.

Ono, naravno, nije ekvivalent znanstvenome istraživanju i samo po sebi ne predstavlja nikakav dokaz, no istodobno nas upućuje na zaključak da su tezu o Jasenovcu kao poratnome logoru zastupali i pojedinci poput predsjednika Tuđmana, ozbiljnost čijega se državničkog i povjesničarskog rada sve manje, čak i u medijima koji dominiraju hrvatskim javnim prostorom, dovodi u pitanje.

Na pitanje Dražena Ćurića, tada novinara Vjesnika, o u tom trenutku aktualnoj ideji Jasenovca kao komemorativnog područja za sve žrtve na hrvatskom teritoriju tijekom Drugoga svjetskog rata, Franjo Tuđman odgovara kako je načelno suglasan s tom zamisli, budući da Jasenovac nije poprište samo onih zločina koje je počinio ustaški, već i onih koje je počinio komunistički režim po završetku rata, pa do 1948. godine.

DRAŽEN ĆURIĆ: Gospodine Predsjedniče, kada se govori o pomirbi, neizbježno je osvrnuti se na zamisao o izgradnji središta pomirbe u Jasenovcu. Samu zamisao neki inozemni i domaći krugovi napadaju. Kakvo je vaše stajalište, glede tog pitanja? Ovih dana, također, Sabor je raspravljao, o državnim blagdanima. Vođena je žestoka rasprava o tome mogu li žrtve komunizma slaviti dan antifašizma. I, postavljeno je pitanje o žrtvama Bleiburga. Na drugoj strani, Hrvatska, kao nasljednica bivše Jugoslavije, svoja prava polaže i preko antifašističke borbe. Kako pomiriti ova dva stajališta?

PREDSJEDNIK: To je jedno od bitnih pitanja upravo te politike pomirbe s kojom smo došli do hrvatske slobode, hrvatske demokracije, hrvatske države. I u Hrvatskoj su neki krugovi, neki pojedinci ustali, i u svijetu, protiv te ideje. Mislim da imamo puno razloga da upravo ostvarimo tu zamisao da Jasenovac pretvorimo u spomen-područje svih ratnih žrtava. Zašto? Zato što sadašnji Jasenovac, na mjestu sadašnjeg Jasenovca nisu samo žrtve fašizma. Poslije logora Jasenovac, za vrijeme NDH, od 1945. tamo je bio logor i komunističkih vlasti, od 1945. do 1948.

Treba utvrditi, zaista, koliko je za vrijeme NDH pobijeno, koliko poslije rata, na tom mjestu. Po mojim, to je vjerojatno javnosti poznato, po mojim spoznajama, po mojim proučavanjima tog pitanja, za vrijeme NDH nije pobijeno više od 40.000 ljudi, i to je golem broj, da je pobijeno 4, ili 4 tisuće… Zna se podatak da u Jasenovac, to je egzaktni podatak, koji se zna, da je u Jasenovac, poimenično, ušlo 28.000, ali nisu svi pobijeni, jer znatan broj je i izašao. Ali, ima i pojedinačno neevidentiranih, itd. Prema tome, za mene povijesno se tu kreće, da se utvrdi tu to, i da se ta brojka neće kretati više od toga broja. Ali, znači treba utvrditi i one, jer je tu bio logor i od onih koji su se vraćali sa Bleiburga, i drugih, koje su zatvarale komunističke vlasti, i prema tome… Prema tome, ovakav Jasenovac, kakav je danas, on za većinu hrvatskoga naroda ne predstavlja mjesto koje bi hrvatski narod kao takav mogli prihvatiti, jer su oni drugi stradali isto tako, ne u manjoj mjeri. Prema tome, ako želimo pomirbu, ako smo pomirbom došli do hrvatske slobode i hrvatske demokracije, onda upravo moramo i na mjestu Jasenovca, ne da bismo izmiješali kosti žrtava fašizma i komunizma, negoli da bismo upravo tu utvrdili – evo, toliko je stradalo kao žrtve NDH, fašizma, rasnih zakona, ali toliko je stradalo i kao žrtve komunizma, i da bismo iz ovih jama, koje imamo, prenijeli kosti tu, na to mjesto, da bismo također i to utvrdili. Ali da bismo, isto tako, tu, na tom mjestu, ali posebno, razdvojeno, stvorili i mjesta za sve poginule u Domovinskom ratu. I, moja je ideja čak žrtve fašizma, Domovinskog rata i poimenično, jer za njih znamo, sa križevima, ili kamenima, i žrtve. Prema tome, na taj način to može biti, i Jasenovac može postati mjesto svih ratnih žrtava, koje će opominjati hrvatski narod da je u povijesti bio razdvojen, da je bio doveden u stanje međusobnog sukoba, da se to ne ponovi, i da mrtve pomirimo, kao što smo pomirili i žive, njihovu djecu, njihove unuke.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Operacija ‘Tvigi 94’ – glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske

Objavljeno

na

Objavio

U samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga i mit o neosvojivosti njihova najjačeg uporišta – sela Here.

Dana 24. siječnja navršilo se 19 godina od izvođenja vojne operacije kodnog naziva „Tvigi 94“, operacije koja je u samo jednom danu slomila mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga na prostoru ramske općine i mit o neosvojivosti njihova najjačeg uporišta – sela Here.

No u konačnici bila je i glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske.

Nažalost, unatoč rezultatima operacije, iz više razloga nikada joj nije posvećen značaj kakav je zaslužila. Da bismo čitatelje pobliže upoznali s činjenicama i samom vojnom operacijom „Tvigi 94“, moramo se vratiti godinu i pol unatrag i reći nekoliko bitnih stvari koje su, barem kada je riječ o Rami, dovele do sukoba Hrvata i Muslimana.

Piše: Ante Beljo / Vojna povijest

Na samom početku srpske agresija na Republiku Hrvatsku, Hrvati ramskoga kraja prepoznali su nadolazeću opasnost, posebno poučeni krvavim iskustvom iz listopada 1942. kada su četnici Draže Mihajlovića i Petra Baćovića u tri dana pobili više od tisuću civila.

Razmjerno tadašnjem broju stanovništva Hrvati su teže stradali, iako četnici nisu poštedjeli ni Muslimane. Sukladno prepoznavanju nadolazeće opasnosti, započelo je organiziranje obrane. Na samom početku pripremanja obrane, nastaju nesuglasice s predstavnicima muslimanskog naroda koji su još uvijek živjeli u iluziji da je JNA ono kako su je nekada predstavljali, a ne srpska vojska, i da se Jugoslavija neće raspasti.

Hrvati se organiziraju kroz Općinski stožer obrane, a Muslimani većim dijelom ostaju rezervirani i ne pokazujući ozbiljniju namjeru da se uključe u obranu prema kupreškoj općini i Banjalučkom korpusu. Hrvati se organiziraju kroz Hrvatsko vijeće obrane, usporedo s time Muslimani kroz Teritorijalnu obranu.

Budući da je iz povijesti poznato da dvije vojske i dva zapovjedništva ne mogu djelovati na istom teritoriju, pokušavalo se napraviti zajedničke crte obrane. U ljeto 1992. manji dio Muslimana priključuje se obrani i odlazi na crte prema četnicima, ali kao pripadnici TO-a.

Već u kolovozu 1992. dolazi do sve većih nesuglasica i odbijanja muslimanskih predstavnika da se, sukladno odluci tadašnjeg Predsjedništva BIH, u mjestima gdje su Hrvati u većini TO stavi pod zapovjedništvo HVO-a, odnosno suprotno, gdje su Muslimani u većini da se HVO stavi pod zapovjedništvo TO-a.

Svakim danom nesuglasice su se povećavale da bi krajem kolovoza muslimansko vodstvo aktiviralo svoj tajni plan sukoba s Hrvatima – Plan „Beta“. U razdoblju od kraja kolovoza do polovine listopada 1992. stanje se sve više kompliciralo. Oslanjajući se na obećanja da će dobiti pomoć iz susjednih općina, muslimansko vodstvo definitivno se odlučilo napasti Hrvate.

Pripadnici TO-a napuštaju položaje prema četnicima na planini Raduši i zaposjedaju već pripremljene rovove i položaje u Prozoru i oko njega. Pokušavajući izbjeći nadolazeći sukob, zapovjedništvo brigade „Rama“ započinje pregovore s muslimanskim vodstvom.

Želeći ostvariti planirano, muslimanska strana na sve načine izbjegava konkretne dogovore, da bi 23. listopada 1992., za vrijeme stanke, predstavnici brigade „Rama“ dobili vijest da su u rajonu Crni vrh – Zgon Muslimani napali pripadnike brigade „Rama“ i ubili vojnika Franju Zadru. Nakon toga, pregovori su prekinuti.

Uslijedio je sukob u kojemu je muslimanska strana doživjela potpuni poraz. Odmah nakon sukoba u Prozoru, da bi sakrilo svoje stvarne namjere prema ramskim Hrvatima i HVOu, muslimansko vodstvo započelo je promidžbeno-medijski rat.

Uvidjevši da je plan protjerivanja Hrvata iz Rame u samom začetku doživio krah, koristeći većinu tadašnjih medija, posebno radija i televizija, muslimansko vodstvo u Sarajevu pribjegava medijskoj ofenzivi na HVO u koju ubrzo uključuju i Republiku Hrvatsku i Hrvatsku vojsku kao agresora na BIH.

U samom početku u javnost se plasira priča o tome kako je Prozor sravnjen sa zemljom i da su „ustaše“ pobile više od 300 Muslimana te kako se u sukob uključila i Hrvatska vojska s 12 tenkova, među kojima su se nalazili i oni njemački, tipa „Leopard“.

Zbog izjava i stavova pojedinih političara iz Hrvatske, posebno bivšeg predsjednika Mesića, u velikom dijelu hrvatske javnosti još uvijek vlada mišljenje kako su sukob u Prozoru izazvali Hrvati i da im je u tome sukobu pomagala Hrvatska vojska. Iz nerazumljivih razloga, hrvatsko političko, ali i vojno vodstvo nikada se nije ozbiljnije pozabavilo tom medijskom hajkom, koja, donekle modificirana, traje i danas.

Nakon sukoba u Prozoru stanje se donekle normalizira, ali polovinom siječnja 1993. dolazi do sukoba u Uskoplju u koji je ljudstvom i logistikom uključena i brigada „Rama“, koja je u tim sukobima imala osam poginulih i dvadesetak ranjenih.

Polovinom travnja 1993. dolazi do aktiviranja bojišnice prema jablaničkoj i konjičkoj općini i općeg sukoba između HVO-a i Armije BiH. Zbog velike duljine bojišnice koju je brigada „Rama“ držala (105 km) dolazi do stalnih problema s nedostatkom ljudstva. Nakon pada planine Bokševice (lipnja 1993.) crta obrane prema konjičkoj općini premješta se na Kućane i iz ofenzivnih aktivnosti prelazi se u „stanje mirovanja“, odnosno držanje dostignutih položaja.

Sljedeća četiri mjeseca trpe se česti napadi muslimanskih snaga što dodatno iscrpljuje ionako opterećenu cjelokupnu crtu obrane.

Polovinom rujna 1993. (13. 9.) napadom na Crni vrh započinje velika ofenziva muslimanskih snaga od Uskoplja do Mostara pod nazivom „Neretva ‘93.“ Početak ove ofenzive doživio je neuspjeh. Brigada „Rama“ na ovome dijelu razbila je muslimanske snage, čime je definitivno propao plan muslimanskih snaga da ovom ofenzivom zauzmu Prozor.

Nakon neuspjeha muslimanske vojske, iz višemjesečnih obrambenih djelovanja prelazi se u ofenzivna. Akcijama manjeg opsega pripremao se teren za ozbiljnije napredovanje i odbacivanje neprijatelja dalje od Prozora. Pred kraj listopada 1993. brigada osvaja značajnu kotu Brenovac, a tri tjedna kasnije pomaknute su crte obrane u rajonu Zavišće čime je neprijatelj doveden u nepovoljniji položaj.

Dolaskom zime nastaju nepovoljni uvjeti za ozbiljnija ofenzivna djelovanja pa je to razdoblje iskorišteno za kvalitetnu pripremu napadnih aktivnosti. Rezultat tih priprema bila je operacija „Tvigi ‘94“ čiji su rezultati donijeli rasulo u „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i promijenili odnos snaga na ramskoj, ali i uskopaljskoj bojišnici.

Odmah na početku ove briljantne operacije, temeljeći svoja izvješća na podacima UNPROFOR-a, agencija Reuters nazvala ju je „Prvom ozbiljnom hrvatskom ofenzivom“. Kada govorimo o sukobu HVO-a s Armijom BiH, za operaciju „Tvigi ‘94“ slobodno možemo reći da je za Ramu, ali i Herceg-Bosnu bila ono što je operacija „Oluja“ bila za Hrvatsku.

Operacija „Tvigi ‘94“ slomila je mit o nepobjedivosti tzv. Armije BiH i neosvojivosti njena uporišta, sela Here. U svega desetak sati razbijene su iluzije pripadnika tzv. Armije BiH o osvajanju Prozora i cijele Rame i protjerivanju Hrvata iz nje. S obzirom na događanja prije operacije, posebno pokolja na Uzdolu, zauzimanje Hera nije bilo samo od strateške važnosti, već možda više one psihološke. Iako se u više navrata planirao napad, iz nekoliko razloga do njega je došlo tek 24. siječnja 1994. godine.

Planirajući ovu operaciju, zapovjedništvo brigade „Rama“, kao i zapovjedništvo Zbornog područja Tomislavgrad, pripremalo se za njenu provedbu temeljito i po vojničkim pravilima. Danima prije početka akcije bili su aktivni izviđači i Postrojba za elektronsko djelovanje čije su aktivnosti bile dragocjene. „Snimani“ su neprijateljski sustav obrane, inženjerijski objekti, broj vojnika, vrste komunikacija, oružja i oruđa koje neprijatelj posjeduje, mogućnosti neprijatelja u dobivanju pomoći iz drugih područja itd.

Zahvaljujući podacima koje su imali, dobrim dijelom unaprijed se znalo što se može očekivati kada akcija krene pa su u skladu s time rađeni planovi: od broja vojnika i postrojbi koje će sudjelovati u akciji, oruđa koja će biti potpora, načina i sredstava komunikacije, logističke potpore, osiguranja svježih snaga koje će po potrebi biti uvedene u borbena djelovanja, do organizacije sanitetskih ekipa i izvlačenja ranjenih.

Na glavnom pravcu napada – prema selu Here i planini Konjsko – udarne snage činilo je više postrojbi za posebne namjene i protudiverzantski vodovi; uz njih tu su bili i pripadnici nekoliko bojni i satnija, sve iz sastava brigade „Rama“. Sat vremena prije početka akcije Postrojba za elektronsko djelovanje svojim aktivnostima potpuno je blokirala strategijske veze Armije BiH.

U potpunosti je blokiran paket veza, čime je neprijatelj bio prisiljen na korištenje KV radioveza. Kontrola nad komunikacijskim sustavom neprijatelja bila je potpuna, posebno na smjerovima napadnih djelovanja. U ranim jutarnjim satima udar topništva i tenkova bio je početak operacije.

Prema izvješćima koja su stizala od strane izvidničkih skupina, vidljivo je da su postrojbe na terenu imale potpuno kontrolu nad razvojem situacije. Početno djelovanje topništva imalo je za cilj unošenja panike, kidanje žičanih veza komunikacije, ali i sprečavanje uvođenja pojačanja svježih snaga na crte obrane neprijatelja. Istodobno s početkom napada na položaje Armije BiH, oko sela Here i planini Konjsko ili desnom krilu akcije, s ciljem vezanja neprijateljskih snaga i onemogućavanju upućivanja pomoći „Prozorskome samostalnom bataljonu“ i postrojbama 6. korpusa iz zone odgovornosti Operativne grupe Zapad (317 brigade iz Gornjeg Vakufa), započeo je napad na vrlo važne kote Zavišće, Škarinu glavu i Berač.

Napad na položaje na Zavišću vršili su pripadnici brigade „Rama“, a na Škarinu glavu i Berač postrojbe 1. gardijske brigade, „Kažnjenička bojna“ i postrojba „Ludvig Pavlović“. Pripadnici brigade „Rama“ zauzeli su kotu Zavišće i na dominantan položaj u borbeno djelovanje uveli tenk koji je pokrivao širok teren i olakšao napredovanje postrojbi angažiranih u napadu na druge dvije kote, koje su nakon žestokih borbi i osvojene.

Istodobno, na desnom krilu akcije, postrojbe brigade „Rama“ koordinirano napadaju iz četiri pravca:

Prvi pravac napada bio je iz rajona Komin prema Konjskom, koji su izveli Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo“ i vod 3. bojne „Uzdol“.

Drugi pravac bio je iz rajona sela Jurići u pravcu Herske krivine. Iz ovog pravca napadna djelovanja vršili su pripadnici 3. bojne i vod iz Dobroše.

Treći pravac, također iz rajona sela Jurići, bio je desno od Herske krivine, izravno prema selu Here. Napad iz ovog pravca vršili su pripadnici 1. bojne „Fofa“.

Četvrti pravac bio je iz smjera Uzdola, preko zaseoka Pale. Iz ovog pravca napadali su Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno-diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“ i Izviđačka desetina.

Probijanjem neprijateljskih crta u rajonu Herske krivine i zauzimanjem prometnice Here – Dobro Polje isključena je mogućnost da tim pravcem neprijatelj dobije pojačanje. Također, stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje kojim je neprijatelj doveden u nepovoljan položaj. Velikom hrabrošću i naporima pripadnici PPN-a „Marinko Beljo“, u rajonu Konjskog, uspjeli su probiti neprijateljsku obranu i zauzeti dio rovova.

Nedugo nakon proboja, pokušano je daljnje napredovanje, ali zbog pogibije jednoga svoga pripadnika i jakog otpora neprijatelja, odustaje se od tog nastojanja i težište djelovanja prebacuje prema dominantnoj koti Krstišće.

Istodobno, Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“, Izviđačka desetina i drugi pripadnici brigade „Rama“ napadaju u smjeru uzdolskog zaseoka Pale i preko njega napreduju izravno prema Herama.

Uz nemjerljivu potporu topništva i tenkova, sve postrojbe postižu uspjehe i napreduju prema Herama. PPN „Marinko Beljo“ osvaja kotu Krstišće čime je neprijatelj doveden u poluokruženje.

S ovakvim razvojem situacije neprijatelj panično napušta svoje položaje, ostavljajući naoružanje i opremu te se povlači u selo. Nakon zauzimanja Krstišća, pripadnici brigade „Rama“ iz više pravaca ulaze u Here, a neprijatelj je prisiljen na povlačenje u pravcu Konjskog, Dobrog Polja i Šćipa.

Nakon ulaska u selo, vrši se njegovo čišćenje, pri kojem su ranjeni zapovjednik brigade „Rama“ i dvojica vojnika. Osim čišćenja sela djelovanje postrojba prenosi se na prostor prema Konjskom i utvrđivanju novodostignutih položaja. Padom noći došlo je do prestanka aktivnih borbenih djelovanja. Tijekom borbi za selo Here Armija BiH pokušava na sve načine zadržati dio položaja i iz dubine teritorija dovlači ljudstvo iz sastava 45. brdske brigade.

Tijekom borbi neprijatelj je imao velike gubitke u ljudstvu i nije bio u stanju riješiti sanitetsko osiguranje. Također, zbog gubitaka u ljudstvu i gubitaka položaja na sve se načine pokušava zaustaviti napredovanje pripadnika brigade „Rama“. Jedan od pokušaja bio je i dovođenje ljudstva iz sastava 45. brdske brigade u rajon Blazina, kao i pokušaj provođenja opće mobilizacije u Jablanici s ciljem ojačavanja „Prozorskoga samostalnog bataljona“.

Također, cijeli dan uporno se traži pomoć iz Konjica u ljudstvu i MTS-u. Prema izvješću broj: 02 – 2/1 – 89/45 zapovjednika Operativne skupine, brigadira Vinka Vrbanca poslanom 24. siječnja 1993. u 21 sat Glavnom stožeru HVO-a, u ovoj operaciji poginulo je najmanje 30 pripadnika tzv. Armije BiH.

Koliko je vodstvo muslimanske vojske bilo izvan vremena i događanja na terenu, sama za sebe govori zapovijed Arifa Pašalića, zapovjednika 4. korpusa broj 01- 556/93 od 24. siječnja poslana zapovjedniku brigade „Neretvica“ u kojoj, između ostaloga, zapovijeda izviđanje i zauzimanje položaja HVO-a na Makljenu, zauzimanje prijevoja Makljen i grada Prozora.

Poduzetim napadnim djelovanjima neprijatelj je bio potpuno zatečen, a o rasulu koje je izazvala ova operacija najbolje govori depeša u kojoj načelnik Štaba 6. korpusa Džemal Najetović (iz Šćipa) traži zapovjednika 45. Bbr. Hasu Hakalovića da dođe u Šćipe, jer pripadnici njegove brigade odbijaju ići na prvu crtu. Akcija „Tvigi ‘94“ izazvala je rasulo i u Prozorskom bataljunu i pojačala stare sukobe i sumnje.

Naime, i prije ove operacije, iz dokumen dokumentacije pronađene kod zapovjednika Prve čete Naima Here, vidljivo je da je postojala sumnja da netko iz zapovjedništva bataljuna radi za HVO, a kao glavni osumnjičeni bili su Zijo Samardžić (zadužen za sigurnost) i izvjesni Mana (obavještajac) koji su pod neprovjerenim okolnostima došli iz Prozora.

Također, pojačani su već postojeći sukobi između dviju struja unutar bataljuna i dostigli su kulminaciju u optuživanju tko je kriv za pad Hera, a otvoreno se spominjala izdaja od strane pojedinih osoba.

U sukobu je prevladala ekstremna struja naklonjena Zuki koja je prijetila da će strijeljati svakog vojnika koji se pokuša povući s položaja.

Ove podatke potvrdio je i Armin Pračić, pripadnik ovog bataljuna zarobljen u Herama, koji je izjavio da mu je svejedno od koga će poginuti, od pripadnika HVO-a ili od svojih u slučaju neizvršavanja zapovijedi.

Ante Beljo / Vojna povijest

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

104. obljetnica genocida nad Armencima

Objavljeno

na

Objavio

24. travnja – Dan sjećanja na žrtve genocida nad Armencima

Danas je obljetnica Metz Yegherna ili Velikog zločina, prvog genocida 20 stoljeća kojim je s lica zemlje izbrisano 1,5 milijuna Armenaca

Danas obilježavamo tužnu godišnjicu, 104. godine od osmanskog genocida nad Armencima, prvog genocida 20. stoljeća. Osmanlije su prema procjenama pobile između 1,2 i 1,5 milijuna Armenaca.

Armenci su zbog svoj kršćanskog elementa, ali i ekonomskog statusa (Armenci su uz Židove i Grke tvorili građansku klasu i uglavnom su bili najbogatiji članovi društva, za razliku od siromašnih Turaka) bili nepoželjni u stvaranju novog carstva, koji je doživljavao preobrazbu iz jednog multietničkog društva u izrazitu jednonacionalnu državu. Od travnja do kraja ljeta 1915. protjerano je i ubijeno ili pušteno da umre preko milijun Armenaca.

Ubojstva su se nastavila sve do 1923. i procjenjuje se da je ubijeno preko 1,5 milijuna Armenaca, među kojima je i veliki broj žena i djece. Stravične su priče o ubojstvima žena i djece, kojima su gotovo u pravilu prethodila silovanja.

Do današnjeg dana genocid nad Armencima službeno je priznalo tek 29. država. Političke kalkulacije i danas su glavna prepreka mnogim državama za priznavanje genocida.

Armenskom narodu bi konačno priznanje pružilo moralnu satisfakciju, ali to bi bio i konačni početak normalizacije odnosa u regiji. Osim što su protjerani sa svog prapovijesnog teritorija, Armencima je gotovo do temelja uništena i njihova kulturna baština.

Poricanje genocida dio je istog zločina i samo produžetak istog.

(Slika datira iz 1915. godine. Armenske žene su silovane pa razapete na križ.)

Autor: Robert Panđža

 

Sve što trebate znati o genocidu nad Armencima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari