Pratite nas

Kolumne

Sto godina ‘Jugosfere’ – guske do danas nisu izišle iz magle

Objavljeno

na

“Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“ – naslov je zbornika radova sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 2009. godine. Spomenuti naslov plastično opisuje bit hrvatske moderne povijesti: naime, od druge polovice 19. st. do danas među hrvatskim političarima i intelektualcima imamo sukob između hrvatske nacionalne ideje, koja jedina može afirmirati hrvatsku slobodu, i jugoslavenstva koje – povijest je to nedvojbeno pokazala – znači negaciju hrvatskih prava i sloboda.

Jugoslavenske državne kreacije u dvije inačice (monarhistička i komunistička) Hrvatskoj su donijele otrovne plodove i gubitke na svim područjima: 1. Teritorijalni gubitci (gubitak istočnog Srijema, Boke kotorske, Bosne i Hercegovine, sjeverne Bačke), 2. Demografski gubitci (žrtve političkog terora, prebjezi na pravoslavlje, iseljavanje, žrtve ratova), 3. Erozija prava, morala i etike (stanje u pravosuđu danas, mentalitetski i kadrovski, naslijeđe je bivšeg sustava jednako i kriminal i korupcija koji su u snažnijem obliku u Hrvatsku uvezeni nakon 1918.), 4. Uprava kakvu danas imamo relikt je komunističke Jugoslavije i politike izmišljanja radnih mjesta.

Sto godina „Jugosfere“

Izmedu slobode i jugoslavenstvaPrvoga prosinca ove godine navršit će se 100 godina od proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. od čina koji je Hrvatsku nasilno istrgnuo iz srednje Europe te geopolitički i kulturološki pozicionirao na Balkan. Gotovi svi problemi današnje Hrvatske posljedica su danas već stogodišnje egzistencije Hrvatske na Balkanu, tj. – govoreći modernim rječnikom – obitovanja u „Jugosferi“. Naime, iako je Hrvatska od 1991. formalno samostalna i neovisna država, hrvatsko je društvo i dalje duboko impregnirano balkanštinom, a hrvatski političari ne mogu mentalno izići izvan prostora bivše Jugoslavije.

Kad govorimo o žrtvama ideologije jugoslavenstva, onda treba istaknuti da one ne počinju od 1. 12. 1918. Krvavi pohod jugoslavenstvo je započelo još u vrijeme Prvoga svjetskog rata, 1916. i 1917., na crnomorskim obalama Odese gdje su Srbi zajedno s Kozacima Hrvate prisiljavali da se priključe tzv. jugoslavenskoj legiji, a one koji nisu htjeli pristupiti premlaćivali, nabijali na kolce, tjerali da kopaju vlastite grobe i bacali u more.

U krvavoj Odesi je počelo…

„U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kanatnom zavodu’, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju“ – zapisat će u djelu „Deset krvavih godina i drugi politički eseji“ Miroslav Krleža, čovjek kojemu se teško može predbaciti nesklonost jugoslavenskoj ideji.

Osvrćući se na Odesu Krleža je u članku „Mentalitet hrvatske inteligencije“ kasnije dodao: „… Odeski pokolji bacili su sjenku na buduće događaje. Odeski pokolji nose u sebi sve elemente kasnije političke južnoslovjenske tragedije, a duboko moralno negodovanje nad tim dinastičkim umorstvom, kome je nedostajao svaki realniji politički smisao, izazvalo je u najširim masama neodređeni moralni revolt protiv jedne koncepcije koja se ovdje nametala kao novi motiv političkoga ropstva…“.

U srpnju ove godine navršilo se sto godina od pravaške saborske interpelacije iz srpnja 1918. kojom je tadašnji predsjednik Stranke prava dr. Aleksandar Horvat javnost upoznao s „grozotama u Odesi“. Već tada, pet mjeseci prije „prisajedinjenja“, hrvatska javnost mogla je vidjeti što Hrvate čeka u Jugoslaviji.

Istaknuti jugoslaven i član Jugoslavenskog odbora Franko Potočnjak kao očevidac događaja svjedoči da je odred u Odesi od samoga početka od strane Srba smatran srpskim, a hrvatskim i slovenskim zarobljenicima psovali su se otac i mater i nazivalo ih se marvom, gamadi i svinjama austrijskim. Dok bi se smrklo, svjedoči Potočnjak, svake je večeri u zarobljeničku baraku upadao neki narednik sa svojom družinom i po zarobljenicima „lupao nemilosrdno desno i lijevo šakama i kundacima, grdeći im šokačkog i kranjskoga Boga“, prijeteći „da će im to biti ‘kruh svagdanji kad Srbin zagospoduje u njihovu domu“.

Prema stručnjacima za vojnu povijest dr. Slavku Pavičiću i ing. Franji Perši, Srbi su u Odesi zajedno s ruskim kozacima poubijali i pobacali u Crno more oko 10 000 hrvatskih vojnika koji nisu htjeli pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji.

Guske nisu izišle iz magle

Unatoč svemu navedenome, guske su prvoga prosinaca 1918. odlutale u maglu iz koje ni danas nisu izišle. Svjedoči o toj magli činjenica da srpski političari usred Hrvatske i danas javno lamentiraju o srpskoj ugroženosti (a upravo je kult „ugroženog Srbina“ glavno pogonsko gorivo velikosrpske ideologije) kao i to da se o državi koja je izmislila par-nepar vožnju i bonove za hranu, a mogla se neko vrijeme ekonomski održavati isključivo zahvaljujući njemačkim ratnim reparacijama, bespovratnim kreditima zapada i doznakama iseljenika, skladaju panegirici, a pokušavaju u medijsko-političkim jogurt diverzijama javno ismijati oni političari koji ukazuju na loše strane bivšega jugoslavensko-komunističkog sustava.

Sve je to za jugofile bio „crno-bijeli svijet“: rock glazba i dobra zabava, kundačenje i premlaćivanje hrvatskih studenata u vremenu Hrvatskog proljeća, politička ubojstva protivnika Jugoslavije, kao i u povijesti civilizacije teško viđena zvjerstva bleiburške topografije smrti, predstavljaju tek fantazmagoriju radikalnih desničara koji ustašoidno bulazne… Trebalo ih je još više pobiti, reći će neki otvoreniji i „pošteniji“ jugofili!

Dvije Jugoslavije su u svakom pogledu, pa i u onome moralnom uništile hrvatsko društvo. I sve dok se jugoslavenski mentalitet kao dominantna vrijednosna matrica ne iskorijeni iz hrvatskoga političkog, medijskog i društvenog života Hrvatska će nastaviti put destrukcije i propadanja.

Jugoslavenstvo ili sloboda. Trećega nema…

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRSTIĆ: Je li marakeški sporazum za RH obvezujući ili mu samo trebamo biti ‘predani’?

Objavljeno

na

Objavio

Migracije nisu ljudsko pravo, kaže ministar Davor Božinović u posljednjem intervjuu za Jutarnji list. No, to je samo jedna u nizu interpretativnih izjava otkako je ova Vlada odlučila prihvatiti marakeški sporazum. Božinovićev govor u Marakešu također je zapravo bio – interpretativna izjava.

“Kompakt ne stvara pravne obveze na bilo koji način, ne traži uspostavljanje međunarodnih zakona niti dodatno interpretira postojeće međunarodne sporazume ili obveze, niti uspostavlja ljudsko pravo na migracije”, dio je govora ministra Davora Božinovića na engleskom jeziku.

Ministar policije je, dakle, samim svojim prisustvom “potpisao” kompakt u Marakešu, ali se od njega odmah i ogradio. Zanimljivo je da u hrvatskoj verziji govora – te rečenice uopće nema. Kao interpretativna izjava može se shvatiti i novi prijevod kompakta.

Premijer Andrej Plenković je odlučio biti kreativan: “Rečenica u kojoj stoji da kompakt ‘nije pravno obvezujući’ prevedena je tako da je izbačena riječ ‘pravno’. U hrvatskoj verziji, dakle, sporazum uopće ‘nije obvezujući'”.

Na pitanje kako to Marakeški kompakt može biti posve neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’, Plenković je riješio tako da je u novom prijevodu 46 puta umjesto “obvezujemo se”, 46 puta napisao – “predani smo”.

“Čini mi se da je riječ o engleskoj riječi commitment, što ne znači obaveza nego predanost, a to je nešto sasvim drugo”, tumači Plenković.

To solomonsko rješenje sasvim sigurno ne pokriva puno značenje engleskog izvornika. No, za Plenkovića se nastavlja shizofrena situacija – ako želi u Schengen do svojeg predsjedanja EU – mora istovremeno olabaviti odnos prema migrantima i pojačati obranu najdulje vanjske granice Unije.

S jedne strane i dalje će ga optuživati da potpisuje otvaranje granica armiji migranata, a s druge strane da hrvatska policija čak i grubom silom vraća izbjeglice s granice.

No, s prvim snjegovima, na granici s BiH slijedi zatišje.

“Sad je hladno, imam obitelj, još jednu mlađu sestru, za nas je nemoguće da 10-11 dana pješačimo kroz Hrvatsku po snijegu. Tako da sad ne možemo ponovno pokrenuti našu igru, čekamo da vrijeme bude bolje, možda tri-četiri mjeseca, a kad se vrijeme popravi onda ćemo ponovno preko granice”, priča Rohllah Mohammadi iz Afganistana.

A njihova igra je – izbjegavanje zakona i ilegalni prolaz kroz Hrvatsku. Ovi momci ipak nisu zapeli u prijevodu, već u snijegu.

No, ni u BiH ne bi mogli dugo izdržati u ovim uvjetima.

“Dakle, plan je da sve šatore zamijenimo s kontejnerima za stanovanje koji dolaze svakog tjedna te da se svi izmjeste u smještaj koji je adekvatan, s grijanjem i svime ostalim”, kaže Dražen Roščić, koordinator međunarodne organizacije za izbjeglice IOM.

Nije pitanje treba li pomoći onima koji se smrzavaju na snijegu. Pitanje je jesu li svi ovi mladi migranti koji su zapeli na hrvatskoj granici – ujedno i izbjeglice.

“Potrebno je pojačati i pojednostavniti pristup proceduri azila svima koji žele zatražiti azil u BiH”, kaže Neven Crvenkovic, glasnogovornik UNHCR-a.

A to vrijedi i za Hrvatsku. Unatoč žučnim lokalnim otporima i odbijanju izdavanja građevinske dozvole, Hrvatska vlada odlučna je u Petrinji sagraditi centar za 500-tinjak azilanata.

No, malo tko traži nužno utočište, svi žele na bogati Zapad. Božinović tvrdi da se na grubosti hrvatske policije žale oni koji azil ni ne traže, već se policiji suprotstavljaju.

Kao što je Božinović naglasio i u govoru u Marakešu – migranti i izbjeglice moraju ostati dva jasno razgraničena problema. Pravo na azil ostaje, pravo na ilegalan prelazak preko Hrvatske – ne.

Ivan Hrstić/N1

Božinović: Zna se što je legitimni i zakonit ulazak u državu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari