Pratite nas

Vijesti

Sto godina od genocida nad Armencima

Objavljeno

na

Protjerano u pustinju da umre od gladi ili žeđi, batina ili metaka, armensko stanovništvo Osmanskog Carstva masakrirano je prije sto godina, dok njihovi potomci u modernoj Turskoj, koji su većinom prešli na islam, uglavnom šute o svojim korijenima.

Među precima Gafura Turkaya tek je poneki preživio taj pokolj. Njegov djed bio je jedan od rijetkih sretnika. Pedesetogodišnji Turkay sjedi u dvorištu armenske crkve svetog Giragosa u Diyarbakiru na jugoistoku Turske i priča da mržnja iz tih vremena nije nestala.

“S obzirom na to da se izraz ‘Armenac’ i dalje koristi kao uvreda, možete zamisliti kako je teško”, kaže Turkay.

Turkay misli na Recepa Tayyipa Erdogana, koji je prije nego što je izabran za predsjednika u kolovozu rekao da ga suparnici optužuju da je Gruzijac ili “još ružnije” Armenac.

Sveti Giragos najveća je armenska crkva na Bliskom istoku. Bila je ruševina do 2010. kada je završena obnova koju su uglavnom financirali turski Armenci ili armenska dijaspora.

ArmenijaKao član upravnog odbora Zaklade Giragos, Turkay ima zamjerku i na Nijemce. Sveti Giragos korišten je kao vojarna njemačkih vojnika u Prvom svjetskom ratu kad su carska Njemačka i osmanska Turska bile saveznice.

Iako je crkva potpuno obnovljena vjerske službe su rijetke. Danas je vrlo je malo kršćana među Armencima u Diyarbakiru. Svećenik na vjerske blagdane dolazi iz Istanbula u kojem živi najveća armenska zajednica u Turskoj, ima ih oko 60 tisuća.

Do progona u Prvom svjetskom ratu Diyarbakir je bio veliko armensko središte. “Početkom 20. stoljeća, 60 posto stanovništva bili su kršćani”, kaže Turkay.

“Tri su skupine preživjele genocid: djeca, lijepe djevojke i zanatlije”, objašnjava Turkay. Njegov djed je tada bio dijete. Gotovo svi preživjeli prešli su na islam, ili prisilno ili jer su se nadali da će ih to zaštititi.

Šute o korijenima

Turkayeva djeda odgojila je kurdska obitelj kao muslimana. I on je odrastao kao musliman, ali pošto je bio svjestan svojih kurdskih korijena, vratio im se i krstio kao odrastao.

Sve više turskih Armenaca preispituje svoje korijene, iako ih se tek šačica odluči na hrabar potez okretanja leđa islamu u kojem su odrasli. “Srame se ili se boje”, misli Turkay.

Prije deset godina samo je jedan bračni par u Diyarbakiru isticao svoj armenski etnicitet. Danas ih ima između 300 i 400, kaže Abdullah Demirbas, donedavni načelnik jedne gradske četvrti.

Većina su, međutim, ostali muslimani. Ergun Ayik, čelnik Zaklade Giragos, kaže da se samo između 10 i 20 posto tih Armenaca krstilo. Iako je obnova crkve mnoge učinila svjesnijima svog armenskog porijekla, ostaju muslimani. “Imaju obitelji, imaju živote. Teško im je”, rekao je Ayik.

Armenci u Turskoj i dalje su oprezni u otkrivanju svojih korijena drugima. “Ako nije nužno, šutimo o tome”, kaže Ayik.

I krave znaju da je bio genocid

Demirbas, mjesni kurdski političar, nema dvojbi o karakteru događaja u Prvom svjetskom ratu. “Za mene je to bio genocid i zločin protiv čovječnosti. Ja sam se osobno ispričao za to”.

Turska država odbija to nazvati genocidom, a raspravu o tome kako nazvati masakr koji je Armence koštao 1,5 milijun života naziva besmislenom. Turski političari burno su reagirali kad je papa Franjo u nedjelju rekao da su Armenci žrtve prvog genocida 20. stoljeća.

Turska priznaje da su mnogi armenski kršćani poginuli u sukobima s vojnicima Osmanskog Carstva 1915., kada je Armenija bila njegov dio, ali niječe da je riječ o više stotina tisuća ljudi i da je to bio genocid. Tursko ministarstvo je u priopćenju ocijenilo da je papina izjava za turski narod “bez ikakve vrijednosti”.

Turkay također smatra da je rasprava o tome besmislena, ali iz drugog razloga. “O tome stvarno ne bi trebali debatirati. Moja baka je davno rekla da i krave na ispaši znaju da je to bio genocid”.

Turkay krivi i Nijemce. “Da nisu podržavali Osmansko Carstvo to se ne bi dogodilo. Mislim da Armenci imaju pravo mrziti Nijemce još sto idućih godina”.

Ayik je umjereniji. Hoće li ili ne njemačka vlada donijeti odluku kojom će masakr proglasiti genocidom njemu nije važno. “Isprika bi bila dovoljna”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Sotinjani uzeli pravdu u svoje ruke i podnijeli tužbu protiv Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Sotinjani, kao i većina mjesta na tom području, još uvijek tragaju za svojim najdražim

Dragica Urukalović tijekom okupacije Sotina izgubila je oca, sestru i nekoliko članova uže obitelji. U selu je boravila do sredine studenog. Prvi puta nakon 27 godina s ekipom RTL-a odlazi u podrum kuće u kojem je bila zatočena, pišu Vijesti RTL

“Što smo radili? Ja i sestra smo morali ići. Tata je bio pošteđen kao par dana pošto je tu bio pretučen pa nije mogao, a ja i sestra smo išli na prisilni rad.”

Svi Hrvati, kao i njihove kuće bili su obilježene, a brutalno zlostavljanje svakodnevica.

“Gore su nas posjeli i da se dogovorimo, silovat će. Ja sam onda molila jer sestra je bila mlada, bila je cura, onda sam molila ako što moraju onda neka rade samnom, neka sestru ostave na miru.”

Dragicu i njezinu sestru od silovanja spasio je tada jedan mladi vojnik. No nakon izlaska iz Sotina, niti nju, ali niti oca više nije vidjela. Zatekla ih je sudbina 68-ero žitelja toga prije rata većinski hrvatskoga mjesta nadomak Vukovaru.

Poput Đure Počića koji je identificiran 1998. klasičnom metodom i pokopan na memorijalnom groblju, no…

“Prije tri godine uspostavilo se da to nisu njegovi ostaci i ponovo sam prošla svu tu kalvariju i sahranila 20 posto posmrtnih ostataka svog supruga”, kaže Amalija Počić, Đurina supruga.

Većina posmrtnih ostataka Sotinjana nađena je u masovnoj grobnici u Vučedolskim vinogradima. No upornost ovih ljudi i osobna istraga koju su vodila dovela ih je do novih spoznaja. Zahvaljujući i procesu koji je vođen u Beogradu, Žarko Milošević koji je osuđen na devet godina pokazao je još jedno mjesto masovne grobnice. Stara Ciglana, odakle su posmrtni ostaci premještani u rovove klaonice gdje su se zatrpavani zajedno sa životinjskim ostacima.

“Tu gdje je ovaj korov, tu su bili kanali gdje su se bacali od klaonice i onda im je bilo jako blizu gdje je ona šumica, to ti je ta Ciglana i onda su ih samo ovdje preko njiva dovezli tu i pobacali”, kaže Igor Matiješević, Inicijativni odbor obitelkji nestalih Sotin.

Slučaj krvnika Miloševića koji je pokazao mjesto zločina nije izoliran. Za to postoje i pisani tragovi koji su dostavljeni hrvatskom pravosuđu još prije tri godine.

No, Sotinjani ne staju. Uz pomoć države ili bez nje, traže istinu. Trenutačno su zahvaljujući prvoj presudi pred beogradskim tužiteljstvom podnijeli tužbu protiv Srbije.

Traže naknadu štete. Uz to nadaju se i skorom početku novog procesa pred Tužiteljstvom u Beogradu, za Vučedolske vinograde, ali i sve pojedinačne zločine. Zbog istine i pravde koje hrvatska žrtva zaslužuje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drugačijom i novom politikom

Objavljeno

na

Objavio

Ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Politički vođa BiH Hrvata Dragan Čović prve je sugovornike, nakon što je izgubio trku za člana Predsjedništva BiH, pronašao u Zagrebu. Pritom se hrvatska državna politika “isprsila” do kraja, pa su s Čovićem razgovarala sva tri predsjednika – države, Sabora i Vlade.

Nakon razgovora Čović je rezime ovog političkog druženja sveo na poruku kako BiH Hrvati “imaju potporu Zagreba”. No, postavlja se pitanje za što to Čović kao politički predstavnik Hrvata ima potporu Zagreba? Za participiranje u vlasti Federacije s Bošnjacima ili ne? Za formiranje Doma naroda ili ne? Za suradnju s Dodikom ili ne?

Druga je nepoznanica kakvu to potporu Zagreb uopće može dati BiH Hrvatima. Diplomatsku ili nediplomatsku, konkretnu ili formalnu? Dosadašnja dugogodišnja sljubljenost političkog Zagreba i političkog vrha BiH Hrvata doživjela je, naime, samo poraze. Sva bruxelleska lobiranja Andreja Plenkovića te lobiranja Kolinde Grabar-Kitarović u Sarajevu, Moskvi, Washingtonu i Ankari nisu uspjela.

Sva njihova tumačenja svjetskim liderima o neravnopravnosti i ugroženosti Hrvata koji gube konstitutivni karakter zajamčen Daytonom doživjela su poraz, kao i sav oratorski i medijski trud Čovića i njegovih da unutar BiH promijene nakaradni zakon koji omogućuje Bošnjacima da opetovano izabiru hrvatskog člana Predsjedništva. Očito je da Plenković i Grabar-Kitarović nisu bili dovoljno uvjerljivi, kao ni Čović, svaki na svom području. Ili se nisu dovoljno trudili ili su bili premlaki. To što argumente Hrvata iz BiH i Hrvatske nitko u svjetskoj politici, a ni Izetbegovićevi Bošnjaci ne doživljavaju, znači da hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drukčijom i novom politikom.

S obzirom na to da je politika Bošnjaka, kao i ona Dodikova, brutalno jasna i agresivna, odgovor kakva bi to nova politika Hrvata trebala tu biti, sam se nameće. Jednako brutalna. To jest apsurd, no, ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Oni koji koriste teže riječi dosadašnji hrvatski i angažman Hrvatske oko pitanja ravnopravnosti Hrvata u BiH tumače kao mlitavu i na momente kukavičku politiku kojom su Hrvati de facto sami omogućili da im se dogodi ovakva situacija.

Što se političkog Zagreba tiče, on u ovom trenutku mora u cijelosti stati iza budućih političkih poteza BiH Hrvata, ne smije im ni u čemu otežavati, a najmanje što može odmah učiniti jest da pošalje jasne diplomatske signale svuda gdje treba da će Hrvatska surađivati s državom BiH kao i do sada, no da to neće uključivati komunikaciju sa simbolom svih problema, Željkom Komšićem.

Što se Čovića tiče, pred njim su dva izbora: ili će, kao što mnogi sada očekuju, krenuti u političku trgovinu s Izetbegovićem, prihvatiti koju ministarsku funkciju više i popuniti koju fotelju više, ili će, pak, zaključiti da mu političko raspoloženje unutar hrvatskog korpusa više ne omogućava tu klasičnu političku trgovinu. Logika, kao što je već rečeno, kaže da Hrvati trebaju postati “problematičniji” nego što su do sada bili.

To znači da moraju početi opstruirati vlast na onim razinama gdje to mogu učiniti i koristiti preostale mogućnosti veta. Vlast će pri tom formirati, naravno, tamo gdje su Hrvati odnijeli većinsku pobjedu. Plašiti se da će međunarodna zajednica zauzvrat pomesti sve neposlušne Hrvate i staviti svuda buket malih Komšića sada više nije realan jer bi tako riskirali bunu Hrvata. Nadalje, postoje stotine načina da BiH Hrvati počnu javno demonstrirati građanski neposluh, a u toj borbi legitimni postaju i svi oblici tzv. neprincipijelnih koalicija.

Ovo se, naravno, odnosi ponajprije na koaliranje s političkim vođom Srba u BiH, Miloradom Dodikom koji je zbog novog poraza Hrvata postao politički puno jači nego prije. I što je sramotno za Hrvate, u ovom trenutku on je postao i politički zaštitnik Hrvata koji sada, htjeli to ili ne, na državnoj razini doista ovise o Dodiku. Da bi sramota bila veća, čak i država Hrvatska na vrlo konkretan način ovisi o dobroj volji i taktici Dodika, primjerice kada je u pitanju podizanje tužbe BiH oko gradnje Pelješkog mosta.

Nema, međutim, mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da Čović i njegovi mogu preokrenuti kapute i umjesto dosadašnje nedovoljno pametne politike krenu odvažno u političke akcije koje će svi shvatiti i koje bi mogle sve zabrinuti i postići da se Hrvate počne ozbiljnije doživljavati. No, što je Hrvatima drugo preostalo? Poklone li se sada, to će samo pojačati iseljavanje i za četiri godine možda više i neće moći biti problem.

Davor Ivanković / Večernji list

Sjednica HDZ-a BiH i HNS-a – Vlasti uvjetovati Izbornim zakonom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari