Connect with us

Kolumne

Što govori porast smrtnosti u godini korone?

Objavljeno

on

Sad kad su preliminarni podaci o lanjskoj smrtnosti poznati za manje-više sve europske države po, zna li se kako oni u pravilu značajno ne odstupaju od konačnih, vrijeme je za usporedbe. Nadasve je zanimljivo vidjeti suodnos uočenog povećanja opće smrtnosti bez obzira na uzrok smrti i službenih objava o doprinosu smrtonosnoj žetvi novog ubojice u gradu – bolesti COVID-19.

Tko najviše laže?

Prije svega, stanje je prirodno uspoređivati od početka pojave osjetnijeg, kontinuiranog porasta smrtnosti, jer čemu mjeriti utjecaj neke pojave prije nego što je nastupila? A to varira od države do države. U nekima se osjetan porast smrtnosti podudara s prvom pojavom korona virusa na prijelazu iz zime u proljeće, u drugima, onima koje su se othrvale prvom naletu epidemije, on će nastupiti kasnije (tijekom ljeta, ponegdje čak i najesen), a neke države još uvijek odolijevaju osjetnijem porastu smrtnosti. Navedimo i kako je za većinu država kao zaključni datum razmatranja uzet 3.1.2021., zato što s tim danom završava zadnji tjedan u 2020., a u statistici Eurostata, dostupnoj na poveznici EUROSTAT – smrtnost po državama, koja predstavlja izvor podataka za većinu promatranih zemalja, podaci o smrtnosti se vode po tjednima. Obuhvaćene su sve zemlje EU osim Irske i Grčke, ali i zapadnoeuropske zemlje izvan Unije. Iznimno su za Srbiju uzeti podaci tamošnjeg statističkog zavoda vođeni na razini mjeseca. S druge strane, smrtnost po službenoj COVID statistici dostupnoj na poveznici Korona virus za cijeli svijet uzeta je s datumom 4.1.2021., jer se podaci tamo u pravilu odnose na stanje prethodnog dana. Za države s nepotpunom evidencijom prikazani su zadnji dostupni podaci o smrtnosti, s čime je usklađen i datum COVID evidencije. Konačno, u tablici su prikazani podaci samo za one države koje bilježe osjetniji porast smrtnosti.

Osim što nedvojbeno pokazuju kako su praktički sve europske zemlje osim rubnih pretrpjele desetljećima nezabilježen porast smrtnosti, a što će jasnije pokazati analiza relativnog porasta u nastavku teksta, podaci potvrđuju i sumnju kako se različite zemlje vode nejednakim mjerilima pri evidenciji smrti od COVID-19. U zapadnoeuropskim zemljama, napose onima koje su još na proljeće bile teško pogođene koronom, višak smrtnosti se najbolje podudara s brojem službeno zabilježenih smrti od korone (osim u Italiji, Španjolskoj i Nizozemskoj). Dva su razloga tomu.

Prvo, kako se tamo zaraza ranije razmahala, tamo je najviše osoba koje su umrle od korone, a ionako bi preminule do kraja godine, pa stoga ne ulaze u razliku. Drugo, u tim su zemljama nakon snažnog početnog udara kasnije u većoj mjeri kao žrtve korone bilježene osobe kod kojih ona nije bila ključni uzrok smrti (popularno rečeno – umrli su s koronom a ne od korone). Moguće i pod pritiskom javnosti, zato što su u početnim mjesecima haranja korone i tamo statistike porasta smrtnosti znatno odstupale od službeno evidentiranog broja smrti od korone. To ujedno objašnjava zašto dinamika broja korona smrti ne prati dinamiku porasta opće smrtnosti. Porast ukupne smrtnosti je veći na samom početku epidemije, da bi ju broj službenih smrti od korone s vremenom sustizao, a negdje i prestigao. Do većeg odstupanja dolazi kod država u kojima se korona razmahala tek u drugom valu (zemlje srednje i istočne Europe). No, ono nije posvuda jednako. Posebno je izraženo u nekim istočnoeuropskim zemljama, pri čemu je nedodirljivi šampion Srbija, što upućuje na manipulacije s korona evidencijom.

Kratkonogi dvometraši

Da nešto nije u redu sa službenom korona statistikom Srbije, potvrđuje svojevrsni statistički fenomen. Naime, tijekom jesenskog vala korone Srbija doslovce svaki dan bilježi manje službeno umrlih uslijed korone od Hrvatske, što je gotovo nemoguće. No, uzme li se u obzir kako Srbija objavljuje dnevni broj žrtava otprilike 4 sata poslije Hrvatske, nemoguće postaje moguće. Sumnje da se to čini po zapovijedi pobuđuje upadljiva opsjednutost Hrvatskom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Razumno je uspoređivati se s boljim, ali drastično krivotvorenje stvarnosti, samo kako bi se prikazalo boljim od objekta vlastite fiksacije, pa i frustracije, kad-tad izađe na vidjelo. Osim što se sad nalazi pred neugodnom zadaćom objasniti narodu od čega je tih još 11,5 tisuća ljudi umrlo ako nisu od korone, Aleksandar Vučić se ovime prometnuo u ozbiljnog kandidata za Guinnessovu knjigu rekorda –  dvometraša s najkraćim nogama na svijetu, ne samo među dvometrašima, nego i šire, barem ako je suditi prema glasovitoj narodnoj izreci s kratkim nogama u drugom planu. Stoga će razborita osoba i sjajne srpske brojke u pogledu cijepljenja uzeti sa zadrškom. No, to no sprječava neke u Hrvatskoj, ističu se saborski dvometraši, s gledišta narodne mudrosti također ne predugačkih nogu, da uzimaju brojke Srbije zdravo za gotovo, sve kako bi ju predstavili uzorom u odnosu na navodno raspadajuću Europsku uniju. Toliko su nezdravo fiksirani na zajednicu uljuđenih europskih naroda koliko i Vučić na Hrvatsku da izobličeni od srdžbe i gnjeva samo što ne pozelene, koristeći svaku prigodu kako bi Uniju izvrgli ruglu, što polako već prerasta u mržnju kakvom se mrzi samo onoga tko te hrani i na noge podiže. A mržnja nije dobar saveznik zdravom rasuđivanju, napose ako je popraćena nedostatkom znanja i životnog iskustva u toliko mjeri da se stječe dojam kako se kužiš u međunarodnu politiku, i politiku općenito, kao Mirela Ahmetović u Bibliju ili Dario Juričan u Kuran.

Zašto porast smrtnosti mjeri posljedice korone bolje od službenih evidencija?

Ostavimo kratkonoge dvometraše na obraz onima koji su ih izabrali, i vratimo se analizi teme vodilje. Zašto je uopće porast smrtnosti najbolje mjerilo kako bi se utvrdio približan broj umrlih od korone, tj. broj slučajeva u kojima je korona bila presudni čimbenik smrti u odnosu na ostale ubojice? Prije svega, uzrok nagle promjene logičnije je pripisati novome igraču, nego zaključiti, da su svi stari, otprije poznati, ničim izazvani preko noći postali drastično učinkovitiji. Ovome valja dodati i kako je porast smrtnosti u odnosu na prethodno usporedivo razdoblje bolje mjerilo pogođenosti neke zemlje koronom od uvriježenog broja službeno zabilježenih korona smrti na ukupan broj stanovnika, sve i kad bi kriteriji za potonje bili posvuda savršeno usklađeni (a tablica gore jasno pokazuje da nisu). To proizlazi iz činjenice da korona nije jednako smrtonosna za sve dobne skupine (znatno jače pogađa starije), kao i iz neravnomjerne dobne strukture stanovništva od države do države.

Zemlje s izraženim useljavanjem, posljedično i manjim udjelom starijih, imat će manju smrtnost s obzirom na ukupno stanovništvo od država s većim iseljavanjem. Ipak, višak smrtnosti u odnosu na usporedivo prethodno razdoblje nipošto nije savršeno mjerilo, zato što ne obuhvaća sve smrti od korone. Naime, ne uzima u obzir umrle od korone, koji bi ionako preminuli do kraja 2020. godine. Primjerice, osoba koja je podlegla koroni u ožujku, a da nije bilo korone, svakako bi umrla u prosincu, drugim riječima, poživjela bi još 9 mjeseci, očito ne ulazi u višak smrtnosti na godišnjoj razini. Također, ostaje pitanje može li se višak smrtnosti pripisati i nekim drugim razlozima osim korone. Pa upravo zemlje u kojima nema povećanja smrtnosti koje bi odstupalo od uobičajenog (primjerice, Estonija i sve skandinavske zemlje osim Švedske) predstavljaju dokaz kako se višak smrtnosti u prethodnoj godini ne može pripisati drugim uzrocima osim koroni, barem ne u statistički opipljivoj mjeri. Jer i one su poduzele mjere epidemiološke zaštite ograničivši svojim državljanima temeljne slobode. Da su drugi razlozi mimo korone, primjerice, oni uvjetovani poduzetim mjerama, doprinijeli smrtnosti, i tamo bi se to statistički odrazilo. Ali nije. Stoga je porast opće smrtnosti ujedno i najpouzdaniji pokazatelj smrtnosti uslijed korona virusa, posljedično i najprikladnije mjerilo za usporedbu između pojedinih zemalja.

Trenutak istine

U tablicama niže prikazana je usporedba službene evidencije smrtnosti od korone na broj stanovnika (tablica lijevo) i povećanja opće smrtnosti bez obzira na uzrok izraženog brojem tjedana (tablica desno), pri čemu 10 tjedana označava da je u promatranom razdoblju lani umrlo toliko više ljudi nego preklani, koliko ih inače umre u 10 tjedana u to doba godine. Tjedni su kao jedinica uzeti zato što je, kao i u prethodnoj tablici, za većinu zemalja izvor Eurostat. Također, kako bi se uklonio utjecaj sezonalnosti opće smrtnosti (u većini europskih zemalja smrtnost je najveća početkom godine, ponajviše uslijed gripe, da bi do ljeta postupno opadala, pa s jeseni prema kraju godine rasla), povećanje smrtnosti je izračunato kao zbroj relativne razlike broja smrti od tjedna do tjedna u 2020. u odnosu na 2019. godinu. Pritom su za države koje još nisu dostavile potpune podatke Eurostatu podaci procijenjeni, a takve su u desnoj tablici označene zvjezdicom (*). No, oni, kako se vidi iz komentara u tablici, gotovo sigurno ne odstupaju znatno u odnosu na stvarne.

Redoslijed država u desnoj tablici, koja prikazuje povećanje opće smrtnosti bez obzira na uzrok, zorno pokazuju koliko su varljivi službeni podaci o smrtnosti od korone prikazani u lijevoj tablici. Tako ozloglašena Belgija uopće nije uvjerljivo najgora, nego samo urednije vodi korona evidenciju. Ispred nje je, doduše, tek Španjolska, no za petama joj je Poljska, čije službene brojke u tablici lijevo ni približno ne odaju takav dojam. Zanimljivo je kako Hrvatska stoji najbolje među postkomunističkim državama, izuzmu li se dvije udaljene baltičke zemlje – Estonija, u kojoj nema značajnijeg porasta umrlih pa stoga i nije u tablici, i Latvija, u kojoj je on najmanji među državama na listi. Posebno je zanimljivo kako po objektivnom mjerilu Hrvatska i Srbija gotovo zamjenjuju pozicije. Treba reći i kako se ovdje radi o uprosječenim podacima na razini država, što prikriva grozotu posljedica epidemije u najpogođenijim žarištima. Po porastu smrtnosti od pojave korone zasad prednjači talijanska provincija Bergamo (1,1 milijun stanovnika) s porastom smrtnosti od 6,5 mjeseci (28 tjedana), a za petama mu je New York (grad s 8,4 milijuna stanovnika, ne savezna država), gdje je umrlo toliko više ljudi koliko ih inače umre u 6 mjeseci (26 tjedana). Na obje te lokacije ogromna je većina žrtava umrla u svega 50-tak dana, što jasno ukazuje na smrtonosni potencijal epidemije, a ujedno i svakome iole razumnom dovoljno govori o opravdanosti proljetos diljem svijeta provedenih mjera zatvaranja.

O Hrvatima i Srbima,… a i Nijemcima

Među najgorima je i Bosna i Hercegovina, koja u Federaciji BiH, polovici BiH pretežno naseljenoj muslimanskim i hrvatskim pučanstvom, u drugom polugodištu bilježi porast umrlih koliko ljudi inače umre u 3 mjeseca (13 tjedana). Drugim riječima, u 6 mjeseci je tamo umrlo ljudi koliko ih uobičajeno umre u 9, dok je u Republici Srpskoj porast ipak nešto blaži (oko 8 tjedana). Zanimljivo je kako stopa povećanja smrtnosti među Srbima u Republici Srpskoj odgovara onoj u Srbiji, dok je relativni porast umrlih među Hrvatima u BiH, koji ne odstupa od prosjeka na razini Federacije BiH, 2,5 puta veći nego među sunarodnjacima im u Hrvatskoj. Detaljnija razrada porasta smrtnosti za Hrvate u Hercegovini može se vidjeti u tekstu na poveznici Je li Hercegovina pobijedila koronu, dok za Hrvate u Bosni precizni podaci nisu dostupni, ali nema razloga vjerovati da znatnije odstupaju od Muslimana u čijem okruženju žive. Možda upravo u enormnoj smrtnosti, a ne u nepridržavanju epidemioloških mjera, leži uzrok odveć olako (i prerano) slavljene „pobjede“ BiH protiv korone. O kakvoj se pobjedi radi, nije nikakvo čudo što, primjerice, Nijemci uopće ne žele tako pobijediti. Jer s porastom smrtnosti poput onoga u Federaciji BiH, povrh ovih skoro 50 000 umrlih, do početka siječnja bi ih imali još 200 000.

Iznenadni obrat

Osim što predstavlja najbolje približno mjerilo stvarne smrtnosti od korone, porast opće smrtnosti je i najpouzdaniji kriterij prirodne prokuženosti stanovništva, pod razumnom pretpostavkom da je smrtnost u odnosu na zaraženost otprilike podjednaka diljem Europe, uzevši u obzir i da nigdje bolnički kapaciteti nisu bili zapunjeni u tolikoj mjeri da bi njihova nedostupnost znatno pojačala stopu smrtnosti. Svrha tog mjerila nije kako bi se utvrdio točan postotak prokuženih, što je podatak koji zbog niza nepoznanica, poput trajnosti imuniteta i utjecaja postotka prokuženih na brzinu širenja epidemije, nema preveliko efektivno značenje, nego kako bi se komparativnom analizom između pojedinih država utvrdio potencijal daljnjeg širenja zaraze. U tom smislu znakovito je kako su neke zemlje unatoč prilično visokom porastu smrtnosti lani (Velika Britanija) svejedno u siječnju doživjele nagli porast broja zaraženih i umrlih, što se pripisuje tamošnjem novom soju virusa, u međuvremenu proširenom diljem Europe.

Također, pokazalo se kako neke države koje su već 4. siječnja imale veći porast smrtnosti od Hrvatske, stoga vjerojatno i bile prokuženije od nje, tada ipak još nisu bile dovoljno prokužene da bi u siječnju i veljači izbjegle pravu kataklizmu (Portugal) ili stalno visok dnevni broj zaraženih i umrlih (Slovačka). Upravo primjer Slovačke upućuje kako nije dovoljno operirati tek s podatkom da je neka zemlja prošla vrhunac epidemije, nego i koliko se brzo s dostignutog vrhunca spušta. Recimo, Slovačka se s mukom održava ispod granice od 100 službeno evidentiranih umrlih od korone dnevno, dočim je pad Hrvatske s vrhunca dosegnutog u prosincu bio znatno oštriji, spustivši se na oko 20 umrlih dnevno.

Primjeri Velike Britanije, Portugala i Slovačke jasno upozoravaju kako Hrvatska još nije dovoljno prirodno prokužena, ma koliko taj postotak stvarno iznosio, da bi razuman oprez ustupio prostor (prenaglome) opuštanju. Napokon, čemu sad tolika strka i ulazak u rizik u ovo, za gospodarstvo nekritično doba godine, bez obzira što je u ovih 50-tak dana prokuženost u Hrvatskoj, što cijepljenjem, što prirodnim putem, još malo porasla? I ovako će ova, od početka godine oslabjela korona i bez neočekivanih pogoršanja uzeti otprilike onoliko života koliko i najjača gripa (bez ikakvih mjera zaštite) s početka 2017. godine, koju je početkom lanjskog travnja, zdušno podržan saborskim satelitima zdesna, u eter plasirao Zoran Milanović, kako bi propitkivao nužnost poduzetih mjera zaštite nauštrb uskrate građanskih sloboda. Jer čemu sve to kad ljudi ne umiru, a 2017. su umirali i nikom ništa? Milanović je sve do jeseni djelovao kao korifej opstrukcije poduzetih mjera, usput omalovažavajući bolest kad god bi negdje sletio helikopterom. Najprije je dokazivao da je korona bezopasnija od gripe, potom ju je uspoređivao s karijesom, da bi konačno briljirao ismijavanjem nošenja zaštitnih maski, posebno razgalivši srca fanova zdesna. Potom je nastupio čudnovati obrat. Od podcjenjivanja bolesti i izrugivanja mjerama Milanović se u mah preobrazio u zagriženog promotora cijepljenja.

Nema druge nego da ga je na to nagovorila žena, očito razumna i pristojna osoba, moguće obećavši mu brdo ribe ili barem deblje šnite kruha. Samo, pitanje je ima li dovoljno onih koji su imali sreću poput Milanovića nabasati na žene koje su im potpuna suprotnost, prema onoj – suprotnosti se privlače! O tome koliko je takvih ovisit će i uspjeh kampanje cijepljenja.

Grgur S./Kamenjar.com

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari