Pratite nas

Reagiranja

Što hrvatski biskupi kažu o ratifikaciji Istanbulske konvencije?

Objavljeno

na

Hrvatski biskupi dva puta očitovali su se o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Prvi puta u rujnu 2017., kada je Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj, analizirajući probleme Istanbulske konvencije pozvalo zastupnike u Hrvatskom saboru da je ne ratificiraju, a drugi put prije tri mjeseca, u prosincu 2017., kada je HBK posebno istaknula da pitanje zaštite posebno ranjivih skupina ne smije biti podložno ideologijama.

U nastavku prenosimo glavne poruke koje su biskupi tada poslali.

Rujan 2017.- Vijeće za život i obitelj: – poziv zastupnicima da ne ratificiraju IK

Prvi put u rujnu prošle godine, kad je Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj kojim predsjeda biskup mons. Mate Uzinić pozvalo Hrvatski sabor, a osobito zastupnike koji dijele katolički svjetonazor, da ne ratificiraju Istanbulsku konvenciju.

Članovi Vijeća i povjerenici upoznati su s činjenicom da se od 370 prispjelih komentara sudionika javne rasprave o Zakonu o ratifikaciji Istanbulske konvencije, provedenoj od 3. srpnja do 3. kolovoza ove godine, njih čak 4/5 izjasnilo protiv ratifikacije te Konvencije. Obrazloženo je sljedeće:

“Iz prispjelih komentara u javnoj raspravi razvidno je da postoji opravdana opasnost zlouporabe pojedinih odredbi Konvencije i s time povezanih štetnih posljedice koje bi trebalo prevenirati, obzirom da se one tiču izravno ljudskog dostojanstva i pitanja čovjekova antropološkoga identiteta. Naime, Istanbulska konvencija sadrži odredbu (čl. 3. C.) kojom se definira pojam rod kao »društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti I osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce«.

Pukim svođenjem na društveni konstrukt stvara se opasnost da se pojmovi »rod«, ali i »spol« odmaknu od ontološke datosti i prepuste interpretativnom relativizmu i diskreciji. Potrebno je spriječiti svaki oblik ideološkog ili arbitrarnog zadiranja u pravni poredak, a posebice onaj koji se tiče samog ljudskog identiteta iz kojega i proizlaze sva ostala ljudska prava.”

Vijeće za život i obitelj podsjetilo je da Crkva ne može ostati po strani kada je riječ o zaštiti temeljnih vrednota kojima se štiti dostojanstvo ljudskog bića, jer se radi »o važnom pitanju za osobni život kršćana i društveni život našega vremena« naglašavajući da smo svi pozvani poštivati načelo prema kojemu nema istinskog promicanja ljudskog dostojanstva, ako se ne poštuju temeljne zakonitosti čovjekove prirode. Te zakonitosti čovjekove prirode, naglasio je biskup Uzinić, ne smiju se narušiti arbitrarnim pojmovima i sličnim zadiranjima u pravni poredak koja imaju izravni učinak na pitanja ljudskog identiteta.

Više o ovoj poruci Vijeća HBK za život i obitelj možete pročitati na stranicama HBK.

Prosinac 2017.- „Pitanje zaštite posebno ranjivih skupina ne smije biti podložno ideologijama“

Drugi put se Hrvatska biskupska konferencija očitovala prije tri mjeseca, kada je pozvala da se o ratifikaciji Istanbulske konvencije otvori javna rasprava i u otvorenome razgovoru razmotre sve nedoumice koje ona ostavlja, kako bi se izbjegle dugoročne štetne posljedice.

Izvajamo najvažnije poruke:

Bilo koji oblik nasilja nad ljudima, usmjeren protiv žena, djece ili muškaraca, kršćanima je neprihvatljiv i suprotan je Kristovu učenju i crkvenomu nauku. Osim toga, obiteljsko nasilje nije samo privatna stvar, nego i veliki društveni problem, zlo o kojemu moramo javno govoriti i učiniti sve da bi ono bilo iskorijenjeno. Na osobit se način svi trebamo založiti za suzbijanje diskriminiranja žena, za uređivanje zakonskih propisa i za učinkovito djelovanje mjerodavnih tijela da nasilje bude spriječeno, a ako se ono dogodi, da se žrtvama osigura pomoć i zaštita. S toga stajališta treba pozdraviti namjere, prijedloge i dokumente koji očituju obvezu države da štiti od nasilja i da zaštiti žrtve.”

“Ipak, dužnost nam je upozoriti i na to da, zbog težine i višeslojnosti problema – jer su žrtve obiteljskoga nasilja najčešće žene i djeca – pitanje zaštite posebno ranjivih skupina ne smije biti podložno nikakvim ideologijama. U tome smislu, izražavamo zabrinutost što se u tako važnome međunarodnom dokumentu (u čl. 3.) pojavljuju neprihvatljive definicije, prema kojima bi trebalo poimati ‘obitelj’, ‘rod’ i ‘rodno nasilje’. Očito je da u Konvenciji navedena definicija ‘roda’ odudara od uvriježenoga shvaćanja da je rod identičan spolu i može biti muški ili ženski. Biti žena ili biti muškarac način je postojanja, a ne tek puki “atribut” ljudskoga bića. U svojoj poruci Muško i žensko stvori ih! (2014.) jasno smo naglasili da kršćanska antropologija u muškarcu i ženi prepoznaje njihovu različitost, ali i međuupućenost, nadopunjavanje koje je neodvojivo od njihove naravi.”

“Nasuprot takvomu, duboko utemeljenomu shvaćanju, u Konvenciji se ističe da rod „označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce” (čl. 3 c).”

Očito je da se u Konvenciji, osobito navodeći pojam ‘rodni identitet’, razlikuje (i razdvaja) spol od roda te se ‘rod’ poima kao društveni konstrukt, vrlo promjenjiv i načelno neovisan od biološke stvarnosti spola. Osim toga, mišljenja smo da je potpuno pogrješno uzroke nasilja u nekome društvu svesti samo na tzv. rodnu uvjetovanost. To je vrlo pojednostavljeno gledanje koje zanemaruje niz drugih uzroka.”

Naša zabrinutost tim je veća što Konvencija, nakon ratifikacije, postaje dijelom pravnoga poretka na području njezine primjene te ostaje nejasno koji bi bio doseg tih definicija.

Pozivamo stoga da se o ratifikaciji te Konvencije otvori javna rasprava u hrvatskome društvu te da se u otvorenome razgovoru razmotre sve nedoumice koje ona ostavlja, kako bi se izbjegle dugoročne štetne posljedice, osobito u zakonodavnome i obrazovnome sustavu te time i posljedice za cjelokupno hrvatsko društvo.

Cijelu poruku hrvatskh biskupa od 7. prosinca možete pročitati na stranicama HBK.

HBK pozvao na javnu raspravu o Istanbulskoj konvenciji: Pitanje zaštite posebno ranjivih skupina ne smije biti podložno ideologijama

 narod.hr/hbk.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bandiću, zašto Anton Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak iz filma " Nisam se bojao umrijeti", Jakova Sedlara - Foto: 'Anton Kikaš na ispitivanju'

Ako je suditi prema službenim stranicama Grada Zagreba, Budo Lončar je medalju Grada Zagreba za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“ dobio temeljem prijedloga Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, čiji je pročelnik Pavle Kalinić.

Očito se zagrebačka medalja za Budu Lončara smatra „hitnom situacijom.“ Sljedeća je medalja dodijeljena Rudolfu Kahlini „za osobit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske.“ Taj je prijedlog podnijela Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije, međutim isti je do gradonačelnika Milana Bandića došao kroz zagrebački Gradski ured za branitelje, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Čovjek se zapita: koja je ovo država, bez aluzija na Brešanov filmski pokušaj. Priznanje i medalju glavnog grada Republike Hrvatske prvo dobije bivši ministar države protiv koje je Hrvatska ratovala, a potom i bivši vojnik države protiv koje je Hrvatska ratovala. Je li Hrvatska izgubila „građanski“ rat? Je li Jugoslavija opstala pa sad dodjeljuje medalje svojim vojnicima i dužnosnicima? Zar je u pravu Drago Pilsel kad kaže da je „Budimir Lončar omogućio hrvatsku neovisnost? Zar zagrebački Gradski ured za branitelje sudjeluje u postupku dodjeljivanja medalje (bivšem) pripadniku vojske koja je ratovala protiv hrvatskih branitelja i etnički čistila Hrvatsku od nesrba, mahom Hrvata, ’45. i ’91?

Politička elita se ponaša kao da Jugoslavija nikad nije propala, kao da Berlinski zid nije srušen! Pa ne radi se o Buddhi, utemeljitelju budizma, nego o Budi Lončaru, čovjeku zaslužnom za sprječavanje naoružavanja Hrvatske! No, dobro; pritisak je učinio svoje i Lončar je odlučio odbiti medalju Grada Zagreba. Ionako mu to ništa ne predstavlja, jer, što jednom Budimiru Lončaru znači medalja glavnog grada države protiv koje je zdušno djelovao i zdušno djeluje?!

Čovjek bi rekao da Hrvatska nema svojih velikih sinova ili junaka, ali ih ima i to pregršt; ne samo branitelja, časnika, pukovnika, generala i inih vojnika, nego i ljude koji su pomagali novčano, diplomatski, moralno, napose u hrvatsko iseljeništvo, pojedinci koji su izgradili utjecaj u drugim državama i tim utjecajem pomagali na izravana ili neizravan način svojoj Domovini.

Zaista posebno mjesto među hrvatskim suvremenim velikanima pripada Antonu Kikašu, hrvatskom pjesniku i poduzetniku koji je iz one bivše države pobjegao 1968. godine u Kanadu i tamo izgradio svoje poslovno carstvo te je kasnije iz vlastita džepa izdašno financirao potrebe svoje domovine. Uspio je i 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, no osim po tomu, ostat će zapamćen po nevjerojatnom pothvatu kojega je poduzeo, doduše neuspješno, no pokazao je takvu hrabrost i srčanost, ravnu najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnicima.

Za one koji nisu do kraja upućeni, ukratko ćemo podsjetiti što je za svoju domovinu napravio Anton Kikaš, pored spomenutoga. Naime, svojim je novcem te novcem drugih hrvatskih iseljenika (ukupno oko milijun dolara!) kupio oružje, 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Za prijevoz, odnosno krijumčarenje tog naoružanja je unajmio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s cijelom posadom, a na tom je zrakoplovu bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Zbog omaške pilota, koji je na upit jugoslavenske kontrole leta rekao da će sletjeti u Ljubljanu, zbog čega su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba, pod kontrolom JNA, odnosno niških specijalaca. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.

Malo je onih koji mogu zamisliti koliko su ga tukli, mučili i mrcvarili, no o tom je velebnom pothvatu Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala JNA Aksentijevića 25. studenoga 1991.

I sad zamislite, jedan poslovan čovjek, fin gospodin, štoviše pjesnik (!), skupi ogroman novac, upusti se u posao s krijumčarima oružja, dakle ne baš najčestitijim i najugodnijim ljudima, nabavi zrakoplov (!) i sam (!) krene put svoje domovine ne bi li barem malo oružja pribavio hrvatskoj policiji i ZNG-u. E to je junaštvo, to je podvig, to je hrabrost, bez obzira što naposljetku nije uspio.

A u današnjoj se Hrvatskoj medalje i odličja dijele onima koji su sprječavali naoružavanje Hrvata, umjesto onima koji su Hrvatskoj barem pokušali pomoći, pa i pod cijenu vlastita života. Ima dalje; u Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje “The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II.”

Zašto Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba za ” izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske”?! Zašto ga Predsjednica Republike nije odlikovala, a odlikovala ga je britanska kraljica? Zašto Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije Budimiru Lončaru oduzela odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom, i primjerice, istim odličjem nagradila Kikaša, zbog zaista iznimnih zasluga?

Činjenica je da je Budimir Lončar čovjek s velikim zaslugama, ali ne za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Isto je tako činjenica da je Anton Kikaš čovjek s velikim zaslugama upravo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon svega ovoga, čovjek se zaista zapita ne samo koja je ovo država, nego i čija je ovo država, kakva je ovo država i je li uopće ovo hrvatska država…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Slaven Raguž odgovorio Peternelu: I djeca iz Hrvatske dolaze u Mostar na liječenje

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je potpredsjednik HHO Hrvatske koji 40 milijuna kn mostarskoj bolnici uspoređuje sa slučajem Daruvarac, spominjući kako ima novaca za bolnicu u Mostaru, a nema za bolesnu djecu u Hrvatskoj. Samo jedan u nizu onih koji s gađenjem govore o traćenju proračunskih novaca RH za tamo neka primitivna domorodačka plemena u BiH, piše Slaven Raguž, predsjednik HRS-a.

Kako mi nije dopušteno odgovoriti njemu na stranici, evo ovako ću:

– u odnosu na u prosjeku 9,5 milijardi kuna godišnjeg uvoza iz RH i 5,7 milijardi kuna godišnjeg vanjskotrgovinskog suficita kojeg Hrvatska ima sa BiH, u čemu sa preko 90% (po podacima vanjskotrgovinske komore BiH) sudjeluju općine sa hrvatskom većinom, 40 milijuna kuna je sića.

– nitko od ovih struĆnjaka ne spominje preferencijalne trgovinske ugovore sa hrvatskim tvrtkama (nauštrb bh tvrtki iz iste branše), a osobito ne spominje načine dobivanja vlasničkih udjela RH u pojedinim tvrtkama u BiH, poput recimo HT-a Mostar. Kako i na koji način se dobio vlasnički udio i koliko od toga uprihodi RH godišnje. Kada se uzme samo HT kao primjer, 40 milijuna kn ispada također sića. A ni spomenuli nismo Buško jezero i koliko gubimo na tom problemu.

– od silnih tih milijuna kn koje Hrvatska godinama velikodušno daje bolnici i Sveučilištu, velikodušno se i diktiraju tvrtke iz RH kao ugovarači/izvođači kod ulaganja…. masno se plaćaju profesori iz RH da dolaze odraditi par predavanja godišnje, dok katedru u stvarnosti drže asistenti….praktično, u ovom slučaju, pomoć je u biti ulaganje sa dobrim povratom prihoda.

– sve da i zanemarimo sve ovo iznad, SKB Mostar liječi hrvatske državljane, dakle ljude sa hrvatskim državljanstvom, poput recimo Safeta Oručevića koji ima hrvatsku putovnicu i kao hrvatski građanin ima Ustavom RH zagarantirana sva prava kao i Igor Peternel i svi drugi hrvatski državljani s koje god strane granice živjeli, tako da nije istina da nema za bolesnu djecu novaca. I ovo je novac za bolesnu djecu.

Prema tome, čovječe ne spočitavaj sa svoje uzvišene razine zašto novac ide tvojim sunarodnjacima, nego inzistiraj na propitivanju kome ide i kako se troši taj novac. Niti jedno revizorsko izvješće nije urađeno, niti ijedan inspekcijski nadzor. Ispada kako je ovo najbolji i najbezbolniji način nenamjenskog trošenja novaca, da ne kažem pranja. Pitaj tko se na tim novcima okorištava, a ne zašto se uopće daju.

Na kraju, zašto ne spomeneš kako je baš ta SKB Mostar stavila na raspolaganje svoje resurse da djeca iz Metkovića i tog dijela Hrvatske dolaze u Mostar na liječenje? Upitajte bilo kojeg roditelja iz Metkovića, Opuzena, Ploča i sl., svatko će pristati prije na put u Mostar, nego u Dubrovnik ili Split. To pitaj Kujundžića… zašto odbija taj vid suradnje, zašto se bilateralno to ne dogovori, a ne pitaj zašto skrbi o državljanima Hrvatske koji žive u BiH, napisao je Slaven Raguž.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari