Pratite nas

U potrazi za Istinom

Što je cilj regionalizacije hrvatske države

Objavljeno

na

Josipović se razini unutarnjega ustrojstva države zalaže za podjelu Hrvatske na regije, a inzistiranjem na integraciji s balkanskim državama, pokazuje kako bi cilj novoga ustroja lokalne uprave i samouprave u Hrvatskoj mogao poslužiti realizaciji nekih, Hrvatskoj nesklonih političkih strategija, a koje njezin prostor, zbog vlastitih nacionalnih interesa još uvijek gledaju kao integralni dio nekadašnje jugoslavenske države

regionalizacija

Stabilnost svake države mjeri se po njezinoj unutarnjoj čvrstoći, a ona se zakonotvorno manifestira i u njezinu ustavnom ustrojstvu. Kao takva, untarnja je čvrstoća jamstvo državne cjelovitosti i opstojnosti, ali i mirotvorni čimbenik u svom bližem i nešto daljem okruženju. Iza unutarnjega narušavanja prirodno-gospodarske i političke arhitekture pojedinih država obično je tijekom povijesti bio prikriven interes pojedinih nezadovoljnih skupina, koje su, poradi zadovoljenja svojih sebičnih interesa, potporu za otporom prema središnjoj ili kraljevskoj vlasti pronalazile u susjednim vladarima ili moćnim velesilama.

U razvijenom feudalizmu središnja se vlast od samovoljnih velikaških pritisaka branila davanjem povlastica slobodnim kraljevskim gradovima, pa su oni slovili kao ravnoteža samovoljnim nositeljima moći. Suvremena se nacionalna država, kao što je današnja Hrvatska, od rastakanja i samovolje pojedinih mjesnih moćnika brani ustrojavanjem mjesne samouprave, u kojoj zapaženu ulogu trebaju imati općine, gradovi i županije, a na državnoj razini od prevelike moći pojedinaca ili stranačkih skupina u vrhu središnje vlasti, njihove bi probitke trebao braniti i zastupati Županijski dom Hrvatskoga državnog sabora, kako je to, kao izraz unutarnje hrvatske državnosti, bilo rješeno sve do dolaska na vlast t. zv. trećejanuarske koalcije, na čelu s bivšim komunističkim aparatčikom Ivicom Račanom.

Takav ustroj unutarnje uprave, doduše prilagođen uvjetima suvremene države, Hrvatska je, kao što je i naravno, naslijedila iz svoje ranosrednjovjekovne tradicije naslonjene na iskustvo organizacije prostora još iz antičkoga doba. Nu vlast novostvorene hrvatske države u organizaciji svoga prostora nije samo slijepo slijedila tradiciju, nego je vodila računa o gospodarskom značenju županijskih središta, prema kojima su gravitirala općinska i gradska naselja te o lokalnom osjećaju zavičajne pripadnosti. Možda još važnije od navedenih čimbenika državotvorna je vlast ondašnjom organizacijom unutarnjega hrvatskog prostora posebno vodila računa o ravnomjernom razvoju pojedinih područja, kako bi se promišljenom politikom u ruralnim sredinama izvan županijskih središta stvorili temeljni uvjeti za ostanak stanovništva i njegova životna opstojnost.

regijeTakvim ustrojstvom stvarani su preduvjeti za učinkovitije iskorišćivanje poljoprivrednoga zemljišta, na kojem je, razvojem malih obiteljskih gospodarstava bila temeljena i buduća demografska obnova zemlje, koju je, uz polustoljetni jugokomunistički režim, poharalo masovno iseljavanje Hrvata iz domovine, a procesom t. zv. industrijalizacije, cijela su ruralna područja ostajala przna. Razborito osmišljene prometne veze sa županijskim središtima te mogućnost plasmana poljoprivredne robe u bliža središta vezale bi dio ljudi za zemlju, koja daje hranu, ali i rađa ljude, što je bio i dio osmišljene politike nekih europskih zemalja, poput primjerice Francuske, u njezinu postindustrijskom razdoblju. Drugi pak važan ralzog dosadašnjem unutarnjem ustrojstvu Hrvatske ležao je i u njezinoj prirodnoj demokratičnosti pa su s pravom u njezinoj političkoj izgradnji željeli sudjelovati svi udovi njezina državnoga tijela.

Aktualne najave o promjenama hrvatskoga Ustava, po kojima bi se državu pretvorilo u nekoliko t. zv. regija, unišilo bi već do sad razvijeni sustav mjesne samouprave, u kojoj sudjeluju najširi slojevi hrvatskoga pučanstva, a na gospodarsko-društvovnoj razini takav bi ustroj potaknuo snažniju migraciju stanovništva prema županijskim središtima, većim gradovima, a vjerojatno jedinim dijelom i izvan Hrvatske, što bi, kako neki demografi tvrde, bio gotovo smrtni udarac pozitivnoj demografskoj politici. U političkom smislu moć bi se lokalne uprave premjestila u nekoliko regionalnih središta, što bi s jedne strane ojačalo centralizam unutar pojedinih regija, a s druge pak strane, na državnoj razini, otvorilo putove otpora državnoj središnjici u Zagrebu, što, s obzirom na položaj i oblik hrvatskoga državnog prostora, vrlo lako stvara disolucijske procese. U tako nesigurnom susjedstvu kao što je naše, Hrvatska bi postajala sve opasnijim čimbenikom nestabilnosti, na čijem bi prostoru druge silnice mogle zavoditi red. Premda kod znatnoga dijela naših regionalista vjerojatno ne postoji svijest o pogibelji od revitalizacije t. zv. povijesnih regija, valja podsjetiti na tragične posljetke nekadašnje regionalne razdijeljenosti, koja je u jeku modernizacije europskih nacija, tijekom 19. stoljeća, upravo preko pojedinih regija hrvatske zemlje držala u šapama triju susjednih imeprijalnih sila – Austrije, Ugarske i Turske.

Nedavna pak božićna poslanica srbijanskoga patrijarha Irineja, u kojoj se, između ostaloga, kao posebne državne cjeline, navode Slavonija, Dalmacija, Lika, Banovina i Hrvatska temelji se upravo na nekadašnjim imperijalnim politikama, kojima su te regije bile poluge za osvajanje, a potom i sprječavanje ujedinjenja hrvatske države. Irinijeva poruka, ma što god mi mislili o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ima svoje utemeljenje u već znatno nagrizenoj stabilnosti hrvatske države, podijeljenosti njezina nacionalnoga korpusa, koju svojom balkanskom i neokomunističkom politikom snažno potiče sam predsjednik države Ivo Josipović. Dok se na razini unutarnjega ustrojstva zalaže za podjelu Hrvatske na nekoliko regija, istodobnim inzistiranjem na integraciji s balkanskim državama, Josipović samo pokazuje kako bi cilj novoga ustroja lokalne uprave i samouprave u Hrvatskoj mogao poslužiti realizaciji nekih, Hrvatskoj nesklonih političkih strategija, a koje njezin prostor, zbog vlastitih nacionalnih interesa, još uvijek gledaju kao integralni dio nekadašnje jugoslavenske države.

Trenutni šef Pantovčaka to je vrlo drsko demonstriao na nedavnom skupu NATO-a, kad je, unatoč zaprepaštenju mnogih članica, objavio da Hrvatska vojska, na temelju potpisanih ugovora, već surađuje sa srbijanskom vojskom. Upravo zato bi ozbiljna društva i hrvatske nacionalne ustanove trebale pozvati lokalne političare da se zbog sebičnih i trenutnih interesa ne bi trebali igrati sudbinom hrvatske države i njezinih nacionalnih probitaka.

Mate Kovačević

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Kako je general Praljak razbio laž o “opsadi Mostara”

Objavljeno

na

Objavio

U ovom videu general Praljak je razbio jednu laž i to je vrlo važno. Taj mit je ona čuvena laž o “opsadi Mostara” koju smo i nedavno čuli u Mostaru od notornog Mesića, kao i na ovom suđenju od isto tako notornog Manolića, odnosno tezi da je HVO držao Mostar u potpunom okruženju.

Svjedok je efendija Seid Smajkić, inače duhovnik 4. muslimanske brigade “Muderis” jedne izrazito radikalne mudžahedinske džihadističke fundamenatlističke postrojbe sa sjedištem u Konjicu, koja je poznata po svojim zlodjelima i zločinima prema Hrvatima. 

General Praljak je služeći se fotografijama skinutim s aplikacije Google Earth vrlo umješno uspio dokazati da je ta priča o opsadi odnosno potpunom okruženju Mostara jedna najobičnija laž i to je morao potvrditi i sam Smajkić. 

I onda, ta laž je pobijena i ovdje, ta laž je pobijena i kad je general Praljak o tome ispitivao kontroverznog novinara BBC-a Jeremy Bowena, i onda je većina u vijeću (Prandler i Treschell) ipak odluči uvrstiti tu laž u presudu, naravno, uz suprotno mišljenje najboljeg suca na haškom sudu, časnog suca Jean Claude Antonettia.

Evo ovdje za one koji ne znaju, nek malo vide tu 4. muslimansku brigadu “Muderis” kako to izgleda i na što to sliči. ISIL, Al-qaida, Al-shabab, Hamas i ovo, nema nikakve suštinske razlike. Militantni islamistički fundamentalistički teroristi. Hrvati i HVO samo su se branili od ovakvih, nikakvog tu UZP-a nema.

Šestorka Herceg-Bosna/Kamenjar

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari