Pratite nas

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina: Je li Jelenić pao kao žrtveni ‘mejson’ među većim ‘mejsonima’

Objavljeno

na

Objavio

U dva dana, nakon iznuđene ostavke, ode državni odvjetnik Dražen Jelenić. Navodno zato što je mason. Ja nikada ne bih Dražena Jelenića imenovala glavnim državnim odvjetnikom. Ne zato što bih imala išta protiv Dražena Jelenića, već zato što nemam ništa “za“, ništa u prilog bilo kojem visokom dužnosniku kaznenog odjela hrvatskog državnog odvjetništva.

Naprotiv, držim da se u proteklih dvadesetak godina u dva segmenta presudna za svoju vjerodostojnost – kaznenom progonu ratnih zločina i kaznenom progonu organiziranog kriminala i visoko koruptivnih djela – hrvatsko državno odvjetništvo pokazalo kao jedan od najvećih problema i najspornijih tijela hrvatske države. I još gore, u progonu ratnih zločina često je djelovalo kao sljednik vojnog tužitelja bivše JNA ili ekspozitura sadašnje srpske BIA-e. A u kaznenom progonu organiziranog kriminala i korupcije često je izgledalo da upravo DORH i njegov USKOK služe kao odvjetnici najozbiljnijih zločinačkih organizacija i zaštitnici njihovih udruženih zločinačkih pothvata.

I nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti ih nikada nije ozbiljno propitao – zašto je tome tako? A kamoli nedvosmisleno zatražio i preko noći iznudio njihovu kolektivnu ostavku, kao što je to s Jelenićem učinio premijer Andrej Plenković sa suradnicima i pobočnicima uz opću suglasnost vlasti i oporbe. Pritom je glavni Jelenićev krimen bio da je navodno zatajio da je mason, član te jedne od hrvatskih loža koje sebe nazivaju masonskim. A nitko ga nikada nije ozbiljno pitao zašto je tako brzo i tako glatko odbacio kaznenu prijavu za skupinu Borg ili zašto je spektaklom uhićenja prekrio i potom ugušio predmet izvlačenja stotina proračunskih milijuna iz “Uljanika”…

Ja ne mislim da bi glavni državni odvjetnik smio biti član bilo koje tajne organizacije, osobito onih čija ga pravila djelovanja dovode u poziciju podijeljene lojalnosti i potencijalno ga sukobljavaju s hrvatskim zakonima čiji bi glavni odvjetnik trebao biti. Ali hrvatsko pravosuđe, baš kao niti ostatak državnih i javnih službi, nikada nije prošlo bilo kakvu lustraciju od tajnih organizacija koje ga po svojoj prirodi djelovanja i po širini svojih suradničkih mreža najviše ugrožavaju – a to su tajne službe bivše komunističke Jugoslavije. Pa nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti nije ozbiljno propitivao taj problem, čak i u slučajevima kada je bilo očito da DORH ili sudske instance djeluju kao nastavak udbaško-kosovskih mreža u novome obliku.

Visoko pozicionirani sudac je doslovce uhvaćen s prstima u eurima, kao prijenosnik mita za kupnju presude. Jer je bio malo nespretan. Oni kojima treba znaju kako se to radi i koliko košta presuda na kojem sudu. Pa nitko to javno ne propituje. Niti se itko ozbiljno pita zašto smo EU prvaci u klijentelizmu i korupciji i zašto nam je pravosuđe rak-rana sustava. A onda je odjednom najveći problem hrvatskog pravosuđa to što se saznalo da je Dražen Jelenić pripadnik jedne od masonskih loža.

Ja zbilja nisam ekspert za masoneriju, ali malo su mi čudne ove naše masonske organizacije koje posljednjih godina niču kao gljive poslije kiše, koje kao po definiciji tajne organizacije javno ratuju jedna protiv drugih i objavljuju svoje tajne rituale po novinama.

Možda sam u krivu, ali izgledaju mi te hrvatske nove lože upravo kao preoblikovane mreže onih najraširenijih tajnih organizacija “na ovim našim prostorima“, udbokosovskih organizacija, u skladu s novim vremenima. Uostalom, nije li ljepše biti pripadnik “lože“, nego recimo KOS-ova prkna? Pa onda u loži više niste stari udbaš ili stari kosovac već ste mason. Ili ako još malo zakoračite na globalnu scenu, više niste ni samo mason, već ste, štono bi rekli Englezi – “mejson”. Pa onda meštar i veliki meštar, sudac i veliki sudac…. Tko ne bi radije bio “mejson” nego olinjali kosovac?

Zagledate li se čak i površno u životopise vrha DORH-a u posljednjih dvadesetak-tridesetak godina, uočljiv je i dalje personalni kontinuitet prema državnim i vojnim tužiteljstvima u bivšem komunističkom sustavu i bivšoj jugoslavenskoj državi, u kojoj se na tim pozicijama bliska suradnja s tajnim službama podrazumijevala.

U skladu s time, veći je broj dužnosnika i u današnjem, a osobito u jučerašnjem DORH-u, koji su potencijalni pripadnici tajnih organizacija, i to onih koje su bile otvoreno neprijateljske prema hrvatskoj državi, koje su ratovale protiv nje. I nitko ih nikada nije ništa o tome ozbiljno pitao. Čak niti kada su potpisivali optužnice koje su izgledale kao da ih je napisao vojni tužitelj bivše JNA ili državni tužitelj Socijalističke Republike Hrvatske.

Tim je čudnije što je tako ekspresno pao Dražen Jelinić, navodno samo zato što je bio član tajne organizacije. Otišao je tako brzo, a da ga nitko nije ni stigao propitati: koji ga je to prijatelj pozvao u ložu, navodno impresioniran njegovim radnim postignućima?

Je li to članstvo možda bilo preduvjet njegovu imenovanju za državnog odvjetnika nekoliko tjedana kasnije? Je li ono utjecalo na odbacivanje kaznene prijave protiv skupine Borg, na banalizaciju istrage pranja državnog novca kroz “Uljanik” i na druge slučajeve kojima DORH sam sebe pokazuje banalnim? Ili je Jelenić pao tako brzo da ga se ništa ne pita. Kao žrtveni “mejson” među većim “mejsonima”.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Nino Raspudić: Kakva država takva i masonerija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, slobodu treba izboriti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Republika Hrvatska, kao neovisna država, svečanom i javnom prisegom dobila je u utorak 18. veljače petoga predsjednika u osobi Zorana Milanovića te nastavlja svoj životni put u svoj političkoj, ideološkoj i gospodarskoj kompleksnosti međunarodne zajednice i unutarnjih društvenih odnosa. Premda po Ustavu predsjednik ima relativno skromne ovlasti, ipak kao jedina politička funkcija koju neposredno na izborima legitimiraju birači, hrvatski predsjednik ima golemo simboličko značenje te je stoga važna i svaka gesta i poruka koja je odaslana u javnost sa svečanosti inauguracije.

Svaka društvena institucija prolazi proces razvitka i ustaljivanja te ne bi bilo normalno da sa svakom novom upravom na stanoviti način sve počinje iznova, da se ne uzima u obzir nešto što je u toj instituciji postalo uobičajeno. U Republici Hrvatskoj šest je inauguracija novoga predsjednika održano po jednom modelu, dakle već, može se reći, ustaljenom, promišljenom i općeprihvaćenom, a sada je sedma inauguracija realizirana posve po novom modelu. Ne može se reći da je time prekršen koji zakon ili da je učinjeno išta protupravno ili neetično, no prekinut je kontinuitet koji je ipak vrlo važan za poštovanje i samopoštovanje mlade države. Raskid s makar relativno skromnom tradicijom imao bi smisla samo ako bi se ponudilo nešto bolje, nešto što više afirmira Republiku Hrvatsku kao državu i njezinu najistaknutiju funkciju u strukturi državne vlasti. Recentna inauguracija na Pantovčaku i po novom ritualu ništa od toga nije ponudila, pa se nameće pitanje je li se time možda željelo relativizirati važnost države kao takve i same predsjedničke funkcije.

Inauguracija

Budući da predsjednička inauguracija nije privatni čin, i budući da bi predsjednik trebao biti u stanovitom smislu državni predvoditelj svih hrvatskih građana, nije se smjelo dogoditi da na inauguraciji ne bude ni predstavnika građana koji su dali svoj glas za mandat predsjedniku, tim više što je to jedina državna funkcija na koju svojim glasom neposredno nekoga dovode sami građani – birači. Nije se smjelo dogoditi ni da na inauguraciji ne budu nazočni predstavnici političkih stranaka, kako onih koje su novoga predsjednika podupirale u izborima, tako i onih koje su osporavale njegov Izbor. Teško je vjerovati da bi se predsjednička funkcija mogla ostvarivati kao predvođenje svih građana Republike Hrvatske a da na inauguraciju ne budu pozvani predstavnici svih segmenata društvenoga života počevši od kulturnoga, gospodarskoga i vjerskoga do svih drugih. Premda je započeti predsjednički mandat na izborima dobiven pod parolom »Normalno«, nije normalno da su prednost pred svim predstavnicima svih segmenata društvenoga života dobili aktivisti u predsjedničkoj kampanji pobjednika.

Budući da funkcija predsjednika države ima relevantne ovlasti u međunarodnim odnosima i međunarodnoj politici, upravo je sablažnjivo što na predsjedničku inauguraciju nije pozvan baš nitko iz međunarodne zajednice, čak ni predstavnik diplomatskoga kora akreditiranoga u Hrvatskoj. Nije li takvom gestom međunarodnoj zajednici i njezinim predstavnicima poslana poruka koja se može čitati kao ignoriranje ili omalovažavanje međunarodne politike ili kao (smišljeno ili slučajno?) omalovažavanje Republike Hrvatske u međunarodnom kontekstu, premda je država Hrvatska, kao i svaka druga država, relevantna pravna osoba i činjenica međunarodnoga prava? Nije li upravo inauguracija najbolja prilika da se novi predsjednik predstavi predstavnicima međunarodne zajednice?

Neovisnost sudstva i medija

U inauguracijskom govoru (koji nije odolio ideološkom pomodarstvu stavljajući »rod« na prvo mjesto stvarnosti koje ne bi smjele biti razlog za diskriminaciju ili isključivanje u hrvatskom društvu) novi Predsjednik uz druge relevantne poruke, koje zaslužuju dublju opservaciju, istaknuo je da je najčvršća brana tiraniji svake vrste »podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija«. Dodao je: »Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.«

S obzirom na hrvatsku stvarnost, zdravi, neovisni i slobodni sudstvo, znanost i mediji apsolutno su veliki prioriteti za cjelokupno ozdravljenje hrvatskoga društva i dobro je ako je to novi Predsjednik uočio i uzeo si kao jednu od važnijih zadaća u svom mandatu.

Poznato je da nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, nego slobodu odnosno neovisnost treba izboriti, što je moguće tek kad za to postoje osnovni preduvjeti. Bilo bi iznimno veliko i važno služenje kad bi novi Predsjednik uspio pomoći da se stvore uvjeti za razbijanje svake vrste otuđenih centara moći koji svojim utjecajem na gotovo sve segmente i procese u hrvatskom društvu otimaju slobodu i neovisnost mnogim pojedincima, skupinama i mnogim, i državnim, institucijama. Bude li odgovorni predvodnik u stvarnom oslobođenju hrvatskoga društva, novi Predsjednik ima priliku ući u povijest upisan zlatnim slovima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari