Connect with us

Kolumne

Što je demokratski predsjednik bez demokratskih medija?

Objavljeno

on

Unatoč ogromnim naporima predsjednika Milanovića, popraćenima s dva nemala ustupka u znak dobre volje, zajedničko priopćenje s Vijeća za obranu ipak je izostalo.

Svi su oni nacisti! Osim jednoga.

Milanović je, naime, pomirljivo predložio da se u priopćenje stavi kompromisna ocjena kako materijalno stanje u Oružanim snagama nije zadovoljavajuće. Velikodušno izbjegavši žešći izraz istovjetnog sadržaja – da je stanje nezadovoljavajuće, samo je potvrdio kako mu početne lekcije iz diplomatskih dana još nisu izblijedjele iz sjećanja. A uspio je nekako zatomiti i uzavrelu krv predaka mu, suzdržavši se narediti admiralu Hranju, premda mu ovlasti to dopuštaju, da ustrijeli gauleitera Banožića, i tako ga zanavijek ušutka. A možda još i ponekog nacista pride. Kako su samo nezahvalni ti nacisti. Ponudiš im i mali prst i prstenjak, a oni bi cijelu ruku. Ma, svi su oni isti – Zna se – nacisti! Osim Stiera. Koji nije nacist. Nego ustaša. Što je još gore. Jer ustaše su patentirali holokaust. Siroti se Führer ubio od moljakanja da mu prepuste autorska prava na tu epohalnu zamisao.

A da bi se naciste što okoštalih, što ispranih mozgova u nešto uvjerilo, ne pomažu ni gole brojke. Tako Predsjednik reče da je 2015-te, u završnoj godini njegova premijerskog mandata, utrošeno na obranu ciglih 4,3 milijarde kuna, a u prošloj 2020. svega 4,6 milijardi, što, uzme li se u obzir inflacija, dođe na isto. E, sad, što je za usporedbu uzeo baš svoju zadnju, izbornu godinu, kad se šepurio raskošnim vojnim mimohodom kako bi donirano oružje pokazao narodu, ali i bitnije, kako bi mu parada poslužila kao lakirovka da se ni 3 mjeseca uoči izbora prikaže suprotnim onomu kakvim se pokazivao skoro 4 godine – ajde. Što je nacistima uzeo u obzir samo globalno kriznu korona godinu – ajde i to. Ali zašto je propustio usporedbom obuhvatiti sve godine dotad, to valjda samo demokratski izabrani predsjednik zna. Kao što i demokratski neizabrani mediji, koji se s njim neprestance nadmeću u zametanju tragova izgubljene istine, znaju zašto ga na to propuštaju podsjetiti. I dok se Predsjednik hvali kako je u financijski daleko nepovoljnijim vremenima gotovo jednako izdvajao za obranu kao nacisti danas, u doba blagostanja, ne pita se, baš kao ni paralizirani utjecajniji mediji, imaju li te poprilične razlike u državnim financijama makar trun veze i s time kako se u kojim vremenima vladalo, posljedično i s time je li rejting u smeću ili u investicijskom razredu.

Vola oko stola

Nakon što je njegova velikodušna susretljivost naišla na košaricu nacista, Predsjedniku nije preostalo drugo nego podići glas i priprijetiti svima, a ne samo njima. Pa veli, ako počne koristiti svoje ovlasti, ne bu dobro! Iskustvo pokazuje kako mu tu doista valja vjerovati, napose imajući u vidu koliko nije bilo dobro kad je ovlasti hametice koristio kao predsjednik Vlade. Kao zelembać, de facto pripravnik bez iskustva u bilo čemu ozbiljnijem, a kamoli u upravljanju, zasjevši na vodeću upravljačku dužnost u državi. Zato je sad, iz prve ruke poučen kataklizmičkim posljedicama te pojave po državu, valjda toliko osjetljiv na neiskusne, još zelene kadrove u Vladi. A nipošto ne zato što je, unatoč bezbrojnim prilikama da stekne iskustvo, u državničkim poslima do dana današnjeg ostao zimzelen.

E, kad bi makar i upola toliko bio osjetljiv na poštivanje zakona, gdje bi mu bio kraj? Tu, međutim, iskazuje nultu toleranciju. Ne poštuje čak ni one zakone koje je svojedobno sam potpisao, premda je prisegnuo da će poštivati ne samo te, nego i ostale zakone, zazivajući iz sjećanja narodnu mudrost kako se čovjeka drži za riječ, a vola za rogove. U toj igri „vola oko stola“ uvijek može računati na nesebičnu pomoć viđenijih medija.

Napokon, što je demokratski predsjednik bez demokratskih medija? Narodski rečeno, isto što i ono što se u popularnoj izreci nađe u ovce, premda ovca to nema, jer kad bi to imala, bila bi ovan. Poslovično radoznali demokratski mediji poslušno slijede demokratskog predsjednika doslovce u stopu, trudeći se ne opterećivati ga suvišnim pitanjima, bespogovorno prihvativši kako on svako nenabačeno mu na volej doživljava takvim. Kad nema druge, a često nema, slijepo sljedbeništvo opravdavaju ufanjem da čovjek valjda zna što i zašto radi čim je izravno izabran većinom glasova. Kao što prethodnica mu, premda je zadovoljavala taj uvjet, nije imala blagog pojma tko joj glavu nosa. S jedne strane, dosljedna primjena dvojakih mjerila, a s druge izjednačavanje suprotnosti pokazuje se dobitnom formulom. Jednima kao kopci vrebaju potražiti dlaku u jajetu, dočim na kanonadu nezapamćenih eskapada drugoga, što načinom izvedbe što sadržajem debelo ispod civilizacijskog minimuma, kao na drogu navikavaju sebe i općinstvo.

Kult kafanskog kavgadžije

Da ih ipak nije zahvatila opća amnezija, medijski aktivisti, neki bi rekli i – kampisti, uvijek iznova pokazuju prisjećajući se da je netko rekao „pobijedili smo koronu“ kad je bila svedena na minimum. Pritom je svakom iole razumnom iz konteksta, i bez da se to izrijekom kaže, jasno kako se nije radilo ni o kakvom proglašenju konačne pobjede, ponajprije stoga što su u isto vrijeme parlamentarni izbori pomaknuti s rujna na srpanj upravo zbog realne mogućnosti pojave novog korona vala, što su mnogi medijski miljenici tada podcjenjivali pa ih nitko zbog toga ne proziva. I onda se ta izjava, brižno očišćena od konteksta, svako malo ponavlja kako bi se stekao dojam da govornik to stalno govori i kako bi ga se izjednačilo s antipodom, koji čitavo vrijeme gusla kako je korona bezazlena bolest (karijes koji ubija samo one koji bi ionako ubrzo umrli), otvoreno pozivajući na kršenje epidemioloških mjera (Hrvatice i Hrvati, skidajte maske!) i opće otvaranje na valu mantre „tko se cijepio, cijepio se“.

Drugi primjer nategnutog izjednačavanja ogleda se u sjaju medijskih očica nakon što iskamče gram da bi s njime sravnili čitavu tonu. Sablažnjavaju se nad bjelodanom dijagnozom, školskim primjerom povika „car je gol“, istina, iz za to, baš kao u Andersenovoj bajci, neovlaštenog izvora, dok psihijatrijska struka drijema. Na tezulji medijske pravde jednako teže razotkrivena careva zdravstvena golotinja i lavina uvreda upućenih na osobnoj razini svakome tko se usudi iznijeti drukčije viđenje i mišljenje od monarhova. Sve samo kako bi mogli reći da se, eto, jednako međusobno vrijeđaju. Ako se, pak, na naramak besprizornih uvreda ne uzvrati odgovarajućom kvalifikacijom, nego činjenicama i dokumentima, tada mediji, nezainteresirani pomnije istražiti obično ne odveć kompleksnu stvar, lijeno zaključe kako se strane nepotrebno prepiru.

Dajući Milanoviću prostor i izvan službenih i protokolarnih dijelova dužnosti koju obnaša, podilazeći pritom njegovoj ekshibicionističkoj potrebi da se ogoli, demokratskim medijima uopće ne pada na pamet javnost zaštititi od opscenih prizora, kako to, primjerice, biva u sportskim prijenosima kad se kakav golać pojavi na terenu. Štoviše, pornografiju repriziraju iz svih kutova. Aktivno sudjelujući u zajedničkom pothvatu srozavanja digniteta institucije predsjednika Republike, pokazuju se kamenom zaglavnim u izgradnji hrama kulta kafanskog kavgadžije, potičući zloduhe nastanjene u, nažalost, ne tako malobrojnim dušama, koje se ne mogu izvući iz mentalnih okova bivše države i starog totalitarnog sistema.

Pa kad već tako zdušno potiču Predsjednikovu misiju samoogoljavanja, čemu propitkivati potrebu za tolikim mu tajnovitim državničkim misijama? Nisu li i po dan-danas nerasvijetljenoj albanskoj ljetnoj epizodi o državnom trošku prestali čačkati čim im je Predsjednik rekao da ne želi ništa reći o sadržaju posjeta prvotno deklariranog privatnim, a retroaktivno preinačenog u službeni? Ni tračka sumnji da bi Predsjednik – ta, kako za sebe reče, „državna imovina“ – koristio materijalnu državnu imovinu (primjerice, ratne brodove i helikoptere) za privatne potrebe. Ni pomisli da bi neobično učestala oznaka tajnosti na službenim dokumentima vezanima uz njegova putovanja mogla poslužiti upravo prikrivanju njihove stvarne svrhe. Pa nije li još kao predsjednik Vlade, kao muha da ne kažemo baš na što, slijetao helikopterom na Krk, zaobilazeći najbližu rutu do Zagreba u jednako širokom luku kao što danas zaobilazi zakone države čiji je poglavar?

Apsolutna moć kvari apsolutno

Nema spora kako demokratski izabrani predsjednik mora do u tančine, štono se kaže – u dušu, poznavati svoj narod. No, mora li pritom baš ulaziti u takve potankosti kako bi doznao koga kolege zovu lupetalo i komu gdje žena radi, vršeći na dotične pritisak kako ne bi prerevno gurali nos tamo gdje mu je itekako mjesto? I nikoga da se pita prikuplja li takve informacije zakonito i kakvim je motivima pritom vođen. Ipak, malo što tako zorno svjedoči da je Milanoviću dopušteno baš sve, a on uzastopnim ponavljanjem domalo nezamislivo prizemnih gadosti pokazuje kako to jasno prima na znanje, kao zadiranje u prostor zabrane govora drugima, o čemu su demokratski mediji još donedavno poučavali kao o svojevrsnom svetogrđu. Tolerirajući Milanoviću i to, štoviše, potičući ga da samo tako nastavi, doživljavaju potpuni moralni sunovrat. Prvi je stradao dežurni medijski sveznadar Žarko Puhovski, kad mu televizija s kojom je surađivao nije pružila odgovarajući prostor za repliku Milanoviću, samo zato što Predsjednikova mora biti zadnja. Ništa bolje sreće nije bio ni pulmolog Saša Srića, jer što se on ima pojavljivati na televiziji kad glede pandemije više vjeruje struci i vlastitim očima nego Predsjedniku? Za razliku od Puhovskoga, koji je posve iščeznuo sa slobodarskog RTL-a, Srića je, eto, barem izmigoljio, ako nigdje, onda na besramnom „YUTEL-u“ kod Ace u 2.

Uvjerivši se kako mu je baš sve dopušteno, Predsjednik se više ni ne trudi zabranu govora nepodobnima umatati u celofan pa to čini izravno. Tako se izrijekom pohvalio kako je upravo on zabranio ministru Banožiću govoriti na prisezi ročnicima, a ne načelnik Glavnog stožera Hranj, koji je tu odluku, slijedeći njegovu zapovijed, samo formalno proveo. Da bi potom i samome izvršitelju zabranio govoriti na Vijeću za obranu, opravdavajući to nesuvislom tezom kako su Hranja nacisti htjeli poniziti dajući mu pravo da govori, a on ga je spasio od poniženja uskrativši mu to pravo.

Međutim, prema naknadno dorađenom tumačenju dvojcu bliskog neposrednog svjedoka Hranj nije ni trebao odgovoriti, budući da ionako misli u vlas jednako kao Milanović, a ovaj je prethodno već sve rekao. Time je na Hranja bačeno posve novo svjetlo. Nije on Milanovićev postojani kositreni vojnik, kako se dosad naslućivalo. Nego veleum iz sjene, čiji je Milanović tek puki trbuhozborac, tigar od papira, zašto ne i papirnata balerina? Kako god bilo, medijska romansirana bajka s Milanovićem i Hranjem u glavnim ulogama neusporedivo je tužnija i ružnija od Andersenove. U kakvo ju god ruho umatali, ono, kao i svaki Milanovićev pothvat, ostaje prozirno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari