Pratite nas

Kolumne

Što je dopušteno stranim Jupiterima to nije i volovima u BiH

Objavljeno

na

Richard Allen Grenell
ZGROŽENA NJEMAČKA PROSVJEDUJE JER SE NJENO I AMERIČKO VELEPOSLANSTVO MIJEŠA U UNUTARNJE STVARI BiH – Što je dopušteno Jupiteru nije volu

Bivši američki glasnogovornik u UN-u, veliki štovatelj američkoga predsjednika Donalda Trumpa i aktualni američki veleposlanik u Njemačkoj Richard Allen Grenell je za portal Breitbart News rekao kako želi “ojačati europske konzervativce koji se upravo bude iz tihe većine”.

Time je navodno mislio na izbore na kojima su nagli uzlet doživjele konzervativne stranke u Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj i Austriji, a koji su, kako je rekao, pokazali “jačanje konzervativne politike zbog neuspješnih politika ljevice”.

Veleposlanik Grenell je na tweetu napisao kako stoji iza svojih komentara jer “svjedočimo buđenju tihe većine – onih koji odbacuju elite i njihove zaštitne omotače. Pod Trumpovim vodstvom”.

Grenellove izjave izazvale su žestoke kritike njemačkih medija, javnosti i političara, kako i oštra upozorenja službene vlasti da se ne smije miješati u unutarnju politiku suverene Njemačke.

Da je gospodin Grenell nekim slučajem izjavio kako želi ojačati europsku ljevicu i liberale to sigurno ne bi bilo jednostrano miješanje u unutarnje stvari druge države, nego hvale vrijedan potez kojim bi dokazao svoju demokratičnost, poštenje i humanizam.

Službeni Berlin je od američke vlade zatražio odgovor je li od njihovih veleposlanika zastupanje određene političke stranke u stranim zemljama službena politika State Departmenta? To isto pitanje postavit će veleposlaniku Grenellu kada danas (srijeda 06. lipanj 2018.) dođe u svoj prvi službeni posjet njemačkom ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu.

Nadamo se kako će službeni Berlin to isto pitanje postaviti i za američko i njemačko veleposlanstvo u BiH, jer se u državi tri konstitutivna naroda stavljaju u službu jednog naroda i unitarističke politike. Nije Tante Merkel licemjer kao Maureen Elizabeth Cormack, ma kakvi – daleko bilo.

Važno je istaknuti kako je riječ o verbalnom istupu američkog veleposlanika u Njemačkoj, a ne praktičnom. Ujedinjena teorija (verbalni istupi) i praksa, kojom se strani veleposlanici kontinuirano miješaju u unutarnje stvari stranih država, rezervirana je poglavito za BiH. Praviti neviđen nered u BiH posebice je okey za ove ugledne države koje to ne dopuštaju u svojem dvorištu.

Iza ove iznenadne njemačke zgroženosti američkim veleposlanikom stoji skroz drugi ali zato praktičan razlog. Nakon što je predsjednik SAD Donald Trump uveo carine od 25% na kineski i njemački čelik i 10% na aluminij, razglas Angele Merkel Frankfurter Allgemeine Zeitung objavio je popis protumjera kojima će EU na njemački zahtjev odgovoriti uvođenjem visoke carinu na poznate motore Harley-Davidson jer im je sjedište u Wisconsinu iz kojeg dolazi Trumpov veliki suigrač republikanski glasnogovornik Raul Ryan. Zatim carine na Burbon Whiskey jer se proizvodi u saveznim državama Tennessee i Kentucky odakle je Trumpov veliki podržavatelj Mitch McConnell vođa većine u Senatu. Znači, na osobnoj razni ciljano antitrumpovske mjere koje nemaju nikakve veze s gospodarstvom i to je po Merkelici u interesu svih članica EU-a, a ne samo Njemačke.   Zna Merkelica cijelu EU za svoj interes upreći ali ne i poradi ugnjetenih EU građana, odnosno Hrvata u BiH u čijem zatiranju direktno sudjeluje. Nameće se zaključak kako je od Merkeličinog talenta za jednostrane gluposti jedino dugotrajnija njena od rođenja uvijek ista frizura.

Kultura suverenih i naj, naj, najdemokratskijih država svijeta na primjeru protektoratskog eksperimenta zvanog BiH

Predsjednik HDZ-a BiH i aktualni hrvatski član Predsjedništva BiH dr. Dragan Čović ovih dana je pisao veleposlanicima Kanade, Francuske, Njemačke, Japana, Nizozemske, Španjolske, Turske, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, te Uredu visokog predstavnika i OESS-a prosvjedujući zbog jednostrane predizborne kampanje uperene protiv interesa hrvatskog naroda u BiH.

Poradi kreiranja izbora i buduće vlasti u BiH dotična gospoda iz navedenih država dosjetila   se izokola napasti HDZ BiH kao stranku koja nije istinski zainteresirana za provođenje odluke Ustavnog suda BiH o Zakonu o kaznenom postupku, kojim bi se zadovoljili međunarodni standardi te osigurao učinkovit rad tužiteljstva i suda na razini BiH. To što navedene države ignoriraju presude Ustavnog suda BiH kojom se poništava od njih nametnuti fašistički Mostarski statut i Izborni zakon, nikom ništa. Baš kao i u 90-ak sličnih slučajeva s presudama Ustavnog suda kojima se naređuje anuliranje nametnutih zakona na štetu Hrvata u BiH.

Kada požele nešto ispod stola nametnuti onda veleposlanstvima navedenih država nije mrsko ni lagati. Naime HDZ BiH kao stranka i ministar pravde iz HDZ BiH nisu sudjelovali u kreiranju prijedloga rješenja jer je to u nadležnosti radne skupine i ekspertnog tima financiranog od strane Veleposlanstva SAD-a koje je nadziralo rad ova dva tijela, o čemu se tek se trebaju očitovati Vijeće ministara i Parlamentarna skupština BiH na način predviđen ustavom i zakonom.

Očevidno, riječ je o jednostranim i proizvoljnim podvalama kojima strana veleposlanstva potpuno neopravdano odgovornost za vlastite promašaje nastoje prebaciti na pleća političkih stranaka, što je u BiH postalo praksa. Takav pristup je izrazito tendenciozan i višestruko štetan te je izvor svih prošlih, sadašnjih i budućih kriza u BiH.

Ovakvo djelovanje stranih veleposlanika – samododijeljene protektoratske ovlasti – izvan je svih standarda demokracije i diplomacije, a sve u cilju eksperimentiranja na tuđoj koži i miješanja u predizbornu kampanju čime postaju dio nje i sukreatori sutrašnje nametnute vlasti mimo demokratskih načela, izbornih rezultata i Ustava BiH. Na djelu je isti scenarij kojim je protektoratska ekipa 2000. i 2010. na izborima anulirala volju hrvatskih glasača nametnuvši antihrvatsku vlast ALIJAnsa i Platforma. Umjesto da jednim potezom riješe od njih nametnutu izbornu zavrzlamu strani protektoratori predvođeni veleposlanstvom SAD-a, zajedno s bošnjačkom političkom elitom, ignoriraju  presudu Ustavnog suda BiH i nastavljaju tamo gdje su njihovi prethodnici stali. Ponovno su krenuli s nesnosnim pritiscima, ucjenama, podmetanjima i jednostranim nametanjem institucionalnog nasilja.

Kada bi konstitutivni narodi u BiH imali moć stranim gubernatorima otkazati gostoprimstvo automatski bi se smanjila politizacija, pritisci, ucjene, politički montirana suđenja, od njih direktno postavljani tužitelji, sudci i unaprijed izdiktirane presude. Prestao bi politički i etnički motiviran lov na pripadnike HVO-a i zaštita bošnjačkih ratnih zločinaca. Bilo bi nemoguće jednostrano nametanje zakona kojima se direktno i grubo krši Ustav BiH, Hrvatima nameće član Predsjedništva, izabrane hrvatske političke predstavnike udaljiti iz vlasti, što je ustvari bošnjačka unitarizacija entiteta Federacija BiH i podjela BiH na bošnjački  i srpski dio.

Je li predsjednik Trump uopće informiran kako američkim veleposlanstvom u BiH ne drma on nego Georg Soros i princeza na metli Hillary Clinton?! Aktualno veleposlanstvo SAD-a u BiH i dalje se drži od prije par godina datog obećanja direktora Ureda za jugoistočnu Europu State Departmenta Jonathan Moorea, kako će se izbori održati bez obzira na to hoće li se provesti presuda Suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, a sada i presude Ustavnog suda BiH, koje nalažu promjenu Izbornoga zakona. Izbori će se održati mimo presude Ustavnog suda i na štetu Hrvata u BiH zahvaljujući argumentu sile dijela međunarodne zajednice i Bošnjaka.

Iako ovakvo bahato i jednostrano ponašanje američkog veleposlanstva u BiH ne bi moglo proći niti u najzabačenijem selu u SAD-u, to New York Times i CNN ne zanima i o tome uporno šute.

U to ime navedeni dio međunarodne zajednice preko dva desetljeća u BiH pravi lude napitke od kojih osim glavobolje ništa ne izađe na bolje, ali zato sigurno na lošije. I sami omamljeni tim svojim ludim napitkom trpaju tri noge u dvije cipele i sada se još prave slijepi. Kao, eto, nije to istina. Sve što od vlasti i teritorija u BiH postoji to imaju Bošnjaci i Srbi, a sve što nema i fali iako bi morali imati, to imaju Hrvati.  U tu svrhu svjetski krojač je skrojio i sašio luđačku košulju tako što je samo Hrvatima uzeo mjeru, da je slučajno ne bi netko drugi ukrao i obukao.

Što je dopušteno stranim Jupiterima to nije i volovima u BiH

U naj, naj, najdemokratskijim i naj, naj, najpravednijim zemaljama svijeta je obrnuta slika. Na samu pomisao stranog uplitanja u unutarnje stvari svoje države nastaje zgražanje i  međunarodni diplomatski skandal.

SAD se još trese zbog navodne i ničim dokazane ruske umiješanosti u izbore za predsjednike SAD-a, ali jednostrano miješati su u unutarnje stvari BiH i majorizirati Hrvate to je američkom veleposlanstvu u BiH skroz okey and very, very good. Njemačka škrguće zubima zbog verbalnog istupa američkog veleposlanika u Njemačkoj, dok u BiH jednostranom politikom praktično nameće unitarnu Bošnjačku državu – Das ist sehr gut. O britanskoj, turskoj, francuskoj, nizozemskoj, španjolskoj, kanadskoj, japanskoj, OSS i OHR vjerodostojnosti u BiH ne treba uzalud trošiti prostor i riječi.

Možemo li u navedenim državama zamisliti strana veleposlanstva kako unutar svojih zidova oficijelno kreiraju izbore i vlast, nameću zakone, ustavne reforme, pravosuđe i presude, priječe referendum, procesuiranje ratnih zločina njima drage strane u sukobu, planski i sustavno majoriziraju jedna narod i sve to uz nazočnost prethodno instruiranog OSS-a i OHR-a?! Nemoguće.

Međutim, kada su u BiH izbori, sastavljanje vlasti, ustavne reforme, referendum, sastavljanje vremenske prognoze ili postavljanje asfalta u nekom selu, svi oni ne samo što se utrpaju među promatrače nego i jednostrano nameću svoje dekrete za koje se često ne može utvrdi jesu li po Hrvate u BiH više šovinistički ili fašistički.

Demokratski kulturnjaci sa Zapada vole urnebesno kazalište u BiH,  ali ne i u svojoj kući. Što je dopušteno stranim Jupiterima to nije volovima u BiH. Baš zato je za ugnjetene Hrvate u BiH kakav-takva moralna satisfakcija kada svi ti strani Jupiteri u svojim dvorištima jednom i sami postanu volom, kao u aktualnom slučaju s Njemačkom.

Hrvatska je zabavljena sama sobom. Bez nacionalnog ponosa i strategije koprca se u živom blatu jala, sluganskog mentaliteta i pete kolone. Možda bi Hrvati u BiH ovaj put trebali sami sebe žrtvovati i krenuti Lijepu našu oslobađati. Ako se već hrabri hrvatski političari boje narod se ne smije bojati u masovnim prosvjedima uzeti sudibnu u svoje ruke. U suprotnom – Hrvatima u BiH sloboda je tek kip u New Yorku.

Filip Antunović/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i RH u okviru EU

Objavljeno

na

Objavio

Toplo vrijeme, iznadprosječne temperature, eto barem smo u nečemu nadprosječni ako u svemu drugom žalosno zaostajemo. Sunce je obasjalo i Vukovar u subotu, 13. listopada, grad kojemu je prekipjelo od tolikih licemjernih, sramotnih i dogovornih zataškanja srpskih zločina i upornoga odbijanja famoznih „institucija“ (hrvatski prijevod: ustanova) da zločince pronađu i privedu pravdi. To jest, i nisu se trebali pretrgnuti da ih nađu jer su Vukovarcima, i ne samo njima dobro poznati, ali se DORH odavno ustrojio tako da njegovi vodeći ljudi na državnoj i ostalim razinama ne vide i ne čuju, po uputama doista bolesne politike koja je žrtve i patnje hrvatskih ljudi prodavala i prodaje za održanje na vlasti. Do početka stoljeća malo se što dalo učiniti, prvi povratnici u Vukovar i hrvatsko Podunavlje stizali su u većem broju tek početkom 1998. i naletjeli na ljepote mirne reintegracije i amnestije koja je – sada je očito – tajnim i netajnim načinima uz savjete izvana – obuhvatila i zločince, premda su javno bili izuzeti od amnestije. To je činjenica. Sve su se vlasti u Hrvatskoj od 2000. godine striktno pridržavale toga podzemnog dogovora, nazovi lijeve i navodno desne, ako bi koga i uhitile, lijepo se s njim postupalo i izricane su podnošljive kazne ili oslobađajuće, ali su takvi slučajevi bili iznimke a velika većina zločinaca razumjela je da može mirno spavati.

Što je najveća vrijednost prosvjeda u Vukovaru? Govorilo se o žrtvama, i preživjele žrtve govorile su o svojim mukama, ali su se prvi put javno spominjala i imena zločinaca, na skupu od dvadeset tisuća ljudi – a to će „dogovorni“ teško moći pospremiti pod tepih. Prosvjed nije bio masovniji zbog opstrukcije uplašenih vlasti u Zagrebu, ali ako se sada nešto radikalno ne poduzme – a ne će – sljedeće će godine biti u Vukovaru stotinu tisuća Hrvata i tada će letjeti perje. Ovolistopadski prosvjed shvatili smo kao prvu i odlučnu upozorbu da takvo stanje ne može trajati u beskraj niti će Hrvati dopustiti da ubojice i silovatelji budu nekažnjeni kao što su ostali nekažnjenima komunistički zločinci nakon Drugoga svjetskog rata.

Kao u Odesi 1916.

Prije okupacije Vukovara u razaranjima grada stradalo je tri tisuće ljudi (najviše Hrvata, ali i drugih), nakon okupacije još dvije tisuće, trideset je tisuća Hrvata i Hrvatica odvedeno u logore, pretežito srbijanske, među njima i mnoga djeca, stotine i stotine logoraša ubijene su, desetci tisuća mučeni, premlaćivani i ponižavani. Pa nad svim tim, ne brojkama nego ljudima, Hrvatima, hrvatska vlast ne samo da ne pokaže sućut i sama udari šakom o stol nego se krevelji u licemjernoj obmani neupućenih da to neki tamo ustaše valjda u Vukovaru i Podunavlju povlačeći „pitanje“ (bez odgovora) žele narušiti bratstvo i jedinstvo i štoviše srušiti nju, Vlast. A Vlast je izdala i zapovijest da Hrvatska radiotelevizija ne prenosi skup, nego se više posveti kolosalnoj berbi mandarina i grožđa. Vlast je bez ikakvoga srama okrenula leđa onima koji traže sankcioniranje odgovornih za tolike tisuće i tisuće pobijenih pripadnika hrvatskoga naroda koji već dugo ima svoju hrvatsku državu, ali ta država nema reprezente koji dišu i osjećaju s narodom i njegovim zahtijevanjima da ga se ne ubija i to masovno, bez državne volje da se kazne zločinci. Vlast je u stvari otvoreno kazala isto ono što su rekli grobaru u Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nakon pokolja nad Hrvatima 1916. koji se nisu htjeli pridružiti srbijanskoj legiji – da ne treba pitati za imena, jer„to su Hrvati“. Zanemariva vrsta čiji život i smrt ništa ne znače, pa ih se ne treba ni sjećati. A još je manje važno tko ih je ubio, kako god se zvao – dobro je učinio.

U Odesi (kad sam ju već spomenuo) je sve i počelo. Ako je priglupa pretežita tadanja hrvatska politika s jugoslavenskim nagnućem trebala na trenutak zastati i zapitati se kamo srlja i s kim bismo to mi trebali imati posla, onda je to bilo kada je Aleksandar Horvat u ime pravaša podnio Saboru interpelaciju o masakriranim hrvatskim dragovoljcima (silovoljcima) regrutiranim nakon što su oslobođeni iz ruskoga zarobljeništva. Hrvatska je tada još bila u sastavu Austro-Ugarske, Prvi rat u jeku – listopad je 1918. Pa što, mislili su tada beznačajni hrvatski političari, jest da su srbijanski „časnici“ i njihovi mesari u Odesi poubijali Hrvate, ali ne ćemo valjda zato napustiti ideju o sjedinjenu južnoslavenskih naroda. Pretegnula je Hrvatsko-srpska koalicija, pod divljačkim pritiskom Pribićevića. Priča je nastavljena, kao što je poznato, kratkotrajna i nevažna, embrionalna, više fiktivna država Slovenaca, Hrvata i Srba s područja bivše Monarhije predana je u ruke Srbijancima itd. Na ovaj ili na onaj način srpski se teror nastavio bez prekida (nije se naravno prekidao ni u NDH, „Što se tamo na Dinari sjaji“), u komunističkoj Jugoslaviji i na kraju (?) u srpskoj agresiji na Hrvatsku. S najviše hrvatskih žrtava u Vukovaru.

Pa se sada vukovarski gradonačelnik pita možemo li pohvatati barem srpske zločince iz prve polovice devedesetih, kad već ne možemo one iz Odese, i nadalje.

Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca!

Plenković je odahnuo, rečeno mu je da se okupilo osam tisuća od oko četiri milijuna Hrvata. Izjavio je da ne će biti sankcija, premda ih je najavio u svrhu plašenja svojih pokornih. Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca! Ma krasno. A što kaže narod, što kažem ja? Nije važno. Glavno da je sve proteklo glatko, „civilizirano“. Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak. Glede zločina nad Hrvatima, reče Vlast da ratni zločini ne zastarijevaju i da je briga o tome – trajna. Ma tu i jest poanta. Prosvjed u Vukovaru ne želi da briga bude trajna jer je već trajala koliko je trajala, nego da se djeluje odmah (kad nije do sada) da ne bi i opet jednom u povijesti potrajala toliko koliko je potrebno da zločinci odu u pakao bez suđenja na ovom svijetu.

Vukovar je od simbola hrvatskih stradanja postao simbol bijede hrvatske politike. Nisu Vukovarci jedini stradali, svugdje su po Hrvatskoj Hrvati ubijani. Do imena zločinaca navodno se ne može doći, ali Culej je ipak, privatnom istragom kako kaže, došao do imena stanovitog Branka, prezimenom Pavić koji je ubio dr. Šretera u Pakracu, mučenika za hrvatski jezik. Živi u Australiji. Pa dobro, ako smo nakon tolikih godina i to tvrdoglavošću pojedinca (pojedinke) uspjeli dobiti kapetana Dragana, krenimo odmah, a na suđenju suočimo Pavića i Pupovca da se čuje o čemu su razgovarali u rujnu 1991. (u društvu Đakule).

Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu

Serge BrammertzGlede Pupovca i Srpskog narodnog vijeća te Documente: vrlo su dobro organizirani, dobro ih se podmazuje iz hrvatskoga proračuna pa imaju dosta ljudi za brza operativna djelovanja. Tako su na prvi znak da se sprema prosvjed u Vukovaru, hitno pozvali u Zagreb baruna Sergea Brammertza zvanog del Ponte, prosecutora u raspuštenom Haaškom tribunalu koji je vidno propao otkako mu je Meron oduzeo Gotovinu i Markača. Na tu se svoju traumu žalio i u Zagrebu, a znajući tko mu je organizirao dolazak, instruiran da se u Hrvatskoj ne radi dovoljno na kažnjavanju hrvatskih „zločinaca“, da se štoviše odigrao neuspješan, ali dramatičan atentat na vođu svih (?) srpskih manjinaca, Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu. Taj posjet koji hrvatske službene vlasti, da su hrvatske, nisu smjele dopustiti, trebao je – kao i potom Plenkovićeve prijetnje – amortizirati očekivani prosvjed i usmjeriti pozornost prema ugroženim Srbima…

Još o Pupovcu i time s njim završavam: nisam htio čitati taj bilten SNV-a jer me smeće ne zanima, ali mi rekoše da je u pupovačkoj „Bijeloj knjizi“ na popisu nepoćudnih portala na sjajnom prvom mjestu portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Očekujemo da nam ove godine bude dodijeljena nagrada „Svetozar Pribićević“. Spomenutu Bijelu knjigu i danas treba čitati, ne toliko poradi nestašnih spomenutih imena hrvatskih i šire, nego zbog jedne od rasprava unutar svemoćne Partije gdje su napadani stranci poput Lipsetta, Hanah Arendt, Brzezinskog i Greiffenhagena, zastupnici točne teze da su “komunizam i fašizam istovjetne pojave, odnosno dva dijela ili dvije varijante istog totalitarnog sindroma.“ Ako vam to zvuči poznato, u pravu ste. I danas će, posebno iz Pupovačkoga kruga, rečena teza izazvati lavinu budući da je, kažu oni, anti antifašistička, a oni su prisvojili, da ne kažem posvojili antifašizam.

Nesiguran hod hrvatske kulture

Za to vrijeme, naše vrijeme, hrvatska kultura korača nesigurnim hodom. Najava (podmetanje?) o pretvaranju javnih knjižnica u privatne, pokazala se netočnom i dobro da je tako. Privatnih knjižnica ima u mnogim obiteljima, čak vrlo bogatih, i neka ondje ostanu. A glede javnih i posudba iz javnih, događaju se tragikomične stvari: književnici, autori, imaju pravo na postotak od svake posudbe, ali svoj novac nisu dobili već dvije godine i nikomu ništa. Isprva su navodno popucale veze na crti Nacionalna i sveučilišna, Društvo hrvatskih književnika, Ministarstvo kulture i još neki posrednik, a onda je zadaću preuzeo ZAMP i opet nema kuna na računu autora. A svota baš i nije zanemariva za čitane i vrlo čitane autore.

Podatci o čitanosti također u zadnje vrijeme nedostaju ili nisam pratio, ali oni koje sam prije nekog vremena vidio kazuju da čitateljska, čitalačka publika preferira posve druge autore od onih koji se (čast iznimkama) pojavljuju po europskim sajmovima knjiga. I tu, znači, dolazi do žalosne diskrepancije: ako pišeš za hrvatsku publiku, s hrvatskim osjećajem i o hrvatskim temama, onda te stavljuju u pretinac valjda književnih konzervativaca i valjda književnih nacionalista, ma što to značilo, a ako takve teme i osjećaj nemaš onda si napredni europski liberalni književnik koji prezire svoju zemlju i narod, nema identiteta, to jest njegov je identitet navodno – europski. Što se ispod takve definicije novog identiteta skriva jest – pokazuju primjeri iz Hrvatske – izgubljeni, odnosno nikada postojeći jugoslavenski identitet koji su trebali nekako nadoknaditi pa se dosjetili europskog, samo da ne bude hrvatski.

A hrvatska država (ah) baš takve duhovno raseljene osobe nudi svijetu, ne samo u književnosti nego i u teatru, i filmu. A svijet koji ponešto zna, i dalje se čudi da im jedna hrabra zemlja koja je napravila čuda u ratu (i nogometu) šalje kao svoje predstavnike one koji ju mrze. No, ne žive svi takvi u Hrvatskoj, i pisci i spisateljice napuštaju Hrvatsku, pa iz daljina pljuckaju. Što piše Ivana Sajko, ne znam, moj grijeh, ali njezin nastup (uz njemačkog predsjednika Steinmeiera) na Sajmu knjiga u Franfurtu malo je toga imao s knjigama, više s „Europom različitih brzina“ (kako reče predsjednik), to jest kako u takvoj Europi braniti slobodu.

Jedna brzina ili Europe ne će biti

Odgovor bi bio da se sloboda može braniti samo u Europi s jednom brzinom ili je ne će biti, ali pustimo to na stranu. Spomenuta se književnica zaplela u povijest i politiku: točno je rekla da je ukidanje povijesti u strukovnim školama negativan primjer, a onda dodala da se u Hrvatskoj povijest nadomještava religijom (vjeronauk), što je „fatalna paradigma ako ne želimo ponavljati pogreške iz prošlosti.“ Tako se brkaju kruške i jabuke, te dolazi do komičnih zaključaka, no barem se malo krivotvorila hrvatska zbilja. (Razgovor sam pročitao iz pera B. Pofuka, što znači da treba provjeriti.) O književnosti kao umjetnosti riječi – ni riječi.

No da i ja zaključim: sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i Republike Hrvatske u okviru EU. I onda i sada najveća je sablast i prijetnja tzv. hrvatski nacionalizam, i onda i sada hrvatski je čovjek bio prisiljen da što manje govori o pripadnosti hrvatskom narodu – sada može ako baš mora, ali je to nazadno i nepotrebno – sve što je doista i jedino hrvatsko nastojalo se i nastoji utopiti u staroj (Jugoslavija) ili novoj utopiji (EU). A govoriti danas o hrvatskim žrtvama u zadnjih stotinu godina ili barem o onima iz devedesetih prošloga stoljeća – eh, to je također nacionalističko maslo i pokušaj vraćanja ove uspješne, prema budućnosti okrenute Hrvatske, u prošlost koju treba prepustiti zaboravu. A nije li možda tako neuspješna (uza sve ostalo ) jer nije imala niti ima „čisti start“ upravo u tzv. povijesnim pitanjima? Počam od Odese, krvave Odese (Krleža) o kojoj će uskoro biti predstavljena knjiga, temeljito dokumentirana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Šola: Uvjerena njemačka ljevičarka stala na čelo pokreta Ustani i napala temeljnu dogmu ljevice

Objavljeno

na

Objavio

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu.

U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Prva ustašica ovog pokreta zove se Sahra Wagenknecht, koja je napala temeljnu dogmu ljevice, pa i svoje (bivše) neokomunističke stranke Linke, a to je politika “otvorenih granica” i “kultura dobrodošlice” za imigrante iz islamskog svijeta.

Sahra Wagenknecht

Ustašica Sahra shvatila je da su svi nacionalni izbori na kojima je posvuda po Europi ljevica potučena do nogu zapravo bili referendum o (protu)imigracijskoj politici, prepustivši ovu temu desnici, novim heterogenim pokretima koji sada kucaju na vrata Europskog parlamenta, čiju će sliku veoma izvjesno stubokom promijeniti. Shvativši to, ljevica mijenja kurs i stav prema migrantima.

Prvo, prestali su etiketirati drugu stranu kao ekstremnu, fašističku, rasističku, pa ustašica Sahra nedavno izjavljuje “nisu svi oni rasisti”, kako su stalno prozivani s ljevice, vrijeđajući milijune ljudi koji daju glas “populistima” i “neofašistima”.

Njoj se istim riječima pridružio perjanica britanske ljevice Jeremy Corbyn, reterirajući prema “ekstremnoj desnici”. U Francuskoj ista promjena ploče od strane propadajuće ljevice i njihovih vedeta spram Marine Le Pen i njene Fronte, pa će Jean Luc Mélenchon reći da se obraća “ljutitima, a ne fašistima”, što je na francuskom i zanimljiva igra riječi, fâchés (ljutiti) i fachos (fašisti), dozivajući obnovu ideje nacionalnog suvereniteta.

Na istom tragu krenuli su i danski i švedski ljevičari najavljujući zaustavljanje useljavanja. Eto ih sada “ustaju”, učeći de facto od Trumpa, Salvinija i Orbána umjesto da kao ljevičari nešto nauče od Marxa jer, da su ga čitali, po pitanju antiimigrantske politike sigurno ne bi doživjeli ovakav potop, i oduzeli bi temu političkim suparnicima na desnici te puno prije se obratili na ustaštvo (Aufstehen), piše Ivica Šola / Globus.

Suprotno Marxu, mantra propale ljevice kada su imigranti u pitanju bila je, kako je to rekao Benoit Hamon, kako “ne treba okrenuti jedne protiv drugih francuske i strane, useljene radnike”.

No Marx je još u 19. stoljeću, kada su irski radnici počeli masovno navaljivati u Englesku, napisao kako su Irci masovnim iseljavanjem svog stanovništva “isprovocirali pad cijene radne snage i uzrokovali moralno i materijalno srozavanje stanja engleske radničke klase”, pa Marx stoga lucidno zaključuje kako je antagonizam irskih i engleskih radnika “tajna uz pomoć koje je kapitalistička klasa zadržala svoju moć” na principu zavadi pa vladaj.

Za Marxa imigracije i imigranti masovnog tipa zapravo su nešto što treba spriječiti jer su oni “pričuvna vojska kapitalizma” uz pomoć koje se jača izrabljivanje i smanjuje cijena rada.

Bježanje radničke klase nacionalistima u tom smislu je prirodan proces, kako nekoć, tako i danas, jer dok je ljevica drvila sve ovo vrijeme o potrebi zaštite manjina, zamijenivši crveni stijeg onim duginih boja, dok su lili krokodilske suze nad dolazećim imigrantima iz islamskog svijeta zagovarajući “kulturu dobrodošlice”, prosječnom europskom radniku takva ljevica nije trebala, jer ni njoj ne trebaju oni, pa ulogu zaštite domicilnih radnika preuzimaju Salvini, Le Penova ili Orbán, koji po tom pitanju nisu fašisti nego – marksisti!

U djelu “Onkraj marksizma” Henri de Man upozorio je da kapitalizam usmjerava vladajuću klasu k internacionalizmu, pa stoga logično okreće radničku klasu nacionalizmu.

Kako je došlo do paradoksa da desnica slijedi Marxovu analizu i logiku te staje na stranu rada, a ljevica postaje trojanski konj dereguliranog kapitalizma te samim tim staje na stranu kapitala, pa sada, kada su tresnuli, ljevičari postaju ustaše, a desničari partizani?

Bilo je to godine 1959. kada se njemački SPD okupio na izvanrednom kongresu u Bad Godesbergu, danas dio grada Bonna, odbacio pojam klase, odrekao se marksističke analize društva, odrekao se radništva i odlučio da će biti narodnjačka stranka koja se obraća svim slojevima, uz popratne laude tržišnoj privredi i kapitalizmu kao sustavu.

Odrekavši se ne samo Marxa nego uopće lijeve inteligencije koja polazeći od pojma klase analizira društvena i ekonomska kretanja u kontekstu sukoba rada i kapitala bez prisezanja revolucionarnim, nasilnim metodama, ljevica je izgubila intelektualni i idejni rezervoar koji ju je činio ljevicom te obgrlila pomodne radikal-šik kulturmarksističke teorije koje s Marxom nemaju veze, nego više s Freudom i s tim tko se šika u koji otvor, naglasak su stavili na neku apstraktnu borbu na stvarne i konstruirane manjine.

No za radničku klasu u toj promjeni kursa više nije bilo mjesta. Supsumirano, ne propada ljevica danas, ona je samu sebe dokinula još šezdesetih godina, a to što se u političkoj geografiji nazivalo ljevicom zapravo je bio prazni kontejner u koji je, sukladno modama, svatko trpao što se u to vrijeme nosilo.

Stvari su na toj matrici išle kako-tako do izbijanja velike krize u prošlom desetljeću, čemu je prethodila deindustrijalizacija Zapada i seljenje kapitala u oaze azijske jeftine radne snage, sve ono što je analizirao Marx prije više od stotinu godina, a ljevica, zabavljena homićima i seksualnom emancipacijom, na sve to šutjela jer, eto, pristali smo na tržišnu privredu, iako se radilo o barbarskoj deregulaciji, pa nam Marx više nema što reći, dovoljan je Modni Mačak umjesto njega.

Kako je pak buknuo imigracijski val, ne samo iz islamskih zemalja nego i unutar Europske unije, što je dovelo do seljenja radnika iz siromašnijih zemalja Istočne Europe koji su rušili cijenu rada, a domaći radnici grintali, eto ti Brexita.

Ljevica s Corbynom u Engleskoj konačno je primijetila da postoji radnička klasa, da njen srednji sloj nestaje i propada. I, opet, taj proces Marx je opisao još u 19. stoljeću na primjeru irskih radnika u Engleskoj, samo što ljevica ne čita Marxa jer bi onda morali dati za pravo, paradoksalno, i Trumpu i Orbánu, posao koji su trebali odraditi oni. Da su (bili) ljevica…

Ne tvrdim da Marxovu analizu i djela treba uzeti kao sveto pismo, bez kritičkog odmaka, no mnoge njegove analize u kontekstu kritike kapitalizma naprosto su točne, vrijede i danas, pa i one što se tiče štetnosti masovnih migracija kao oružja kapitalističke klase uperenu protiv radničke klase, migracije bilo unutar Europe, bilo ove koje je Mutti Merkel isprovocirala uz veliki pljesak na tzv. ljevici.

Salvini nakon izbora u Bavarskoj: ‘Arrivederci, Merkel’

Grijeh ljevice, njeno samorazaranje i propast započeti 1959. u Bad Godesbergu štetni su za sve, za politički pluralizam i tržište ideja. Naime, zamislite liberale koji bi se odrekli Johna Stuarta Milla, zamislite konzervativce koji bi se odrekli Burkea, zamislite katolike koji bi se odrekli Augustina ili Tome Akvinskog, ne, to ne možete zamisliti jer ne bi bili ono što tvrde da jesu, jer nemaju više izvore inspiracije, ali zato možemo zamisliti ljevičare koji su se odrekli Marxa, ne kao dog­me, nego kao (jednog od) izvora nadahnuća.

Zato se ljevica po prirodi stvari ugurala u, na Zapadu, sveprisutni politički centar, bezličan, bezidejan, gdje tzv. ljevica i desnica sliče kao jaje jajetu, gdje je nestalo borbe ideja, samo borba kapitala, šuplji materijalizam i konzumerizam zasoljen političkom korektnošću.

Taj proces koji će uskoro izbrisati sve tradicionalne stranke ne samo tzv. ljevice nego i tzv. desnice još 1995., nakon pada Berlinskog zida, Ignazio Ramonet nazvao je u Le Mondeu “Novo jednoumlje”. To novo jednoumlje sastoji se u dvije riječi: Nema alternative.

Kapitalizam nema alternative, Europske unija nema alternative, multikulturalizam nema alternative… A društvo bez alternative zove se – totalitarizam, s jedinom ideologijom, zamjenskom transcendencijom koja se zove konzumerizam.

U takvom društvu svatko tko je dva nanomilimetra desnije od Merkel je ekstremni desničar, a svatko tko je dva milimetra ljevije od Plenkovića je ekstremni ljevičar.

Umjesto borbe i razmjene ideja frcaju besmislene etikete. Oskudnost ideja u politici, pa i jakih intelektualnih autoriteta koje, za razliku od prošlih vremena, političari, pa i kod nas, izbjegavaju, postala je opasna po samu politiku i sudbinu Zapada. Pri čemu mislim na ozbiljne mislioce, a ne na političke kurve i pozere koje još nazivaju intelektualcima ili uglednim analitičarima.

Novo buđenje i promjena stava prema imigrantima na ljevici od strane pokreta Aufstehen, koji je samo dio šireg europskog osvještavanja na novoj ljevici je refleks nastao iz svijesti o propasti (ljevice). Aufšteneri, ili po naški ustaše, novi su kurs s neizvjesnim političkim ishodom i dosegom.

Za početak, neka uzmu Marxa u ruke, da ne ispadne da uče od Orbána ili Salvinija po pitanju imigrantske politike. Jer sve ovo što je tzv. ljevica do sada nudila može se sažeti u evanđeosku parafrazu: Oprosti im, Marxe, jer ne znaju što čine, piše Ivica Šola za Globus.

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari