Pratite nas

Analiza

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

Objavljeno

na

aleksandar vulin
Aleksandar Vulin / RSE

Ni hrvatski ni srpski niti ikoji drugi „antifašizam“ ne postoji i nikad nije ni postojao (http://kamenjar.com/dr-matko-marusic-kako-su-ubojice-sebe-proglasili-osloboditeljima/). Radi se tek o komunističkoj propagandi koja se od španjolskoga građanskoga rata provlači sve do danas (https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-razdvajanje-komunizma-antifasizma-sluzi-da-se-antifasizam-odmakne-zlocina-da-antihrvatstvo-prezivi). Trebala bi debela knjiga da se navedu svi događaji koji to potvrđuju, i navodi bezbrojnih (a javnosti zatajenih) izvora koji to svjedoče, što se ovdje ne može napraviti, a napose ne mogu napraviti ja, koji nisam školovani povjesničar. Zato dajem samo natuknice i molim da ih provjere svi oni koji se za „antifašizam“ zanimaju, bilo da ga veličaju ili ga se groze.

No ovih je dana o „antifašizmu“ govorio i notorni Aleksandar Vulin, a njegovi nam govori uvijek pomažu da spoznamo srpske laži i da tražimo pravu istinu tamo gdje on laže, jer on laže toliko da se čovjek može samo zaprepastit i potražiti istinu o izlaganoj temi.

Aleksandar Vulin i „antifašizam“

U najnovijem odurnom govoru prepričanom na portalu beogradske Politike 1. rujna 2019. (http://www.politika.rs/scc/clanak/436962/, napad na hrvatsku Predsjednicu), jedna Vulinova izjava vrijedi komentara, jer je jako poučna. Poučna je utoliko da ne samo da je neistinita i ne samo da je suprotna od istine, nego, izgovorena tako drastično, otvara vrata da se i Hrvatskoj i Srbiji kažu neke istine o onome što one nazivaju „antifašizmom“.

Vulin je u tom govoru rekao je da hrvatska Predsjednica laže da su „Hrvati dali najveći doprinos pobjedi nad fašizmom, da ona može lagati cijeli svijet, ali da Srbi i Hrvati znaju da su Hrvati uvjereno i do posljednjeg dana bili uz naciste“. Posebno je zamjerio što je na obilježavanju 80. obljetnice početka II. svjetskog rata u Poljskoj gđa Predsjednica rekla da je u antifašističkoj borbi sudjelovalo više od pola milijuna Hrvata.

Ta izjava otvara pitanje „antifašizma“ u bivšim jugoslavenskim republikama. A taj „antifašizam“ ne postoji niti je ikad postojao.

  1. Antifašizam ne postoji, to je Staljinova izmišljotina

Ne računajući komuniste, na Zapadu pojam antifašizma uopće ne postoji. Zapad se odlučno borio protiv nacizma, ali to nije zvao „antifašizmom“ i ne zove ga ni danas. Tko otpor Hitleru naziva antifašizmom ili je komunist, ili ne zna povijest i progutao je komunistički trik.

Promicanje „antifašizma“ počinje sa španjolskim građanskim ratom koji je nastao otporom vojske (koji je vodio general Franco) komunističkim zločinima kad su 1936. došli na vlast. Budući da su Francovu pobunu podržavala fašistička Italija, borbu protiv Franca komunisti su nazvali „antifašizam“, iako su se Franco i njegovi nazivali falangistima. Pod utjecajem Frankfurtske škole (otvorena ranih dvadesetih godina 20. stoljeća!) komunizam se širi među osrednjim intelektualcima i tamo tinja i danas (https://kamenjar.com/izvori-i-karakter-nove-komunisticke-revolucije/). Oni su lažno prikazali španjolski građanski rat i iskoristili ga za svjetsku komunističku revoluciju koju su spremali.

A kakvi su „antifašisti“ bili komunisti najbolje govori pakt Staljina i Hitlera (Ribbentrop i Molotov) (https://hr.wikipedia.org/wiki/Pakt_Ribbentrop-Molotov) koji je trajao od 1. rujna 1939. do 22. lipnja 1941. Tu se ne radi samo o Staljinu, nego i o hrvatskim (jugoslavenskim) komunistima, koji od 10. travnja 1941. do 22. lipnja 1941. uopće ne napadaju režim Nezavisne države Hrvatske (NDH)! NDH je Hitlerova saveznica i zato je oni nisu napadali (https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-razlika-izmedu-komunizma-ustastva; https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-je-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva-ii)! I ne samo to! Prvi svibnja 1941. jugoslavenski komunisti su proslavili zajedno s nacistima i pritom tiskaju odgovarajuće poštanske marke i plakate!!! (https://kamenjar.com/znacka-iz-trbovelj-iz-leta-41-izdana-za-skupno-proslavo-komunistov-in-nacistov-1-maja-1941/) (Je li Vam poznato da su bilo koji jugoslavenski komunisti ikad to komentirali? Naravno da nije! V. i https://narod.hr/hrvatska/prof-matko-marusic-sumrak-komunizma-hrvatskoj).

Ljubljeni jugoslavenski „antifašist“ Tito je, po Englezima, uvršten među najveće svjetske zločince 20. stoljeća . Prema Englezima (i drugim izvorima) Tito je pobio 570.000 političkih oponenata (http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html). Oni koji s time nisu suglasni neka s obrate Englezima, a poslije toga trebaju javno objasniti zašto ga slave ako je proglašen svjetskim zločincem.

  1. U Srbiji ne samo da nikad nije bilo „antifašizma“ nego nije bilo ni partizana!

S njemačkom okupacijom 1941. u Srbiji se uspostavlja čisti fašistički kvislinški režim! Predsjednik Vlade postao je Milan Nedić, veliki Hitlerov zagovornik i mrzitelj komunista (https://hr.wikipedia.org/wiki/Milan_Nedi%C4%87). Predložio ga je formalni fašist i zapovjednih srpske dobrovoljačke (antikomunističke) vojske Dimitrije Ljotić (https://direktno.hr/direkt/dimitrije-ljotic-otac-srpskog-fasizma-cija-ideologija-i-danas-prisutna-srpskoj-politickoj-i-crkvenoj-112605/). Oni su do kraja 1941. pobili skoro sve Židove (Beograd proglasili Judenfrei) i istjerali partizane koje je tamo očajnički pokušao organizirati Tito osobno (slom „Užičke republike“). Nakon toga partizana nema ni u Srbiji niti u Beogradu. Na Sutjesci se među partizanima borilo manje od 10 Beograđana i oko 500 Srbijanaca. To je Vulinov „srpski antifašizam“!

Istodobno, ni Pavelić ni ustaše nisu bili fašisti. Fašistička stranka u Hrvatskoj je na izborima 1939. dobila 150 glasova. Što su bili ustaše i kako su se borili i ponašali posebno je pitanje, ali formalni fašisti nisu bili.

Vulin i danas dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu i Hercegovinu smatra Srbijom, pa srpskim „antifašizmom“ proglašava borbu hrvatskih i bosanskohercegovačkih Srba protiv NDH.

Što se tiče partizana iz Srbije, tek ih prisilna mobilizacija na kraju rata, kad su Srbiju zauzele sovjetske trupe, dovodi na Srijemski front (nakon sovjetskog zauzimanja Beograda), a prijelaz četnika u partizane dovodi ih u Zagreb i na Bleiburg.

Ne, Srbija se ne može pohvaliti nikakvim (nula!) „antifašizmom“ a svoj otvoreni i učinkovit i službeni fašizam dobro krije. Upravo s E. Zuroffom pregovara da podigne veliki spomenik stradalim Židovima, ali tako da se izbjegne istina o srpskim logorima smrti za Židove i da su Srbi u Beogradu imali „dušegupku“, njemački kamion kojim su vozili Židove dok ih plin iz ispušne cijevi spojene u putnički prostor ne bi potrovao.

Što se tiče „antifašizma“ hrvatskih Srba, on pripada hrvatskoj a ne srpskoj povijesti. Jednako kao i hrvatsko četništvo (https://narod.hr/kultura/18-srpnja-1942-ilija-trifunovic-bircanin-ilija-trifunovic-bircanin-cetnici-su-bili-dio-jugoslavenskog-pokreta-sto-je-privuklo-hrvate-jugoslavene-u-taj-zlocinacki-pokret).

  1. Hrvatski „antifašizam“ bio je borba protiv hrvatske države i pokolj Hrvata

Godine 1941. Srbi u Hrvatskoj nisu „ustali“ protiv Nijemaca nego protiv NDH. „Ustanak“ u Srbu bio je pokolj stotina hrvatskih civila (http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor/91851-protuhrvatski-ustanak-u-srpnju-1941.html), jer velikosrpski program sadrži koncepciju istrebljenja Hrvata (i muslimana) s teritorija koje oni svojataju.

„Ustanak“ hrvatskih komunista u Sisku bio je sasvim drukčiji, ali ni taj nije išao za „oslobađanjem zemlje“. Prvo, ta „zemlja“ nije bila Hrvatska nego Jugoslavija. Drugo, bio je to odgovor na Staljinovo naređenje da ustanu protiv Nijemaca kad su njegovi dotadašnji saveznici Nijemci napali Sovjetski Savez. Treće, komunistima cijeloga svijeta Kominterna je dala uputu da iskoriste borbu protiv okupatora i kroz taj rat provedu komunističku revoluciju i preuzmu vlast. „Ustanak“ se sastojao od toga da ta skupina komunista ode u obližnju šumu (neki na biciklima) i nakon dva tjedna vrati se u Sisak (https://www.maxportal.hr/naslovna/lojzo-butorac-devedest-mi-je-godina-i-moram-reci-istinu-o-22-lipnju-i-tzv-partizanskom-ustanku/). Tek kad se u ljeto 1941. razmahao srpski genocid nad hrvatskim stanovništvom, hrvatski će se komunisti pridružiti srpskim koljačima i s vremenom ih pretvoriti u partizane.

Milorad Pupovac, međutim, ide tako daleko da tvrdi „da su Srbi Hrvatima donijeli antifašizam“ (http://kamenjar.com/pupovac-saboru-izrekao-veliku-laz-koja-vodi-jos-vecu-istinu/). I tu je izravno na Vulinovoj liniji, samo još brutalnije laže; pokolje hrvatskih seljaka nazvao je antifašizmom! Zanimljivo je (zaprepašćujuće!) da hrvatski komunisti na tu izjavu uopće nisu reagirali iako je izrečena u Hrvatskom Saboru! Nisu možda zato što „antifašizam“ i jest zločin, i samo zločin, od Gudovca i Srba do Bleiburga i ubojstava Hrvata u emigraciji.

„Ustanak“ je u Dalmaciji prošao još gore! Splićani su se u lipnju i srpnju još kupali (možda je bilo i turista, ne znam), pa je komunistička centrala u Zagrebu, pod pritiskom Staljina i Kominterne poslala nervozna i poslala u Split Mirka Kovačevića i Pavla Papa da dignu ustanak. Pap i Kovačević su u Split stigli u četvrtak i već do nedjelje su četrdesetak mladih komunista natjerali da odu u partizane. Plan je bio da idu u akciju oslobađanja Knina (od koga?!). Nakon dva dana nestalo im je hrane pa su ubili seljaka koji im nije htio dati hranu. Pucnjava je izazvala uzbunu i opkolili su ih ustaše i Talijani. Neki su poginuli, neki su se predali, a neki su pobjegli. Zarobljenicima je suđeno i većina je strijeljana ali neki su oslobođeni. Među onima koji su pobjegli bio je i Veljko Neškovčin. On se vratio u Split i uskoro je ubio Luku Čulića, pred njegovom obitelji, jer je Čulić bio predsjednik radničkog sindikata Hrvatske seljačke stranke (http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdf).

Slično su stradali sinjski i šibenski partizanski odredi.

Splitski se komunisti diče svojom borbom za oslobođenje. Tako nedavno u prigodi obljetnice ustaškog vješanja četvero komunista u Splitu, što je bilo povezano s ubojstvom jednoga ustaše, gđa Mani Gotovac za obješene kaže: „bili su u ilegalnom pokretu otpora koji su činili svi časni ljudi koji nisu željeli okupatora u svom gradu, nije se gledalo na ideologiju ni tko je kakvih svjetonazora, bili su to obični građani koji nisu mogli mirno trpjeti jaram fašizma.“ (https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/619803/). No tu gđi Gotovac i svim splitskim komunistima treba postaviti jedno važno pitanje: kako to da pripadnici ilegalnog („antifašističkog“) pokreta otpora nikad nisu napali splitski četnički stožer? Naime, četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin od listopada 1941. je stolovao u Splitu i okupljao Hrvate u četnike (https://sh.wikipedia.org/wiki/Ilija_Trifunovi%C4%87-Bir%C4%8Danin). Posebno oštro se borio protiv komunista i partizana. Kad je umro prirodnom smrću, njegov četnički štab je i dalje radio u Splitu. To se pitanje svi moramo zapitati! Napose danas kad su četnici u Srbiji proglašeni „antifašistima“!

Glasoviti splitski komunist Tito Kirigin ubio je uglednog člana Hrvatske seljačke stranke Vojka Krstulovića (http://misija.slobodnadalmacija.hr/clanci/id/32972/Tito-je-pod-petokrakom-ubio-Vojka-Krstulovica), a nikad nismo čuli da je koji komunist ubio nekog četnika.

Pola milijuna antifašističkih boraca koje spominje naša Predsjednica bili su vojska na kraju rata, kad su partizani ljude na zauzetim teritorijima prisilno novačili. Prije toga su partizani dolazili iz tri izvora: komunisti, četnici koji su s vremenom i službenim pozivima s obećanjem pomilovanja prješli u partizane i Hrvati koji su natjerani silom ili trikovima.

Glavni trik stvaranja partizana definirao je Moša Pijade na zasjedanju u AVNOJ-a u Bihaću 1942.: „Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.“ (http://www.dnevno.hr/kolumne/jure-zovko/124147-titoisticki-kult-licnosti-u-hrvatskoj-politici.html). (To mi se često čini nevjerojatnim, toliko je gnjusno.)

Kad se doista analizira kako su Hrvati nekomunisti odlazili u partizane, vidi se „Mošin rukopis“! Primjerice, svi muškarci s otoka Iža otišli su u partizane kad su lokalni skojevci po noći u luci razbili kamenice s maslinovim ulje koje su Talijani oduzeli narodu i čekali brod da ga odnese. Cijela je uvala bila puna ulja. Muškarci su znali što ih čeka i prevezli su se u partizane (da bi izginuli na Sutjesci), a Talijani su spalili selo.

Dva sela na Braču bila su lojalna NDH-u pa su kraj njih komunisti napali Talijane i Talijani su ta sela spalili, a tko je stigao pobjegao je partizanima.

U Istri su spaljena četiri sela, sva četiri hrvatska, također nakon partizanske zasjede. (IDS-ovci i danas govore da su ustaše pobili nekoliko stotina ljudi u selu Lipa!) Njemačka ofenziva na Split kad su u njega ušli partizani nakon pada Italije sastojala se od partizanske zasjede zbog koje su Nijemci strijeljali nekoliko desetaka nedužnih ljudi.

Što se tiče „povratka Istre matici Domovini“, vojno su partizani ušli u Istru kad se Njemačka vojska već raspala. Na Londonskoj konferenciji pet svjetskih sila (rujan – listopad 1945.), na kojoj je Kardelj bio tek jugoslavenski promatrač, odlučeno je da će se razgraničenje Italije i Jugoslavije odrediti po etničkom načelu. Etničku prevlast Hrvata u Istri dokazala je još u ožujku 1946. skupina istarskih svećenika predvođena Božom Milanovićem, a na Pariškoj mirovnoj konferenciji (srpanj – listopad 1946.), skupina hrvatskih intelektualaca (Roglić, Maixner, Čermelja, Gržetić, Pucić, Skok i Deanović) priredila je, na francuskom jeziku objavila knjigu pod naslovom Cadastre national de l Istrie, u kojoj je dokazano da je 62,22 posto obitelji na istarskom poluotoku (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a 26,28 posto talijanskog (http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac484.nsf/AllWebDocs/Je_li_bilo_pozitivnih_strana_).

Istarski „antifašizam“ zapravo je „narodnjaštvo“ i prijeratna i ratna borba Hrvata za opstanak pod talijanskom okupacijom. Okupatorski talijanski režim jest bio fašistički, ali Hrvati su se borili za svoj identitet i prije talijanske vojne okupacije 1941.

Pobjednik piše povijest i komunisti su sve istine zatajili ili modificirali da ispadne ono što i danas trube. Od kraja II. svjetskoga rata do danas narodu se laže, pa čak i obrazovani i objektivni ponavljaju komunističke laži. U govoru na obljetnici stradanja Prvoga splitskoga partizanskoga odreda, gradonačelnik Splita g. Krstulović Opara rekao je da su ti ustanici „znali kuda idu“. Da znali su – išli su u „oslobađanje Knina“. Zna li to i g. gradonačelnik? I kako to tumači?

Strašni zločini nad hrvatskim stanovništvom taje se i danas, a desetljećima ih se nije smjelo spomenuti. Danas se otkrivaju slučajevi kad su srpski zločini nad Hrvatima prikazani kao  zločini ustaša nad Srbima (https://narod.hr/hrvatska/video-leljak-u-bujici-pokazao-novi-dokaz-komunistickih-zlocina-titovi-su-partizani-bacali-leseve-u-savu-i-onda-to-pripisali-ustasama). Laž je narasla toliko da se srbokomunistički genocid nad Hrvatima prikazuje kao ustaški genocid nad Srbima (https://narod.hr/hrvatska/lozo-srbi-su-kao-cetnici-i-partizani-pocinili-genocid-nad-hrvatima-a-onda-izmislili-hrvatski-genocid-nad-srbima). Nitko ne komentira da popisi stanovništva Jugoslavije iz 1931. i 1948. pokazuju da je nestalo milijun, a možda i dva milijuna Hrvata. Ta je tema tek nedavno stidljivo otvorena (https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba).

Hrvatska se treba stidjeti svojih „antifašista“ (https://narod.hr/hrvatska/igor-vukic-hrvatska-se-treba-stidjeti-partizana-a-ne-biti-ponosna-na-te-barbare-i-masovne-ubojice), a njezinu noviju povijest (200 godina unatrag) treba istražiti pomno i objektivno i napisati je pošteno. Tek tada može doći do pomirenja, kako Hrvata međusobno, tako i Hrvata sa Srbima. Najprije istina, kakva jest da jest, a tek onda pomirenje, drukčije se ne može, jer bismo nastavili živjeti u laži.

emeritus, Matko Marušić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Trebamo li konačno donijeti Zakon o zaštiti prava većinskog naroda u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž.

I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Napuhavanje „hrvatskog ekstremizma“ i prešućivanje srpskog

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi.

No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu.

Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu.

Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje.

Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu.

Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje.

I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi.

Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja:

Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga Bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi.

To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog.

I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd., itd.).

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd., itd.

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra.

Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz ‘Konzuma’“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!?

Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“?

Odgovor svi znamo.

Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove.

Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

Ima li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)?

Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire ‘Novosti’ (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!?

Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori?

Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza.

Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti?

Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.

To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli.

S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.

Evo teksta s jednoga bloga, od prije gotovo 8 godina:

10.01.2013., četvrtak

ČETNICI S KOKARDAMA PONOVO DIGLI GLAVU U HRVATSKOM VUKOVARU

Policija NIJE oduzimala srbijanske zastave, kape s dvoglavim orlom…

Slavili su pravoslavni Badnjak pjevajući četničke pjesme u vožnji po Vukovaru

NOVE ČETNIČKE PROVOKACIJE

Što se to dogodilo u Borovom selu tijekom proslave Badnjaka po Julijanskom kalendaru?

Proslava je izazvala zgražanje Hrvata, ali, nažalost, ne i pozornost većeg dijela hrvatskih medija.

Navodno se u Borovom selu, mjestu pored Vukovara, zapravo to je to, koje je tijekom JNA agresije na Hrvatsku bilo sravnjeno sa zemljom, moglo svjedočiti četničkom derneku, ratnim, velikosrpskim, pjesmama i srbijanskim mlataranjem sa tri prsta.

Ponovimo, hrvatski mediji još nisu reagirali, ali bi reagirali da je kojim slučajem u Niš otišlo nekoliko Hrvata u ustaškim odorama, zapravo, ne trebaju biti ustaške, dovoljno je da ponesu sa sobom hrvatsku zastavu svejedno kako bili obučeni.


– Dobrodošli u Hrvatsku. U zemlju u kojoj svi imaju prava, samo Hrvati i Hrvatice ne!

VRAČANJE KOKARDE I ČETNIŠTVA U HRVATSKOJ

U zemlji u kojoj četnici hodaju, a do prije 20-tak godina su nas klali, u zemlji u kojoj predstavlja vlast i predsjednika Stjepan Mesić, a 1991., napadao je Vukovar na čelu s JNA i četnicima.

Mesić sada glumi velikog poglavara, u Hrvatskoj u kojoj se heroji zaboravljaju kako bi se domogli novca izdajnici, u zemlju u kojoj je sramota biti Hrvat i domoljub!

Nema od toga vajde, ovaj (bivše-komunistički) režim ne poznaje osjećaje za ovakve provokacije.

(Izvor: https://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/01/1631417443/cetnici-s-kokardama-ponovo-digli-glavu-u-hrvatskom-vukovaru.html)

Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine).

Evo citata iz članka:

„…Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer Facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava:

‘Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!’

‘Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!’

‘Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava’

‘Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!’

‘Borovo čeka vojvodu’

‘Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!’

‘Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“

‘VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!

Na pitanje admina: ‘Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini’, jedan od članova odgovara: ‘Može, ali poslije 25-og’.

Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.

Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!

Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od ’91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.

Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala ‘četničkim dernecima’. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji ‘dernek’, alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.

Objavljeno: 14.12.2014. 09:20

(Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.

Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.

Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za sportske uspjehe klubova iz susjedne Srbije…itd., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?

Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke)

(Izvor za fotografiju: http://www.e-novine.com/files.php?file=fotogalerija/drustvo/bozicijada/Bozic_not_44_g_272814529.jpg)

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu.

Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10 u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže:

Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani.

U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.

Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće:

„Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.

U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva.

U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji:

Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.

Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf; str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo:  Z.P.)

Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.

Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?

Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.

Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?

Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.

Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.

Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?

Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.

Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.

Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?

U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?

Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Uljanik Grupa opet ‘popapala’ višak

Objavljeno

na

Objavio

Današnja 178. sjednica Vlade Republike Hrvatske ( Točka 1. ) otkrila nam je još jedan udarac Uljanik Grupe na Proračun RH u prvoj polovici 2019. i otkinula pozamašan iznos tj. 1 958 977 387,60 „malenih krznenih životinjica“ ili u prijevodu HRK!

Kad se sjetimo da je RH platila po Jamstvenim obvezama 31.12.2018. cca 2,5 milijarde kuna, i opet završila u suficitu opće i konsolidirane države ( ESA 2010. ), i pribrojimo to današnjem Izvješću dolazimo do pozamašne brojke od koje se zavrti u glavi. Socijalistički mastodont i socijalističko samoupravljanje   jednostavno nemaju cijenu, tj. imaju, ali kako za koga.

Moramo se zapitati:

Je li Uljanik Grupa izvršila i vrši agresiju na RH?

Stvarno zanimljivo ili za rubriku: „Vjerovali ili ne“, Uljanik d.d., Pula u samo 181 dan „popapala“ cca 4,5 milijardi kuna!

Koliko smo mogli za ovaj isti novac kupiti najnovijih borbenih zrakoplova ili pak rabljenih, odgovor ipak ostavljam stručnijim osobama.?!

Tako baciti „novac u vjetar“ jednostavno nije pojmljivo za ni jednu državu i pri tom i dalje završiti prvo polugodište u plusu u iznosu od 1,074 milijarde kuna, e to je stvarno „čudo“. Stvarno čudo i bez navodnika je uspjeh 14. Vlade RH ma tko što mislio, pričao, pitao, ….. jer razboritim upravljanjem državnim financijama možemo i trebamo zahvaliti jedino i isključivo 14. Vladi RH!

14. Vlada RH kojoj je na čelu g. Andrej Plenković, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno vadi „užareno kamenje iz vatre“ i bori se za RH, a s druge strane toliko napadana od „ljevice“ i tzv. „Velikih Hrvata“ da je to nepojmljivo te se čovjek mora upitati: Je li to odraz niske inteligencije koja je na razini sobne temperature ili broja postola ili je u pitanju čista zloba, izopačenost, mržnja, …?

Koliko pojedincima treba vremena da shvate najjednostavniju, ovaj put prostim  narodnim rječnikom, stvar i situaciju da 14. Vlada RH vadi Hrvatsku iz go*ana i svih kostura iz ormara i kojekakvih regala koji su poispadali i dan danas ispadaju?!

Dobro jutro, Margareta!
__________

Umjesto da ovaj dan međusobno podijelimo s radošću da je RH završila prvo polugodište 2019. u višku cca 3 milijarde kuna, moramo se zadovoljiti samo s čudom od 1,074 milijarde HRK!

Što bi za ovaj suficit kojekakvi „stručnjaci“ s diplomama doktora ekonomskih „nauka“ mogli reći? Je li u pitanju slučajnost, nesposobnost ili dokaz da Vlada RH svojim sustavnim radom čini sve za dobrobit RH!?

Hrvatska ide dalje, unatoč i usprkos!

Milivoj Lokas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari