Pratite nas

Kolumne

ŠTO JE NAMA ZAPAD I MI ZAPADU

Objavljeno

na

Mi Hrvati se uvijek iznova iznenadimo kad nam „naš“ Zapad napravi nepravdu i pokaže nam svoje iskvareno lice u pravom svjetlu.

Zato što su oni (mislim prije svega na SAD i zemlje zapadne Europe) po nama „demokratski“ svijet u kojemu (za razliku od režima kroz koje smo prolazili mi na našem mukotrpnom putu u zadnjih stotinu godina) vlada „ideal ljudskih sloboda“.

To je jedna idealistička slika Zapada koju smo mi usvojili još u vrijeme dok smo bili primorani bježati od diktatura iz vlastite zemlje i oslonac tražiti tamo gdje se smjelo slobodno pisati, govoriti i misliti.

To, međutim, ne znači da ne trebamo biti svjesni stvarnosti koja onomu tko je želi vidjeti otkriva i drugu stranu medalje.

Zapad je i izvor dekadencije, gramzivosti i pohlepe, Zapad je konglomerat nezajažljivih bogataša koji preko banaka i korporacija upravljaju životima stotina milijuna ljudi na ovom planetu, Zapad je splet interesa velikih koji izazivaju ratove i krize u svijetu kako bi ostvarili svoje egoistične ciljeve a da ih pri tomu nije briga koliko će ljudi zbog toga patiti ili umrijeti, Zapad je potrošačko i materijalističko društvo koje se odreklo svojih kršćanskih korijena i okrenulo leđa ne samo Bogu nego i svakoj ljudskosti…

Treba li još nabrajati?

Što je tamo ostalo od njihovog proslavljenog „humanizma“ i „ljudskih prava i sloboda“?

Što?

To da se meritum ljudskih sloboda i napredak društva svodi na seksualnu vezu između dva muškarca ili dvije žene i negiranje prirodnih razlika među spolovima? Da se putem genetskog inženjeringa križaju ljudski i životinjski geni, a djeca naručuju od majki „inkubatora“ kao da su predmeti iz trgovačkog centra? Da se od muškaraca prave trudnice koje nose djecu? Da se propagira život u čoporu koji je ljudska civilizacija napustila prije više tisuća godina upravo zato što vodi degradaciji ljudske osobe i u krajnjoj konzekvenci destrukciji društva i uništenju ljudskog roda? Da se za svaki protuprirodni blud tvrdi kako je „progresivan“ i na mala se vrata legaliziraju pedofilija, incest, zoofilija i druge nastranosti, dok se ljudi koji se ponašaju u skladu s prirodnim zakonima proglašavaju „vjerskim fanaticima“, „fašistima“ i „talibanima“!?

I pogledajmo oko sebe. Što rade i kako se ponašaju oni koji nam danas kroje „pravdu“.

Je li tko zbrojio žrtve koje su pobili Amerikanci i njihovi saveznici (u prvom redu Britanci) od Drugoga svjetskog rata do danas diljem svijeta, a sve pod krinkom „borbe za demokraciju i ljudske slobode“? Da ne idemo u daleku prošlost i ne spominjemo doba kolonijalnih osvajanja (mada su neke zapadne zemlje neke od tih kolonija zadržale i danas) kad su iz Afrike dovlačili robove i prodavali ih po tržnicama kao stoku, njihove pljačke i masovne zločine po zemljama Novog svijeta koje su osvajali ognjem, mačem i istrebljenjem domorodaca – što je završavali genocidom nad čitavim narodima, pa ni to da su koncentracijski logori „patent“ Britanaca koji su ih osmislili i prakticirali u vrijeme Burskih ratova (na prijelazu iz XIX u XX stoljeće) vođeni bolesnom pohlepom i neobuzdanom strašću vladajućih slojeva da se dočepaju tuđih nalazišta dijamanata.

Je li Amerikancima, Britancima i njihovim satrapima u zapadnoj hemisferi ikad suđeno zbog svih zala što su ih počinili ili onih koje i danas iz dana u dan čine?

Ne, oni čak sebi uzimaju za pravo  potpuno ignorirati svaku JURISDIKCIJU MEĐUNARODNIH SUDOVA i ne potpisati dokumenta koja im ne idu u prilog.

To se zove NASILJE, a ne civilizirano ponašanje. Selektivna primjena zakona stvara nepravdu, a ne pravdu.

No, idemo sve to ostaviti po strani i vidjeti što je taj Zapad danas, točnije, kako se on postavlja prema nama Hrvatima kao malom narodu.

Prije svega moramo biti svjesni jedne činjenice: među državama postoje samo interesi. Tu nema emocija, osjećanja ili kakvih drugih duhovnih ili metafizičkih kategorija. Takvih osjećaja može biti na razini pojedinačnih ljudskih odnosa, ali iluzija je međudržavne odnose promatrati u svijetlu „simpatija“, „antipatija“, „mržnje“ ili „ljubavi“. Čak i prividna „sklonost“ jedne države prema drugoj bude li podvrgnuta ozbiljnoj analizi, u najvećem broju slučajeva otkriva neki na prvi pogled skriveni interes. Materijalni ili strateški prije svega.

Dakle, ostavimo se iluzija da nas na Zapadu netko voli ili mrzi, Njih ne zanimaju ni najbliži susjedi, čak ni vlastiti građani i oni „vole“ ono što im je u interesu, a „mrze“ ono što nije i tu bi mogli mirne duše staviti točku.

Uostalom, državama ne upravljaju građani (koliko god se mi zanosili tim opsjenama i romantičarskim tlapnjama), nego političke i financijske elite koje su otuđene od građana i predstavljaju – u stvarnom i suštinskom smislu – negaciju bilo kakve stvarne demokracije. Moglo bi se čak reći da zadnjih desetljeća prerastaju u globalni totalitarizam koji prijeti dokidanjem čovjeka kao slobodnog i smislenog bića.

To, naravno, ne znači da taj „naš“ Zapad (barem u nekim segmentima) još uvijek nije manje zlo od onog dijela Istočnog svijeta u kojemu vladaju bezvlašće ili tiranija, gdje traju ratovi, gdje se uskraćuju temeljna ljudska prava i slobode a ljudi masovno ubijaju ili progone itd. S te točke gledanja, mi još uvijek možemo biti zadovoljni jer u našem svijetu toga nema. Još uvijek nema.

Realno, mi Hrvati ustvari i nemamo bogzna kakvog izbora u suštinskom smislu kad je u pitanju naša globalna strategija. Oduvijek smo dio tog Zapadnog svijeta i čak po nekoj inerciji naginjemo više k njemu, kako god nam bilo i što god nam se događalo. To nam je u neku ruku odredila povijest, što opet ne znači da moramo u zajednici europskih država pristajati na sve i slijepo slušati ono što nam jači i moćniji nalože. Naročito ako je to u neskladu s onim što oni sami propovijedaju.

Da imamo još uvijek nerealnu i idealističku sliku Zapada, to je posve jasno i ona je (po meni) upravo uzrokovana sindromom bijega iz svijeta diktature i ne-slobode, a ne privlačnošću tog svijeta koji nas očarava svojim vrlinama. U ljudskoj je naravi da (ako je u prilici) između dva zla bira manje i to je logičan izbor u svakoj situaciji.

Ali, postoje trenuci u kojima nam „stara frajla“ Europa (koja se već poodavno pretvorila u bludnicu) pokazuje kakva je i to na tako razumljiv i očigledan način da to izaziva jezu.

Jeste li vidjeli ono hladno, proračunato, bešćutno, birokratsko lice suca Carmela Agiusa i odmahivanje rukom (uz istodobno strogo i zapovjedničko: „please sit down!“) u trenucima kad je general Praljak izgovarao svoje posljednje riječi odbacujući presudu i ispijajući otrov? JESTE LI VIDJELI TO LICE!? JESTE LI VIDJELI S KOJOM SE BEŠĆUTNOŠĆU I PRIJEZIROM PREMA LJUDSKOM ŽIVOTU (kao „vrhunskoj vrijednosti suvremenog civiliziranog svijeta“ – koje li ironije!) ODNOSIO TAJ HLADNOKRVNI  EGZEKUTOR, NIKOGOVIĆ koji nije imao čak niti toliko ljudskoga u sebi da odmah obustavi postupak i omogući pomoć čovjeku koji je pao na pod nakon ispijenog otrova!?

I TO JE ZAPAD, DRAGI MOJI HRVATI! I TO JE ZAPAD, a ne samo novi mobiteli i dobri automobili, poznate marke odjeće, našminkane misice, sladunjave pjesmice, filmski hitovi i sjaj jet seta. To je bezdušni svijet koji porobljava i potčinjava umjesto oslobađanja. Danas preko financija provode ono što su nekad radili ognjem i mačem diljem „nerazvijenog“ svijeta. I mi smo za njih „nerazvijeni“ svijet. Tako se odnose i ponašaju.

Da se htjelo postići bilo kakvu pravdu vezano za zločine na području bivše SFRJ počinjene u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća, zar je pored postojećeg međunarodnog suda pravde ICJ (International Court of Justice) koji ima sve potrebne mehanizme za vođenje procesa prema univerzalnim normama međunarodnog prava, nikad se ne bi formirao SPECIJALNI SUD ZA BIVŠU SFRJ I RUANDU.

To ad hoc sudište ustanovljeno je upravo radi toga da se izbjegne primjena važećih normi međunarodnog prava i da se (prema aršinima tog „velikog demokratskog Zapada“) narodima na području bivše Jugoslavije i Ruande sudi po volji velikih, a ne po pravu i pravdi. Kako bi se ostvarila ta nejednakost, „veliki“ su uzeli sebi za pravo (preko UN-a koji je puki izvršitelj njihovih naloga a ne asocijacija koja djeluje u interesu svojih članica) primjeniti anglosaksonskog prava koje se zasniva na tradiciji engleskih sudova i njihovoj praksi, nasuprot kontinentalnom u kojemu prevladavaju rimsko, prirodno i kodificirano (pisano) pravo.

Tako je (ad hoc) Tribunal u Den Haagu (stvoren kako bi sudio nižim rasama i plemenima na Balkanu i u Ruandi) mogao primjerice, optuženike neograničeno dugo držati u pritvoru bez izricanja presude, oslobođeni krivnje nisu imali i nemaju pravo nikakve naknade neovisno o broju godina provedenih u pritvoru, sudbina optuženika i njihov položaj najčešće su bili prepušteni diskrecionim odlukama pojedinaca (koji imaju vrlo široke ovlasti) itd., itd., što mnoge s pravom dovodi u nedoumicu, pogotovu kad se to promatra u korelaciji s današnjim dosezima međunarodnog javnog prava (naročito ratnog i humanitarnog prava – koje je za temu o kojoj je riječ od najveće važnosti).

No, da se ne upuštamo previše u teoretiziranje.

Hrvatskoj su presudile SAD i Velika Britanija u skladu sa svojim interesima, koristeći UN kao paravan i to je tako očito da očitije biti ne može.

Pravni sustav u kojemu je pojedinac unaprijed lišen bilo kakvih prava po temeljnim pitanjima i gdje nije u stanju dokazati istinu čak ni onda kad ona bjelodano proizlazi iz činjenica i materijalnih dokaza, NIJE PRAVEDAN, NIJE PRAVIČAN I ON PREDSTAVLJA KARIKATURU MEĐUNARODNOG PRAVA utemeljenog na načelima pravde i pravičnosti.

To je tako, što god tko govorio ili mislio o tomu, jer su sami akteri sramotnih procesa u okviru ICTY-a u Den Haagu DOKAZALI da je tako.

Pitamo se zašto je to tako? Zašto su Srbi i muslimani imali privilegij da njihova politička i vojna vodstva nisu tako grupno dovođena na sudište u Den Haag i osuđivana za „udruženi zločinački pothvat“ i „agresiju“?

Srbi iza leđa imaju Ruse, muslimani Tursku i islamske zemlje – a mi? Koga imamo mi? Europsku uniju koja je dala blagoslov SAD-u i Britaniji da nam preko haaškog kupleraja izriču presude!

Nisam prorok niti imam rješenje, ali u jedno sam siguran:

Tom i takvom Zapadnom svijetu moramo dati do znanja da oni nisu krojači naše sudbine i da na svijetu postoje i druge zemlje (Rusija, Kina, Japan, Indija) s kojima se itekako može surađivati po mnogim pitanjima.

Da smo se tako ponašali ranije, ne bi nas zapadnoeuropska i američka politička i diplomatska mafija držale u šaci.

Jer oni se tog Istoka boje kao vrag tamjana, ne bez razloga. Istok udara tamo gdje su najosjetljiviji – na financije i to svojim investicijama i konkurentnošću roba, a to u konačnici znači i stratešku prednost na globalnom planu.

Kad bi, recimo, na Jadranu ponudili Kinezima neku stratešku investiciju vezano za energetiku, bi li stara i ofucana frajla s fasadom dame i manirima bludnice to ravnodušno primila? Pa ako to nije dosta, pustimo još stotinjak japanskih i korejskih investitora u sferu elektronike, brodogradnje, automobilske industrije, obnovljivih izvora energije ili poljoprivrede.

Mislim da bi i sama naznaka takvih poteza bilo koje mediteranske zemlje tamo izazvala paniku.

Njihov je bog profit i oni se klanjaju samo njemu. Zašto ne iskoristiti tu okolnost i ne oduprijeti im se uz pomoć druge strane zbog koje ionako ne spavaju mirno? Pustiti, primjerice, stotinjak Kineza s kuferima novca da ulože u energetiku ili turizam? I ponekad posjetiti tu zemlju – onako kako je to naša predsjednica učinila nedavno s Rusijom. Sa stotinjak gospodarstvenika, ministrima…

Svijet je globaliziran, zar ne? Komu bi moglo smetati ako slobodno kolaju kapital, ljudi, robe, ideje? Europa počiva na načelima slobode i otvorenosti, pa idemo prema tom njihovom modelu metodi pobrinuti se sami o sebi.

Zašto im ne bi dali do znanja da oni nisu gospodari naših života i da postoji i svijet izvan stare i ofucane bludnice zvane Europa?

Zaslužili su ne samo to nego i mnogo gore ti opskurni harlekini iza čijih se uglađenih njuški i profinjenih manira kriju sotonske namjere i pakleni planovi.

Moramo samo biti pametni. Ništa drugo.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari