Pratite nas

Kolumne

ŠTO JE NAMA ZAPAD I MI ZAPADU

Objavljeno

na

Mi Hrvati se uvijek iznova iznenadimo kad nam „naš“ Zapad napravi nepravdu i pokaže nam svoje iskvareno lice u pravom svjetlu.

Zato što su oni (mislim prije svega na SAD i zemlje zapadne Europe) po nama „demokratski“ svijet u kojemu (za razliku od režima kroz koje smo prolazili mi na našem mukotrpnom putu u zadnjih stotinu godina) vlada „ideal ljudskih sloboda“.

To je jedna idealistička slika Zapada koju smo mi usvojili još u vrijeme dok smo bili primorani bježati od diktatura iz vlastite zemlje i oslonac tražiti tamo gdje se smjelo slobodno pisati, govoriti i misliti.

To, međutim, ne znači da ne trebamo biti svjesni stvarnosti koja onomu tko je želi vidjeti otkriva i drugu stranu medalje.

Zapad je i izvor dekadencije, gramzivosti i pohlepe, Zapad je konglomerat nezajažljivih bogataša koji preko banaka i korporacija upravljaju životima stotina milijuna ljudi na ovom planetu, Zapad je splet interesa velikih koji izazivaju ratove i krize u svijetu kako bi ostvarili svoje egoistične ciljeve a da ih pri tomu nije briga koliko će ljudi zbog toga patiti ili umrijeti, Zapad je potrošačko i materijalističko društvo koje se odreklo svojih kršćanskih korijena i okrenulo leđa ne samo Bogu nego i svakoj ljudskosti…

Treba li još nabrajati?

Što je tamo ostalo od njihovog proslavljenog „humanizma“ i „ljudskih prava i sloboda“?

Što?

To da se meritum ljudskih sloboda i napredak društva svodi na seksualnu vezu između dva muškarca ili dvije žene i negiranje prirodnih razlika među spolovima? Da se putem genetskog inženjeringa križaju ljudski i životinjski geni, a djeca naručuju od majki „inkubatora“ kao da su predmeti iz trgovačkog centra? Da se od muškaraca prave trudnice koje nose djecu? Da se propagira život u čoporu koji je ljudska civilizacija napustila prije više tisuća godina upravo zato što vodi degradaciji ljudske osobe i u krajnjoj konzekvenci destrukciji društva i uništenju ljudskog roda? Da se za svaki protuprirodni blud tvrdi kako je „progresivan“ i na mala se vrata legaliziraju pedofilija, incest, zoofilija i druge nastranosti, dok se ljudi koji se ponašaju u skladu s prirodnim zakonima proglašavaju „vjerskim fanaticima“, „fašistima“ i „talibanima“!?

I pogledajmo oko sebe. Što rade i kako se ponašaju oni koji nam danas kroje „pravdu“.

Je li tko zbrojio žrtve koje su pobili Amerikanci i njihovi saveznici (u prvom redu Britanci) od Drugoga svjetskog rata do danas diljem svijeta, a sve pod krinkom „borbe za demokraciju i ljudske slobode“? Da ne idemo u daleku prošlost i ne spominjemo doba kolonijalnih osvajanja (mada su neke zapadne zemlje neke od tih kolonija zadržale i danas) kad su iz Afrike dovlačili robove i prodavali ih po tržnicama kao stoku, njihove pljačke i masovne zločine po zemljama Novog svijeta koje su osvajali ognjem, mačem i istrebljenjem domorodaca – što je završavali genocidom nad čitavim narodima, pa ni to da su koncentracijski logori „patent“ Britanaca koji su ih osmislili i prakticirali u vrijeme Burskih ratova (na prijelazu iz XIX u XX stoljeće) vođeni bolesnom pohlepom i neobuzdanom strašću vladajućih slojeva da se dočepaju tuđih nalazišta dijamanata.

Je li Amerikancima, Britancima i njihovim satrapima u zapadnoj hemisferi ikad suđeno zbog svih zala što su ih počinili ili onih koje i danas iz dana u dan čine?

Ne, oni čak sebi uzimaju za pravo  potpuno ignorirati svaku JURISDIKCIJU MEĐUNARODNIH SUDOVA i ne potpisati dokumenta koja im ne idu u prilog.

To se zove NASILJE, a ne civilizirano ponašanje. Selektivna primjena zakona stvara nepravdu, a ne pravdu.

No, idemo sve to ostaviti po strani i vidjeti što je taj Zapad danas, točnije, kako se on postavlja prema nama Hrvatima kao malom narodu.

Prije svega moramo biti svjesni jedne činjenice: među državama postoje samo interesi. Tu nema emocija, osjećanja ili kakvih drugih duhovnih ili metafizičkih kategorija. Takvih osjećaja može biti na razini pojedinačnih ljudskih odnosa, ali iluzija je međudržavne odnose promatrati u svijetlu „simpatija“, „antipatija“, „mržnje“ ili „ljubavi“. Čak i prividna „sklonost“ jedne države prema drugoj bude li podvrgnuta ozbiljnoj analizi, u najvećem broju slučajeva otkriva neki na prvi pogled skriveni interes. Materijalni ili strateški prije svega.

Dakle, ostavimo se iluzija da nas na Zapadu netko voli ili mrzi, Njih ne zanimaju ni najbliži susjedi, čak ni vlastiti građani i oni „vole“ ono što im je u interesu, a „mrze“ ono što nije i tu bi mogli mirne duše staviti točku.

Uostalom, državama ne upravljaju građani (koliko god se mi zanosili tim opsjenama i romantičarskim tlapnjama), nego političke i financijske elite koje su otuđene od građana i predstavljaju – u stvarnom i suštinskom smislu – negaciju bilo kakve stvarne demokracije. Moglo bi se čak reći da zadnjih desetljeća prerastaju u globalni totalitarizam koji prijeti dokidanjem čovjeka kao slobodnog i smislenog bića.

To, naravno, ne znači da taj „naš“ Zapad (barem u nekim segmentima) još uvijek nije manje zlo od onog dijela Istočnog svijeta u kojemu vladaju bezvlašće ili tiranija, gdje traju ratovi, gdje se uskraćuju temeljna ljudska prava i slobode a ljudi masovno ubijaju ili progone itd. S te točke gledanja, mi još uvijek možemo biti zadovoljni jer u našem svijetu toga nema. Još uvijek nema.

Realno, mi Hrvati ustvari i nemamo bogzna kakvog izbora u suštinskom smislu kad je u pitanju naša globalna strategija. Oduvijek smo dio tog Zapadnog svijeta i čak po nekoj inerciji naginjemo više k njemu, kako god nam bilo i što god nam se događalo. To nam je u neku ruku odredila povijest, što opet ne znači da moramo u zajednici europskih država pristajati na sve i slijepo slušati ono što nam jači i moćniji nalože. Naročito ako je to u neskladu s onim što oni sami propovijedaju.

Da imamo još uvijek nerealnu i idealističku sliku Zapada, to je posve jasno i ona je (po meni) upravo uzrokovana sindromom bijega iz svijeta diktature i ne-slobode, a ne privlačnošću tog svijeta koji nas očarava svojim vrlinama. U ljudskoj je naravi da (ako je u prilici) između dva zla bira manje i to je logičan izbor u svakoj situaciji.

Ali, postoje trenuci u kojima nam „stara frajla“ Europa (koja se već poodavno pretvorila u bludnicu) pokazuje kakva je i to na tako razumljiv i očigledan način da to izaziva jezu.

Jeste li vidjeli ono hladno, proračunato, bešćutno, birokratsko lice suca Carmela Agiusa i odmahivanje rukom (uz istodobno strogo i zapovjedničko: „please sit down!“) u trenucima kad je general Praljak izgovarao svoje posljednje riječi odbacujući presudu i ispijajući otrov? JESTE LI VIDJELI TO LICE!? JESTE LI VIDJELI S KOJOM SE BEŠĆUTNOŠĆU I PRIJEZIROM PREMA LJUDSKOM ŽIVOTU (kao „vrhunskoj vrijednosti suvremenog civiliziranog svijeta“ – koje li ironije!) ODNOSIO TAJ HLADNOKRVNI  EGZEKUTOR, NIKOGOVIĆ koji nije imao čak niti toliko ljudskoga u sebi da odmah obustavi postupak i omogući pomoć čovjeku koji je pao na pod nakon ispijenog otrova!?

I TO JE ZAPAD, DRAGI MOJI HRVATI! I TO JE ZAPAD, a ne samo novi mobiteli i dobri automobili, poznate marke odjeće, našminkane misice, sladunjave pjesmice, filmski hitovi i sjaj jet seta. To je bezdušni svijet koji porobljava i potčinjava umjesto oslobađanja. Danas preko financija provode ono što su nekad radili ognjem i mačem diljem „nerazvijenog“ svijeta. I mi smo za njih „nerazvijeni“ svijet. Tako se odnose i ponašaju.

Da se htjelo postići bilo kakvu pravdu vezano za zločine na području bivše SFRJ počinjene u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća, zar je pored postojećeg međunarodnog suda pravde ICJ (International Court of Justice) koji ima sve potrebne mehanizme za vođenje procesa prema univerzalnim normama međunarodnog prava, nikad se ne bi formirao SPECIJALNI SUD ZA BIVŠU SFRJ I RUANDU.

To ad hoc sudište ustanovljeno je upravo radi toga da se izbjegne primjena važećih normi međunarodnog prava i da se (prema aršinima tog „velikog demokratskog Zapada“) narodima na području bivše Jugoslavije i Ruande sudi po volji velikih, a ne po pravu i pravdi. Kako bi se ostvarila ta nejednakost, „veliki“ su uzeli sebi za pravo (preko UN-a koji je puki izvršitelj njihovih naloga a ne asocijacija koja djeluje u interesu svojih članica) primjeniti anglosaksonskog prava koje se zasniva na tradiciji engleskih sudova i njihovoj praksi, nasuprot kontinentalnom u kojemu prevladavaju rimsko, prirodno i kodificirano (pisano) pravo.

Tako je (ad hoc) Tribunal u Den Haagu (stvoren kako bi sudio nižim rasama i plemenima na Balkanu i u Ruandi) mogao primjerice, optuženike neograničeno dugo držati u pritvoru bez izricanja presude, oslobođeni krivnje nisu imali i nemaju pravo nikakve naknade neovisno o broju godina provedenih u pritvoru, sudbina optuženika i njihov položaj najčešće su bili prepušteni diskrecionim odlukama pojedinaca (koji imaju vrlo široke ovlasti) itd., itd., što mnoge s pravom dovodi u nedoumicu, pogotovu kad se to promatra u korelaciji s današnjim dosezima međunarodnog javnog prava (naročito ratnog i humanitarnog prava – koje je za temu o kojoj je riječ od najveće važnosti).

No, da se ne upuštamo previše u teoretiziranje.

Hrvatskoj su presudile SAD i Velika Britanija u skladu sa svojim interesima, koristeći UN kao paravan i to je tako očito da očitije biti ne može.

Pravni sustav u kojemu je pojedinac unaprijed lišen bilo kakvih prava po temeljnim pitanjima i gdje nije u stanju dokazati istinu čak ni onda kad ona bjelodano proizlazi iz činjenica i materijalnih dokaza, NIJE PRAVEDAN, NIJE PRAVIČAN I ON PREDSTAVLJA KARIKATURU MEĐUNARODNOG PRAVA utemeljenog na načelima pravde i pravičnosti.

To je tako, što god tko govorio ili mislio o tomu, jer su sami akteri sramotnih procesa u okviru ICTY-a u Den Haagu DOKAZALI da je tako.

Pitamo se zašto je to tako? Zašto su Srbi i muslimani imali privilegij da njihova politička i vojna vodstva nisu tako grupno dovođena na sudište u Den Haag i osuđivana za „udruženi zločinački pothvat“ i „agresiju“?

Srbi iza leđa imaju Ruse, muslimani Tursku i islamske zemlje – a mi? Koga imamo mi? Europsku uniju koja je dala blagoslov SAD-u i Britaniji da nam preko haaškog kupleraja izriču presude!

Nisam prorok niti imam rješenje, ali u jedno sam siguran:

Tom i takvom Zapadnom svijetu moramo dati do znanja da oni nisu krojači naše sudbine i da na svijetu postoje i druge zemlje (Rusija, Kina, Japan, Indija) s kojima se itekako može surađivati po mnogim pitanjima.

Da smo se tako ponašali ranije, ne bi nas zapadnoeuropska i američka politička i diplomatska mafija držale u šaci.

Jer oni se tog Istoka boje kao vrag tamjana, ne bez razloga. Istok udara tamo gdje su najosjetljiviji – na financije i to svojim investicijama i konkurentnošću roba, a to u konačnici znači i stratešku prednost na globalnom planu.

Kad bi, recimo, na Jadranu ponudili Kinezima neku stratešku investiciju vezano za energetiku, bi li stara i ofucana frajla s fasadom dame i manirima bludnice to ravnodušno primila? Pa ako to nije dosta, pustimo još stotinjak japanskih i korejskih investitora u sferu elektronike, brodogradnje, automobilske industrije, obnovljivih izvora energije ili poljoprivrede.

Mislim da bi i sama naznaka takvih poteza bilo koje mediteranske zemlje tamo izazvala paniku.

Njihov je bog profit i oni se klanjaju samo njemu. Zašto ne iskoristiti tu okolnost i ne oduprijeti im se uz pomoć druge strane zbog koje ionako ne spavaju mirno? Pustiti, primjerice, stotinjak Kineza s kuferima novca da ulože u energetiku ili turizam? I ponekad posjetiti tu zemlju – onako kako je to naša predsjednica učinila nedavno s Rusijom. Sa stotinjak gospodarstvenika, ministrima…

Svijet je globaliziran, zar ne? Komu bi moglo smetati ako slobodno kolaju kapital, ljudi, robe, ideje? Europa počiva na načelima slobode i otvorenosti, pa idemo prema tom njihovom modelu metodi pobrinuti se sami o sebi.

Zašto im ne bi dali do znanja da oni nisu gospodari naših života i da postoji i svijet izvan stare i ofucane bludnice zvane Europa?

Zaslužili su ne samo to nego i mnogo gore ti opskurni harlekini iza čijih se uglađenih njuški i profinjenih manira kriju sotonske namjere i pakleni planovi.

Moramo samo biti pametni. Ništa drugo.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori