Pratite nas

Kolumne

ŠTO JE NAMA ZAPAD I MI ZAPADU

Objavljeno

na

Mi Hrvati se uvijek iznova iznenadimo kad nam „naš“ Zapad napravi nepravdu i pokaže nam svoje iskvareno lice u pravom svjetlu.

Zato što su oni (mislim prije svega na SAD i zemlje zapadne Europe) po nama „demokratski“ svijet u kojemu (za razliku od režima kroz koje smo prolazili mi na našem mukotrpnom putu u zadnjih stotinu godina) vlada „ideal ljudskih sloboda“.

To je jedna idealistička slika Zapada koju smo mi usvojili još u vrijeme dok smo bili primorani bježati od diktatura iz vlastite zemlje i oslonac tražiti tamo gdje se smjelo slobodno pisati, govoriti i misliti.

To, međutim, ne znači da ne trebamo biti svjesni stvarnosti koja onomu tko je želi vidjeti otkriva i drugu stranu medalje.

Zapad je i izvor dekadencije, gramzivosti i pohlepe, Zapad je konglomerat nezajažljivih bogataša koji preko banaka i korporacija upravljaju životima stotina milijuna ljudi na ovom planetu, Zapad je splet interesa velikih koji izazivaju ratove i krize u svijetu kako bi ostvarili svoje egoistične ciljeve a da ih pri tomu nije briga koliko će ljudi zbog toga patiti ili umrijeti, Zapad je potrošačko i materijalističko društvo koje se odreklo svojih kršćanskih korijena i okrenulo leđa ne samo Bogu nego i svakoj ljudskosti…

Treba li još nabrajati?

Što je tamo ostalo od njihovog proslavljenog „humanizma“ i „ljudskih prava i sloboda“?

Što?

To da se meritum ljudskih sloboda i napredak društva svodi na seksualnu vezu između dva muškarca ili dvije žene i negiranje prirodnih razlika među spolovima? Da se putem genetskog inženjeringa križaju ljudski i životinjski geni, a djeca naručuju od majki „inkubatora“ kao da su predmeti iz trgovačkog centra? Da se od muškaraca prave trudnice koje nose djecu? Da se propagira život u čoporu koji je ljudska civilizacija napustila prije više tisuća godina upravo zato što vodi degradaciji ljudske osobe i u krajnjoj konzekvenci destrukciji društva i uništenju ljudskog roda? Da se za svaki protuprirodni blud tvrdi kako je „progresivan“ i na mala se vrata legaliziraju pedofilija, incest, zoofilija i druge nastranosti, dok se ljudi koji se ponašaju u skladu s prirodnim zakonima proglašavaju „vjerskim fanaticima“, „fašistima“ i „talibanima“!?

I pogledajmo oko sebe. Što rade i kako se ponašaju oni koji nam danas kroje „pravdu“.

Je li tko zbrojio žrtve koje su pobili Amerikanci i njihovi saveznici (u prvom redu Britanci) od Drugoga svjetskog rata do danas diljem svijeta, a sve pod krinkom „borbe za demokraciju i ljudske slobode“? Da ne idemo u daleku prošlost i ne spominjemo doba kolonijalnih osvajanja (mada su neke zapadne zemlje neke od tih kolonija zadržale i danas) kad su iz Afrike dovlačili robove i prodavali ih po tržnicama kao stoku, njihove pljačke i masovne zločine po zemljama Novog svijeta koje su osvajali ognjem, mačem i istrebljenjem domorodaca – što je završavali genocidom nad čitavim narodima, pa ni to da su koncentracijski logori „patent“ Britanaca koji su ih osmislili i prakticirali u vrijeme Burskih ratova (na prijelazu iz XIX u XX stoljeće) vođeni bolesnom pohlepom i neobuzdanom strašću vladajućih slojeva da se dočepaju tuđih nalazišta dijamanata.

Je li Amerikancima, Britancima i njihovim satrapima u zapadnoj hemisferi ikad suđeno zbog svih zala što su ih počinili ili onih koje i danas iz dana u dan čine?

Ne, oni čak sebi uzimaju za pravo  potpuno ignorirati svaku JURISDIKCIJU MEĐUNARODNIH SUDOVA i ne potpisati dokumenta koja im ne idu u prilog.

To se zove NASILJE, a ne civilizirano ponašanje. Selektivna primjena zakona stvara nepravdu, a ne pravdu.

No, idemo sve to ostaviti po strani i vidjeti što je taj Zapad danas, točnije, kako se on postavlja prema nama Hrvatima kao malom narodu.

Prije svega moramo biti svjesni jedne činjenice: među državama postoje samo interesi. Tu nema emocija, osjećanja ili kakvih drugih duhovnih ili metafizičkih kategorija. Takvih osjećaja može biti na razini pojedinačnih ljudskih odnosa, ali iluzija je međudržavne odnose promatrati u svijetlu „simpatija“, „antipatija“, „mržnje“ ili „ljubavi“. Čak i prividna „sklonost“ jedne države prema drugoj bude li podvrgnuta ozbiljnoj analizi, u najvećem broju slučajeva otkriva neki na prvi pogled skriveni interes. Materijalni ili strateški prije svega.

Dakle, ostavimo se iluzija da nas na Zapadu netko voli ili mrzi, Njih ne zanimaju ni najbliži susjedi, čak ni vlastiti građani i oni „vole“ ono što im je u interesu, a „mrze“ ono što nije i tu bi mogli mirne duše staviti točku.

Uostalom, državama ne upravljaju građani (koliko god se mi zanosili tim opsjenama i romantičarskim tlapnjama), nego političke i financijske elite koje su otuđene od građana i predstavljaju – u stvarnom i suštinskom smislu – negaciju bilo kakve stvarne demokracije. Moglo bi se čak reći da zadnjih desetljeća prerastaju u globalni totalitarizam koji prijeti dokidanjem čovjeka kao slobodnog i smislenog bića.

To, naravno, ne znači da taj „naš“ Zapad (barem u nekim segmentima) još uvijek nije manje zlo od onog dijela Istočnog svijeta u kojemu vladaju bezvlašće ili tiranija, gdje traju ratovi, gdje se uskraćuju temeljna ljudska prava i slobode a ljudi masovno ubijaju ili progone itd. S te točke gledanja, mi još uvijek možemo biti zadovoljni jer u našem svijetu toga nema. Još uvijek nema.

Realno, mi Hrvati ustvari i nemamo bogzna kakvog izbora u suštinskom smislu kad je u pitanju naša globalna strategija. Oduvijek smo dio tog Zapadnog svijeta i čak po nekoj inerciji naginjemo više k njemu, kako god nam bilo i što god nam se događalo. To nam je u neku ruku odredila povijest, što opet ne znači da moramo u zajednici europskih država pristajati na sve i slijepo slušati ono što nam jači i moćniji nalože. Naročito ako je to u neskladu s onim što oni sami propovijedaju.

Da imamo još uvijek nerealnu i idealističku sliku Zapada, to je posve jasno i ona je (po meni) upravo uzrokovana sindromom bijega iz svijeta diktature i ne-slobode, a ne privlačnošću tog svijeta koji nas očarava svojim vrlinama. U ljudskoj je naravi da (ako je u prilici) između dva zla bira manje i to je logičan izbor u svakoj situaciji.

Ali, postoje trenuci u kojima nam „stara frajla“ Europa (koja se već poodavno pretvorila u bludnicu) pokazuje kakva je i to na tako razumljiv i očigledan način da to izaziva jezu.

Jeste li vidjeli ono hladno, proračunato, bešćutno, birokratsko lice suca Carmela Agiusa i odmahivanje rukom (uz istodobno strogo i zapovjedničko: „please sit down!“) u trenucima kad je general Praljak izgovarao svoje posljednje riječi odbacujući presudu i ispijajući otrov? JESTE LI VIDJELI TO LICE!? JESTE LI VIDJELI S KOJOM SE BEŠĆUTNOŠĆU I PRIJEZIROM PREMA LJUDSKOM ŽIVOTU (kao „vrhunskoj vrijednosti suvremenog civiliziranog svijeta“ – koje li ironije!) ODNOSIO TAJ HLADNOKRVNI  EGZEKUTOR, NIKOGOVIĆ koji nije imao čak niti toliko ljudskoga u sebi da odmah obustavi postupak i omogući pomoć čovjeku koji je pao na pod nakon ispijenog otrova!?

I TO JE ZAPAD, DRAGI MOJI HRVATI! I TO JE ZAPAD, a ne samo novi mobiteli i dobri automobili, poznate marke odjeće, našminkane misice, sladunjave pjesmice, filmski hitovi i sjaj jet seta. To je bezdušni svijet koji porobljava i potčinjava umjesto oslobađanja. Danas preko financija provode ono što su nekad radili ognjem i mačem diljem „nerazvijenog“ svijeta. I mi smo za njih „nerazvijeni“ svijet. Tako se odnose i ponašaju.

Da se htjelo postići bilo kakvu pravdu vezano za zločine na području bivše SFRJ počinjene u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća, zar je pored postojećeg međunarodnog suda pravde ICJ (International Court of Justice) koji ima sve potrebne mehanizme za vođenje procesa prema univerzalnim normama međunarodnog prava, nikad se ne bi formirao SPECIJALNI SUD ZA BIVŠU SFRJ I RUANDU.

To ad hoc sudište ustanovljeno je upravo radi toga da se izbjegne primjena važećih normi međunarodnog prava i da se (prema aršinima tog „velikog demokratskog Zapada“) narodima na području bivše Jugoslavije i Ruande sudi po volji velikih, a ne po pravu i pravdi. Kako bi se ostvarila ta nejednakost, „veliki“ su uzeli sebi za pravo (preko UN-a koji je puki izvršitelj njihovih naloga a ne asocijacija koja djeluje u interesu svojih članica) primjeniti anglosaksonskog prava koje se zasniva na tradiciji engleskih sudova i njihovoj praksi, nasuprot kontinentalnom u kojemu prevladavaju rimsko, prirodno i kodificirano (pisano) pravo.

Tako je (ad hoc) Tribunal u Den Haagu (stvoren kako bi sudio nižim rasama i plemenima na Balkanu i u Ruandi) mogao primjerice, optuženike neograničeno dugo držati u pritvoru bez izricanja presude, oslobođeni krivnje nisu imali i nemaju pravo nikakve naknade neovisno o broju godina provedenih u pritvoru, sudbina optuženika i njihov položaj najčešće su bili prepušteni diskrecionim odlukama pojedinaca (koji imaju vrlo široke ovlasti) itd., itd., što mnoge s pravom dovodi u nedoumicu, pogotovu kad se to promatra u korelaciji s današnjim dosezima međunarodnog javnog prava (naročito ratnog i humanitarnog prava – koje je za temu o kojoj je riječ od najveće važnosti).

No, da se ne upuštamo previše u teoretiziranje.

Hrvatskoj su presudile SAD i Velika Britanija u skladu sa svojim interesima, koristeći UN kao paravan i to je tako očito da očitije biti ne može.

Pravni sustav u kojemu je pojedinac unaprijed lišen bilo kakvih prava po temeljnim pitanjima i gdje nije u stanju dokazati istinu čak ni onda kad ona bjelodano proizlazi iz činjenica i materijalnih dokaza, NIJE PRAVEDAN, NIJE PRAVIČAN I ON PREDSTAVLJA KARIKATURU MEĐUNARODNOG PRAVA utemeljenog na načelima pravde i pravičnosti.

To je tako, što god tko govorio ili mislio o tomu, jer su sami akteri sramotnih procesa u okviru ICTY-a u Den Haagu DOKAZALI da je tako.

Pitamo se zašto je to tako? Zašto su Srbi i muslimani imali privilegij da njihova politička i vojna vodstva nisu tako grupno dovođena na sudište u Den Haag i osuđivana za „udruženi zločinački pothvat“ i „agresiju“?

Srbi iza leđa imaju Ruse, muslimani Tursku i islamske zemlje – a mi? Koga imamo mi? Europsku uniju koja je dala blagoslov SAD-u i Britaniji da nam preko haaškog kupleraja izriču presude!

Nisam prorok niti imam rješenje, ali u jedno sam siguran:

Tom i takvom Zapadnom svijetu moramo dati do znanja da oni nisu krojači naše sudbine i da na svijetu postoje i druge zemlje (Rusija, Kina, Japan, Indija) s kojima se itekako može surađivati po mnogim pitanjima.

Da smo se tako ponašali ranije, ne bi nas zapadnoeuropska i američka politička i diplomatska mafija držale u šaci.

Jer oni se tog Istoka boje kao vrag tamjana, ne bez razloga. Istok udara tamo gdje su najosjetljiviji – na financije i to svojim investicijama i konkurentnošću roba, a to u konačnici znači i stratešku prednost na globalnom planu.

Kad bi, recimo, na Jadranu ponudili Kinezima neku stratešku investiciju vezano za energetiku, bi li stara i ofucana frajla s fasadom dame i manirima bludnice to ravnodušno primila? Pa ako to nije dosta, pustimo još stotinjak japanskih i korejskih investitora u sferu elektronike, brodogradnje, automobilske industrije, obnovljivih izvora energije ili poljoprivrede.

Mislim da bi i sama naznaka takvih poteza bilo koje mediteranske zemlje tamo izazvala paniku.

Njihov je bog profit i oni se klanjaju samo njemu. Zašto ne iskoristiti tu okolnost i ne oduprijeti im se uz pomoć druge strane zbog koje ionako ne spavaju mirno? Pustiti, primjerice, stotinjak Kineza s kuferima novca da ulože u energetiku ili turizam? I ponekad posjetiti tu zemlju – onako kako je to naša predsjednica učinila nedavno s Rusijom. Sa stotinjak gospodarstvenika, ministrima…

Svijet je globaliziran, zar ne? Komu bi moglo smetati ako slobodno kolaju kapital, ljudi, robe, ideje? Europa počiva na načelima slobode i otvorenosti, pa idemo prema tom njihovom modelu metodi pobrinuti se sami o sebi.

Zašto im ne bi dali do znanja da oni nisu gospodari naših života i da postoji i svijet izvan stare i ofucane bludnice zvane Europa?

Zaslužili su ne samo to nego i mnogo gore ti opskurni harlekini iza čijih se uglađenih njuški i profinjenih manira kriju sotonske namjere i pakleni planovi.

Moramo samo biti pametni. Ništa drugo.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Dodikovo BiH ne bih

Objavljeno

na

Objavio

Odluka Ustavnog suda BiH, u kojemu sjede trojica inozemaca, da državna zemljišta na području Republike Srpske pripadaju državi BiH, a ne Republici, izazvala su pravu razmjenu vatre između dviju strana, između kojih se našla i ona treća.

Milorad Dodik ultimativno traži da stranci, koji po njemu drže bošnjačku stranu, napuste Ustavni sud, a dok se to ne dogodi, Srbi će bojkotirati rad svih institucija, što se već počelo događati, jer su srpski poslanici u Vijeću naroda Parlamentarne skupštine na prošlotjednom zasjedanju unaprijed odbili sve točke dnevnog reda, a sam Dodik neće, veli, sudjelovati u radu Predsjedništva.

U više intervjua proteklih dana Dodik izjavljuje kako je odluka Ustavnog suda “startna pozicija za osamostaljenje“, kako je došlo vrijeme “kad ćemo reći doviđenja“, kako “u proljeće sljedeće godine više neće biti BiH“ itd.

Ulazak u NATO pakt ili davanje državljanstva useljenicima iz muslimanskih zemalja dodatne su točke prijepora. Što se Hrvata tiče, Dodik veli kako će podržati stvaranje “trećeg entiteta”, “ako ga oni (Hrvati) tako definiraju”.

Bošnjačka strana uzvraća teškim topništvom. Sudionik Daytonskog sporazuma Haris Silajdžić napominje kako su Dodikovi stavovi identični Karadžićevim 1991. godine, kada je ovaj bojkotom Skupštine BiH najavio rat. SDA se protivi ultimatumu, a njezin predsjednik Bakir Izetbegović traži oštre sankcije međunarodne zajednice.

Dragan Čović, nadajući se kompromisu, suglasan je u tome da Ustavni sud treba formirati bez stranaca. Njemu i HDZ-u Izetbegović poručuje kako podrškom Miloradu Dodiku neće dobiti priželjkivani novi Izborni zakon.

“Patriotski blok” koji čine SDA, Demokratska fronta Željka Komšića i Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića, apeliraju na poštivanje Ustavnog suda i “zaustavljanje nasrtaja na državu”. Eto, sada i bošnjačke stranke traže poštivanje odluka Ustavnog suda, iako su odluke istog tijela složno ignorirali kad je ono bilo naložilo izmjenu Izbornog zakona.

SDA se prijetnjom HDZ-u kako potporom Dodiku neće dobiti novi Izborni zakon, stavlja u ulogu onoga tko daje milost, zanemarujući logiku kako do slaganja Dodika i Čovića možda ne bi ni došlo da su se spomenute izmjene dogodile prije nego je Komšić nametnut ili podmetnut Hrvatima.

Što se Dodika tiče, on vjerojatno ne bi bio ovako hrabar i otvoren da iza sebe ne osjeća neku moćnu zaštitu. Pitanje je ima li Hrvatska ikakvo rješenje ili barem ideju za sasvim mogući zaplet i rasplet stanja u državi koja nije nimalo funkcionalnija nego je to bila na početku.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Tko kupuje zemljište oko Sarajeva i što to znači?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Komorni predsjednik

Objavljeno

na

Objavio

isječak/hrt

Iako nisu neutemeljene, malko su ipak pretjerane kritike na račun novoizabranog predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića zbog svečane inauguracije održane u komornoj atmosferi, a k tome još i na lokaciji smještenoj u šumi uz goru, kao svojevrsnoj geohistorijskoj posveti duhu njegovih predaka. Netko se moguće našao povrijeđenim i što je na ustoličenju hrvatskog predsjednika, baš kao na utakmici reprezentacije kažnjene zabranom pristupa publici, što za Milanovićeva premijerskog stažiranja nije bila rijetkost, i ovdje bilo više novinara nego igrača i promatrača. Ipak, u obranu digniteta predsjedničke dužnosti treba naglasiti kako Milanović nema želudac od kevlera, ali i da kuburi s bolnim preponama. Jednostavno, čovjek nije kadar provesti dulje vrijeme, u njegovu slučaju to je već nekih 15-20 minuta, mirujući. Drugi razlog zbog kojeg ubrzani, redukcionistički pristup inauguraciji novom Predsjedniku ne valja uzeti za zlo je goruća želja da što prije ostvari prije 4 godine naprasno izgubljeno pravo korištenja državnim helikopterom. Primjerak te letjelice mora da se već dobro zagrijavao još tijekom same inauguracije kako bi bio na raspolaganju za potrebe prve ex-premijerove misije u premijernom predsjedničkom mandatu – operacije „Trk na Krk“! Pritom Milanović taj valjda jedini hrvatski toponim za kojeg je čuo neki američki predsjednik ne doživljava u istome smislu kao predsjednik Trump, nego kako bi opet, hm… je l’,… udovoljio zovu nestrpljivih predsjedničkih gonada, naravno o državnom trošku. Čemu onda pored akutnih potreba osobne naravi rasipati novac na iritantne državne ceremonije i slične, posve izlišne špelancije?

Nisu oni ka i mi …

Glede same svečanosti, osim klasičnog engleskog razgovora o vremenu s predsjednicom u odlasku, pri čemu jedino nije bilo jasno plače li nebo što ona odlazi ili što on dolazi – no, to će ionako pokazati vrijeme –  i glasovite Milanovićeve taštine, koja je ovaj put našla izraz u izbjegavanju ponavljanja teksta prisege za predsjednikom Ustavnog suda, najviše pozornosti je izazvao glazbeni dio programa. Prije svega, stekao se dojam kako je unatoč nešto slabijoj formi, ako je tako uopće moguće nazvati onaj zoran podsjetnik da je veljača mjesec mačje ljubavi, a koji su neki okarakterizirali izvođenjem nacionalne himne, Josipa Lisac mogla biti i bolje iskorištena. Naime, njezin repertoar krije čitav niz uspješnica koje poprilično precizno oslikavaju naprasit karakter („Hir, hir, hir,… sve je samo hir…“), ali i dosadašnja ostvarenja novopečenog Predsjednika („Magla svuda, magla oko nas…“), no Milanović je, vjerojatno motiviran i već spomenutom žurbom, milosrdno odlučio odveć ne opterećivati živahnu divu, koja tek što je zakoračila u sedamdesete.

Za pjesmu po želji izabrao je onu već uobičajenu za političko-svjetonazorski krug kojem pripada, zapravo jedinu na glasu kao domoljubnu koju tamo mogu nekako podnijeti – „Tvoja zemlja“ Vice Vukova. A mogu je podnijeti, ne zato što su njihovi pređi neposredno nakon nastanka pjesme Vukova proganjali, nego zato što se pjevač pred kraj života obratio na njihovu (ne)vjeru. U svemu tome olakotna je okolnost i što se hrvatski karakter te pjesme može nazrijeti tek u okviru društveno-političkog konteksta njezina nastanka. Inače, promatra li ju se izvan toga, ostavlja dojam univerzalne pjesme o zemlji u kojoj se mogu prepoznati i žitelji drugih država. Riječ je, dakle, o upravo onoj vrsti univerzalnosti kojom se hvali i pjevač koji je novome Predsjedniku dobrano pomogao da se dokopa dužnosti pa pomalo čudi njegov izostanak s liste gostiju. Razlog njegove izočnosti mogao bi ležati u zabavljačevoj nakani kako on, vrativši narodu predsjednika iz staroga miljea, svoju misiju vraćanja države narodu nije još okončao. Zgotovi li ju kako je krenuo, zacijelo mu ne gine neko visoko državno odličje u ovom predsjedničkom mandatu.

Nikoga barem donekle upućenog nije začudilo što uistinu lijepoj i skladnoj, ali pomalo već isluženoj skladbi „Tvoja zemlja“ Milanović nije pretpostavio hrvatskim duhom i životnom snagom za oktavu jaču „Dolazak Hrvata“ Marka Perkovića Thompsona, ili onu predivnu, koja laserski precizno reže hrvatsku novovjeku zbilju – „Zemlja dide mog“ Meri Cetinić. Ponajprije zbog upečatljivih didinih riči – „Upamti zauvik! Da u njima vire ni. Nisu oni ka i mi …“. E, kad bi Hrvati doživjeli predsjednika koji će otvoriti mandat s tom pjesmom! No, kako stvari stoje, to se sad čini otprilike jednako vjerojatnim koliko i da se Dario Juričan okomi na Emila Tedeschija pa poželi prisvojiti i dio njegove moći i imetka.

Predsjednik ili kadija?

Od samoga ustoličenja ipak je važnije zapitati se – kakav će to predsjednik biti Zoran Milanović? Njegovateljima njegova lika i djela je jasno da svojom vazda natmurenom, mrgodnom, pomalo i rabijatnom pojavom, svojstvenom epizodnom liku u stereotipnim američkim filmovima o tamošnjoj talijanskoj zajednici, on ne može poput njegove prethodnice pred svijetom figurirati kao vedro, privlačno lice Hrvatske. No, već izjavama danim u prvim danima poslije izborne pobjede Milanović je naznačio nišu u kojoj se kani ukotviti. A kako se ona posve podudara s planovima njegovih sponzora, odatle i upadljivo nastojanje da se putem tzv. neovisnih analitičara i inih medijskih šminkera u javnosti nametne narativ o Milanoviću koji nije više tek okorjeli suverenist, nego se u međuvremenu skroz promijenio i dovoljno sazrio da se prometne u pravog državnika.

Još tijekom kampanje Milanović je jasno iskazao namjeru kako se u predsjedničkoj ulozi vidi kao pravobranitelj naroda. No, ubrzo se pokazalo kako ne stremi biti samo braniteljem, nego i tužiteljem, pa i vrhunaravnim sudcem (odatle i simbolika ignoriranja predsjednika Ustavnog suda), moralnim arbitrom čiji će pravorijek oko aktualnih političkih, pa i širih društvenih prijepora, sud javnosti, tj. mediji, podupirati s poštovanjem doličnim državnom poglavaru. Drugim riječima, Milanović ima biti ne korektiv, nego moderator političkih procesa, neka vrsta nadograđene inačice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, čiji autoritet proizlazi već iz same dužnosti, pri čemu mu, za razliku od tog parasudbenog tijela, ne trebaju nikakvi papiri kao formalno pokriće za presude. Vidjelo se to već kad je, usvojivši prerogative neformalnog vrhovnog državnog kadije, netom poslije izbora Milana Bandića proglasio krivim (normalno da je kriv kad je još u sedlu), a Kolindu Grabar Kitarović nevinom (logično da sad kad je srušena nije ništa kriva), usput joj velikodušno nutkajući službu u diplomaciji. Kao hodajući koncentrat pravde i polagatelj prava na vječnu istinu, vrhovni državni kadija je tu da u trku ispravlja sve stranputice nesavršenog pravosuđa, „uprljanog“ zakonima, dokazima, procedurama i sličnim nepotrebnim preprekama. A mediji su tu samo da se dive njegovu urođenom smislu za pravednost, brižno mu njegujući lik neporecivog autoriteta svijetla obraza.

Milanović kao Juričan

Uzevši to u obzir, sad je jasnije i zašto se „neovisni“ i „istraživački“ mediji nisu pretrgli tijekom kampanje propitkivati poslovne partnere Zorana Milanovića u zadnje 4 godine (poslije nekoliko kolumnističkih ćoraka ispaljenih sa stranica smještenih posred novina, priča ne samo što nije kulminirala baražnom vatrom, kako bi nesumnjivo bilo da se radilo o nekome sa suprotne strane barikade, nego upravo suprotno – što se kampanja više zahuktavala, interes medija za tu temu je jenjavao, da bi u završnici gotovo posve zamro. Hm… očito javnost ne mora baš sve znati.). Niti se tko ubio istražujući Milanovićeve veze s albanskim državnim vrhom oko kojeg je nedavno izbila neugodna afera s tamošnjom mafijom u glavnoj ulozi (hvaljena, financijski uspješna Milanovićeva tvrtka za pružanje savjetodavnih usluga se znakovito zvala EuroAlba – Alba asocira na Albaniju, ali i na zoru kao Zoran). Takve bi aktivnosti, naime, samo nepotrebno poljuljale opće povjerenje u predodređenog izricatelja službenih istina, de facto glasnogovornika struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma, koje su ga i isturile kao svojevrsnog čuvara njihova pečata kojim Hrvate žigošu u sve dragovoljnijem uzništvu, uspijevajući im zgaditi najbolje ljude i podvaliti mediokritete. U silnoj želji da pokažu kako je Milanović u životu ipak nešto konkretno radio, bliski mu mediji plasirali su dirljivu priču kako se početkom devedesetih kao student bavio prodajom skupih usisavača od vrata do vrata, zadržavajući pritom za sebe 300 maraka po prodanom komadu (kolika li je tek onda morala biti prodajna cijena tih aparata?). No, svojstvenom im šlampavošću iza koje stoji, nekad bi se reklo drugarska, a danas klijentelistička solidarnost, nisu se zapitali kakvoj je to klijenteli mlađahni Milanović mogao prodavati tako skupe usisavače u doba kad je prosječna plaća u Hrvatskoj jedva prelazila 200 maraka. I kad je velika većina Hrvata doista jedva spajala kraj s krajem.

Dok se Milanovića obzirno štiti od bilo čega što bi mu moglo narušiti vjerodostojnost kao vrhovnom arbitru svekolikih društvenih zbivanja, upada u oči i kako se povjerena mu uloga u znatnoj mjeri podudara s onom Darija Juričana. Ovdje je zapravo riječ o invertiranoj parafrazi tradicionalnih uloga vladara i dvorske lude u doba srednjega vijeka. Naime, tada bi dvorskoj ludi bilo dopušteno da kao neformalni glas naroda pred vladarom i pûkom ismijava oligarhiju kojom se vladar okružio. Danas su se, međutim, uloge formalnog, institucionalnog suverena Milanovića i izvaninstitucionalne lude Juričana stopile u jednu, tako da se jedva razaznaje tko je tu vladar a tko luda. Obojica prenose istovjetne poruke oligarhije svjetini. Ne ismijavaju oligarhiju koja ih je lansirala, nego kidišu na one koje je ruka iz sjene odredila da budu javno poniženi i osuđeni. A to su uglavnom oni koji se usuđuju stvarati višak na opću korist te drugi koji nekaj delaju. Zato se u tim lutkama na koncu, svejedno bila riječ o nominalnom vladaru ili dvorskoj ludi, ne pali pravednički žar kad je posrijedi porijeklo imovine, primjerice, Emila Tedeschija, Vanjke Špiljka, Danka Končara, Branka Roglića…

Predsjednik – nekom za kaznu, nekom za nagradu!

I nisu još poslovično revni mediji stigli izgraditi kuću cvijeća o Milanovićevu državničkom sazrijevanju i visokoj financijskoj osviještenosti, čemu je trebala posvjedočiti i skromna inauguracija, kad ih on sâm zaskoči. Kao tipični razmaženi pripadnik povlaštene kaste, kojem je novac uvijek padao s neba, a da se nikad za njega nije trebao ozbiljno pomučiti, Milanović, sve i da je to htio, nije mogao razviti osjećaj za javni novac. Tako je za katastrofalnih poplava u Slavoniji drčno poručivao kako Hrvatska ne će tražiti pomoć od Europe (uhvatila ga muka već od same pomisli da bi trebalo popunjavati nekakve glupe formulare). A sad je nonšalantan odnos prema novcu samo potvrdio ustvrdivši kako milijarda dolara koje Amerika izdvaja za inicijativu Tri mora nije ni za kavu (kako ne bi ostao neshvaćen, prisnažio je kako ni gledajući samo Hrvatsku to nije neki novac, a kamoli za dobar dio Europe kojem je namijenjen). Srećom po njega, Hrvati su ionako kronično skloni više osuđivati potraćene tisuće osvjetljene medijskim reflektorima od silnih milijuna i još silnijih milijardi zamračenih medijskom šutnjom. A takve su okolnosti dušu dale stvaranju ozračja u kojem će Milanovićev prijatelj Tedeschi žvake pretvarati u milijarde na vlastito dobro, a Milanović milijarde pretvarati u kave nauštrb općeg dobra. Za te bi kave, među kojima se ističe znamenita kava brenda „Uljanik“, svojstveno uvriježenom modusu operandi svojih predaka, velikodušno ostavio račun drugima da plate, da bi onda ti drugi to podmirili iz stvorenog viška, a ne kako bi on običavao, iz produbljenog manjka.

I bez kavanske sprdnje, uočljiva je naglašena Milanovićeva nezainteresiranost za inicijativu pod pokroviteljstvom najmoćnije sile svijeta, koja Hrvatskoj, osim konkretnog izravnog sadržaja, može i neizravno koristiti kao vezivno tkivo za snažnije povezivanje i pozicioniranje bloka postkomunističkih zemalja unutar EU. Naime, to su listom i zemlje prijateljice kohezije tj. neto-primateljice iz europskih fondova o čemu se upravo vode i za Hrvatsku iznimno važni pregovori. No, iz nekog tajanstvenog razloga Milanović kao da više vodi brigu o interesima onih koje bi inicijativa Tri mora mogla uznemiriti, nego kako bi Hrvatskoj mogla koristiti. A naljutiti bi mogla prije svega one kojima je bio, doduše, tek drugi favorit, ali ipak miljenik na izborima (prvi, hrvatska kopija ukrajinskog pajaca Zelenskog, im je unatoč silnom uloženom trudu otpao još u prvome krugu) – one u čijoj je kartoteci svakojakih „suverenista“ zaveden kao – 3OPAH!

Na istom bi fonu Milanović, za kojeg je Mađarska mala i nebitna država, išao u strateški savez s pet puta manjom Slovenijom (Milanović ima vrašku sreću što nije plavuša pa se na to nitko nije obrecnuo), državom poprilično okrenutom Rusiji, čija oligarhija, također naslijeđena iz komunističkog totalitarizma, gaji izvrsne odnose s pandanima u Hrvatskoj. U zadnje vrijeme kao poželjnog hrvatskog strateškog partnera Sloveniji pridodaje i Austriju pokazujući kako bi, sukladno svojoj introvertiranoj naravi, Hrvatsku najradije stjerao u alpski skijaški kutak, tamo gdje sunce zaklonjeno oštrim bridovima visokih planina ni ljeti na horizontu ne provodi više od kakvih 7-8 sati.

Što se, pak, tiče šire vanjskopolitičke slike, znakovito je kako su Milanovića nakon pobjede prvi kontaktirali upravo autokrati, mada ih, barem na riječima, baš i ne šmeka. S Erdoganom je navodno proćaskao kojih pola sata, dok Putin nije časio časa uputiti mu poziv na paradu povodom Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojeg je Milanović, ozaren poput ustreptala dječarca koji se upravo domogao ulaznice za El Classico (sraz Real-Barcelona), zdušno prihvatio. Upravo se u tome ogleda dubinski Milanovićev odmak u odnosu na politiku Grabar Kitarović, čak i dublji od hladnog, narogušenog, pa i ciničnog stajališta prema inicijativi Tri mora. Naime, dok su dežurni desni mjesečari na pasja kola grdili Kolindu Grabar Kitarović zbog nazočnosti skupu održanom povodom obljetnice početka Drugog svjetskog rata u Poljskoj (gdje nije bilo ni Srbije ni Rusije), a čija je ključna poruka bila jednaki odmak od dva vodeća totalitarizma 20. stoljeća, nasljednik joj Milanović sav razdragan odlazi na skup gdje će stupajući u istom ešalonu s Aleksandrom Vučićem slaviti pobjedu jednoga od tih totalitarizama. Pobjeda je to u hrvatskom kolektivnom sjećanju upamćena po zasipanju morem hrvatskih kostiju još uvijek neprebrojanih jama, rudarskih okana, tenkovskih jaraka,…. I kako onda ne primijetiti da su nešto tiši, ali Domovini vjerni Hrvati Milanovića dobili za kaznu, a oni vazda glasni, naizgled tvrdokorni, a opet tako povodljivi otpadnici – za nagradu!

Može li gore?

U teškim se trenutcima, a ovi za misleće Hrvate zasigurno takvi jesu, uvijek dobro dođe neki oblik utjehe. Onako kako, kad jako zaboli zub, pomaže metnuti oštar kamenčić u cipelu, taman i izgrebao nožne prste sve do krvi, sve samo kako bi se zaboravilo na i dalje itekako stvarnu zubobolju, tako i ovdje vrijedi svrnuti misli na nešto gore, gore od Milanovića. Taman takvo zlo objektivno i ne bilo na vidiku, to nije prepreka da ga se makar i u mašti pokuša konstruirati.

U tom smislu mogle bi pomoći definicije savršenog dezertera, a potom i savršenog ratnog profitera. Naime, baš kao što časni ratnici nisu svi isti, npr. nisu isti dragovoljci i mobilizirani vojnici, i u maločas navedenim, nimalo laskavim kategorijama postoji određeno stupnjevanje. Primjerice, onaj koji dezertira s crte bojišnice, ne mogavši podnijeti strahote kojima je izložen, a ipak o tome obavijesti zapovjednika, u neku je ruku, uvjetno rečeno, častan i plemeniti dezerter. Onaj koji učini to isto, ali tako da pobjegne glavom bez obzira, znatno je opasniji jer izlaže pogibelji suborce koji na njega računaju. Onaj koji ostaje u domovini, ali se ogluši na mobilizacijski poziv, u moralnom je pogledu još gori. Najpodmukliji je, time i savršen, zasigurno onaj dezerter koji, vidjevši da se spremaju teška vremena, preventivno utekne u inozemstvo kako poziv ne bi mogao zaprimiti, da bi se poslije pravdao kako ga, eto, nije bilo kući, jer je vani imao baš nekog važnog posla.

Na stranu sad što je dezerter već po naravi stvari ujedno i ratni profiter, osmotrimo pobliže slučaj ratnog profitera u užem smislu. Njega se često stereotipno poistovjećuje sa švercerom oružja, onoga koji bi oružje nabavio, a potom ga po višestrukoj cijeni preprodao koristeći ratnu nesreću za osobno bogaćenje. Ipak, i takav se ratni profiter morao suočiti s prodavačem oružja, obično nekim kriminalcem međunarodne reputacije, koji ga je mogao prevariti, oteti mu novac i ne isporučiti mu ništa, a u konačnici ga i smaknuti. Dakle, takav se ratni profiter izložio nemalom riziku pa samim time ne zaslužuje samo osudu, zgražanje i pogrde nego i priznanje. Naime, isporučivši nasušno joj potrebno oružje posve je opipljivo pripomogao obrani Hrvatske. Osjetno gori, savršeni profiter je onaj koji je od rata profitirao, a da pritom ništa nije riskirao. Primjerice, onaj koji je otišao iz Hrvatske u praskozorje rata (kao, recimo, dezerter iz primjera gore), pa se u pečalbi bavio nekim poslom, primjerice skladanjem i sviranjem, da bi netko drugi u jeku rata, kad je grmjelo i sijevalo, popularizirao njegove pjesme učinivši ih uspješnicama među ratnom nesrećom pogođenim ljudima. Da bi se potom, nakon što se dim ratnih vatri već razišao, odbjegli kantautor vratio kući zatekavši nemjerljivo veću tržišnu potražnju za svojim pjesmama nego u tuđini, pa se na tomu obogatio. Je li uopće zamislivo savršenije ratno profiterstvo, brižno očišćeno i od truna rizika?

Iako tako ljigavog tipa, koji bi objedinjavao oba ova savršenstva, čak ni u Hrvatskoj nije lako naći, ipak nije skroz isključeno da kad bi se kojim slučajem takav iznebuha pojavio i Hrvatima ponudio, da bi oni i za njim plazili, moguće ga i izabrali, kao što su nedavno izabrali ipak znatno manje nemoralnog Milanovića. Na takav scenarij navodi spoznaja kako su neki savršeni katolici na prošlim izborima bili toliko ogorčeni na svoju nesavršenu sestru zbog navodnih grijeha vezanih uz prakticiranje joge i numerologije, da nisu ni primijetili kako su u svoj svojoj savršenosti prionuli uz onoga koji, veseleći se u društvu pajdaša, poziva da se mani Očenaša. A k tome i radosno slavi pogansku inačicu Martinja, raširenog običaja kojim se izruguje najvećoj katoličkoj svetinji – Trojednom Bogu! Moguće su pomislili da je sve to samo šala, ili da se to, eto, izobičajilo pa je prihvatljivo, iako bi drugome šalu na tu temu s pravom zamjerili. Jer sa svetim nema šale. Ako je sveto. Dakle, kad su već spremno pristali uz takvoga, zašto onda, savršeni kakvi jesu, ne bi i uz savršenog dezertera i još savršenijeg ratnog profitera? Jer samo savršeni zaslužuju savršenog. A koliko su savršeni, pokazali su i u prvom i u drugom izbornom krugu, tako da je njihovoj savršenosti samo još onaj deveti granica. Štoviše, možda to nisu ni primijetili, ali i u njega su već jednom nogom debelo zakoračili, a kako su krenuli, najesen bi lako mogli i drugom. Jer ni u njih, ma koliko savršeni bili, vire ni, a razuma je još i manje. A što je vira bez razuma, taman kad bi je i barem zrnce bilo? Što drugo, negoli riba na suhom!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari