Pratite nas

Kolumne

ŠTO JE NAMA ZAPAD I MI ZAPADU

Objavljeno

na

Mi Hrvati se uvijek iznova iznenadimo kad nam „naš“ Zapad napravi nepravdu i pokaže nam svoje iskvareno lice u pravom svjetlu.

Zato što su oni (mislim prije svega na SAD i zemlje zapadne Europe) po nama „demokratski“ svijet u kojemu (za razliku od režima kroz koje smo prolazili mi na našem mukotrpnom putu u zadnjih stotinu godina) vlada „ideal ljudskih sloboda“.

To je jedna idealistička slika Zapada koju smo mi usvojili još u vrijeme dok smo bili primorani bježati od diktatura iz vlastite zemlje i oslonac tražiti tamo gdje se smjelo slobodno pisati, govoriti i misliti.

To, međutim, ne znači da ne trebamo biti svjesni stvarnosti koja onomu tko je želi vidjeti otkriva i drugu stranu medalje.

Zapad je i izvor dekadencije, gramzivosti i pohlepe, Zapad je konglomerat nezajažljivih bogataša koji preko banaka i korporacija upravljaju životima stotina milijuna ljudi na ovom planetu, Zapad je splet interesa velikih koji izazivaju ratove i krize u svijetu kako bi ostvarili svoje egoistične ciljeve a da ih pri tomu nije briga koliko će ljudi zbog toga patiti ili umrijeti, Zapad je potrošačko i materijalističko društvo koje se odreklo svojih kršćanskih korijena i okrenulo leđa ne samo Bogu nego i svakoj ljudskosti…

Treba li još nabrajati?

Što je tamo ostalo od njihovog proslavljenog „humanizma“ i „ljudskih prava i sloboda“?

Što?

To da se meritum ljudskih sloboda i napredak društva svodi na seksualnu vezu između dva muškarca ili dvije žene i negiranje prirodnih razlika među spolovima? Da se putem genetskog inženjeringa križaju ljudski i životinjski geni, a djeca naručuju od majki „inkubatora“ kao da su predmeti iz trgovačkog centra? Da se od muškaraca prave trudnice koje nose djecu? Da se propagira život u čoporu koji je ljudska civilizacija napustila prije više tisuća godina upravo zato što vodi degradaciji ljudske osobe i u krajnjoj konzekvenci destrukciji društva i uništenju ljudskog roda? Da se za svaki protuprirodni blud tvrdi kako je „progresivan“ i na mala se vrata legaliziraju pedofilija, incest, zoofilija i druge nastranosti, dok se ljudi koji se ponašaju u skladu s prirodnim zakonima proglašavaju „vjerskim fanaticima“, „fašistima“ i „talibanima“!?

I pogledajmo oko sebe. Što rade i kako se ponašaju oni koji nam danas kroje „pravdu“.

Je li tko zbrojio žrtve koje su pobili Amerikanci i njihovi saveznici (u prvom redu Britanci) od Drugoga svjetskog rata do danas diljem svijeta, a sve pod krinkom „borbe za demokraciju i ljudske slobode“? Da ne idemo u daleku prošlost i ne spominjemo doba kolonijalnih osvajanja (mada su neke zapadne zemlje neke od tih kolonija zadržale i danas) kad su iz Afrike dovlačili robove i prodavali ih po tržnicama kao stoku, njihove pljačke i masovne zločine po zemljama Novog svijeta koje su osvajali ognjem, mačem i istrebljenjem domorodaca – što je završavali genocidom nad čitavim narodima, pa ni to da su koncentracijski logori „patent“ Britanaca koji su ih osmislili i prakticirali u vrijeme Burskih ratova (na prijelazu iz XIX u XX stoljeće) vođeni bolesnom pohlepom i neobuzdanom strašću vladajućih slojeva da se dočepaju tuđih nalazišta dijamanata.

Je li Amerikancima, Britancima i njihovim satrapima u zapadnoj hemisferi ikad suđeno zbog svih zala što su ih počinili ili onih koje i danas iz dana u dan čine?

Ne, oni čak sebi uzimaju za pravo  potpuno ignorirati svaku JURISDIKCIJU MEĐUNARODNIH SUDOVA i ne potpisati dokumenta koja im ne idu u prilog.

To se zove NASILJE, a ne civilizirano ponašanje. Selektivna primjena zakona stvara nepravdu, a ne pravdu.

No, idemo sve to ostaviti po strani i vidjeti što je taj Zapad danas, točnije, kako se on postavlja prema nama Hrvatima kao malom narodu.

Prije svega moramo biti svjesni jedne činjenice: među državama postoje samo interesi. Tu nema emocija, osjećanja ili kakvih drugih duhovnih ili metafizičkih kategorija. Takvih osjećaja može biti na razini pojedinačnih ljudskih odnosa, ali iluzija je međudržavne odnose promatrati u svijetlu „simpatija“, „antipatija“, „mržnje“ ili „ljubavi“. Čak i prividna „sklonost“ jedne države prema drugoj bude li podvrgnuta ozbiljnoj analizi, u najvećem broju slučajeva otkriva neki na prvi pogled skriveni interes. Materijalni ili strateški prije svega.

Dakle, ostavimo se iluzija da nas na Zapadu netko voli ili mrzi, Njih ne zanimaju ni najbliži susjedi, čak ni vlastiti građani i oni „vole“ ono što im je u interesu, a „mrze“ ono što nije i tu bi mogli mirne duše staviti točku.

Uostalom, državama ne upravljaju građani (koliko god se mi zanosili tim opsjenama i romantičarskim tlapnjama), nego političke i financijske elite koje su otuđene od građana i predstavljaju – u stvarnom i suštinskom smislu – negaciju bilo kakve stvarne demokracije. Moglo bi se čak reći da zadnjih desetljeća prerastaju u globalni totalitarizam koji prijeti dokidanjem čovjeka kao slobodnog i smislenog bića.

To, naravno, ne znači da taj „naš“ Zapad (barem u nekim segmentima) još uvijek nije manje zlo od onog dijela Istočnog svijeta u kojemu vladaju bezvlašće ili tiranija, gdje traju ratovi, gdje se uskraćuju temeljna ljudska prava i slobode a ljudi masovno ubijaju ili progone itd. S te točke gledanja, mi još uvijek možemo biti zadovoljni jer u našem svijetu toga nema. Još uvijek nema.

Realno, mi Hrvati ustvari i nemamo bogzna kakvog izbora u suštinskom smislu kad je u pitanju naša globalna strategija. Oduvijek smo dio tog Zapadnog svijeta i čak po nekoj inerciji naginjemo više k njemu, kako god nam bilo i što god nam se događalo. To nam je u neku ruku odredila povijest, što opet ne znači da moramo u zajednici europskih država pristajati na sve i slijepo slušati ono što nam jači i moćniji nalože. Naročito ako je to u neskladu s onim što oni sami propovijedaju.

Da imamo još uvijek nerealnu i idealističku sliku Zapada, to je posve jasno i ona je (po meni) upravo uzrokovana sindromom bijega iz svijeta diktature i ne-slobode, a ne privlačnošću tog svijeta koji nas očarava svojim vrlinama. U ljudskoj je naravi da (ako je u prilici) između dva zla bira manje i to je logičan izbor u svakoj situaciji.

Ali, postoje trenuci u kojima nam „stara frajla“ Europa (koja se već poodavno pretvorila u bludnicu) pokazuje kakva je i to na tako razumljiv i očigledan način da to izaziva jezu.

Jeste li vidjeli ono hladno, proračunato, bešćutno, birokratsko lice suca Carmela Agiusa i odmahivanje rukom (uz istodobno strogo i zapovjedničko: „please sit down!“) u trenucima kad je general Praljak izgovarao svoje posljednje riječi odbacujući presudu i ispijajući otrov? JESTE LI VIDJELI TO LICE!? JESTE LI VIDJELI S KOJOM SE BEŠĆUTNOŠĆU I PRIJEZIROM PREMA LJUDSKOM ŽIVOTU (kao „vrhunskoj vrijednosti suvremenog civiliziranog svijeta“ – koje li ironije!) ODNOSIO TAJ HLADNOKRVNI  EGZEKUTOR, NIKOGOVIĆ koji nije imao čak niti toliko ljudskoga u sebi da odmah obustavi postupak i omogući pomoć čovjeku koji je pao na pod nakon ispijenog otrova!?

I TO JE ZAPAD, DRAGI MOJI HRVATI! I TO JE ZAPAD, a ne samo novi mobiteli i dobri automobili, poznate marke odjeće, našminkane misice, sladunjave pjesmice, filmski hitovi i sjaj jet seta. To je bezdušni svijet koji porobljava i potčinjava umjesto oslobađanja. Danas preko financija provode ono što su nekad radili ognjem i mačem diljem „nerazvijenog“ svijeta. I mi smo za njih „nerazvijeni“ svijet. Tako se odnose i ponašaju.

Da se htjelo postići bilo kakvu pravdu vezano za zločine na području bivše SFRJ počinjene u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća, zar je pored postojećeg međunarodnog suda pravde ICJ (International Court of Justice) koji ima sve potrebne mehanizme za vođenje procesa prema univerzalnim normama međunarodnog prava, nikad se ne bi formirao SPECIJALNI SUD ZA BIVŠU SFRJ I RUANDU.

To ad hoc sudište ustanovljeno je upravo radi toga da se izbjegne primjena važećih normi međunarodnog prava i da se (prema aršinima tog „velikog demokratskog Zapada“) narodima na području bivše Jugoslavije i Ruande sudi po volji velikih, a ne po pravu i pravdi. Kako bi se ostvarila ta nejednakost, „veliki“ su uzeli sebi za pravo (preko UN-a koji je puki izvršitelj njihovih naloga a ne asocijacija koja djeluje u interesu svojih članica) primjeniti anglosaksonskog prava koje se zasniva na tradiciji engleskih sudova i njihovoj praksi, nasuprot kontinentalnom u kojemu prevladavaju rimsko, prirodno i kodificirano (pisano) pravo.

Tako je (ad hoc) Tribunal u Den Haagu (stvoren kako bi sudio nižim rasama i plemenima na Balkanu i u Ruandi) mogao primjerice, optuženike neograničeno dugo držati u pritvoru bez izricanja presude, oslobođeni krivnje nisu imali i nemaju pravo nikakve naknade neovisno o broju godina provedenih u pritvoru, sudbina optuženika i njihov položaj najčešće su bili prepušteni diskrecionim odlukama pojedinaca (koji imaju vrlo široke ovlasti) itd., itd., što mnoge s pravom dovodi u nedoumicu, pogotovu kad se to promatra u korelaciji s današnjim dosezima međunarodnog javnog prava (naročito ratnog i humanitarnog prava – koje je za temu o kojoj je riječ od najveće važnosti).

No, da se ne upuštamo previše u teoretiziranje.

Hrvatskoj su presudile SAD i Velika Britanija u skladu sa svojim interesima, koristeći UN kao paravan i to je tako očito da očitije biti ne može.

Pravni sustav u kojemu je pojedinac unaprijed lišen bilo kakvih prava po temeljnim pitanjima i gdje nije u stanju dokazati istinu čak ni onda kad ona bjelodano proizlazi iz činjenica i materijalnih dokaza, NIJE PRAVEDAN, NIJE PRAVIČAN I ON PREDSTAVLJA KARIKATURU MEĐUNARODNOG PRAVA utemeljenog na načelima pravde i pravičnosti.

To je tako, što god tko govorio ili mislio o tomu, jer su sami akteri sramotnih procesa u okviru ICTY-a u Den Haagu DOKAZALI da je tako.

Pitamo se zašto je to tako? Zašto su Srbi i muslimani imali privilegij da njihova politička i vojna vodstva nisu tako grupno dovođena na sudište u Den Haag i osuđivana za „udruženi zločinački pothvat“ i „agresiju“?

Srbi iza leđa imaju Ruse, muslimani Tursku i islamske zemlje – a mi? Koga imamo mi? Europsku uniju koja je dala blagoslov SAD-u i Britaniji da nam preko haaškog kupleraja izriču presude!

Nisam prorok niti imam rješenje, ali u jedno sam siguran:

Tom i takvom Zapadnom svijetu moramo dati do znanja da oni nisu krojači naše sudbine i da na svijetu postoje i druge zemlje (Rusija, Kina, Japan, Indija) s kojima se itekako može surađivati po mnogim pitanjima.

Da smo se tako ponašali ranije, ne bi nas zapadnoeuropska i američka politička i diplomatska mafija držale u šaci.

Jer oni se tog Istoka boje kao vrag tamjana, ne bez razloga. Istok udara tamo gdje su najosjetljiviji – na financije i to svojim investicijama i konkurentnošću roba, a to u konačnici znači i stratešku prednost na globalnom planu.

Kad bi, recimo, na Jadranu ponudili Kinezima neku stratešku investiciju vezano za energetiku, bi li stara i ofucana frajla s fasadom dame i manirima bludnice to ravnodušno primila? Pa ako to nije dosta, pustimo još stotinjak japanskih i korejskih investitora u sferu elektronike, brodogradnje, automobilske industrije, obnovljivih izvora energije ili poljoprivrede.

Mislim da bi i sama naznaka takvih poteza bilo koje mediteranske zemlje tamo izazvala paniku.

Njihov je bog profit i oni se klanjaju samo njemu. Zašto ne iskoristiti tu okolnost i ne oduprijeti im se uz pomoć druge strane zbog koje ionako ne spavaju mirno? Pustiti, primjerice, stotinjak Kineza s kuferima novca da ulože u energetiku ili turizam? I ponekad posjetiti tu zemlju – onako kako je to naša predsjednica učinila nedavno s Rusijom. Sa stotinjak gospodarstvenika, ministrima…

Svijet je globaliziran, zar ne? Komu bi moglo smetati ako slobodno kolaju kapital, ljudi, robe, ideje? Europa počiva na načelima slobode i otvorenosti, pa idemo prema tom njihovom modelu metodi pobrinuti se sami o sebi.

Zašto im ne bi dali do znanja da oni nisu gospodari naših života i da postoji i svijet izvan stare i ofucane bludnice zvane Europa?

Zaslužili su ne samo to nego i mnogo gore ti opskurni harlekini iza čijih se uglađenih njuški i profinjenih manira kriju sotonske namjere i pakleni planovi.

Moramo samo biti pametni. Ništa drugo.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vide i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunisti), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari