Connect with us

Kolumne

Što je ostalo od Tuđmanove Hrvatske?

Published

on

Sustavna detuđmanizacija i dehrvatizacija

Godinama sam u melburnškom Hrvatskom vjesniku u prigodi obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana oživljavao sjećanja na život i djelo prvog hrvatskog predsjednika.

Radio sam to zbog osjećaja štovanja i zahvalnosti jer sam se, skupa s velikom većinom Hrvata, divio njegovoj bezgraničnoj hrabrosti i državničkoj mudrosti za vrijeme pobjedničkog Domovinskog rata. Ali i iz osjećaja gađenja prema onima koji su ga, iz istih tih razloga, ljubomorno mrzili i na balkanski način primitivno blatili.

Velikan hrvatske povijesti

Pobijediti u neravnopravnoj borbi protiv brutalnog velikosrpskog agresora i suptilne međunarodne zavjere te u takvim uvjetima svome narodu ostvariti slobodu i državu napravili su od Tuđmana velikana hrvatske povijesti koji nikada neće umrijeti u srcima Hrvata. Bio je politički vizionar koji je vidio dalje i bolje od drugih hrvatskih vođa i političara. Uspio je ono što ni jednom drugom stoljećima nije polazilo za rukom. Okupiti sve Hrvate pod jedan barjak, u nametnutom ratu poraziti daleko nadmoćnijeg neprijatelja i istovremeno u političkom šahu nadmudriti cijelu diplomatsku elitu hrvatskoj slobodi nesklonih centara moći ‘gospodara svijeta’ koji su poduzimali sve da Hrvatska taj rat izgubi.

Točno je predviđao zakulisane planove velikosrba u Beogradu, njihovih mentora iz ”međunarodne zajednice” i petokolonaša u Hrvatskoj te odlučnim vojnim i političkim akcijama presjecao njihove poteze koji su bili pogubni za budućnost našeg naroda.

Pod Tuđmanovim vodstvom Hrvatska je napravila zaista fenomenalan iskorak. Spektakularnim pobjedama u Domovinskom ratu oslobodila se srpske okupacije i dominacije, zadivila svijet i postala respektabilna sila u tom dijelu Europe.

Takav uspjeh, velikosrbi za koje je bio i ostao ‘povampireni ustaša’ i ‘međunarodna zajednica’ globalističkih centara moći za koje je bio i ostao ‘opasni nacionalist’ nikada mu nisu oprostili. Čak su ga i mrtvog (preko u tu svrhu žrtvovanog generala Gotovine) htjeli u Haagu osuditi kao ratnog zločinca kako bi borbu hrvatskog naroda za slobodu cijelom svijetu prikazali u vrlo ružnom svijetlu.

Povratak ‘bivših’ Jugoslavena

Tuđmanova smrt, 10. prosinca 1999. godine, bila je najnesretniji događaj za novostvorenu hrvatsku državu i sve one koji su se borili i umrli za njenu neovisnost od Jugoslavije. Ali i priželjkivani signal svima onima koji su potajno, iza zavjese, pripremali omču oko vrata mladoj hrvatskoj neovisnosti da u vakuumu koji je nastao njegovom smrću izađu na scenu i ponovo zavladaju hrvatskom politikom, gospodarstvom i svakodnevnim životom Hrvata, isto onako kako su vladali u bivšoj Jugoslaviji.

Soroševim novcem obilato financirana i u tu svrhu pripremana tadašnja jugonostalgična političko-medijska opozicija Tuđmanu, osvetnički je planirala u Hrvatskoj poništiti sve što su on i hrvatski branitelji svojom žrtvom u Domovinskom ratu postigli.

Povratkom na vlast ‘bivših’ Jugoslavena i instaliranjem Mesića za Tuđmanovog nasljednika obezglavljena Hrvatska dehrvatizirana je više nego se moglo i zamisliti. Urađeno je to brutalno i temeljito. Ili su barem oni tako mislili….

Kao što je svojevremeno mislio i njihov duhovni otac, nakon Bleiburga i sloma hrvatskog proljeća 1971. kada je samouvjereno izjavio ‘prije će Sava poteći uzvodno….’ .

Cilj tako radikalne ‘detuđmanizacije’ nakon Tuđmanove smrti nije bio samo promjena njegove suverenističke politike već i ponovna balkanizacija Hrvatske kako bi se spriječio njen započeti nagli gospodarski razvitak kojim bi se brzo priključila krugu zemalja srednje Europe kojem po svemu pripada i konačno otrgla sa Balkana.

‘Čuvajte se balkanskih intregracija’….

Mesić očito nije mario za posljednji zavjet koji je Tuđman na samrti uputio Hrvatima – ‘Čuvajte se balkanskih integracija’. Već je, još dok se on nije ni ohladio u grobu, uz pomoć svojih vanjskih sponzora, baš u Zagrebu organizirao Balkanski summit zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) na kojem je dogovoren novi model njihove integracije u regionalnu zajednicu pod imenom Zapadni Balkan.

Nakon tog famoznog zagrebačkog sastanka na vrhu i potpisivanja Pakta o Stabilizaciji i pridruživanju 29. listopada 2001. kojim je proces pristupanja Hrvatske u EU uvjetovan ponovnim čvrstim povezivanjem s drugim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) Hrvatska se službeno oprostila od vlastitog (Tuđmanovog) puta i ponovo postala dijelom problema i ‘rješenja’ te novojugoslavenske zajednice.

Sve to nije još dovoljno medijski obznanjeno ni jasno hrvatskom narodu te je napravljeno iza njegovih leđa kako se ne bi pobunio protiv te prijevare . Običan narod u Hrvatskoj ipak se ‘iz nekog razloga’ osjeća prevarenim budući da mu ulazak u Europsku zajednicu nije omogućio sigurniji i brži razvitak kao npr. Slovencima, Mađarima, Česima, Slovacima. …. Osim toga vidi da je u Hrvatskoj sve više Balkana, a sve manje Europe, a njegovi predstavnici na vlasti ne rade ono što bi oni željeli i zašto su ih izabrali, nego samo provode ono na što ih potpisani dokumenti obvezuju i što im EU dužnosnici u vezi s tim diktiraju.

Hrvati su si sami krivi…

Tako dizajnirana i od šire javnosti vješto skrivana ‘nova’ balkanska politika globalističko-masonskih centara moći i na vlast vraćenih ‘bivših’ Jugoslavena koji kontroliraju hrvatsku vlast i medije, napravila je od današnje, detuđmanizirane Hrvatske, siromašnog prosjaka na rubu Europe i žrtveno janje koje se, polako, ali sigurno , gura u ralje ‘nove’ jugobalkanske zajednice.

Od Tuđmanove smrti do danas kroz sofisticiranu diplomatsko-obavještajnu mrežu i medijske pripreme, novo davljenje Hrvatske Balkanom pustilo je duboko korijenje. ‘Bivša’ politička, poslovna, pravosudna medijska i kulturna klima toliko je ponovno zahvatila sve pore društvenog života u Hrvatskoj da je to zastrašujuće. Svjesni Hrvati zbog toga se boje da bi ih već dva puta jedva preživljena balkanska stradanja opet mogla povući u svoj vrtlog.

No, za sve što mu se događa, hrvatski narod najviše ipak može kriviti samog sebe. Umjesto da je, nakon Tuđmanove smrti, izborom časnih i jugoslavenstvom neopterećenih domoljuba, koji su mu izborili slobodu, pokazao samopoštovanje i nastavio nepokolebljivo ići naprijed, prema krugu uređenih zemalja srednje Europe, dopustio je da ga se izmanipulira i izborom ‘bivših’ Jugoslavena na vlast zaokrene natrag. U vrijeme i prostor u kojem je bio utamničen, zlostavljan i pljačkan gotovo čitavo prošlo stoljeće.

Pod Mesićevim vodstvom natrag u tamnicu…

Zar ne zvuči kao neslana šala činjenica da su Hrvati (ako jesu?) na slobodnim i demokratskim izborima nakon Tuđmanove smrti dva puta za redom sebi za predsjednika birali jednog Mesića? Antipatičnog političkog kameleona premazanog svim bojama i notornog prevrtljivca vrlo mutne jugoudbaške prošlosti. Predsjednika koji je oba svoja mandata potrošio upinjući se iz petnih žila da hrvatski narod ponovo međusobno podijeli na ‘fašiste’ i ‘antifašiste’ i vrati ga natrag u iste onu tamnicu iz koje su ga Tuđman i hrvatski branitelji, uz goleme žrtve, jedva uspjeli izvući.

Posebice je bila mizerna Mesićeva kampanja blaćenja pokojnog predsjednika Tuđmana na službenim putovanjima u inozemstvu. I činjenica da je pri tom širio istu tezu koju, nakon poraza u Hrvatskoj, svijetu nameću velikosrbi – da je ono što se dogodilo prigodom raspada bivše Jugoslavije bio ‘glup i nepotreban rat’ dogovoren između Tuđmana i Miloševića, a ne brutalna velikosrpska agresija s ciljem da se okupira i uništi Hrvatska i BiH. Time se pridružio naporima beogradske propagandne mašinerije u izjednačavanju žrtve i agresora i potpirivanju antihrvatskih osjećaja kod svjetskih političara i uglednika. Neki od njih su, nakon toga, prigodom intepretacije ‘građanskog’ rata na prostoru bivše Jugoslavije rado citirali ‘hrvatskog predsjednika’ Mesića. Ovakve pojave osobito pomažu međunarodnoj blamaži Hrvatske, posebice u očima onih koji su na našu patnju i borbu za slobodu gledali s simpatijama.

Zamislite samo koliko je to jadno i odvratno kada nakon postignuća slobode i samostalne države, njen najviši predstavnik putuju okolo svijetom na račun naroda koji ga je izabrao da bi ga pred strancima ocrnjivao i ignorantski se izrugivao s herojima koji su mu izborili slobodu. Što nakon toga stranci, bez obzira bili nam skloni ili neskloni, mogu misliti o hrvatskom narodu, njegovoj kulturi, karakteru i moralu? Ili državi koju takvi predstavnici predstavljaju? Koliko nakon toga mogu vjerovati da narod koji je izabrao takve da ga vode zaslužuje imati vlastitu državu?

Uvijek može i gore…

I taman kada smo naivno pomislili kako će silaskom s vlasti Mesića, kojeg mnogi s pravom smatraju velikim meštrom sveg hrvatskog nereda, vrijeđanje i ocrnjivanje pok. predsjednika Tuđmana i hrvatskog naroda prestati, izborom Josipovića i Milanovića na čelne pozicije, to je uzelo još luđi zamah. Poslije Josipovićeve šokantne izjave o ‘fašističkoj zmiji u srcu hrvatskog naroda’ u Izraelu, te onih o ‘slučajnoj državi’ i ‘paradoksalnoj naciji’ iz usta tadašnjeg premijera, a današnjeg predsjednika u Njemačkoj, može li itko normalan još vjerovati da mentalni Jugoslaveni reciklirani iz jugokomunističkog režima, mogu biti istinski predstavnici hrvatskog naroda i države? I da je njihova slika Hrvata i Hrvatske koju javno nameću drugima – politika i slika hrvatskog duha i interesa?

I onda se još čudimo i ljutimo zašto nas zovu Balkancima i guraju natrag u novu zapadnobalkansku zajednicu.
Kao kad su nekada hrvatski jugokomunisti putovali u Beograd, tako su na svojim putovanjima vani, Mesić, Josipović i Milanović, redovito sluganski pljuvali po svom narodu, misleći valjda da će se tako najlakše dodvoriti drugima i steći njihovo povjerenje. Nakon toga bi udarili u nabrajanje svih naših stvarnih i izmišljenih povijesnih grijeha, negativnosti i podjela, pa onda obvezno na kraju izrazili svoju bezrezervnu odanost napretku – ‘Naše Regije’.

Možete li pretpostaviti kako se neugodno u tom trenutku osjećaju strani dužnosnici kojima dolaze u posjetu i koliko nas poslije toga manje cijene? Sjetite se reakcije Angele Merkel nakon jednog takvog Milanovićevog blebetanja u Njemačkoj.

Kako bilo, činjenica je da se vodeći hrvatski političari (ako izuzmemo gospođu Grabar-Kitarović) od 2000.-te, do danas ozbiljno ne bave dugoročnim strateškim ciljevima i interesima hrvatske države. Očito ne znaju kako ih formulirati i ostvariti, niti traže savjete stručnjaka. Oni vode ‘hrvatsku’ politiku na isti način, s istim znanjem i ciljem s kojim su njihovi roditelji vodili ‘hrvatsku’ politiku u bivšoj Jugoslaviji. Utemeljenu na što bržem sluganskom sklanjanju nekom drugom pod skute, skidanju odgovornosti vladanja sa sebe i grabljenju kakvog ugodnog namjesničkog položaja.

Jugokomunistički inkubator i ‘Naša Regija’

Sudeći po tome kako se ponašaju na vlasti, jedina politika koju znaju i kojom se žele baviti jest njihova ‘bivša’ politika borbe protiv ‘ponovnog buđenja fašizma’ i dehrvatizacije Hrvatske. Uz sponzoriranu promociju regionalnog povezivanja, tolerancije i suživota u nekoj vrsti nove Jugoslavije, koju sada zovu ‘Naša Regija’ .

Ukratko, vladajuća struktura hrvatskih političara odgojena i odrasla u jugokomunističkom inkubatoru nije ništa manje odnarođena i udaljena od bitnih interesa hrvatskog naroda nego što su to bili njihovi roditelji u vrijeme bivše Jugoslavije. Sve što se od njih očekuje i traži jest da čim dođu na vlast ignoriraju hrvatske nacionalne i državne interese, stalno popuštaju pod pritiscima i ucjenama centara moći ‘međunarodne zajednice’, EU i ljubomornih susjeda, i time zatiru nadu hrvatskom narodu u bolje sutra.

Problem je dakle u tome što su takvi mentalni Jugoslaveni, nakon Tuđmanove smrti, postali dominantna elita u političkoj, gospodarskoj, medijskoj i svim drugim strukturama novostvorene hrvatske države. To je ključni problem koji proizvodi sve druge probleme.

Budućnost za mlade naraštaje?

Kakvu nadu za bolju budućnost s tako odnarođenim i nesposobnim političarima na čelu države mladi hrvatski naraštaji imaju? Za njih, s mentalnim Jugoslavenima na vlasti nema budućnosti u Hrvatskoj, ako ne žele u ‘Našoj Regiji’ biti tretirani isto kao njihovi roditelji u bivšoj Jugoslaviji. A to sigurno nije budućnost za koju su državotvorni Hrvati ginuli i kakvoj su se nadali.

Jedini put koji ih može odvesti u bolje sutra je da se većina naroda izbornom lustracijom riješi jugobalkanstvom zatrovanih ‘bivših’ političara, ‘bivših’ podjela i složno krene naprijed.

Mi smo malobrojan narod koji se sve više osipa i odumire. Prijeti nam iščeznuće ukoliko se ne budemo međusobno slagali i držali skupa. Sve što smo postigli pod Tuđmanovim vodstvom postigli smo zahvaljujući slozi i zajedništvu. U prigodi obljetnice njegove smrti sjetimo se da je to puno bolji put i način od onog kojeg smo imali u prošlosti i koji su nam ‘bivši’ Jugoslaveni i njihove korisne budale ponovo nametnuli.

Unatoč svemu imamo državu…

U današnjoj globalnoj krizi izazvanoj pandemijom corona virusa, situacija u Hrvatskoj je teška, kao uostalom u čitavom svijetu, ali to ne znači da neće biti bolje. Bit će bolje. Prošli smo mi i kroz gore nedaće. Ako nam treba inspiracija za bolje sutra sjetimo se u ove predblagdanske dane Tuđmanovog vremena, njegovog hrabrog suočavanja s gotovo bezizglednom situacijom i čvrstom vjerom u pobjedu. Njegove politike pomirbe i vrijednosti naše vjere koja nas uči da dopustimo boljoj strani u nama da prevlada.

Sjetimo se veličanstvenog trenutka naše povijesti kada je nakon pet godina mukotrpne borbe i patnje poljubio hrvatski barjak i razvio ga na kninskoj tvrđavi, simbolično označivši da se isplatilo. Konačno smo dobili ono o čemu smo oduvijek sanjali. Za milijune slobodoljubivih Hrvata u domovini i izvan nje, bio je to najsretniji trenutak i najljepši dar u životu.

Bilo je puno sretnih trenutaka u godinama Tuđmanove vladavine. Bile su to sretne godine za čestite i slobodoljubive Hrvate u domovini, u BiH i u iseljeništvu. I što godine više prolaze dobro je što češće prisjetiti se tog vremena kada smo svi bili složni, sretni, ponosni i svoji. Vremena pobijede nad mračnim silama zla. Vremena izrastanja istinskih heroja. Vremena kada smo stajali kao jedan, udruženi protiv grabežljivog velikosrpskog terorizma i agresije. Vremena zanosa, sloge i zajedništva, kojih se mnogi od nas sjećaju s nostalgijom.

Unatoč svemu, sjetimo se ipak da mi Hrvati imamo sada svoju vlastitu, potencijalno jako prosperitetnu i demokratsku državu u kojoj imamo mogućnost sami birati kako ćemo živjeti. Iako ona trenutno nije onakva kakvom ju je Tuđman zamišljao i kakvom bi je mnogi od nas željeli vidjeti, budimo ipak sretni i ponosni što je imamo.

I što smo imali Tuđmana.

Željko Dogan/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari