Pratite nas

Povijesnice

Što je pisao patrijarh SPC Pavle, međunarodnoj zajednici, 1. studenoga 1991.

Objavljeno

na

Na današnji dan 1. studenog 1991. patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) Pavle poslao je više nego problematično pismo lordu Peteru Carringtonu, tadašnjem predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji.

Pismo je poslano tijekom najžešće agresije Srbije i JNA, u najtežim trenucima za hrvatski narod kada su desetine tisuća Hrvata prognane ili ubijane na svojem kućnom pragu od krajnjeg juga Hrvatske pa sve do obala Dunava.

Grad Vukovar bio je na izdisaju, razrušen stotinama tisuća granata i u strepnji pred nadolazećim pokolje. Hrvatski gradovi bili su svakodnevno granatirani i puni izbjeglica sa okupiranih područja, a Hrvatsku i Hrvate je čekala neizvjesna budućnost.

U takvoj situaciji, u sveopćem ludilu u Srbiji, list „Pravoslavlje“ u svom broju od 1. studenog 1991. objavljuje patrijarhovo pismo.

U pismu poziva na izdvajanje „srpskih krajina“ iz te „nove Nezavisne Države Hrvatske“, te jasno ističe na nemogućnost suživota Srba sa Hrvatima, što je bila velika sablazan i potpuno suprotno Isusovom duhu i duhu evanđelja (prenosimo izvornik na srpskome jeziku sa portala Narod.hr):

“Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom,’ preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno. Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadu dugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već sc moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.

Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno. Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije…


Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza – Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kad su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imena, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe samo zbog toga što su Srbi i pravoslavni, više se ne može verovati.

Srpska pravoslavna crkva ovim se ne zalaže samo za istorijska i demokratska prava srpskog naroda već želi da stane na stranu pravde i istine, univerzalnih i hrišćanskih principa, na kojima bi morali da se zasnivaju odnosi među ljudima i narodima.”

Dana 15. ožujka 1999., prilikom svog prvog posjeta Hrvatskoj nakon rata, patrijarh SPC Pavle je potpuno promijenio ranije iznijete stavove i savjetovao Srbe da budu lojalni građani Hrvatske:

Časno ispunjavajte svoje građanske dužnosti i postupajte savesno po državnim zakonima Republike Hrvatske“.

Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

26. obljetnica stradanja Borova naselja

Objavljeno

na

Objavio

Obilježava se 26. obljetnica stradanja Borova naselja.

U trenutku ulaska pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba u Vukovar, u podrumu ‘Borovo commerca’ bilo je oko 800 ranjenih hrvatskih branitelja i civila.

Polaganjem vijenaca kod nekadašnje zgrade Borovo Commercea, gdje se 1991. godine nalazilo sklonište i pričuvna bolnica, počet će obilježavanje 26. obljetnice stradanja vukovarske četvrti Borovo naselje.

Zatim će sudionici u Koloni sjećanja krenuti prema crkvi Gospe Fatimske gdje će misu zadušnicu predvoditi fra Ilija Vrdoljak.

Nakon mise predviđen je odlazak u Borovo, a potom i na farmu “Lovas”, gdje će biti odana počast hrvatskim braniteljima stradalima na tim mjestima.

U trenutku ulaska pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba u Vukovar, u podrumu ‘Borovo commerca’ bilo je oko 800 ranjenih hrvatskih branitelja i civila, od kojih 200-tinjak teških ranjenika.

Nakon okupacije Borova naselja u ‘Borovo commercu’ je zarobljeno i ubijeno 115 osoba. Na sam dan okupacije, 19. studenoga u Borovu naselju je ubijena 51 osoba,  Isto tako, u trenucima pada Vukovara Borovo naselje bilo je tjednima odsječeno od ostatka grada.

Borovo naselje vukovarska je četvrt koja je gotovo potpuno uništena u velikosrpskoj agresiji prije 26 godine.

Onoga dana kada je presječena komunikacija s Vukovarom, najteže je bilo ranjenima. U podrumima Borova naselja rađala su se djeca, umirali su starci, operiralo se bez anestetika. Branitelji su donosili meso. Tu je živio grad, sve je funkcioniralo na jedan nevjerojatan način.

Kada su izvlačili te ljude iz dima, iz vatre, ono što ih je čekalo na tzv. “suncu” – bolje da ga nisu ugledali, jer većina onih koji su ugledali taj dan svjetlost, vrlo brzo se svjetlost u njihovim očima ugasila, riječi su Ivana Lukića zvanog Zolja, jednog od vukovarskih junaka, javlja HRT

Samo oni koji su imali puno sreće preživjeli su 19. studenog. Još su se vodile borbe, nisu ni znali da je Vukovar pao. Ulica za ulicu, kuća za kuću. Starci, žene, maloljetnici – mnogima se sudbine još ne znaju. Kosti im možda počivaju na dnu Dunava.

Vilim Karlović: Bog me spasio da svjedočim o zlu koje se dogodilo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari