Pratite nas

Povijesnice

Što je pisao PORFIROGENET, KIMANOS, DVA SULTANA i drugi…

Objavljeno

na

Na osnovu hrvatske narodne predaje i pisanih službenih spomenika u carskom arhivu u Bizantu, car Konstantin VII. Porfirogenet (905.—959.) u svom djelu 
“O upravi carstvom”

[dropcap]P[/dropcap]otanko je opisao dolazak Hrvata na Jadran i njihovo naseljenje rimsko-bizantskih pokrajina. On kaže, da je tadašnji bizantski car Heraklije L (610.—641.) najprije izdao “zapovijed” (prostaksis), da Hrvati otpočnu borbu s Avarima, naravno uz obećanje, da će im dati zemlje, koje osvo­je. Kada su pak Hrvati za nekih desetak godina, od god. 626. do 635. po prilici, pobijedili Avare i prot­jerali ih sjeverno od Dunava, car Heraklije izdao je drugu “naredbu” (kaleusis, iussio), kojom je Hrvatima službeno predao osvojene zemlje, naravno pridržavši sebi i bizantskom carstvu vrhovništvo nad tim zemljama

Kako se vidi iz Porfirogenetovih navoda, rimska Dalmacija od Raše u Istri do Drine i od Jadrana do Bosanske Posavine bila je središnja zemlja, koju su Hrvati kod svoga dolaska na Jug zauzeli i naselili. Tu je pokrajinu car Heraklije morao posebno istaći u svojoj prvoj “zapovijedi” (prostaksis), prije nego su oni krenuli u borbu s Avarima. Međutim, kako je Hrvata došlo na Jadran mnogo, a oni tada živjeli ostočarstvu i površnoj poljoprivredi, nijesu im bili do­voljni brdoviti krajevi tadašnje rimsko-bizantske Dal­macije, pa su zaposjeli, kako je Porfirogenet zabilježio, i tadašnji Ilirik i Panoniju.

Prema Porfirogenetu su, dakle, Hrvati kod svoga dolaska na Jadran naselili:

Prvo, rimsku Dal­maciju, kako su se zvale zemlje od rijeke Raše u Istri do Drine, te od Jadrana do crte potegnute sa Snježnika povrh Istre uz Kupu do Petrove Gore, oda­tle na Grmeč-planinu u Bosni te preko Manjace, Tisovca i Borja-planine povrh Krivaje na Drinjaču rijeku do njezina ušća u Drinu, odakle se tom rije­kom, zatim Pivskim planinama i Durmitorom spuštala do Budve u Boki Kotorskoj.

Drugo Ilirik, kako se u Porfirogenetovo vrijeme zvalo jadransko porječje današnje Crne Gore i Albanije, od Budve od Valone.

Treće, Panoniju, naime zemlje sjeverno od rimske Dalmacije pa do Mure i Drave. Današnja bosanska Posavina nalazila se je u rimskoj Panoniji, a svi drugi bosanski krajevi i cijela današnjaHercegovina ležali su u rimsko-bizantskoj Dalmaciji. Budući da su Hrvati kod svoga dolaska na Jug naselili rimsku Dalmaciju i južnu Panoniju, oni su tada nase­lili cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, koje su ležale u tim rimskim pokrajinama.GoldSolidusConstantinVIIPorphyrogenetos913-959

Hrvati, koji su pošli na Jadran, sastojali su se od sedam srodnih hrvatskih plemena, kojima su za­družno vladali 5 braće i 2 sestre jednoga ogranka vla­darske obitelji zakarpatskih Hrvata. Ni onda, kada su svladali Avare i naselili se u novoj domovini, hrvatska plemena nijesu se izmiješala, nego je svako dobilo svoj posebni kraj, u kojemu je vladao jedan od braće i sestara, koji su ih doveli, naravno pod vrhovništvom najstarijega brata i njegovih nasljednika. Tim su Hrvati, iako podijeljeni na plemenske pokrajine, sačuvali svoje narodno i državno jedinstvo i stvorili način zajedničke obrane od vanjskih neprijatelja.Glavno hrvatsko pleme, kojim je neposredno upravljao vrhovni vladar Hrvata, naselilo se između Cetine i Zrmanje uz Jadransko more, a u nutrini do Vlašića i Borja-planine. Na taj način, to je pleme na­selilo današnje Duvno, Hlivno, Glamoč, Grahovo i cijelu bosansku Krajinu od Vrbasa do Une, izuzevši Posavinu. Druga hrvatska plemenanaselila su se za­padno i istočno od toga središnjega i najjačega ple­mena. Jedno od tih plemena naselilo je Zahumlje i Travunju, kako se u Srednjem vijeku zvalo zemlje današnje Hercegovine, a drugo sredovječnu Bosnu od Vraniće i Vlašić-planine do Drine.

Čelnik samoupravne hrvatske državne jedinice u Bosni zvao se od najstarijih vremena “ban”, i po njemu njegova zemlja “banovina”. To je ustanova čisto hrvatska, koju nisu poznavali ni Srbi niti drugi narodi sredovječne Evrope. To nam govori, da su u Bosni od najstarijih vremena živjeli Hrvati, jer su samo oni mogli dati svome zemaljskom vladaru čisto hrvatski naziv “ban”.

Da su Hrvati kod svog dolaska na Jug naselili sve zemlje od Drave i Dunava do Jadrana te od Istre do Drine i Valone u današnjoj Albaniji, govore namvjerodostojni povijesni izvori. Mi smo već naveli prvorazredno svjedočanstvo bizantskoga cara Porfirogeneta, koji je god. 94S./52. na osnovu starih doku­menata u carskom arhivu u Bizantu zabilježio, da su Hrvati naselili rimsku Dalmaciju, Ilirik i Panoniju.

Od drugih izvora, koji to potvrđuju, treba spo­menuti samo slijedeće:

U upravnom priručniku hrvatskih službenika, koji se zvao Methodos, a bio sastavljen i hrvatskim jezikom napisan na velikom hrvatskom saboru god. 753. na Duvanjskom polju, pisalo je, da se tadašnja hrvatska država sastojala od Zapadne ili Bijele Hrvatske, od Južne ili Crvene Hrvat­ske i od Zagorja, u kojem se nalazila Bosna. Prema Methodosu, Bijela Hrvatska se protezala od Vinodola kod današnje Rijeke do rijeke Cetine i Duvna, a Crvena Hrvatska od Cetine i Duvna do grada “Bambalona” kako su kasniji neupućeni prepisivači iskvarili romanski naziv Valone, La Valone, Bosna se god. 753. protezala od “gore Borove” , t.j. od da­našnjega Borja i Vlašić planine do Drine.

To nam isto svjedoči i jedan stari hrvatski ljeto­pis iz 8. stoljeća, kojim se poslužio pisac “Kraljevstva Hrvata” . U tom ljetopisu je pisalo, da je vrhovni vladar Hrvata, kada je došao na Jadran:

“Uze kraljevstvo od Ilirije, a to jest sva zemlja ča jest s ovu stranu Valdemije (Val — de — vino = Vinodol) deri do Polonije (Polina, stara Apolonija kod Valo­ne)… i priđe u Bosnu, i slize u Dalmaciju… donju zem­lju i zagorsku… I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri doPolonije, tako primorsko kao i za­gorsko kraljevstvo”

I stari pisci “Kraljevstva Hrvata«” iz god. 1074./80. i “Ljetopis Popa Dukljnina” iz god. 1149./53. pišu, da je Bosna činila dio hrvatske države.

Arapski zemljopisac Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris (o. 1099.—1166.) zabilježio je god. 1154. ovo:

“Splita do Stona ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba’h)”

Za grad Dubrovnik kaže:

“Ovo je zadnji grad Hrvatske”.

Budući da je sredov­ječno Zahumlje, glavni dio današnje Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono, prema Idrisu, pripadalo tadašnjoj Hrvatskoj i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, što Idris izričito spominje, kada govori o Stonu, tadašnjem glavnom gradu Za­humlja.

Bizantski ljetopisac Ivan Kinamos, opisujući završetak vojne cara Emanuela Komnenca god. 1155., o bosanskom banu Boriću ovo piše:

“Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema dru­goj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu od druge, srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego je sama za se; narod, koji svojim zasebnim načinom žive i sam sobom upravlja”

Kinamos, koji je s carem Emanuelom Komnen-com (1143.—1180.) više put osobno bio u Raši, ovdje nam iz osobnoga znanja svjedoči, da Srbija dopire do Drine, a zapadno od te rijeke, naime u Bosni, da žive drugi narod, različit od Srba i po vladavini i po načinu narodnoga života i običaja. Taj drugi narod mogao je biti i bio je narod hrvatski, jer u 11. i 12. stoljeću, kako i danas, u Bosni i Raši nije bilo drugoga slaven­skoga naroda, osim Srba i Hrvata. Ako po Kinamosu, bošnjaci nisu bili Srbi, oni su morali biti Hrvati.

Od sredine pak 12. stoljeća, kada je Ivan Kina­mos u Bosni nalazio samo Hrvate, različite od Srba, pa do turskih osvajanja u 14. i 15. stoljeću, nije bilo narodnih pomicanja ni promjena u pučanstvu sadašnje Bosne i Hercegovine. To nam potvrđuju razni suvre­meni izvori, između njih i sultani turskoga carstva. Ta­ko Murat II. dne 6. prosinca 1430. daje Dubrovčanima slobodu trgovine po svim zemljama, koje potpuno ili djelomično priznaju njegovu vrhovnu vlast,

“da in’ tr’govcihode slobodno po svoj zemli gospoctva mi… i po suhu i po moru u Sr’blijeh’, u Arbanaseh i u Bosni ..”

Sultan Mehmed II., dne 11. studenoga 1459. daje Dubrovčanima slobodu trgovanja:

“i po blgor’skoj zem’li i po Srbljeh’ i po vlaškoj zem’li i po ar’banaš’koi i po Bosni..”

Oba sultana jasno dijele Bosnu od zemlje “Srbljah”.

Daran Bašić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Blažene Drinske mučenice

Objavljeno

na

Objavio

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari