Pratite nas

Povijesnice

Što je pisao PORFIROGENET, KIMANOS, DVA SULTANA i drugi…

Objavljeno

na

Na osnovu hrvatske narodne predaje i pisanih službenih spomenika u carskom arhivu u Bizantu, car Konstantin VII. Porfirogenet (905.—959.) u svom djelu 
“O upravi carstvom”

[dropcap]P[/dropcap]otanko je opisao dolazak Hrvata na Jadran i njihovo naseljenje rimsko-bizantskih pokrajina. On kaže, da je tadašnji bizantski car Heraklije L (610.—641.) najprije izdao “zapovijed” (prostaksis), da Hrvati otpočnu borbu s Avarima, naravno uz obećanje, da će im dati zemlje, koje osvo­je. Kada su pak Hrvati za nekih desetak godina, od god. 626. do 635. po prilici, pobijedili Avare i prot­jerali ih sjeverno od Dunava, car Heraklije izdao je drugu “naredbu” (kaleusis, iussio), kojom je Hrvatima službeno predao osvojene zemlje, naravno pridržavši sebi i bizantskom carstvu vrhovništvo nad tim zemljama

Kako se vidi iz Porfirogenetovih navoda, rimska Dalmacija od Raše u Istri do Drine i od Jadrana do Bosanske Posavine bila je središnja zemlja, koju su Hrvati kod svoga dolaska na Jug zauzeli i naselili. Tu je pokrajinu car Heraklije morao posebno istaći u svojoj prvoj “zapovijedi” (prostaksis), prije nego su oni krenuli u borbu s Avarima. Međutim, kako je Hrvata došlo na Jadran mnogo, a oni tada živjeli ostočarstvu i površnoj poljoprivredi, nijesu im bili do­voljni brdoviti krajevi tadašnje rimsko-bizantske Dal­macije, pa su zaposjeli, kako je Porfirogenet zabilježio, i tadašnji Ilirik i Panoniju.

Prema Porfirogenetu su, dakle, Hrvati kod svoga dolaska na Jadran naselili:

Prvo, rimsku Dal­maciju, kako su se zvale zemlje od rijeke Raše u Istri do Drine, te od Jadrana do crte potegnute sa Snježnika povrh Istre uz Kupu do Petrove Gore, oda­tle na Grmeč-planinu u Bosni te preko Manjace, Tisovca i Borja-planine povrh Krivaje na Drinjaču rijeku do njezina ušća u Drinu, odakle se tom rije­kom, zatim Pivskim planinama i Durmitorom spuštala do Budve u Boki Kotorskoj.

Drugo Ilirik, kako se u Porfirogenetovo vrijeme zvalo jadransko porječje današnje Crne Gore i Albanije, od Budve od Valone.

Treće, Panoniju, naime zemlje sjeverno od rimske Dalmacije pa do Mure i Drave. Današnja bosanska Posavina nalazila se je u rimskoj Panoniji, a svi drugi bosanski krajevi i cijela današnjaHercegovina ležali su u rimsko-bizantskoj Dalmaciji. Budući da su Hrvati kod svoga dolaska na Jug naselili rimsku Dalmaciju i južnu Panoniju, oni su tada nase­lili cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, koje su ležale u tim rimskim pokrajinama.GoldSolidusConstantinVIIPorphyrogenetos913-959

Hrvati, koji su pošli na Jadran, sastojali su se od sedam srodnih hrvatskih plemena, kojima su za­družno vladali 5 braće i 2 sestre jednoga ogranka vla­darske obitelji zakarpatskih Hrvata. Ni onda, kada su svladali Avare i naselili se u novoj domovini, hrvatska plemena nijesu se izmiješala, nego je svako dobilo svoj posebni kraj, u kojemu je vladao jedan od braće i sestara, koji su ih doveli, naravno pod vrhovništvom najstarijega brata i njegovih nasljednika. Tim su Hrvati, iako podijeljeni na plemenske pokrajine, sačuvali svoje narodno i državno jedinstvo i stvorili način zajedničke obrane od vanjskih neprijatelja.Glavno hrvatsko pleme, kojim je neposredno upravljao vrhovni vladar Hrvata, naselilo se između Cetine i Zrmanje uz Jadransko more, a u nutrini do Vlašića i Borja-planine. Na taj način, to je pleme na­selilo današnje Duvno, Hlivno, Glamoč, Grahovo i cijelu bosansku Krajinu od Vrbasa do Une, izuzevši Posavinu. Druga hrvatska plemenanaselila su se za­padno i istočno od toga središnjega i najjačega ple­mena. Jedno od tih plemena naselilo je Zahumlje i Travunju, kako se u Srednjem vijeku zvalo zemlje današnje Hercegovine, a drugo sredovječnu Bosnu od Vraniće i Vlašić-planine do Drine.

Čelnik samoupravne hrvatske državne jedinice u Bosni zvao se od najstarijih vremena “ban”, i po njemu njegova zemlja “banovina”. To je ustanova čisto hrvatska, koju nisu poznavali ni Srbi niti drugi narodi sredovječne Evrope. To nam govori, da su u Bosni od najstarijih vremena živjeli Hrvati, jer su samo oni mogli dati svome zemaljskom vladaru čisto hrvatski naziv “ban”.

Da su Hrvati kod svog dolaska na Jug naselili sve zemlje od Drave i Dunava do Jadrana te od Istre do Drine i Valone u današnjoj Albaniji, govore namvjerodostojni povijesni izvori. Mi smo već naveli prvorazredno svjedočanstvo bizantskoga cara Porfirogeneta, koji je god. 94S./52. na osnovu starih doku­menata u carskom arhivu u Bizantu zabilježio, da su Hrvati naselili rimsku Dalmaciju, Ilirik i Panoniju.

Od drugih izvora, koji to potvrđuju, treba spo­menuti samo slijedeće:

U upravnom priručniku hrvatskih službenika, koji se zvao Methodos, a bio sastavljen i hrvatskim jezikom napisan na velikom hrvatskom saboru god. 753. na Duvanjskom polju, pisalo je, da se tadašnja hrvatska država sastojala od Zapadne ili Bijele Hrvatske, od Južne ili Crvene Hrvat­ske i od Zagorja, u kojem se nalazila Bosna. Prema Methodosu, Bijela Hrvatska se protezala od Vinodola kod današnje Rijeke do rijeke Cetine i Duvna, a Crvena Hrvatska od Cetine i Duvna do grada “Bambalona” kako su kasniji neupućeni prepisivači iskvarili romanski naziv Valone, La Valone, Bosna se god. 753. protezala od “gore Borove” , t.j. od da­našnjega Borja i Vlašić planine do Drine.

To nam isto svjedoči i jedan stari hrvatski ljeto­pis iz 8. stoljeća, kojim se poslužio pisac “Kraljevstva Hrvata” . U tom ljetopisu je pisalo, da je vrhovni vladar Hrvata, kada je došao na Jadran:

“Uze kraljevstvo od Ilirije, a to jest sva zemlja ča jest s ovu stranu Valdemije (Val — de — vino = Vinodol) deri do Polonije (Polina, stara Apolonija kod Valo­ne)… i priđe u Bosnu, i slize u Dalmaciju… donju zem­lju i zagorsku… I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri doPolonije, tako primorsko kao i za­gorsko kraljevstvo”

I stari pisci “Kraljevstva Hrvata«” iz god. 1074./80. i “Ljetopis Popa Dukljnina” iz god. 1149./53. pišu, da je Bosna činila dio hrvatske države.

Arapski zemljopisac Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris (o. 1099.—1166.) zabilježio je god. 1154. ovo:

“Splita do Stona ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba’h)”

Za grad Dubrovnik kaže:

“Ovo je zadnji grad Hrvatske”.

Budući da je sredov­ječno Zahumlje, glavni dio današnje Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono, prema Idrisu, pripadalo tadašnjoj Hrvatskoj i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, što Idris izričito spominje, kada govori o Stonu, tadašnjem glavnom gradu Za­humlja.

Bizantski ljetopisac Ivan Kinamos, opisujući završetak vojne cara Emanuela Komnenca god. 1155., o bosanskom banu Boriću ovo piše:

“Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema dru­goj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu od druge, srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego je sama za se; narod, koji svojim zasebnim načinom žive i sam sobom upravlja”

Kinamos, koji je s carem Emanuelom Komnen-com (1143.—1180.) više put osobno bio u Raši, ovdje nam iz osobnoga znanja svjedoči, da Srbija dopire do Drine, a zapadno od te rijeke, naime u Bosni, da žive drugi narod, različit od Srba i po vladavini i po načinu narodnoga života i običaja. Taj drugi narod mogao je biti i bio je narod hrvatski, jer u 11. i 12. stoljeću, kako i danas, u Bosni i Raši nije bilo drugoga slaven­skoga naroda, osim Srba i Hrvata. Ako po Kinamosu, bošnjaci nisu bili Srbi, oni su morali biti Hrvati.

Od sredine pak 12. stoljeća, kada je Ivan Kina­mos u Bosni nalazio samo Hrvate, različite od Srba, pa do turskih osvajanja u 14. i 15. stoljeću, nije bilo narodnih pomicanja ni promjena u pučanstvu sadašnje Bosne i Hercegovine. To nam potvrđuju razni suvre­meni izvori, između njih i sultani turskoga carstva. Ta­ko Murat II. dne 6. prosinca 1430. daje Dubrovčanima slobodu trgovine po svim zemljama, koje potpuno ili djelomično priznaju njegovu vrhovnu vlast,

“da in’ tr’govcihode slobodno po svoj zemli gospoctva mi… i po suhu i po moru u Sr’blijeh’, u Arbanaseh i u Bosni ..”

Sultan Mehmed II., dne 11. studenoga 1459. daje Dubrovčanima slobodu trgovanja:

“i po blgor’skoj zem’li i po Srbljeh’ i po vlaškoj zem’li i po ar’banaš’koi i po Bosni..”

Oba sultana jasno dijele Bosnu od zemlje “Srbljah”.

Daran Bašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Masakr u Lovasu – 51 Hrvat natjeran u minsko polje

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

 

Masakr u Lovasu – jedan od najsurovijih nekažnjenih srpskih zločina u Domovinskom ratu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera pored tarabe’

Objavljeno

na

Objavio

Tzv. JNA je na današnji dan prije 28 godina najistočniji hrvatski grad Ilok doslovno ‘ispraznila’ od Hrvata. Prognanička kolona od 8000 tisuća ljudi uz prijetnju oružjem morala je napustiti svoj grad.

Te 1991. Ilok je bio jedan od rijetkih gradova slavonsko-srijemskog prostora u kojem Srbi nisu bili najbrojnija manjina. Prema predratnom popisu iz 1991., grad Ilok imao je 6.775 stanovnika. Hrvati, kojih je bilo 4.248 ili 62,7 posto činili su apsolutnu većinu, a Srba je bilo 484 ili tek 7,14 posto. U gradu je, naime, živjelo čak 1.157 Slovaka.

U travnju je održan četnički skup u baranjskom selu Jagodnjaku. Tada je Milan Paroški, zastupnik u parlamentu Srbije izjavio: ” One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera pored tarabe“ kao i : „Ovo je srpska zemlja i njima (Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši“

Na današnji dan 1991. u 7 sati ujutro počela se formirati prognanička kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka i kombija. Stanovništvo Iloka odlučilo je otići u progonstvo, a ne živjeti pod okupacijom, piše 24sata.hr.

Polovinom rujna Ilok je u potpunosti pao u medijsku i fizičku blokadu, a broj stanovnika se udvostručio. Bilo je i pokušaja proboja do Vukovara, kako bi se pomoglo Vukovaru, ali bilo je bezuspješno osim uništenja nekoliko oklopnih vozila i pojedinačnih proboja pošto je već na tom dijelu bio lociran veliki broj vojske i naoružanja JNA i paravojske.

Nakon pokolja hrvatskog stanovništva početkom listopada u obližnjem selu Lovasu koje je administrativni dio općine Ilok, branitelji Iloka dobili su ultimatum od JNA da predaju oružje i grad u ruke Srba. Najistočniji hrvatski grad bio je odsječen od ostatka Hrvatske i u okruženju JNA, a u okolnim hrvatskim selima već su počinjeni brojni zločini nad Hrvatima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari