Pratite nas

Povijesnice

Što je povod, a što uzrok Prvom svjetskom ratu te u čemu je bila misija Gavrila Principa i Mlade Bosne?

Objavljeno

na

Gotovo da ne postoji grad u zapadnom svijetu koji neće obilježiti stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata. Mjesecima se već održavaju raznorazne izložbe, simpoziji, rasprave i sl. u kojima mnogi povjesničari i analitičari, zavisno iz koje su zemlje, iz svog kuta gledišta donose kontradiktorne zaključke kome treba pripisati povijesnu odgovornost za strašnu civilizacijsku golgotu u kojoj je pobijeno oko 20 milijuna ljudi. Što je povod, a što uzrok Prvom svjetskom ratu te u čemu je bila misija Gavrila Principa i Mlade Bosne? Za jedne je povijesna odgovornost za rat na Srbiji i Rusiji, a za druge na Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Za prve je

Gavrilo Princip eksponent velikosrpskog projekta, terorist i genocidni ubojica dok je za druge revolucionar, idealist, nacionalni romantičar i sinonim borca za slobodu svoga naroda.

Sarajevski-atentatU Sarajevu će se 28. lipnja na stoti „rođendan“ ubojstva nadvojvode i prestolonasljednika Franje Ferdinanda održati međunarodna znanstvena konferencija na kojoj će 150 uglednih povjesničara  pokušati podastrijeti „objektivnu istinu“ o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. Zasigurno da će se na tom skupu donijeti nekakva umivena „općeprihvatljiva interpretacija“ o uzrocima rata, no i poslije tog skupa će jedni htjeti podići spomenik Franji Ferdinandu na mjestu atentata dok će drugi na beogradskom Kalemegdanu izgraditi velebni spomenik Gavrilu Principu. Pravu bit i narav Prvog svjetskog rata teško da će itko na toj konferenciji dotaknuti, a kamoli zastupati tezu kako je Prvi svjetski rat osmišljen i isplaniran mnogo godina ranija u kuhinji „Velikog oka“ kao jedan kamenčić u mozaiku potpunog rastakanja kršćanskih dinastija u Europi.

Nije Prvi svjetski rat počeo slučajno. Još su se u 18. stoljeću u citadeli židovskih financijskih moćnika i iluminatne okultističke masonerije u Frankfurtu, kojom je suvereno vladao Mayer Amschel Rothschild, donosili pakleni planovi rušenja pojedinih kršćanskih dinastija, kao što je bilo i isplanirano ubojstvo francuskog kralja Luja XVI., švedskog kralja Gustava III. itd. Srušiti kršćanski monarhistički sustav u svijetu i na njegovo mjesto postaviti podaničku liberalnu buržoaziju postao je imperativ „Velikog oka“. Rušenjem monarhizma nestaje najvećeg branika za nezavisnost, opstojnosti i dugovječnost svake države. Poznato je da je liberalizam omiljeno čedo masonerije, a time je liberalna demokracija jamstvo „građanskog demokratskog društva“, odnosno društva pod njenom apsolutnom političkom i ekonomskom kontrolom.

Pored rušenja kršćanskih dinastija plan je predviđao da se narodi i države pretvore u suparničke tabore koji će se razlikovati politički, vjerski i ekonomski kako bi se lakše isprovocirali sukobi i ratovi među njima. Ratovi iscrpljuju svaku državu, pobjednike i pobijeđene, tako da osiromašene države nakon ratnih strahota vape za financijskom pomoći. Tada tu uskaču bankari „Velikog oka“. Da su ratovi najprofitabilnije poduzeće zorno nam je pokazala dinastija Rothschild još u vrijeme Napoleonovih ratova. Jedan brat je financirao Napoleona, drugi Veliku Britaniju, treći Habsburšku Monarhiju, a četvrti Rusiju.

Završna demontaža monarhizma, katoličkih dinastija u Njemačkom Carstvu i Austrougarskoj Monarhiji, pravoslavne dinastije Romanovih u Rusiji te Turskog Carstva dogovorena je početkom 20. stoljeća u Londonu – matici svjetskog masonstva u Milnerovoj grupi (Milner Group). Trebalo je samo zapaliti iskru na način da „osuđene dinastije“ budu uvučene u veliki rat kao agresori i inicijatori rata, dok bi na strani „pravednika“ bile zemlje u kojima je masonstvo već tada bilo velevlast.

Na razvalinama tih carstava stvorilo bi se niz masonskih vazalnih država, kako u Europi, tako i na Bliskom istoku. Posebice je bilo važno židovskim cionistima pod pokroviteljstvom masonske lože B’nai B’ritha demontirati Tursko Carstvo te na prostoru Palestine uspostaviti mandatnu vlast Velike Britanije. Britanija bi na okupiranom području omogućila naseljavanje Židova (do Prvog svjetskog rata bilo je svega 9% Židova u Palestini) koji bi postupno raznim metodama (otkupom zemljišta, pritiscima i sl.) protjerivali starosjedilačke Palestince. Kada brojčano stanje židovskih useljenika prijeđe kritičnu masu, Britanija će se povući s okupiranih područja i ostaviti državu cionistima.

Međutim, najviše je dvojbi imalo „Veliko oko“ kako rasklopiti Austro-Ugarsku Monarhiju. Trust mozgova Milnerove grupe (od 1909. Okrugli stol) imali su dva scenarija. Prvi je bio da poslije insceniranog međudržavnog sukoba Austro-Ugarska ostane krnja država koja bi bila u neku ruku protuteža njemačkom pangermanizmu u srednjoj Europi. Od dijela Austro-Ugarske (Bosne i Hercegovine i većeg dijela Hrvatske istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag, što je kasnije samo potvrdio srpski zločinac Šešelj), zajedno s Kraljevinom Srbijom stvorila bi se jaka srpska država koja bi imala oko 12 milijuna stanovnika i zauzimala gotovo cijeli hrvatski Jadran. Franz_ferdinand_autriche

Druga opcija je bila potpuno raskomadanje Austro-Ugarske, što su zastupali i istaknuti čehoslovački masonski političari Tomaš Garrigue Masaryk i Edvard Beneš, te stvaranje južnoslavenske države pod potpunom dominacijom Srba. Obje su opcije odgovarale Okruglom stolu, odnosno britanskom masonstvu jer je to značilo silazak Engleza posredstvom svoje ekspoziture Srbije na Mediteran, i oduzimanje od Germana strateški važno geopolitičko i prometno čvorište. Na taj način Britanci bi sa saveznicima Talijanima držali arteriju svoga Carstva, kontrolu žile kucavice koja preko hrvatskog Jadrana vodi k Bliskom i Dalekom istoku.

Plan se počeo ostvarivati poslije svibanjskog prevrata 1903. godine u Srbiji kada je četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka) pod zapovjedništvom pukovnika Generalštaba Vojske Srbije i šefa obavještajne službe srpske vojske, masona Dragutina Dimitrijevića Apisa, ubila srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu Dragu Mašin. Urotnici su provalili u spavaću sobu kraljevske palače, izboli noževima kralja i kraljicu, odrezali im prste s nakitom i izbacili njihova izmasakrirana tijela kroz prozor palače.

Poznato je da je  kralj Aleksandar Obrenović bio naklonjen Austro-Ugarskoj što nikako nije odgovaralo četničkoj organizaciji Crna ruka i njenom ekspanzionističkom planu stvaranja Velike Srbije. Na vlast su urotnici doveli slobodnog zidara, kralja Petara I. Karađorđevića, koji je niz godina živio u progonstvu gdje je stekao „britansku naobrazbu“ i koji je Srbiju nepovratno stavio u službu engleskog masonstva. Organizaciju Ujedinjenje ili smrt, koja je imala za cilj ujediniti sve „srpske zemlje“, osnovali su osim pukovnika Apisa još: Čedomir A. Popović, Velimir S. Vemić, Bogdan Rađenković, Ilija Radivojević, Ljubomir Jovanović-Čupa i Vojislav A. Tankosić. Zaštitni znak organizacije bila je bomba, nož, otrov i mrtvačka glava nad prekriženim kostima. Toj tajnoj organizaciji koja je radila po inicijacijama masonskih loža postupno su se pridruživali i drugi urotnici, od kojih mnogi nisu bili masoni, ali ih je većina s vremenom postala.

Još je nešto išlo u prilog stvaranja zajedničke južnoslavenske države pod dominacijom Srba, odnosno Velike Srbije. Poznato je bilo „Velikom oku“ da je srpsko svetosavlje opći remetilački faktor u širem okruženju pa je i s te strane masonstvu odgovaralo da se to hegemonističko srpstvo očituje u granicama stvorene neprirodne države, poglavito nad Hrvatima, nego da u slučaju samostalne srpske države remeti mir ostalih država u „regionu“ (omiljeni naziv bivšeg predsjednika Mesića).

Provođenje tog plana Okrugli stol ( The Round Table) je povjerio istaknutim masonskim srbofilima, škotskom povjesniku Robertu Wililiamu Seaton-Watsonu i uredniku londonskog listaThe Times, HenryjuWickhamu Steedu, koji su kao advocati diaboli skrojili gorku sudbinu Hrvatske. Ta čuvena dvojka koja će imati veliku ulogu u prekrajanju granica poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, organizirala je u Srbiji masonsku ložu znakovitog naziva Ujedinjenje koja je radila pod pokroviteljstvom francuskog Velikog Orijenta, a čiji je starješina bio industrijalac Vaso Jovanović. Masonska loža Ujedinjenje uskoro je preuzela patronat nad četničkom organizacijom Ujedinjenje ili smrt. Masonski koncept stvaranja države Jugoslavije bio je sve bliži, trebalo je još samo ubiti austrijskog katoličkog prestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferninanda i inscenirati svjetski rat.

Kako ga se s tom zadaćom ne bi moglo povezati, četnička organizacija Ujedinjenje ili smrtpoznatija kao Crna ruka osnovala je svoju ispostavu, revolucionarnu organizaciju u Bosni i Hercegovini pod imenom Mlada Bosna (naziv je prvi upotrijebio njezin član, srpski književnik Petar Kočić). Organizaciji su većinom pripadali mladi Srbi, masonski podanici i  masonski kandidati, koji u javnosti nisu bili izravno povezani sa slobodnim zidarima. Posebice su se po svom radikalizmu isticali Vladimir Gačinović, Gavrilo Princip, Voja Tankosić, Nedeljko Čabrinović i dr. Zanimljivo je da je toj terorističkoj organizaciji pripadao i jedan hrvatski herostrat, kasnije proslavljeni mason i nobelovac Ivo Andrić.

Logično je da je revolucionarnu organizaciju Mlada Bosna oružjem i drugim terorističkim potrepštinama opskrbljivala četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt. Stanoviti Spasoje Tadić, djed bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića i velikog prijatelja predsjednika Hrvatske Ive Josipovića,  koji je kasnije postao četnički zapovjednik, bio je glavni organizator organizacijeUjedinjenje ili smrt u Crnoj Gori, a zadužen je i bio za nabavku oružja Mladoj Bosni.

Jedini je programski cilj Mlade Bosne bio ubojstvo katoličkog prestolonasljednika Franje Ferdinanda. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, austrijski car Franjo Josip nije bio spreman na temeljite reforme u onemoćaloj Monarhiji, za razliku od njegovog nećaka, nadvojvode Franje Ferdinanda koji je Monarhiju htio urediti na bazi federativnog uređenja u kojoj bi hrvatska federalna jedinica obuhvaćala hrvatski povijesni prostor sa cijelom Bosnom i Hercegovinom. Jasno da takav scenarij ujedinjenja hrvatske povijesne zemlje nikako nije odgovarao Okruglom stolu, kao ni njenom podaniku, imperijalističkoj Srbiji. Ubojstvom odanog katoličkog vjernika, prestolonasljednika Ferdinanda, koji nije bio nimalo sklon slobodnim zidarima, Židovima, raznim liberalnim smušenjacima, marksistima i anarhistima, znalo se da će se pokrenuti veliki rat u kojemu će masonstvo domino efektom rasklopiti i ostale kršćanske dinastije, poglavito u Njemačkoj i Rusiji. Zanimljivo je da je nekoliko mjeseci prije atentata najavu skorog ubojstva Franje Ferninanda javno obznanilo masonsko-hegemonističko glasilo Pijemont,koje je izdavala četnička organizacija Crna ruka.

Pod pokroviteljstvom britanskog i francuskog masonstva, a u organizaciji četničke organizacijeCrne ruke, nakon tri neuspješna pokušaja (1902., 1906. i 1910.), pomno je isplaniran atentat na austrijskog nadvojvodu i prestolonasljednika Franju Ferninanda. Prvaci Crne ruke, masoni Dragutin Dimitrijević Apis (Pčela) i Voja Tankosić poslali su u siječnju 1914. godine svoje ljude u Bosnu da organiziraju atentat na prestolonasljednika uz pomoć terorističke organizacije Mlada Bosna.

Bogobojaznog prestolonasljednika i odanog katolika pod svaku cijenu se moralo ukloniti. Njegovim ubojstvom dalo bi se povoda Austrougarskoj Monarhiji da bude pokretač i inicijator velikog rata. U tom ratu Francuska je priželjkivala znatan dio njemačkog zapadnog teritorija, a Mađarska i Češka svoje jake države proširene na račun Monarhije. Prestolonasljednikovu smrt, a tako i veliki rat, priželjkivali su svi, sve države u okruženju gdje je masonstvo imalo izravnog utjecaja u sam vrh vlasti. Njegovu su smrt također željno iščekivali i u samoj Austriji, u prijestolnici Monarhije, Beču, koji je potpuno izgubio svoju bečku germansku samorodnost i postao multikulturalno masonsko središte s izrazitim judejskim štihom.

Izvršenje atentata povjereno je Nedeljku Čabrinoviću, Gavrilu Principu, Trifku Grabežu i dr., na pravoslavni blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, prigodom posjete Franje Ferdinanda Sarajevu. Očito je bilo da cijeli masonski svijet priželjkuje smrt nećaka  austrijskog monarha Franje Josipa. Naime, znakovita je bila razlika u mjerama sigurnosti 1909. godine prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu i onih za posjeta njegovog nećaka i prestolonasljednika Franje Ferdinanda 1914. godine. Prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu u osiguranju je bilo oko tisuću uniformiranih policajaca i oko dvije tisuće agenata u civilu. Na Vidovdan 1914. svega je sto i dvadeset policajaca osiguravalo prestolonasljednikovu sigurnost, dok je sve druge mjere vojni zapovjednik odbio, kao primjerice kordon vojske duž ulice kojom se vozio Franjo Ferdinand. Ubojstvom Franje Ferdinanda, nesuđenog budućeg fanatičnog katoličkog cara, nastalo je inicirano masonskom elitom, neprikriveno oduševljenje u Monarhiji, od Beča, Praga, Pešte do Zagreba i Sarajeva. Preduvjeti su stvoreni za preslagivanje nove karte Europe.

Masonstvo je nakon ubojstva austrijskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije negiralo bilo kakvu umiješanost u Sarajevski atentat. Pod pritiskom međunarodne javnosti održan je Veliki vojni sud u Solinu 1917. godine za osumnjičene u atentatu. Egzekutori samog atentata nisu priznali svoju povezanost s masonstvom, ali su za svoje nalogodavce potvrdili sumnju u njihovu pripadnost masonstvu. Na sudu su osuđeni sudionici sarajevskog atentata na čelu s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, šefom obavještajne službe u srpskoj vojsci i glavnim ideologom Crne ruke, i Gavrilom Principom, glavnim egzekutorom atentata. Obojica su završili svoju zadaću. Više nisu bili potrebni masonstvu. Apis je osuđen na smrt, dok je Princip umro 1918. godine u zatvoru, navodno od tuberkuloze.

Na kraju još jedna zanimljivost! Potpuna rehabilitacija osuđenih u Solunskom procesu stigla je tek u jednoj novoj masonskoj tvorevini, Titovoj Jugoslaviji. U dnevnom tisku iz 1953. godine objavljena je pravomoćna presuda osuđenih u Solunskom procesu. „Znanstveno“ je dokazana njihova pravna rehabilitacija, te je stavljena van snage presuda Velikog  vojnog suda u Solinu od 5. lipnja 1917. godine. Sudionici procesa, Dragutin Dimitrijević Apis, Milan Milovanović, Čedomir Popović, Velimir Vemić, Bogdan Radenković, Ljubomir Vulović, Vladimir Tucović, Damjan Popović, Radoje Lazić, Rade Malobabić i Mehmed Mehmedbašić su oslobođeni krivnje.

 

 

 

 

Korišteni dijelovi iz knjiga: Vladari svijeta i Masoni protiv Hrvatske

 

 

 

 

 

Mladen Lojkić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila “smrt Jugoslavije”

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji.

U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država, piše HRT

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari