Pratite nas

Povijesnice

Što je povod, a što uzrok Prvom svjetskom ratu te u čemu je bila misija Gavrila Principa i Mlade Bosne?

Objavljeno

na

Gotovo da ne postoji grad u zapadnom svijetu koji neće obilježiti stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata. Mjesecima se već održavaju raznorazne izložbe, simpoziji, rasprave i sl. u kojima mnogi povjesničari i analitičari, zavisno iz koje su zemlje, iz svog kuta gledišta donose kontradiktorne zaključke kome treba pripisati povijesnu odgovornost za strašnu civilizacijsku golgotu u kojoj je pobijeno oko 20 milijuna ljudi. Što je povod, a što uzrok Prvom svjetskom ratu te u čemu je bila misija Gavrila Principa i Mlade Bosne? Za jedne je povijesna odgovornost za rat na Srbiji i Rusiji, a za druge na Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Za prve je

Gavrilo Princip eksponent velikosrpskog projekta, terorist i genocidni ubojica dok je za druge revolucionar, idealist, nacionalni romantičar i sinonim borca za slobodu svoga naroda.

Sarajevski-atentatU Sarajevu će se 28. lipnja na stoti „rođendan“ ubojstva nadvojvode i prestolonasljednika Franje Ferdinanda održati međunarodna znanstvena konferencija na kojoj će 150 uglednih povjesničara  pokušati podastrijeti „objektivnu istinu“ o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. Zasigurno da će se na tom skupu donijeti nekakva umivena „općeprihvatljiva interpretacija“ o uzrocima rata, no i poslije tog skupa će jedni htjeti podići spomenik Franji Ferdinandu na mjestu atentata dok će drugi na beogradskom Kalemegdanu izgraditi velebni spomenik Gavrilu Principu. Pravu bit i narav Prvog svjetskog rata teško da će itko na toj konferenciji dotaknuti, a kamoli zastupati tezu kako je Prvi svjetski rat osmišljen i isplaniran mnogo godina ranija u kuhinji „Velikog oka“ kao jedan kamenčić u mozaiku potpunog rastakanja kršćanskih dinastija u Europi.

Nije Prvi svjetski rat počeo slučajno. Još su se u 18. stoljeću u citadeli židovskih financijskih moćnika i iluminatne okultističke masonerije u Frankfurtu, kojom je suvereno vladao Mayer Amschel Rothschild, donosili pakleni planovi rušenja pojedinih kršćanskih dinastija, kao što je bilo i isplanirano ubojstvo francuskog kralja Luja XVI., švedskog kralja Gustava III. itd. Srušiti kršćanski monarhistički sustav u svijetu i na njegovo mjesto postaviti podaničku liberalnu buržoaziju postao je imperativ „Velikog oka“. Rušenjem monarhizma nestaje najvećeg branika za nezavisnost, opstojnosti i dugovječnost svake države. Poznato je da je liberalizam omiljeno čedo masonerije, a time je liberalna demokracija jamstvo „građanskog demokratskog društva“, odnosno društva pod njenom apsolutnom političkom i ekonomskom kontrolom.

Pored rušenja kršćanskih dinastija plan je predviđao da se narodi i države pretvore u suparničke tabore koji će se razlikovati politički, vjerski i ekonomski kako bi se lakše isprovocirali sukobi i ratovi među njima. Ratovi iscrpljuju svaku državu, pobjednike i pobijeđene, tako da osiromašene države nakon ratnih strahota vape za financijskom pomoći. Tada tu uskaču bankari „Velikog oka“. Da su ratovi najprofitabilnije poduzeće zorno nam je pokazala dinastija Rothschild još u vrijeme Napoleonovih ratova. Jedan brat je financirao Napoleona, drugi Veliku Britaniju, treći Habsburšku Monarhiju, a četvrti Rusiju.

Završna demontaža monarhizma, katoličkih dinastija u Njemačkom Carstvu i Austrougarskoj Monarhiji, pravoslavne dinastije Romanovih u Rusiji te Turskog Carstva dogovorena je početkom 20. stoljeća u Londonu – matici svjetskog masonstva u Milnerovoj grupi (Milner Group). Trebalo je samo zapaliti iskru na način da „osuđene dinastije“ budu uvučene u veliki rat kao agresori i inicijatori rata, dok bi na strani „pravednika“ bile zemlje u kojima je masonstvo već tada bilo velevlast.

Na razvalinama tih carstava stvorilo bi se niz masonskih vazalnih država, kako u Europi, tako i na Bliskom istoku. Posebice je bilo važno židovskim cionistima pod pokroviteljstvom masonske lože B’nai B’ritha demontirati Tursko Carstvo te na prostoru Palestine uspostaviti mandatnu vlast Velike Britanije. Britanija bi na okupiranom području omogućila naseljavanje Židova (do Prvog svjetskog rata bilo je svega 9% Židova u Palestini) koji bi postupno raznim metodama (otkupom zemljišta, pritiscima i sl.) protjerivali starosjedilačke Palestince. Kada brojčano stanje židovskih useljenika prijeđe kritičnu masu, Britanija će se povući s okupiranih područja i ostaviti državu cionistima.

Međutim, najviše je dvojbi imalo „Veliko oko“ kako rasklopiti Austro-Ugarsku Monarhiju. Trust mozgova Milnerove grupe (od 1909. Okrugli stol) imali su dva scenarija. Prvi je bio da poslije insceniranog međudržavnog sukoba Austro-Ugarska ostane krnja država koja bi bila u neku ruku protuteža njemačkom pangermanizmu u srednjoj Europi. Od dijela Austro-Ugarske (Bosne i Hercegovine i većeg dijela Hrvatske istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag, što je kasnije samo potvrdio srpski zločinac Šešelj), zajedno s Kraljevinom Srbijom stvorila bi se jaka srpska država koja bi imala oko 12 milijuna stanovnika i zauzimala gotovo cijeli hrvatski Jadran. Franz_ferdinand_autriche

Druga opcija je bila potpuno raskomadanje Austro-Ugarske, što su zastupali i istaknuti čehoslovački masonski političari Tomaš Garrigue Masaryk i Edvard Beneš, te stvaranje južnoslavenske države pod potpunom dominacijom Srba. Obje su opcije odgovarale Okruglom stolu, odnosno britanskom masonstvu jer je to značilo silazak Engleza posredstvom svoje ekspoziture Srbije na Mediteran, i oduzimanje od Germana strateški važno geopolitičko i prometno čvorište. Na taj način Britanci bi sa saveznicima Talijanima držali arteriju svoga Carstva, kontrolu žile kucavice koja preko hrvatskog Jadrana vodi k Bliskom i Dalekom istoku.

Plan se počeo ostvarivati poslije svibanjskog prevrata 1903. godine u Srbiji kada je četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka) pod zapovjedništvom pukovnika Generalštaba Vojske Srbije i šefa obavještajne službe srpske vojske, masona Dragutina Dimitrijevića Apisa, ubila srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu Dragu Mašin. Urotnici su provalili u spavaću sobu kraljevske palače, izboli noževima kralja i kraljicu, odrezali im prste s nakitom i izbacili njihova izmasakrirana tijela kroz prozor palače.

Poznato je da je  kralj Aleksandar Obrenović bio naklonjen Austro-Ugarskoj što nikako nije odgovaralo četničkoj organizaciji Crna ruka i njenom ekspanzionističkom planu stvaranja Velike Srbije. Na vlast su urotnici doveli slobodnog zidara, kralja Petara I. Karađorđevića, koji je niz godina živio u progonstvu gdje je stekao „britansku naobrazbu“ i koji je Srbiju nepovratno stavio u službu engleskog masonstva. Organizaciju Ujedinjenje ili smrt, koja je imala za cilj ujediniti sve „srpske zemlje“, osnovali su osim pukovnika Apisa još: Čedomir A. Popović, Velimir S. Vemić, Bogdan Rađenković, Ilija Radivojević, Ljubomir Jovanović-Čupa i Vojislav A. Tankosić. Zaštitni znak organizacije bila je bomba, nož, otrov i mrtvačka glava nad prekriženim kostima. Toj tajnoj organizaciji koja je radila po inicijacijama masonskih loža postupno su se pridruživali i drugi urotnici, od kojih mnogi nisu bili masoni, ali ih je većina s vremenom postala.

Još je nešto išlo u prilog stvaranja zajedničke južnoslavenske države pod dominacijom Srba, odnosno Velike Srbije. Poznato je bilo „Velikom oku“ da je srpsko svetosavlje opći remetilački faktor u širem okruženju pa je i s te strane masonstvu odgovaralo da se to hegemonističko srpstvo očituje u granicama stvorene neprirodne države, poglavito nad Hrvatima, nego da u slučaju samostalne srpske države remeti mir ostalih država u „regionu“ (omiljeni naziv bivšeg predsjednika Mesića).

Provođenje tog plana Okrugli stol ( The Round Table) je povjerio istaknutim masonskim srbofilima, škotskom povjesniku Robertu Wililiamu Seaton-Watsonu i uredniku londonskog listaThe Times, HenryjuWickhamu Steedu, koji su kao advocati diaboli skrojili gorku sudbinu Hrvatske. Ta čuvena dvojka koja će imati veliku ulogu u prekrajanju granica poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, organizirala je u Srbiji masonsku ložu znakovitog naziva Ujedinjenje koja je radila pod pokroviteljstvom francuskog Velikog Orijenta, a čiji je starješina bio industrijalac Vaso Jovanović. Masonska loža Ujedinjenje uskoro je preuzela patronat nad četničkom organizacijom Ujedinjenje ili smrt. Masonski koncept stvaranja države Jugoslavije bio je sve bliži, trebalo je još samo ubiti austrijskog katoličkog prestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferninanda i inscenirati svjetski rat.

Kako ga se s tom zadaćom ne bi moglo povezati, četnička organizacija Ujedinjenje ili smrtpoznatija kao Crna ruka osnovala je svoju ispostavu, revolucionarnu organizaciju u Bosni i Hercegovini pod imenom Mlada Bosna (naziv je prvi upotrijebio njezin član, srpski književnik Petar Kočić). Organizaciji su većinom pripadali mladi Srbi, masonski podanici i  masonski kandidati, koji u javnosti nisu bili izravno povezani sa slobodnim zidarima. Posebice su se po svom radikalizmu isticali Vladimir Gačinović, Gavrilo Princip, Voja Tankosić, Nedeljko Čabrinović i dr. Zanimljivo je da je toj terorističkoj organizaciji pripadao i jedan hrvatski herostrat, kasnije proslavljeni mason i nobelovac Ivo Andrić.

Logično je da je revolucionarnu organizaciju Mlada Bosna oružjem i drugim terorističkim potrepštinama opskrbljivala četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt. Stanoviti Spasoje Tadić, djed bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića i velikog prijatelja predsjednika Hrvatske Ive Josipovića,  koji je kasnije postao četnički zapovjednik, bio je glavni organizator organizacijeUjedinjenje ili smrt u Crnoj Gori, a zadužen je i bio za nabavku oružja Mladoj Bosni.

Jedini je programski cilj Mlade Bosne bio ubojstvo katoličkog prestolonasljednika Franje Ferdinanda. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, austrijski car Franjo Josip nije bio spreman na temeljite reforme u onemoćaloj Monarhiji, za razliku od njegovog nećaka, nadvojvode Franje Ferdinanda koji je Monarhiju htio urediti na bazi federativnog uređenja u kojoj bi hrvatska federalna jedinica obuhvaćala hrvatski povijesni prostor sa cijelom Bosnom i Hercegovinom. Jasno da takav scenarij ujedinjenja hrvatske povijesne zemlje nikako nije odgovarao Okruglom stolu, kao ni njenom podaniku, imperijalističkoj Srbiji. Ubojstvom odanog katoličkog vjernika, prestolonasljednika Ferdinanda, koji nije bio nimalo sklon slobodnim zidarima, Židovima, raznim liberalnim smušenjacima, marksistima i anarhistima, znalo se da će se pokrenuti veliki rat u kojemu će masonstvo domino efektom rasklopiti i ostale kršćanske dinastije, poglavito u Njemačkoj i Rusiji. Zanimljivo je da je nekoliko mjeseci prije atentata najavu skorog ubojstva Franje Ferninanda javno obznanilo masonsko-hegemonističko glasilo Pijemont,koje je izdavala četnička organizacija Crna ruka.

Pod pokroviteljstvom britanskog i francuskog masonstva, a u organizaciji četničke organizacijeCrne ruke, nakon tri neuspješna pokušaja (1902., 1906. i 1910.), pomno je isplaniran atentat na austrijskog nadvojvodu i prestolonasljednika Franju Ferninanda. Prvaci Crne ruke, masoni Dragutin Dimitrijević Apis (Pčela) i Voja Tankosić poslali su u siječnju 1914. godine svoje ljude u Bosnu da organiziraju atentat na prestolonasljednika uz pomoć terorističke organizacije Mlada Bosna.

Bogobojaznog prestolonasljednika i odanog katolika pod svaku cijenu se moralo ukloniti. Njegovim ubojstvom dalo bi se povoda Austrougarskoj Monarhiji da bude pokretač i inicijator velikog rata. U tom ratu Francuska je priželjkivala znatan dio njemačkog zapadnog teritorija, a Mađarska i Češka svoje jake države proširene na račun Monarhije. Prestolonasljednikovu smrt, a tako i veliki rat, priželjkivali su svi, sve države u okruženju gdje je masonstvo imalo izravnog utjecaja u sam vrh vlasti. Njegovu su smrt također željno iščekivali i u samoj Austriji, u prijestolnici Monarhije, Beču, koji je potpuno izgubio svoju bečku germansku samorodnost i postao multikulturalno masonsko središte s izrazitim judejskim štihom.

Izvršenje atentata povjereno je Nedeljku Čabrinoviću, Gavrilu Principu, Trifku Grabežu i dr., na pravoslavni blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, prigodom posjete Franje Ferdinanda Sarajevu. Očito je bilo da cijeli masonski svijet priželjkuje smrt nećaka  austrijskog monarha Franje Josipa. Naime, znakovita je bila razlika u mjerama sigurnosti 1909. godine prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu i onih za posjeta njegovog nećaka i prestolonasljednika Franje Ferdinanda 1914. godine. Prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu u osiguranju je bilo oko tisuću uniformiranih policajaca i oko dvije tisuće agenata u civilu. Na Vidovdan 1914. svega je sto i dvadeset policajaca osiguravalo prestolonasljednikovu sigurnost, dok je sve druge mjere vojni zapovjednik odbio, kao primjerice kordon vojske duž ulice kojom se vozio Franjo Ferdinand. Ubojstvom Franje Ferdinanda, nesuđenog budućeg fanatičnog katoličkog cara, nastalo je inicirano masonskom elitom, neprikriveno oduševljenje u Monarhiji, od Beča, Praga, Pešte do Zagreba i Sarajeva. Preduvjeti su stvoreni za preslagivanje nove karte Europe.

Masonstvo je nakon ubojstva austrijskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije negiralo bilo kakvu umiješanost u Sarajevski atentat. Pod pritiskom međunarodne javnosti održan je Veliki vojni sud u Solinu 1917. godine za osumnjičene u atentatu. Egzekutori samog atentata nisu priznali svoju povezanost s masonstvom, ali su za svoje nalogodavce potvrdili sumnju u njihovu pripadnost masonstvu. Na sudu su osuđeni sudionici sarajevskog atentata na čelu s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, šefom obavještajne službe u srpskoj vojsci i glavnim ideologom Crne ruke, i Gavrilom Principom, glavnim egzekutorom atentata. Obojica su završili svoju zadaću. Više nisu bili potrebni masonstvu. Apis je osuđen na smrt, dok je Princip umro 1918. godine u zatvoru, navodno od tuberkuloze.

Na kraju još jedna zanimljivost! Potpuna rehabilitacija osuđenih u Solunskom procesu stigla je tek u jednoj novoj masonskoj tvorevini, Titovoj Jugoslaviji. U dnevnom tisku iz 1953. godine objavljena je pravomoćna presuda osuđenih u Solunskom procesu. „Znanstveno“ je dokazana njihova pravna rehabilitacija, te je stavljena van snage presuda Velikog  vojnog suda u Solinu od 5. lipnja 1917. godine. Sudionici procesa, Dragutin Dimitrijević Apis, Milan Milovanović, Čedomir Popović, Velimir Vemić, Bogdan Radenković, Ljubomir Vulović, Vladimir Tucović, Damjan Popović, Radoje Lazić, Rade Malobabić i Mehmed Mehmedbašić su oslobođeni krivnje.

 

 

 

 

Korišteni dijelovi iz knjiga: Vladari svijeta i Masoni protiv Hrvatske

 

 

 

 

 

Mladen Lojkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1992. nakon kratke ali žestoke bitke pao je Kupres

Objavljeno

na

Objavio

Prije točno 28 godina nakon kratke ali žestoke bitke pao je Kupres. Snage teritorijalne obrane Tomislavgrada 03.04 1992. pojačane vodom riječke SP osvajaju sela Donji i Gornji Malovan i otvaraju prometnicu prema Kupresu.

Slijedećih dana traje bitka za sami gradić u čijem se jednom dijelu ukopala četa srpskih teritorijalaca. Nakon mnogih pokušaja Kupres ipak nije u cijelosti zauzet. Za to vrijeme iz pravca Šipova gomilaju se srpske snage povučene sa ratišta u Hrvatskoj. Srpskom vojskom komandira jedan od njeznih najboljih manevarskih časnika Slavko Lisica.

Hrvatska obrana na sjeverozapadnim prilazima Kupresu ne izdržava ofenzivu srpske vojske. Zadnji pokušaj a ujedno i najtragičniji odigrao se na kupreškom polju gdje su hrvatske snage pokušale organizirati odsudnu obranu. Zbog sniježnog nevremena i oluje obrana je postala još teža.

Toga dana je poginulo preko stotinu hrvatskih vojnika a među njima i vukovarski junaci, Robert Zadro i Andrija Marić. Hrvatska obrana se raspala a pojedine grupe kao npr studentska bojna je lutala bespućima i djelom nastradala u Glamočkom polju.

U čišćenju srpskih uporišta sjeveroistočno od grada ranjen je i zapovjednik duvanjske brigade” Kralj Tomislav” legendarni zapovjednik Željko Glasnović.

Hrvatske snage su imale 160 poginulih branitelja, srpske 85 poginulih i 154 zarobljenih. Srpska vojska je zaustavljena na prilazima selu Šujica na pola puta između Kupresa i Tomislavgrada.

Slava poginulim braniteljima!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

10. travnja 1941. godine uspostavljena ‘Nezavisna Država Hrvatska’

Objavljeno

na

Objavio

10. travnja 1941. godine u ime Poglavnika Ustaškog pokreta, dr. Ante Pavelića, jedan od vođa domovinskih organizacija Pokreta pukovnik Slavko Kvaternik preko radija u Zagrebu proglasio je uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

Tim činom, u tom momentu, prekinuta je svaka veza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati i izbrisana je sa zemljovida kao država.

Proglašenju NDH prethodila je predaja vojske Jugoslavije i glavnog grada Beograda bez borbe u njemačke ruke nakon samo nekoliko dana rata. Time je došlo i do raspada prve Jugoslavije na čijem su teritoriju nastale države koje su bile dio te tvorevine, a jedna od njih je bila i Nezavisna Država Hrvatska.

Pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je 10. travnja 1941. uspostavu NDH preko Radio Zagreba u 16 sati, a njemačke čete započele su ulaziti u Grad Zagreb sat vremena kasnije. Hrvatski je narod oduševljeno dočekao stvaranje vlastite države, smatrajući da ne samo da je dobio državu, već da će izbjeći i veliki rat koji je već gotovo dvije godine bjesnio u Europi.

U toj objavi na 10. travnja 1941., hrvatski narod je najprije pozvan da se na miran način organizira i pristupi na težak, ali častan, posao na sređivanju i zaštiti svoje nove države. Hrvatski narod se na taj poziv masovno odazvao i s velikim veseljem, žarom i elanom pristupio na taj posao.

“Hrvatski narode!

Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.

Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni!”

Međutim, vrlo brzo dolazi do prvih razočaranja. U skladu sa ratnim prilikama u Europi i svijetu, sloma fašističke Italije i gubitaka Hitlerove Njemačke, dolazi i do propadanja NDH. Povlačeći se s njemačkom vojskom, vojne postrojbe NDH ali i civili napuštaju glavni grad Hrvatske Zagreb u koji 8. svibnja 1945. ulaze partizanske postrojbe. Time je prestala postojati Nezavisna Država Hrvatska, a državu su napustili uz vojsku i stotine tisuća civila: staraca, žena, djece i muškaraca. Hrvatski narod nakon toga je doživio egzodus, a nad njim su komunističke snage pod Titovim vodstvom počinile brojne zločine. Ubijen je cvijet mladosti i društvena elita tako da se hrvatski narod ni do dana današnjega nije oporavio.

NDH – kako je uspostavljena i kakav je bio međunarodni položaj?

A kako je tekla uspostava NH? Pukovnik Slavko Kvaternik zamolio je dr. Vladka Mačeka da proglasi uspostavu NDH, kao zakoniti vođa hrvatskog naroda na temelju izborne pobjede 1938. Maček je odgovorio: „Pukovniče, moja politička koncepcija je doživjela slom. Proglasi Ti Hrvatsku Državu“. Nakon toga, Maček je na zamolbu pukovnika Kvaternika pročitao proglas preko Radio Zagreba, a koji je zatim bio tiskan u izvanrednom izdanju dnevnika „Hrvatski narod“ 10. travnja 1941.

U NDH su imenovane tri vlade: prva na čelu s dr. Antom Pavelićem 17. travnja 1941., druga također pod njegovim predsjedništvom 10. listopada 1942., a treća na čelu s dr. Nikolom Mandićem 11. listopada 1943. NDH je od 1941.-1945. bila priznata od 17 suverenih i nezavisnih država (tada ih je bilo svega šezdesetak u svijetu). Bile su to: Kraljevina Madžarska, Njemački Reich, Kraljevina Italija, Slovačka Republika, Carevina Bugarska, Kraljevina Rumunjska, Carevina Japan, Španjolska, Finska Republika, Kraljevina Danska, Carevina Mandžurija, Kraljevina Tailand, Nacionalna Kina, Država Burma, Talijanska Socijalna Republika, Filipinska Republika i Slobodna Indija. Iako nikada nisu priznale NDH, konzulat u Zagrebu i diplomatske odnose imale su: Švicarska, Francuska, Argentina, Portugal, dok je Švedska priznavala putovnice.

NDH je imala konzulat u Beogradu, glavnom gradu Srbije.

Zanimljivo je da je NDH bila primljena u Međunarodni crveni križ, Međunarodnu poštansku uniju (UPU) te da je pristupila Ženevskim konvencijama o poboljšanju postupka s ratnim zarobljenicima i ranjenicima na bojnom polju. Sudjelovala je i kao ravnopravni član u Savezu europskih književnika, pravnika, novinara, mladeži, filma, željeznica itd., a u tim savezima su sudjelovale i nezaraćene europske države. Sudjelovala je i u raznim trgovinskim međunarodnim ugovorima, zajedno s neutralnim državama…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari