Pratite nas

Zanimljivosti

Što je ropotarnica?

Objavljeno

na

Svaka je ropotarnica prava dragocjenost i treba joj pristupiti ozbiljno: ona je prepuna umjetnosti i nikad se ne zna što će iz nje – prerađeno i preoznačeno – obilježiti vrijeme koje dolazi

Ropotarnica2Danas ljudi još jedva da i znaju što je to ropotarnica: pojam gotovo da je nestao iz zbilje, pa zato pomalo nestaje i iz jezika. Sačuvao se još jedino u nekim metaforičnim frazama, pa ponekad možete pročitati kako neki silno progresivan autor za kakvu ideju piše da joj je mjesto u ropotarnici povijesti. Pa se onda prosječan čitatelj pita što je ta ropotarnica i kakva je.

A ropotarnica je nekada bila vrlo česta pojava: u kući bi se odredila osobita prostorija u kojoj će se odlagati islužene stvari. Dakako, da bi takva prostorija mogla postojati, moralo je u kući inače biti dosta mjesta, pa su ropotarnice bile karakteristične za imućnija kućanstva, dok su obitelji skromnijega stanja stare stvari spremale na tavan. Sirotinja, dakako, nije ni imala ničega nepotrebnog što bi trebalo nekamo skloniti. U svakom slučaju, Petar Skok u svome Etimološkom rječniku tvrdi da riječ ropotarnica dolazi od njemačkoga Rumpelkammer, što znači ostava za staru kramu.

Onaj tko nije živio u ta stara vremena postavit će posve logično pitanje: a zašto su ljudi uopće trebali takvu prostoriju? Zašto su, naime, te stare stvari čuvali, zašto ih nisu bacali? Odgovor je više nego jednostavan: zato što se sama narav tih stvari protivila bacanju. A kad kažem narav, onda mislim u jednu ruku način na koji su stvari bile napravljene, a u drugu način na koji smo se mi njima služili.

Najprije o izradi: predmeti se tada nisu izrađivali zato da se upotrebljavaju pa bacaju, kao danas, nego zato da traju. Dovoljno je pogledati kako su nekada izgledali radio-aparati ili televizori, pa da se čovjek o tome uvjeri: bili su to sanduci koji bi mogli trajati stotinu godina, a u njima su bile žice koje bi mogle služiti i dvostruko toliko. A tko još uvijek sumnja u tu tvrdnju, neka ode na neko okupljanje vlasnika starih automobila, pa neka pogleda kako su ti oldtajmeri sagrađeni: svaki je od njih predviđen da nadživi i svojega vlasnika i njegove potomke.

A kad to znamo, onda nam je odmah jasnije i da smo se mi tim stvarima služili na osobit način. Taj bi se način opet najbolje mogao opisati kao poštovanje: kad je već u izradu tih predmeta uložen veliki trud i znanje, onda je korisnik morao toga biti dostojan, pa je stvari čuvao. Zato smo stvari čistili od prašine, prali i podmazivali, te su one kod nas uistinu trajale dugo, pa zato ni u trenutku kad bi otišle u ropotarnicu nisu bile nikakav otpad, nego su ondje završavale iz drugih razloga.

A koji su to razlozi, mogao je razabrati svatko tko je ikad u neku ropotarnicu stupio nogom. Stolci su onamo sklonjeni zato što su bili raspareni, zastori zato što više nisu bili u modi, posuđe zato što smo nabavili bolje i ljepše, aparati zato što su ih zamijenili savršeniji. Ljudima je naprosto bilo žao baciti sve te stvari, jer su vjerovali da će se jednom pojaviti netko tko će ih trebati i kome će se one moći darovati. A osim toga, tada su mnogo više nego danas svi bili svjesni da se vremena mijenjaju, te da bi zato bilo i grešno i glupo baciti nešto što je još dobro, jer ne zna se kad može opet zatrebati i vratiti se u upotrebu.

Da se razumijemo: potreba za tim stvarima nikad se više ne bi pojavila, pa kad su jednom završile u ropotarnici, to je bio i njihov kraj. Zato se ropotarnica i pojavila kao metafora: ono što je u nju spremljeno, doduše, još uvijek postoji, ali nema više nikakve svrhe. Ali, nisu svi bili tako revolucionarni kao oni koji su tu metaforu izmislili: za većinu ljudi ropotarnica je imala sentimentalnu vrijednost, a to nipošto nije mala stvar.

A onda su se ropotarnice prorijedile. Ima ih i danas, ali je prava lutrija ući u neku od njih. A nije teško ni razabrati zašto se to dogodilo: zato što se promijenio i način na koji se predmeti izrađuju i način na koji mi te predmete koristimo.

Pokućstvo, posuđe, razne upotrebne stvari, sve se to sad pravi tako da se nakon određenoga vremena pokvari i da potom postane neupotrebljivo. Tako se postupa zato da bismo mi onda kupili novu stvar, te da bi industrija imala što raditi. A mi, dakako, proziremo taj trik, ali nemamo načina da se protiv njega borimo. Ne ostaje nam drugo, nego da sve predmete oko sebe tretiramo kao pravu potrošnu robu: da budemo svjesni kako ćemo ih uskoro baciti i da se za njih sentimentalno ne vezujemo. Imalo je smisla čuvati tapecirani stolac u kojem je pukao feder, ali nema smisla čuvati plastični stolac kojemu je otpala noga. Ljudi su počeli bacati stvari, i od toga se vremena u gradovima ustalio i običaj odvoženja tzv. krupnog otpada: tu se može pratiti kako dragi i važni predmeti odlaze od nas u nepovrat.

A taj je povijesni proces opet koincidirao s drugom jednom pojavom: sad ne nestaju samo pojedinačni predmeti – kao netom spomenuti stolci – nego iz upotrebe iščezavaju cijele vrste predmeta, jer im u našem životu više nema mjesta. Razlog je tome nagli tehnološki razvoj kojem svjedočimo posljednjih desetljeća. Da ne idem daleko: kome još treba bugačica za tintu, kome treba špula za konac ili štednjak na drva? A gdje je još pokućstvo, gdje odjeća, gdje su kućna pomagala, igračke, alat i pribor? Mnoge stvari bez kojih se nekada nije moglo zauvijek su nestale.

Doduše, neke od njih još i sad možemo ponekad vidjeti. Postoje neki lokali koji su stilizirani tobože starinski: vide se ondje klipovi kukuruza, vise po zidovima stare ure sa šetalicom, umjesto lustera služi kolski kotač, a na policama su poslagane pegle na ugljen kakve se više ne koriste.

A iz toga slijedi jednostavan poučak, koji otprilike glasi: obične stvari, kad jednom izađu iz upotrebe, postaju estetski objekti. A to svjedoči i o duhu ovoga našeg vremena, jer današnja književnost – pa i kultura u cjelini – ponaša se slično kao oni lokali: zaviruje u odlagalište odbačenih umjetničkih vrijednosti, da vidi što bi se od toga još moglo upotrijebiti kao ukras.

Ukratko, svaka je ropotarnica prava dragocjenost i treba joj pristupiti ozbiljno: ona je prepuna umjetnosti i nikad se ne zna što će iz nje – prerađeno i preoznačeno – obilježiti vrijeme koje dolazi. Zato ću vam o stvarima iz ropotarnice ovdje pripovijedati.

Pavao Pavličić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Zanimljivosti

Znanstvenici s Instituta Ruđer Bošković razvili novu metodu za prepoznavanja lica i govora

Objavljeno

na

Objavio

Računalni znanstvenici Instituta Ruđer Bošković razvili su novu metodu grupiranja podataka koja je ocijenjena kao fundamentalni doprinos problemu grupiranja podataka. Nova saznanja moći će se primijeniti na prepoznavanje lica, govora, rukom pisanih brojeva.

Znanstvenici Laboratorija za reprezentacije znanja i strojno učenje Zavoda za elektroniku Maria Brbić i Ivica Kopriva razvili su novu metodu za grupiranje podataka temeljenih na modelu linearnih potprostora kao generatora odgovarajućih funkcionalnih skupina.

”Primjene koje smo ilustrirali u ovom novom radu odnose se na prepoznavanje lica odnosno grupiranje slika lica u skupine koje odgovaraju osobama, zatim prepoznavanje govornika, odnosno grupiranje značajki govora u skupine koje odgovaraju osobama, te prepoznavanje rukom pisanih brojeva, odnosno grupiranje slika u skupine koje odgovaraju znamenkama od 0 do 9.”, objašnjava Ivica Kopriva.

Rad je objavljen u jednom od najutjecajnijih znanstvenih časopisa u području računalnih znanosti i umjetne inteligencije ‘IEEE Transactions on Cybernetics’, koji se po faktoru odjeka 8.803 svrstava na treće mjesto u tome području.

”Novi algoritmi su značajno poboljšali točnost u usporedbi s postojećim metodama na svim testiranim primjenama.”, zaključuje Maria Brbić.

Što je to strojno učenje?

Strojno učenje je grana umjetne inteligencije koja se bavi oblikovanjem algoritama za automatsku obradu podataka, odnosno to je proces otkrivanja znanja iz velike količine podataka pri čemu računarski sustavi sami automatski poboljšavaju svoje procese kroz iskustvo.

Strojno učenje je temelj podatkovne znanosti, a dijeli se na nadzirano, nenadzirano i polunadzirano.

To je jedno je od danas najuzbudljivijih područja računarske znanosti zbog brojnih mogućnosti primjena od raspoznavanja uzoraka i dubinske analize podataka do robotike, računalnog vida, bioinformatike i računalne lingvistike do medicine.

Neke od najčešćih primjena grupiranja podataka u medicini odnose se na segmentaciju slike. Primjerice, kod CT slike skupine predstavljaju organi, kod PET slike skupine su tkiva, kod mikroskopske slike histopatoloških preparata skupine su tkiva i/ili stanice, a kod slike optičke koherentne tomografije oka, primjerice, skupine su slojevi unutar mrežnice. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Zanimljivosti

Pola stoljeća nakon bijega iz Alcatraza javio se FBI-ju

Objavljeno

na

Objavio

Podvig po kojem je snimljen film

Američki FBI ponovno otvara istragu o tri poznata bjegunca iz Alcatraza, nakon primitka pisma kojeg je poslao jedan od njih.

U javnost je puštena informacija o pismu kojeg je u FBI poslao John Anglin. Anglin je jedan od trojice bjegunaca koji je još 1962. godine navodno pobjegao iz najpoznatijeg svjetskog zatvora – Alcatraza. Pismo je u FBI stiglo 2013. godine, ali javnosti je pokazano tek ovaj tjedan, prenosi  UNILAD. 

Anglin je pobjegao iz zloglasnog Alcatraza zajedno sa svojim bratom Clarencom i zatvorenikom Frankom Morrisom. U pismu agenciji je naveo da će dozvoliti da ga ponovno uhite uz uvjet da mu se u zatvoru pruži medicinska njega.

Moje je ime John Anglin. Pobjegao sam iz Alcatraza u lipnju 1962. zajedno sa svojim bratom Clarencom i Frankom Morrisom. Imam 83 godine i u lošem sam stanju. Imam rak. da, svi smo pobjegli te večeri, ali jedva. Frank je preminuo u listopadu 2005 godine. Njegov se grob nalazi u Alexandriji pod lažnim imenom. Moj je brat preminuo 2011. Ako na televiziji javno obećate da ću ići u zatvor na godinu dana i dobiti potrebnu medicinski pomoć, napisat ću vam novo pismo u kojem ću otkriti gdje se točno nalazim. Ovo nije šala, ovo je zaozbiljno i ovo je iskrena istina“, stoji u pismu kojeg objavljuje UNILAD.

Alcatraz je izgrađen kao zatvor iz kojeg “nitko ne može pobjeći” na otoku u zaljevu San Francisca, a okružen je nepredvidljivim i opasnim strujama. Do sada je 36 zatvorenika pokušalo pobjeći. Misteriozni bijeg braće Anglin i Morrisa koji su pobjegli, nikada nije razriješen i nije se znalo jesu li preživjeli. Njihov je bijeg i tema filma iz 1979. godine, Bijeg iz Alcatraza. Prema UNILAD-u, nekoliko članova obitelji Anglin je izjavilo da su sva trojica preživjela i ostvarila kontakt s obiteljima. Američko je ministarstvo zatvor otvorilo 1934. godine, a u njemu je boravio i jedan od najpoznatijih kriminalaca, Al Capone. Zloglasni je zatvor završio s radom 1963. godine, a danas se može posjetiti uz turističku turu. Turisti mogu posjetiti glavnu ćeliju, svjetionik, knjižnicu, poznatu zgradu 64 i dvorište.

Službene stranice agencije FBI opisuju kako je ovaj trojac pobjegao iz zatvora. Ujutro su u njihovim krevetima pronađene lutke izrađene od plastike, boje i pravih dlaka ljudske kose, što je zavaralo noćne čuvare. Zatvor je odmah po otkriću lutaka zaključan i započela je potraga za bjeguncima. Na kraju je skupljeno dovoljno dokaza da se uspostavi vremenska crta i način bijega. Trojac je pobjegao s krova zatvora do kojeg je stigao putem ventilacijskih otvora. U vodi su pronađeni komadići drveta i ručno izrađen prsluk za plivanje. FBI u ovom trenutku ispod teksta, još uvijek ima napomenu da je istraga službeno zatvorena 1979. godine, te predana u nadležnost šerifa koji i dalje istražuju događaj iako je nemoguće da je trojac preživio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari