Pratite nas

Zanimljivosti

Što je ropotarnica?

Objavljeno

na

Svaka je ropotarnica prava dragocjenost i treba joj pristupiti ozbiljno: ona je prepuna umjetnosti i nikad se ne zna što će iz nje – prerađeno i preoznačeno – obilježiti vrijeme koje dolazi

Ropotarnica2Danas ljudi još jedva da i znaju što je to ropotarnica: pojam gotovo da je nestao iz zbilje, pa zato pomalo nestaje i iz jezika. Sačuvao se još jedino u nekim metaforičnim frazama, pa ponekad možete pročitati kako neki silno progresivan autor za kakvu ideju piše da joj je mjesto u ropotarnici povijesti. Pa se onda prosječan čitatelj pita što je ta ropotarnica i kakva je.

A ropotarnica je nekada bila vrlo česta pojava: u kući bi se odredila osobita prostorija u kojoj će se odlagati islužene stvari. Dakako, da bi takva prostorija mogla postojati, moralo je u kući inače biti dosta mjesta, pa su ropotarnice bile karakteristične za imućnija kućanstva, dok su obitelji skromnijega stanja stare stvari spremale na tavan. Sirotinja, dakako, nije ni imala ničega nepotrebnog što bi trebalo nekamo skloniti. U svakom slučaju, Petar Skok u svome Etimološkom rječniku tvrdi da riječ ropotarnica dolazi od njemačkoga Rumpelkammer, što znači ostava za staru kramu.

Onaj tko nije živio u ta stara vremena postavit će posve logično pitanje: a zašto su ljudi uopće trebali takvu prostoriju? Zašto su, naime, te stare stvari čuvali, zašto ih nisu bacali? Odgovor je više nego jednostavan: zato što se sama narav tih stvari protivila bacanju. A kad kažem narav, onda mislim u jednu ruku način na koji su stvari bile napravljene, a u drugu način na koji smo se mi njima služili.

Najprije o izradi: predmeti se tada nisu izrađivali zato da se upotrebljavaju pa bacaju, kao danas, nego zato da traju. Dovoljno je pogledati kako su nekada izgledali radio-aparati ili televizori, pa da se čovjek o tome uvjeri: bili su to sanduci koji bi mogli trajati stotinu godina, a u njima su bile žice koje bi mogle služiti i dvostruko toliko. A tko još uvijek sumnja u tu tvrdnju, neka ode na neko okupljanje vlasnika starih automobila, pa neka pogleda kako su ti oldtajmeri sagrađeni: svaki je od njih predviđen da nadživi i svojega vlasnika i njegove potomke.

A kad to znamo, onda nam je odmah jasnije i da smo se mi tim stvarima služili na osobit način. Taj bi se način opet najbolje mogao opisati kao poštovanje: kad je već u izradu tih predmeta uložen veliki trud i znanje, onda je korisnik morao toga biti dostojan, pa je stvari čuvao. Zato smo stvari čistili od prašine, prali i podmazivali, te su one kod nas uistinu trajale dugo, pa zato ni u trenutku kad bi otišle u ropotarnicu nisu bile nikakav otpad, nego su ondje završavale iz drugih razloga.

A koji su to razlozi, mogao je razabrati svatko tko je ikad u neku ropotarnicu stupio nogom. Stolci su onamo sklonjeni zato što su bili raspareni, zastori zato što više nisu bili u modi, posuđe zato što smo nabavili bolje i ljepše, aparati zato što su ih zamijenili savršeniji. Ljudima je naprosto bilo žao baciti sve te stvari, jer su vjerovali da će se jednom pojaviti netko tko će ih trebati i kome će se one moći darovati. A osim toga, tada su mnogo više nego danas svi bili svjesni da se vremena mijenjaju, te da bi zato bilo i grešno i glupo baciti nešto što je još dobro, jer ne zna se kad može opet zatrebati i vratiti se u upotrebu.

Da se razumijemo: potreba za tim stvarima nikad se više ne bi pojavila, pa kad su jednom završile u ropotarnici, to je bio i njihov kraj. Zato se ropotarnica i pojavila kao metafora: ono što je u nju spremljeno, doduše, još uvijek postoji, ali nema više nikakve svrhe. Ali, nisu svi bili tako revolucionarni kao oni koji su tu metaforu izmislili: za većinu ljudi ropotarnica je imala sentimentalnu vrijednost, a to nipošto nije mala stvar.

A onda su se ropotarnice prorijedile. Ima ih i danas, ali je prava lutrija ući u neku od njih. A nije teško ni razabrati zašto se to dogodilo: zato što se promijenio i način na koji se predmeti izrađuju i način na koji mi te predmete koristimo.

Pokućstvo, posuđe, razne upotrebne stvari, sve se to sad pravi tako da se nakon određenoga vremena pokvari i da potom postane neupotrebljivo. Tako se postupa zato da bismo mi onda kupili novu stvar, te da bi industrija imala što raditi. A mi, dakako, proziremo taj trik, ali nemamo načina da se protiv njega borimo. Ne ostaje nam drugo, nego da sve predmete oko sebe tretiramo kao pravu potrošnu robu: da budemo svjesni kako ćemo ih uskoro baciti i da se za njih sentimentalno ne vezujemo. Imalo je smisla čuvati tapecirani stolac u kojem je pukao feder, ali nema smisla čuvati plastični stolac kojemu je otpala noga. Ljudi su počeli bacati stvari, i od toga se vremena u gradovima ustalio i običaj odvoženja tzv. krupnog otpada: tu se može pratiti kako dragi i važni predmeti odlaze od nas u nepovrat.

A taj je povijesni proces opet koincidirao s drugom jednom pojavom: sad ne nestaju samo pojedinačni predmeti – kao netom spomenuti stolci – nego iz upotrebe iščezavaju cijele vrste predmeta, jer im u našem životu više nema mjesta. Razlog je tome nagli tehnološki razvoj kojem svjedočimo posljednjih desetljeća. Da ne idem daleko: kome još treba bugačica za tintu, kome treba špula za konac ili štednjak na drva? A gdje je još pokućstvo, gdje odjeća, gdje su kućna pomagala, igračke, alat i pribor? Mnoge stvari bez kojih se nekada nije moglo zauvijek su nestale.

Doduše, neke od njih još i sad možemo ponekad vidjeti. Postoje neki lokali koji su stilizirani tobože starinski: vide se ondje klipovi kukuruza, vise po zidovima stare ure sa šetalicom, umjesto lustera služi kolski kotač, a na policama su poslagane pegle na ugljen kakve se više ne koriste.

A iz toga slijedi jednostavan poučak, koji otprilike glasi: obične stvari, kad jednom izađu iz upotrebe, postaju estetski objekti. A to svjedoči i o duhu ovoga našeg vremena, jer današnja književnost – pa i kultura u cjelini – ponaša se slično kao oni lokali: zaviruje u odlagalište odbačenih umjetničkih vrijednosti, da vidi što bi se od toga još moglo upotrijebiti kao ukras.

Ukratko, svaka je ropotarnica prava dragocjenost i treba joj pristupiti ozbiljno: ona je prepuna umjetnosti i nikad se ne zna što će iz nje – prerađeno i preoznačeno – obilježiti vrijeme koje dolazi. Zato ću vam o stvarima iz ropotarnice ovdje pripovijedati.

Pavao Pavličić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Zanimljivosti

Otkriven razlog zbog kojeg Amiši žive dulje od ostalih ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Mutacija koja ublažava znakove starenja otkrivena kod Amiša produljuje stanovnicima te izolirane zajednice život za desetak godina, pokazalo je novo američko istraživanje.

Ustanovljeno je da osobe s jednom nefunkcionalnom kopijom gena SERPINE1 žive prosječno deset godina dulje od ostalih članova amiških zajednica.

Znanstvenici su studiju proveli među Amišima koji žive u Indijani i izbjegavaju ‘zamke’ modernoga društva, među kojima su električna energija, automobili i lijekovi.

Poznato je da su Amiši iznimno zdravi i za mnoge je to više od zagonetke. Alergije kod djece gotovo ne postoje. U višegodišnjem is­pitivanju amiške djece znanstvenici su naišli na samo tri slučaja autizma. U njihovim su selima vrlo rijetke bo­lesti suvremene civiliza­cije, poput srčanih bolesti, raka i dijabe­tesa.

“Općenito gledajući, Amiši ne koriste prednosti moderne medicine, pa je činjenica da prosječno žive oko 85 godina, vrlo zanimljiva”, kazao je kardiolog, dr. Douglas Vaughan, koji je rezultate istraživanja objavio u časopisu Science Advances.

Među 177 testiranih Amiša, kod 43 je pronađena spomenuta mutacija.

Starenje je za znanstvenika jedan od najvećih bioloških izazova pa je otkriće mutacije koja ima ovako snažan učinak na ljudski životni vijek vrlo zanimljivo i neobično.

“Izniman je izazov otkrivati genetske predispozicije za produljenje životnoga vijeka”, kaže dr. Vaughan.

Starenje prati niz negativnih simptoma, a ova mutacija rješava mnoge među njima: od zaštite od razvoja dijabetesa do održavanja krvnih žila elastičnima.

“Otkrili smo nešto što, čini se, utječe na razinu molekula, hormona, elastičnost tkiva te u konačnici na produljenje životnog vijeka kod Amiša”, zaključuje Vaughan.

Mutacija rezultira duljim telomerima, sitnim djelićima DNK koji utječu na dugovječnost i zdravlje. Izgledaju poput zaštitnih kapica na kraju kromosoma te određuju koliko će brzo stanice ostarjeti, u kojoj smo mjeri skloni moždanom udaru ili razvoju raka, kardiovaskularnim bolestima, pretilosti, vaskularnoj demenciji, dijabetesi i osteoporozi.

Što su kraći telomeri, kraći je životni vijek.

Življenje Amiša u zatvorenim zajednicama omogućuje očuvanje mutacije SERPINE 1, kaže dr. Vaughan te dodaje da je otkriće iznimno dobra platforma za budući rad na njezinu proučavanju.

“Proučavanje ovakvih jedinstvenih zajednica moglo bi nam dati više informacija o duljini životnog vijeka od velikih genetskih studija”, smatra Vaughan.

facebook komentari

Nastavi čitati

Zanimljivosti

Nikola Tesla je 1921. predvidio kako će izgledati pametni telefon

Objavljeno

na

Objavio

Nikola Tesla (1856-1943) bio je jedan od najvećih znanstvenika svih vremena.

Djelovao je na prijelazu u 20. stoljeće, a radio je u području elektrotehnike i radiotehnike te je izumio okretno magnetsko polje i višefazni sustav izmjeničnih struja.

Nikola Tesla je za života ostvario više od tisuću izuma i oko 300 patenata. Izmjenična struja, elektromotor, bežični prijenos energije njegova su životna postignuća.

Nasljeđe Nikole Tesle i danas se koristi svakim danom novim idejama. Još davne 1921. godine Nikola Tesla opisao je kako bi trebao izgledati smartphone.

Tesla je govorio osam jezika i do kraja svog života ostvario na stotine pronalazaka i patenata. Bio je inovator i vizionar, a da je bio genijalac dokazuje i činjenica da je prije gotovo 100 godina predvidio i moderne pametne telefone.

Naime, Tesla je u intervjuu koji je dao Johnu B. Kennedyju, izrekao jednu veoma zanimljivu izjavu.

 Kada se bežična tehnologija proširi cijela Zemlja će se pretvoriti u jedan ‘veliki mozak’, što u biti ona i jest. Moći ćemo komunicirati međusobno kad god to poželimo, bez obzira na udaljenost. I ne samo to, već ćemo pomoću televizije i telefona moći vidjeti i čuti jedni druge savršeno, kao da se nalazimo jedni pored drugih, bez obzira na udaljenost koja može biti čak i nekoliko tisuća kilometara; a instrumenti koji će nam to omogućiti bit će jako jednostavni u usporedbi s današnjim telefonima. Čovjek će telefon moći nositi u džepu – rekao je Nikola Tesla.

Zaista je nevjerojatno s kolikom je preciznošću opisao današnju tehnologiju i pametne telefone.

Desetljećima kasnije oni su postali sastavni dio naših života. Nasljeđe Nikole Tesle je vezano uz pogled u budućnost.

Danas pokazujemo kako neke obične stvari na koje nailazimo u urbanom životu poput klupa i telefonskih govornica mogu imati jedan potpuno novi i drugačiji smisao, govori Boris Drilo, član Uprave Hrvatskog telekoma.

Teslino nasljeđe osnova je i za modernu komunikaciju koja je primjerice vezana uz zdravstvenu zaštitu, promet, multimedijsku komunikaciju.

Naša rješenja koja mi stvaramo ovdje su temelj na kojem smo mi izgradili pristup kako ćemo mi pokazati i približiti ljudima što je to Tesla nekad radio, a što mi mislimo ovdje na kreativan način što bi on radio danas, kaže Darko Huljenić, menadžer za tehnologiju i znanstvene aktivnosti, Ericson Nikola Tesla, piše Zimo.co.

Tesline ideje o tome kako bi trebali izgledati primjerice transformatori ili generatori, ne razlikuju se mnogo od današnjih modela.

U širokom spektoru njegove genijalnosti i važnosti za industriju najbolje govori činjenica da današnji proizvodi grupe Končar su zasnovani na samo nekoliko njegovih tehničkih, znanstvenih rješenja koji se dan danas koriste u proizvodnji transformatora, generatora i motora, ističe dr.sc. Goran Leci iz Končara.

Genijalni um Nikole Tesle, kao i ideje koje su se tek poslije razvile, bit će izložene 25. studenog na izložbi Nikola Tesla – Mind from the future.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari