Connect with us

Kolumne

Što je Srbima Milan Tepić, a što nama Mile Blažević Čađo

Objavljeno

-

I u prošlome ratu na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i u gotovo svakom ratu u povijesti, našlo se ljudi spremnih žrtvovati vlastiti život za ono što su vjerovali da je te najveće žrtve koju čovjek može dati vrijedno.

U nemalo slučajeva hrabri bi se ljudi izlagali velikoj opasnosti od pogibelji, a ipak zadržavajući nadu kako će izvući živu glavu. Tek iznimno pojedinci bi svjesno izabrali smrt bez ikakvih šansi da prežive. Dva široj javnosti poznata takva slučaja, što ne znači da ih nije bilo još, su oni majora JNA Milana Tepića i hrvatskog policajca Mile Blaževića Čađe.

Čini kojima su ta dva umalo imenjaka, gotovo pa vršnjaka (Tepić je tada bio u 35-toj, a Blažević u 36-toj godini života), uz sebe povukli u smrt veći broj ljudi, a da ih nisu ni poznavali, datiraju iz početne faze rata u Hrvatskoj. Međutim, tu sličnosti, izuzme li se da su obojica nosili tada još popularne brkove, ujedno i prestaju.

Milan Tepić, zapovjednik skladišta eksploziva JNA u šumi blizu Bjelovara, dakle pripadnik okupatorske vojske duboko u teritoriju pod nadzorom hrvatske vlasti, podalje od svog rodnog kraja u okolici Bosanske Dubice, odbio se predati i nakon što je to učinila matična mu vojarna u Bjelovaru. Okružen hrvatskim snagama odlučio je raznijeti skladište prouzročivši smrt 11 hrvatskih vojnika i još najmanje jednog pripadnika JNA. Izuzme li se pad skladišta u protivničke ruke (u kojima je dio tog skladišta, kao i brojna druga diljem slobodnog dijela Hrvatske, ipak završio, budući da nije uspio dići u zrak baš sve što je nakanio), ovaj samoubilački čin s velikim ljudskim žrtvama nije imao bitno vojno značenje. Štoviše, ono je i u takvoj, tek dijelom uspjeloj izvedbi bilo izrazito nesrazmjerno posljedicama.

Ipak, to je bilo dostatno da Predsjedništvo bivše države tog “malog JNA Kima”, detonatora poveće “gljive” vatre i dima što se nadvila nad širim bjelovarskim područjem promptno proglasi narodnim herojem, zadnjim u niski nositelja tog ordena. Kad se bolje razmisli, posve zasluženo i dosljedno! Jer nisu li se i njegovi “slavni” prethodnici žrtvovali u borbi za apstraktni bolji i pravedniji svijet jednako uzaludno kao Tepić? Sve to u ime viših ciljeva, daleko od svojih domova (sjetimo se samo kalvarije dalmatinskih partizana, mahom Hrvata, u vrletima Sutjeske), da bi, konačno, oni preživjeli među njima krajnje prizemno uselili u tuđe domove (možda su baš zato njihovi današnji mentalni i biološki slijednici tako osjetljivi na geslo “Za dom spremni”). Jer njihova pobjeda nije bila posljedica višegodišnjeg vojnički uzaludnog tumaranja po raznim klisurama, gudurama i ostalim teško pristupačnim krajobrazima, nego globalne ratne pobjede pokrovitelja im i zbiljskog vrhovnog komandanta Staljina. U toj je pobjedi njihov obol bio posve neznatan, neusporedivo manji od Staljinovog u njihovoj.

Današnja Srbija otišla je i korak dalje u odnosu na Jugoslaviju na izdisaju, podigavši spomenik majoru Tepiću, znakovito u nazočnosti ministara vojske i policije, time šaljući dvije poruke – nastavak politike Slobodana Miloševića drugim sredstvima i njegovanje idolatrije iracionalnog žrtvovanja kao neodvojivog dijela srpskog nacionalnog identiteta. Iskušani je to recept za nesreću kako Srba, tako i naroda s kojima su u dodiru. Poruku Miloševićeva nasljednika Aleksandra Vučića pojačava to što se mjesto pogibije sumanutog majora JNA nalazi zapadno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag, tog dosad maksimalističkog zahtjeva arhitekata Velike Srbije. Time zapravo postaje novi kamen međaš još luđih sanja nekih budućih mahnitih lunatika, spremnih iznova guslati onu staru – gdje počivaju srpske kosti, u ovome slučaju Tepićev prah i pepeo, tamo je i Srbija. Da je novi  “Euro-Vučić”, sad već prepredeni vuk, tek slabo umivena inačica onog glinenog vučića iz devedesetih, vidljivo je i iz njegovih ocjena toga razdoblja. Ne osporava on Miloševiću ratne ciljeve, niti da je bio prirodni srpski vođa u tim vremenima, nego samo to što nije baš najbolje izračunao kako će to za Srbiju na kraju ispasti. Jest, dogodili su se pritom i zločini, ali oni se nikako ne mogu objasniti bez Jasenovca, pojašnjava Vučić (“Srebrenica se ne može shvatiti bez Jasenovca”). To stoji ako se pod Jasenovcem razumijeva jasenovačka velika laž, taj nepresušni izvor mržnje kao poticaja za sve prošle i buduće srpske zločine, a istodobno i njihovo moralno opravdanje. Tko zna, možda je upravo taj mit bio prijelomna točka koja je slomila majora Tepića, inače rodom iz srpskog sela nedaleko Jasenovca.

Za razliku od Tepića, Mile Blažević Čađo se na samoubilački čin odlučio u svome rodnom kraju, braneći vlastiti dom, svoju obitelj, prijatelje, suseljane i Hrvate – katolike toga kraja. Na samom početku Domovinskog rata, krajem mjeseca srpnja ’91, srpske paravojne snage uz pomoć JNA provode Operaciju Žaoka (hrv. žalac) čiji je jedan od istaknutih organizatora bio Dragan Vasiljković (poznatiji kao Kapetan Dragan), pred koji dan osuđen za zločine iz rata (ali ne i za taj, jer za njega nije ni optužen). Vojni je cilj bio zauzeti nekoliko pretežno hrvatskih sela u Pounju (Zamlača, Struga Banska, Unčani, Golubovac, Divuša, Kozibrod) na komunikaciji Dvor – Hrvatska Kostajnica, a strateški cilj očistiti to područje od Hrvata i time dovršiti djelo svojih predšasnika iz prethodnog rata koji su nošeni istim motivom tada očistili Zrin, hrvatsko selo u srcu Banovine (prije će, dakle, biti da se pogrom Hrvata u Pounju devedesetih ne može shvatiti bez Zrina, nego bez Jasenovca). Nakon što su smaknuli zarobljene hrvatske policajce u prvom selu koje im se našlo na putu, srpske su horde, nimalo vojnički, uzele lokalno civilno stanovništvo kao živi štit računajući da će lako ovladati i ostalim selima. U takvim okolnostima, Mile Blažević Čađo nije postupio racionalno – nije skupio obitelj i pobjegao glavom bez obzira. Predaja također nije bila opcija, budući mu je bilo poznato što se dogodilo kolegama mu koji su se ponijeli posve racionalno i predali nadmoćnom protivniku. No, nije postupio ni iracionalno, nego istovremeno i ludo hrabro i razumno što je kategorija superiorna golome razumu. Opasao se eksplozivom, na pogodnom mjestu pričekao kolonu srpskih vozila, skočio na neprijateljski oklopni transporter i aktivirao eksploziv nanijevši napadačima teške gubitke. Važnije od toga, uslijedio je opći metež u pobunjeničkim redovima čime je usporeno njihovo nadiranje, dovoljno da se civili iz ostalih sela na udaru na vrijeme povuku na slobodan teritorij Hrvatske, a oni iz živog štita razbježe. Trijezno gledano, konačan humanitarni učinak ovog čina uvelike nadilazi nanošenje gubitaka neprijateljskoj živoj sili za koju, realno, nije bilo drugog načina da ju se zaustavi u očito zločinačkoj raboti čiji su se razmjeri mogli tek naslutiti.

Hrvatska se zasad odužila svome junaku odličjem Reda kneza Domagoja s ogrlicom tek na 25-tu godišnjicu stradavanja, te prigodnom spomen-pločom na mjestu pogibije. U zadnje vrijeme pomalo se stidljivo čuju glasovi kako bi vrijedilo ustanoviti instituciju Junaka Domovinskog rata, namijenjenu ograničenom broju onih koji su Hrvatsku najviše zadužili u tim prijelomnim vremenima, kako bi se imenom i prezimenom, a ne samo brojem, našli u školskim udžbenicima iz povijesti. Ne bi li bilo lijepo da nam djeca naizust znaju izdiktirati njihova imena, kao nekad imena igrača početne postave omiljene nogometne momčadi? Kao trajni znak sjećanja na one, od Boga nam poslane, koji će trajati dok nam je Hrvatske. Nije nam namjera ovdje raspredati niti o broju, ni o pravednom kriteriju za proglašenje nekoga Junakom Domovinskog rata. Kakvim god se kriterijima vodili, konačnu listu će netko uvijek vidjeti nepravednom. Ali koji god se kriteriji primijenili, teško bi ih bilo opravdati ako se na tom vječnom popisu ne bi našlo ime Mile Blaževića Čađe, ne samo zbog vremena, načina i učinka njegova mučeništva.

Njegov uzvišeni čin nije samo izniman, nego je i svet. Jer, nije li Mile dao život za druge sam izabravši smrt, poput sv. Maksimilijana Kolbea? Nije li bio suočen sa sličnim izborom s time da je za razliku od Kolbea mogao i pobjeći od gorkog kaleža? Ubio je one s jasno iskazanim neprijateljskim namjerama? Ta nije li to činio i sv. Ivan Kapistran? Osim toga, nije li dao život štiteći one koji su progonjeni radi vlastite vjere? Naime, to što njihovi progonitelji ne razlikuju Hrvate od katolika kao i to što je među njima bilo i onih koji su se kleli u Krista, ne mijenja bitno na stvari. Uskoro će svoju naraštajima usađivanu nesnošljivost prema katoličkoj vjeri više puta okrutno posvjedočiti – od rušenja crkve sv. Lovre u Petrinji do temelja, do sjekire u glavi kipa Majke Božje u župnoj crkvi u Škabrnji.

No, hoće li se njegovo djelo vidjeti svetim, ne ovisi samo o kandidatu, nego ponajprije o tome hoće li se naći netko dovoljno učen, mudar i srčan tko će znati njegovu svetost dokazati. Ovisi to i o općem ozračju unutar Crkve, nerijetko podložnom aktualnim strujanjima vremena. A one ne idu Mili u prilog. Na stranu sad neizbježni, širokoj publici prilagođeni izljevi vodećih televizijskih i novinskih faca koji bi sebi svojstvenom površnošću i zlobom, ruganjem i usporedbom s aktualnim islamskim terorizmom popratili takav postupak. Znatno problematičnije je što bi Blaževićev čin po svoj prilici okarakterizirali kršćanskim terorizmom i neki moćni krugovi unutar Katoličke crkve same, Crkve koja sve slabije razlikuje žrtvu od mučenika.

Žrtva postaje žrtvom lišena mogućnosti izbora, ponekad i zato jer je ukazala povjerenje strancu, neznancu predavši mu u dobroj vjeri vlastitu sudbinu u ruke. S druge strane, mučenik slobodno bira prihvatiti kušnju i postupiti po Božjem zakonu zapisanom u sebi na Njegovu sliku i priliku, vrjednijem i od Boga darovanog mu života kad je prinuđen birati između ta dva Božja dara. Ne događa se prvi put da odvajanje vjere od djela – k tome još umotano u primamljivu koprenu bezgraničnog i bezuvjetnog Božjeg milosrđa, u sliku Boga koji sve prašta do te mjere da sloboda Božjeg stvorenja postaje gotovo apsurdna – rezultira preuzimanjem kriterija prevladavajuće ideologije nauštrb poklada vjere taloženog kroz dva milenija. Na tom se valu, za stare, klasične grijehe činjenje kojih se, eto, izobičajilo kao lijek nudi bezgranična Božja milost bez pokajanja, dok za kršenje, čak i propitkivanje vremenitih sekularističkih dogmi slijedi stroga instant osuda. Tako, ono što je započelo odjeljivanjem vjere od djela završava odjeljivanjem vjere od razuma, kao svojevrsna farsa na 500-tu obljetnicu tragedije začete na istim temeljima.

U takvim okolnostima postaje prihvatljivo, čak i poželjno odbaciti svoje vrijedno, samo kako se drugog ne bi uvrijedilo, jer bi to loše utjecalo na pomirenje koje postaje ciljem samim po sebi. No, pomirenje jednostranim popuštanjem i povlačenjem, koje ne ostavlja prostor za katarzu utemeljenu na istini, može uroditi samo gorkim plodovima i prilikama koje će opet zahtijevati nekog novog Milu Blaževića. No, hoće li ga naći? Našlo ga ili ne, to svetost čina Mile Blaževića ne će potamniti. Štoviše, osvijetlit će slabosti onih koji se nisu usudili primijetiti je prolazeći pored nje kao pokraj turskog groblja.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari