Pratite nas

Kolumne

Što je Srbima Milan Tepić, a što nama Mile Blažević Čađo

Objavljeno

na

I u prošlome ratu na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i u gotovo svakom ratu u povijesti, našlo se ljudi spremnih žrtvovati vlastiti život za ono što su vjerovali da je te najveće žrtve koju čovjek može dati vrijedno.

U nemalo slučajeva hrabri bi se ljudi izlagali velikoj opasnosti od pogibelji, a ipak zadržavajući nadu kako će izvući živu glavu. Tek iznimno pojedinci bi svjesno izabrali smrt bez ikakvih šansi da prežive. Dva široj javnosti poznata takva slučaja, što ne znači da ih nije bilo još, su oni majora JNA Milana Tepića i hrvatskog policajca Mile Blaževića Čađe.

Čini kojima su ta dva umalo imenjaka, gotovo pa vršnjaka (Tepić je tada bio u 35-toj, a Blažević u 36-toj godini života), uz sebe povukli u smrt veći broj ljudi, a da ih nisu ni poznavali, datiraju iz početne faze rata u Hrvatskoj. Međutim, tu sličnosti, izuzme li se da su obojica nosili tada još popularne brkove, ujedno i prestaju.

Milan Tepić, zapovjednik skladišta eksploziva JNA u šumi blizu Bjelovara, dakle pripadnik okupatorske vojske duboko u teritoriju pod nadzorom hrvatske vlasti, podalje od svog rodnog kraja u okolici Bosanske Dubice, odbio se predati i nakon što je to učinila matična mu vojarna u Bjelovaru. Okružen hrvatskim snagama odlučio je raznijeti skladište prouzročivši smrt 11 hrvatskih vojnika i još najmanje jednog pripadnika JNA. Izuzme li se pad skladišta u protivničke ruke (u kojima je dio tog skladišta, kao i brojna druga diljem slobodnog dijela Hrvatske, ipak završio, budući da nije uspio dići u zrak baš sve što je nakanio), ovaj samoubilački čin s velikim ljudskim žrtvama nije imao bitno vojno značenje. Štoviše, ono je i u takvoj, tek dijelom uspjeloj izvedbi bilo izrazito nesrazmjerno posljedicama.

Ipak, to je bilo dostatno da Predsjedništvo bivše države tog “malog JNA Kima”, detonatora poveće “gljive” vatre i dima što se nadvila nad širim bjelovarskim područjem promptno proglasi narodnim herojem, zadnjim u niski nositelja tog ordena. Kad se bolje razmisli, posve zasluženo i dosljedno! Jer nisu li se i njegovi “slavni” prethodnici žrtvovali u borbi za apstraktni bolji i pravedniji svijet jednako uzaludno kao Tepić? Sve to u ime viših ciljeva, daleko od svojih domova (sjetimo se samo kalvarije dalmatinskih partizana, mahom Hrvata, u vrletima Sutjeske), da bi, konačno, oni preživjeli među njima krajnje prizemno uselili u tuđe domove (možda su baš zato njihovi današnji mentalni i biološki slijednici tako osjetljivi na geslo “Za dom spremni”). Jer njihova pobjeda nije bila posljedica višegodišnjeg vojnički uzaludnog tumaranja po raznim klisurama, gudurama i ostalim teško pristupačnim krajobrazima, nego globalne ratne pobjede pokrovitelja im i zbiljskog vrhovnog komandanta Staljina. U toj je pobjedi njihov obol bio posve neznatan, neusporedivo manji od Staljinovog u njihovoj.

Današnja Srbija otišla je i korak dalje u odnosu na Jugoslaviju na izdisaju, podigavši spomenik majoru Tepiću, znakovito u nazočnosti ministara vojske i policije, time šaljući dvije poruke – nastavak politike Slobodana Miloševića drugim sredstvima i njegovanje idolatrije iracionalnog žrtvovanja kao neodvojivog dijela srpskog nacionalnog identiteta. Iskušani je to recept za nesreću kako Srba, tako i naroda s kojima su u dodiru. Poruku Miloševićeva nasljednika Aleksandra Vučića pojačava to što se mjesto pogibije sumanutog majora JNA nalazi zapadno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag, tog dosad maksimalističkog zahtjeva arhitekata Velike Srbije. Time zapravo postaje novi kamen međaš još luđih sanja nekih budućih mahnitih lunatika, spremnih iznova guslati onu staru – gdje počivaju srpske kosti, u ovome slučaju Tepićev prah i pepeo, tamo je i Srbija. Da je novi  “Euro-Vučić”, sad već prepredeni vuk, tek slabo umivena inačica onog glinenog vučića iz devedesetih, vidljivo je i iz njegovih ocjena toga razdoblja. Ne osporava on Miloševiću ratne ciljeve, niti da je bio prirodni srpski vođa u tim vremenima, nego samo to što nije baš najbolje izračunao kako će to za Srbiju na kraju ispasti. Jest, dogodili su se pritom i zločini, ali oni se nikako ne mogu objasniti bez Jasenovca, pojašnjava Vučić (“Srebrenica se ne može shvatiti bez Jasenovca”). To stoji ako se pod Jasenovcem razumijeva jasenovačka velika laž, taj nepresušni izvor mržnje kao poticaja za sve prošle i buduće srpske zločine, a istodobno i njihovo moralno opravdanje. Tko zna, možda je upravo taj mit bio prijelomna točka koja je slomila majora Tepića, inače rodom iz srpskog sela nedaleko Jasenovca.

Za razliku od Tepića, Mile Blažević Čađo se na samoubilački čin odlučio u svome rodnom kraju, braneći vlastiti dom, svoju obitelj, prijatelje, suseljane i Hrvate – katolike toga kraja. Na samom početku Domovinskog rata, krajem mjeseca srpnja ’91, srpske paravojne snage uz pomoć JNA provode Operaciju Žaoka (hrv. žalac) čiji je jedan od istaknutih organizatora bio Dragan Vasiljković (poznatiji kao Kapetan Dragan), pred koji dan osuđen za zločine iz rata (ali ne i za taj, jer za njega nije ni optužen). Vojni je cilj bio zauzeti nekoliko pretežno hrvatskih sela u Pounju (Zamlača, Struga Banska, Unčani, Golubovac, Divuša, Kozibrod) na komunikaciji Dvor – Hrvatska Kostajnica, a strateški cilj očistiti to područje od Hrvata i time dovršiti djelo svojih predšasnika iz prethodnog rata koji su nošeni istim motivom tada očistili Zrin, hrvatsko selo u srcu Banovine (prije će, dakle, biti da se pogrom Hrvata u Pounju devedesetih ne može shvatiti bez Zrina, nego bez Jasenovca). Nakon što su smaknuli zarobljene hrvatske policajce u prvom selu koje im se našlo na putu, srpske su horde, nimalo vojnički, uzele lokalno civilno stanovništvo kao živi štit računajući da će lako ovladati i ostalim selima. U takvim okolnostima, Mile Blažević Čađo nije postupio racionalno – nije skupio obitelj i pobjegao glavom bez obzira. Predaja također nije bila opcija, budući mu je bilo poznato što se dogodilo kolegama mu koji su se ponijeli posve racionalno i predali nadmoćnom protivniku. No, nije postupio ni iracionalno, nego istovremeno i ludo hrabro i razumno što je kategorija superiorna golome razumu. Opasao se eksplozivom, na pogodnom mjestu pričekao kolonu srpskih vozila, skočio na neprijateljski oklopni transporter i aktivirao eksploziv nanijevši napadačima teške gubitke. Važnije od toga, uslijedio je opći metež u pobunjeničkim redovima čime je usporeno njihovo nadiranje, dovoljno da se civili iz ostalih sela na udaru na vrijeme povuku na slobodan teritorij Hrvatske, a oni iz živog štita razbježe. Trijezno gledano, konačan humanitarni učinak ovog čina uvelike nadilazi nanošenje gubitaka neprijateljskoj živoj sili za koju, realno, nije bilo drugog načina da ju se zaustavi u očito zločinačkoj raboti čiji su se razmjeri mogli tek naslutiti.

Hrvatska se zasad odužila svome junaku odličjem Reda kneza Domagoja s ogrlicom tek na 25-tu godišnjicu stradavanja, te prigodnom spomen-pločom na mjestu pogibije. U zadnje vrijeme pomalo se stidljivo čuju glasovi kako bi vrijedilo ustanoviti instituciju Junaka Domovinskog rata, namijenjenu ograničenom broju onih koji su Hrvatsku najviše zadužili u tim prijelomnim vremenima, kako bi se imenom i prezimenom, a ne samo brojem, našli u školskim udžbenicima iz povijesti. Ne bi li bilo lijepo da nam djeca naizust znaju izdiktirati njihova imena, kao nekad imena igrača početne postave omiljene nogometne momčadi? Kao trajni znak sjećanja na one, od Boga nam poslane, koji će trajati dok nam je Hrvatske. Nije nam namjera ovdje raspredati niti o broju, ni o pravednom kriteriju za proglašenje nekoga Junakom Domovinskog rata. Kakvim god se kriterijima vodili, konačnu listu će netko uvijek vidjeti nepravednom. Ali koji god se kriteriji primijenili, teško bi ih bilo opravdati ako se na tom vječnom popisu ne bi našlo ime Mile Blaževića Čađe, ne samo zbog vremena, načina i učinka njegova mučeništva.

Njegov uzvišeni čin nije samo izniman, nego je i svet. Jer, nije li Mile dao život za druge sam izabravši smrt, poput sv. Maksimilijana Kolbea? Nije li bio suočen sa sličnim izborom s time da je za razliku od Kolbea mogao i pobjeći od gorkog kaleža? Ubio je one s jasno iskazanim neprijateljskim namjerama? Ta nije li to činio i sv. Ivan Kapistran? Osim toga, nije li dao život štiteći one koji su progonjeni radi vlastite vjere? Naime, to što njihovi progonitelji ne razlikuju Hrvate od katolika kao i to što je među njima bilo i onih koji su se kleli u Krista, ne mijenja bitno na stvari. Uskoro će svoju naraštajima usađivanu nesnošljivost prema katoličkoj vjeri više puta okrutno posvjedočiti – od rušenja crkve sv. Lovre u Petrinji do temelja, do sjekire u glavi kipa Majke Božje u župnoj crkvi u Škabrnji.

No, hoće li se njegovo djelo vidjeti svetim, ne ovisi samo o kandidatu, nego ponajprije o tome hoće li se naći netko dovoljno učen, mudar i srčan tko će znati njegovu svetost dokazati. Ovisi to i o općem ozračju unutar Crkve, nerijetko podložnom aktualnim strujanjima vremena. A one ne idu Mili u prilog. Na stranu sad neizbježni, širokoj publici prilagođeni izljevi vodećih televizijskih i novinskih faca koji bi sebi svojstvenom površnošću i zlobom, ruganjem i usporedbom s aktualnim islamskim terorizmom popratili takav postupak. Znatno problematičnije je što bi Blaževićev čin po svoj prilici okarakterizirali kršćanskim terorizmom i neki moćni krugovi unutar Katoličke crkve same, Crkve koja sve slabije razlikuje žrtvu od mučenika.

Žrtva postaje žrtvom lišena mogućnosti izbora, ponekad i zato jer je ukazala povjerenje strancu, neznancu predavši mu u dobroj vjeri vlastitu sudbinu u ruke. S druge strane, mučenik slobodno bira prihvatiti kušnju i postupiti po Božjem zakonu zapisanom u sebi na Njegovu sliku i priliku, vrjednijem i od Boga darovanog mu života kad je prinuđen birati između ta dva Božja dara. Ne događa se prvi put da odvajanje vjere od djela – k tome još umotano u primamljivu koprenu bezgraničnog i bezuvjetnog Božjeg milosrđa, u sliku Boga koji sve prašta do te mjere da sloboda Božjeg stvorenja postaje gotovo apsurdna – rezultira preuzimanjem kriterija prevladavajuće ideologije nauštrb poklada vjere taloženog kroz dva milenija. Na tom se valu, za stare, klasične grijehe činjenje kojih se, eto, izobičajilo kao lijek nudi bezgranična Božja milost bez pokajanja, dok za kršenje, čak i propitkivanje vremenitih sekularističkih dogmi slijedi stroga instant osuda. Tako, ono što je započelo odjeljivanjem vjere od djela završava odjeljivanjem vjere od razuma, kao svojevrsna farsa na 500-tu obljetnicu tragedije začete na istim temeljima.

U takvim okolnostima postaje prihvatljivo, čak i poželjno odbaciti svoje vrijedno, samo kako se drugog ne bi uvrijedilo, jer bi to loše utjecalo na pomirenje koje postaje ciljem samim po sebi. No, pomirenje jednostranim popuštanjem i povlačenjem, koje ne ostavlja prostor za katarzu utemeljenu na istini, može uroditi samo gorkim plodovima i prilikama koje će opet zahtijevati nekog novog Milu Blaževića. No, hoće li ga naći? Našlo ga ili ne, to svetost čina Mile Blaževića ne će potamniti. Štoviše, osvijetlit će slabosti onih koji se nisu usudili primijetiti je prolazeći pored nje kao pokraj turskog groblja.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kakvo pravosuđe imamo, kad je u pitanju ubojstvo Nikole Zrinskog VII. – priveli bi vepra, a Beč ne bi dirali

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme lepršavo, čas nešto padne, čas se rastopi pa nastanu poplave, malo se smrzne i ponovno otopi, a jedino što je više-manje sigurno – prema dugoročnim prognozama – jest da ne ćemo imati bijeli Božić. Uostalom, zašto bijeli? Nije li to politički nekorektno. Na svršetku ovoga stoljeća naši će se potomci kupati i sunčati na Božić, a oko Uskrsa se zavlačiti pod zemlju i tako sve dok ptičice ne izgore, kao što već gore u Kaliforniji.

Politika se sprema na spavanje, ali su se baš u ovo vrijeme probudile istražne i pravosudne državne ustanove te se odlučile na progon zaslužnih za jedan nedavni događaj, naime za raketiranje i bombardiranje Banskih dvora 1991. Ta začudno brza reakcija oduševila je narod, čiji ponešto cinični blogeri ipak misle da bi prvo trebalo optužiti i privesti u Hrvatsku ne samo ubojicu nego i naručitelje atentata na Stjepana Radića 1928. ili možda pronaći ubojice Nikole Zrinskog VII., no – kakvo pravosuđe imamo – sigurno bi priveli vepra i za sve ga optužili, a Beč ne bi dirali.

Elem, duboka država s plitkim sjećanjima i enormnom količinom klateži u svim institucijama, sjetila se ipak Banskih dvora i optužila vazduhoplovce skupa sa stanovitim Bajićem, koji su sami od sebe – valjda ustali na lijevu nogu – odlučili razoriti ustašku utvrdu na Griču, bez znanja KOS-a i JNA, znači Vasiljevića i Kadijevića. Tako hrvatsko pravosuđe slijedi praksu Haaškoga suda glede srpskih i srbijanskih nepodopština, pa zahvaća malo niže, štoviše podosta niže – do reproduktivnih organa, ostavljajući produkciju na miru, to jest producente zločina u vrijeme agresije na Hrvatsku. I eto Hrvatima božićni dar koji im je bio uskraćen 26 godina, božićnica doduše nedostupna.

Sporost uzrokovana dugim i ne baš tako duboko izgrađenim tunelima protuhrvatskih krtica, ali i općom tromosti duha u Hrvatskoj koja živi od beznačajnih ispada, svađa i infantilnih intriga, ta je sporost vidljiva u svim područjima života, da ne velim u svim udovima države i društva. Što je i razumljivo, jer ako postoji problem s kralježnicom, kičmom, onda i udovi trnu, tijelo postaje nepokretnim. Eto se i Hrvatski sabor lijepo uklopio pa se svršetkom 2017. razmatraju izvješća i stanja HRT-a doduše ne iz 1991., ali iz 2014. ili 2015., možda se nešto malo kaže o 2016. Znači, pojeo vuk magare. Ipak su se iznjedrila tri člana Nadzornog odbora HRT-a, a četvrti je ostao u talonu jer se nije moglo ustanoviti kako se zove ni kada je usred rata iz Banjaluke došao u Rijeku. Je li se zato Pupovec počeo mrštiti što nema nekoga njegovog, a Vlada mora biti stabilna. Zagonetno. Usput je još jednom dotaknut onaj Nadzorni odbor što ga je predvodila domoljubna hrvatska glumica u vrijeme potpunoga institucionalnoga kaosa i bezvlađa, te je taj odbor morao djelovati kako je znao i umio da ne dođe do rasapa, što mu se zamjerilo.

Baš tako. Nije se uklopio u opću sporost i bezglavost. No, što je tu je, s napomenom da za sada nije razvidno koliko plavi imaju glasova u novom Nadzornom odboru. Iskustvo s Programskim vijećem kaže da se uvijek nekako posloži u korist crvenih ili barem ružičastih, kao što je u slučaju Ace zorno demonstrirano. No treba priznati da se Aca ipak promijenio, to jest stavio ružne naočale i pustio ružnu bradu, kako ga gledatelji ne bi prepoznali, pa ni Dragan Čović.

Ono što ostaje od spomenutih bivših nadzornika jest adventski vijenac na stolu središnjega i ostalih dnevnika HTV-a, kao i činjenica da su ti nadzornici bili smijenili televizijskoga zapovjednika konjice u Bartolomejskoj noći iz nastupnoga doba slučajnog lijevog vladara Zokija I., što im je desnica zamjerila ili se barem tako činilo zblenutoj javnosti koja ništa nije razumjela, a ionako više ne zna tko je tko, tko je u desnom, a tko u lijevom centru, postoji li još nešto desno i nešto lijevo ili samo interesne dijagonale koje presijecaju svaku kreativnost i dobronamjernost.

Glede Hrvatskoga sabora, općenito: zastupnici su morali opravdavati izostanak ispričnicama. No izostala je njihova isprika hrvatskom narodu koji je morao gledati i slušati tirade ovoga u povijesti samostalne hrvatske države bez sumnje najlošijeg sastava, uz iznimke koje potvrđuju rečeno. Jedan od zadnjih zakona koji se ove godine našao na saborskim klupama jest Zakon o genetski modificiranim organizmima. U prvi mah sam pomislio da se zakon odnosi na mnoge saborske zastupnike.

Lijepa naša Europa

Dok se mi tu natežemo s imponderabilijama, dok gledamo kako se sitnim diverzijama odgađa Pelješki most i propada državna imovina koju doduše marljivi Goran Marić pokušava prebrojati i nešto spasiti pa prodati nakon što su njome godinama „upravljali„ mutni tipovi, dok na naše vodno blago pružaju žedne šape inozemni vukovi, dok nam za vratom sjedi Slovenija uspkros oskrnavljenom arbitražnom sudu i njegovoj isto takvoj presudi, dok Bakir lukavo lovi neke muslimane koji su ubijali Hrvate kako bi se potom mogao s tom legitimacijom svom snagom baciti na Hrvate i napuniti zatvore, dotle se u Europskoj uniji pomalo, ali uporno gura stara i potrošena ideja o Sjedinjenim europskim državama, zamisao priglupa i neprovediva, nepovijesna i opasna po sve države s manje od pedeset milijuna stanovnika. U toj bi naddržavi Hrvatska bila nešto poput Aljaske u SAD, ma što Aljaske. Istodobno se javlja jedna ne toliko priglupa ali teško izvodljiva zamisao o europskoj armiji, u kojoj bi Hrvati kao uvijek u povijesti bili pomoćni odredi pod zapovjedništvom germanskih, romanskih itd. većih sila, kao što su već u sklopu NATO na istočnim europskim granicama pod njemačkim stožerom, s tim da i jezik kojim će se služiti u koordinaciji nikako ne može biti hrvatski. Izlaz može biti u BHS jeziku koji ne postoji pa je težak za naučiti, s tim da bi veliki radije izmislili BHSC jezik. Na njihovu žalost ono „C“ je ovih dana postalo međunarodno priznatim jezikom, znači crnogorski. Ako malo bolje promislite, sada je jasnije zašto se na njemačkim sveučilištima drže serbokroatišnog „jezika“ kao pijani plota.

Također, dok se Hrvatskoj izmišljaju ustaše i ustašoidi, u Europskoj uniji cvjetaju tzv. ultradesne stranke i polako preuzimaju vlast u mnogim zemljama (ili ako nisu na vlasti, imaju lijepu težinu u parlamentima). Nedavnih su dana te stranke imale veliki međunarodni skup, upravo u vrijeme kada je u Austriji oblikovana vlast s ultrašima. No to nije važno, oni su europski ultraši, važna je zla Hrvatska u kojoj takve stranke nema u Hrvatskom saboru ili je uopće nema, ali je za idiote baš i samo Hrvatska ustaška i valjda nacistička zmija u njedrima Europske unije, a u takvoj percepciji pomažu ne samo mediji i ne samo u Hrvatskoj, uz europarlamentarce poput automomnog Jakovčića. U Hrvatskoj mu ipak nije uspjelo progurati osudu nacizma- fašizma i ustašizma bez osude komunizma, pa je našao lajbeke u EU koji bi se u strahu od vlastitih ultraša mogli orijentirati samo na bliske im totalitarizme, pristati na izostavljanje komunizma. Što im je lako, jer zapadne ne znaju za ljepote komunizma, ali im je u duši isto tako malo nezgodno osuditi samo nacizam, budući da su u svoje vrijeme s njim srdačno kolaborirale, od Norveške do Francuske.

Knjiga do knjige

Prošloga su tjedna predstavljene mnoge knjige, od protuhrvatskih svinjarija Dejana Jovića do značajne knjige Višnje Seks MiskulinStarešine koja objašnjava (i) dejane, naslovljene „Hrvati pod KOS-ovim krilom“. Predstavio ju je engleski povjesničar hrvatskoga osjećaja Robin Harris, isti onaj koji se obrecnuo na Haaški sud u vrijeme zatočenja Gotovine i Markača, a i sada nakon presuda Hrvatima iz Herceg-Bosne tvrdi da tako nešto u britanskom pravosuđu ne bi bilo moguće.

No, knjiga o kojoj želim govoriti predstavljena je u dvorani Vijenac Zagrebačke nadbiskupije, autor se zove Ivica Miškulin, nakladnik „Alfa“, a „predmet“ knjige je Vladimir Šeks, alfa i omega hrvatske politike u zadnjim desetljećima, politički kapitalac (kako ga je oslovio autor). Kada sam teškom mukom izvukao gotovinu i kupio knjigu pa ju jedva dovukao do Šeksa da mi ju potpiše, rekao sam vrlo sažeto: „Težak čovjek, teška knjiga“. Mladi povjesničar Miškulin, neopterećen hagiografijama, napisao je doista kapitalno djelo na osam stotina i pedeset stranica, ne samo o rečenom kapitalcu nego se djelo pretvorilo u političku povijest Hrvatske zadnjih pola stoljeća. Oboružan stotinama i stotinama dokumenata, novinskih napisa i knjiga među kojima su mu najkorisnije bile upravo one koje u zadnjih nekoliko godina Šeks proizvodi u neslućenim količinama objavljujući prijepise (transkripte) o sudarima pa i udarima devedesetih godina, Miškulin me je doista iznenadio pitkim i potkovanim pripovijedanjem, nimalo zamornim barem za one kojima je povijest bliska disciplina ili su u toj povijesti i sami sudjelovali na razne načine.

Mislili vi (mi) o Šeksu što hoćemo, ipak će on uz Franju Tuđmana ostati u kolektivnoj svijesti kao najvažnija politička ličnost u stvaranju, voljama i nevoljama hrvatske države. Na svršetku knjige daje Miškulin svoje viđenje Šeksa: „Inteligentan i moralan pojedinac s bljeskovima grižnje savjesti, nesumnjivi patriot s primjesama nekritičnosti… opasan protivnik, uporan i ponekad tvrdoglav, vješt taktičar i proračunato domišljat, racionalni politički kalkulant i emotivac s unutarnjim dvojbama, ambiciozan i marljiv, Šeks je snažno obilježio suvremenu povijest Hrvatske. Osječki dečko s periferije visoko se vinuo.“ Tako nekako, a sva rečena svojstva i nerečene mane provlače se kroz tu nevjerojatnu množinu stranica političkoga životopisa koji se začinje očito ne pretjeranom naklonošću prema jugoslavenskom režimu ali barem u tolikoj mjeri da mu omogući napredovanje s partijskom knjižicom, do sraza s realnošću kada tuži ni manje ni više nego Službu državne sigurnosti za krimen otvaranja pisama građana, preko dugih godina pod prismotrom iste službe, odnosno Udbe, i beskonačnih informativnih razgovora u kojima se mora dovijati i izvijati, do otvorenog disidentskoga razdoblja, robije u Staroj Gradiški, te napokon do osnivanja HDZ-a i pojave hrvatske države kojoj daje ustavnu podlogu. U kolopletu događaja, osoba,sukoba, predratnih, poluratnih i ratnih zbivanja, Šeks od tzv. jastreba i ekstremista optuženog da ruši Tuđmana, postaje poslije gromobranom na krovu kuće istoga Tuđmana i njegove politike – nakon što je postalo razvidnim da u stvari ekstremno lijeva struja namjerava eliminirati predsjednika tzv. parlamentarnim pučem odnosno državnim udarom 1994.

Razjašnjen je u knjizi i navodni mini-državni udar početkom ljeta 1991. kada je Šeks umalo zaglavio. Ni o kakvom Seks Tudjmanse udaru pa ni u mini obliku nije radilo, nego o instinktima nas koji smo zahtijevali odlučan otpor neprijatelju, kako god se zvao i kakvu god odoru nosio. Ne samo instinktima nego i iskustvima na terenu, to jest u istočnoj Slavoniji koja je bila očajna i gnjevna na „Zagreb“. Budući da je ovo osobna kolumna, citiram autora Miškulina u dijelu gdje me spominje: „Ako bismo tražili osobu iz vrha hrvatske politike čija bi stajališta o problematici rata odgovarala Šeksovim, onda bi to bio ministar informiranja Hitrec. Osnovne točke razlikovanja između njih i Tuđmana bile su u tome da umjesto pasivnog promatranja neprijateljskoga djelovanja JNA treba primijeniti taktiku „odlučne obrane“ ili „pokazivanje zubi“, a umjesto inzistiranja na tome da su sukobi u Hrvatskoj neka vrsta ograničenog rata, koje se i moglo razumjeti zbog uzdanja u utjecaj međunarodne zajednice, barem učiniti sve, pa makar to bilo i na granici sukoba s JNA, da se oformi učinkovita obrana, ujedno sposobna za, makar i u smanjenom obimu, učinkovite napadačke akcije. Hitrec će tako u sjećanjima zapisati: „Jesam li bio za rat? Teško je to ustvrditi tako općenito, naravno da nisam bio za rat, da sam bio protiv rata, ali sam bio za to da se pruži otpor odmah i svim sredstvima tamo gdje budemo napadnuti i to bez obzira od koga (pobunjenika ili JNA) dolazi napad.“ Navedene rečenice, opaža Miškulin, mogao je napisati i Šeks.

Bio je to trenutak, ljetni trenutak, trenutak povijesti koji je poradi istine trebalo zabilježiti, i jest zabilježen, no nikakve izravne konfrontacije stajališta nije bilo budući da se potom sve brzo odvijalo i JNA se pobrinula da stvari postanu potpuno crno-bijele, pa je i Tuđman odustao od „poštede“ JNA s kojom je do zadnjega časa pokušavao izbjeći otvoren sukob. Ja sam ipak platio gubitkom radnoga mjesta, takoreći, pa me nije bilo u tzv. visokoj politici sve do 1994. kada sam se vratio posve sam, u stilu Ronalda.

Malo sam predaleko otišao, „predmet“ je ipak Šeks s kojim sam se (s njegovom eksplozivnom retorikom) susreo prvi put na inicijativi stranke 28. veljače 1989. i bio sam toliko frapiran da sam rekao Tuđmanu: s ovim ne ću popiti ni kavu. No, popili smo potom puno kava i ne samo kava. U devedesetima, a i poslije nalazili smo se tu i tamo u političkom i svakodnevnom životu, posebno u dramatičnim trenutcima poslije Tuđmanove smrti kada smo spašavali stranku od brodoloma. Kada je stranka spašena i štoviše opet došla na vlast, ja sam eliminiran kao i obično, a Šeks ostao sa sloganom „Važno je ostati na palubi“. Sve ostalo poznato je i mlađim čitateljima, a dio toga poznatog spada u grižnju savjesti koju spominje Ivica Miškulin.

Ono što ne spada u grižnju a želi se progurati u medijima posebno zadnjih mjeseci, jest navodna suradnja Šeksa s Udbom. Ako se pozorno pročitaju ti „transkripti“, jasno je da se Šeks morao, htio ne htio, odazivati na informativne razgovore i pričati uglavnom ono što je Udbi već bilo poznato, a ponešto je vjerojatno izmišljao, kao slučaj s Titovim Velesom koji svjedoči o Šeksovu smislu za humor. No u svemu tome je i opet vidljiva zlokobna inverzija: nitko od zloćudnih mudraca u medijima ne spominje razbojnike iz Udbe, premda im se imena mogu naći i u knjizi koju na svoj način promoviram, nego, eto, samo „suradnike“ koji to i nisu bili, ali neka se nađe, neka se napakosti koliko može pa uporabi u dnevne svrhe 2017. godine. A „Sova“, pitat ćete, je li Šeks bio Sova i kada je postao Sovom. Pa postao je Sovom u samostalnoj Hrvatskoj kada su razni Perkovići i Mustači opet bili u sedlu, a Šeksa dali nadzirati i dali mu taj kodni nadimak. Eto, to je mala zgodna priča o novijoj hrvatskoj povijesti, vrlo poučna jer su nižerangirani udbaši iz „lokalne samouprave“ i nadalje nazočni, aktivni i duboko upleteni u sve aktualne hrvatske jade. No, vrijeme radi, a mi ćemo kao i uvijek na kraju pobijediti i umjesto štafete i nadalje nositi betlehemsko svjetlo. S tim ufanjem želim vam, poštovane čitateljice i čitatelji, sretan Božić i sve najbolje vama i vašim obiteljima, Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

Objavljeno

na

Objavio

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

Sud je stoga i završio s radom a da nitko od arhitekata zločina, i korijena svih zala ovdje, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije presuđen. Taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Politički sud s političkim tužbama i presudama.

Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ako me netko želi ‘teretiti’ za dvostruke kriterije ili ‘promjenu mišljenja’, napisao sam također da je, kao i prva, tako i oslobađajuća presuda Gotovini djelo političkih igara, a tekst imate na internetu pod ciničnom naslovom ‘Danke USA’.

Rasistički iz dva razloga

Gotovina, kao i Markač, da nije bilo, opet, politike, tamo nisu trebali ni završiti, ali je Sanader štitio ‘kolegu’ Jarnjaka. Da su naši političari politički lobirali kao za Gotovinu ‘tamo gdje treba’ (u sudu ne), i presuda BiH šestorci bi bila drugačija.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju je rasistički iz dva razloga. Prvi što su Sud (Tribunal) ustrojili i njegovim djelovanjem upravljali oni koji su sami trebali biti suđeni za teške ratne zločine, poglavito Velika Britanija i SAD, koji su samo u zadnjih dvadesetak godina u raznim osvajačkim ili ‘preventivnim’ ratovima počinili toliko zločina, masakara nad civilnim stanovništvom, da su srpska agresija i potonji ratovi dječji vrtić za ono što se događalo samo od Afganistana, preko Iraka do tzv. arapskog proljeća.

Očito da su zločine po njima sposobni činiti samo Balkanci, ili oni u Ruandi, dok ovi ‘izvoze demokraciju’, ‘ljudska prava’, a to što usput pobiju milijune civila, žena i djece nazvali su ‘kolateralnom štetom’. Čisti rasistički pristup (međunarodnom) pravu i pravdi. Oni su, uostalom, i blagoslovili Miloševića i dali mu mig da krene ‘disciplinirati’ ‘separatiste’, najprije Slovence, a onda i Hrvate, pri čemu za Vukovar nitko nije presuđen, a Ratko Mladićnije odgovarao za Škabrnju.

Danas pak Hrvatima kao primjer pomirbe daju Francuze i Nijemce, propuštajući reći da se znalo tko je tu zločinac, agresor (Njemačka), a tko žrtva, okupiran (Francuska). Naprotiv, ovdje su ravnotežom krivnje Srbija i Hrvatska stavljene na istu razinu, a u BiH presudom šestorci de facto jedini agresor bila je Hrvatska, dok se u presudi Mladiću takva umiješanost Beograda, i slijepcu jasna, negira. Bagra.

Na drugi razlog koji pokazuje rasističku narav ovog suda ukazala je Iustitia et pax u Lisabonu 2005. napisavši: ‘Sud je osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. No, i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima.’

Naime, samo najdrastičniji primjer među mnogima, u zoni odgovornosti nizozemskih i engleskih vojnika i časnika (general Michael Rose) počinjen je genocid u Srebrenici, no pred sudom u Haagu nitko od njih niti je optužen niti presuđen, a trebali su stajati uz bok pred sudom zajedno sa satrapima, Karadžićem i Mladićem. No, budući da je Haaški sud (bio) rasistički, to se nije dogodilo, nije suđeno ni Nizozemcima ni Englezima koji su genocid mirno odgledali, čitaj sudjelovali.

Ne priznajem presudu

Stoga ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka Republici Hrvatskoj, jer je, za razliku od Nizozemaca i Britanaca, Republika Hrvatska spriječila Olujom novi genocid u Bihaću, po razmjerima vjerojatno puno stravičniji od Srebrenice. S druge strane, međunarodna zajednica nakon sudjelovanja u zločinu u Srebrenici podijelila je BiH legaliziravši genocid u Srebrenici nazvan Republika Srpska koji su omogućili nizozemski i britanski vojnici i časnici.

BiH nije dijelio Tuđman, već međunarodna zajednica legalizacijom genocida, ista ona koja je poticala Miloševića na agresiju. I nije mu presudila, ali Tuđmanu jest. Fuj!

Presuda šestorci pak daljnji je nastavak dijeljenja BiH od strane međunarodne zajednice, jer je put istrebljenju Hrvata od islamista Izetbegovića sada dobio snažan vjetar u leđa, Izetbegovića čiji je otac, koji je u Bosnu doveo bin Ladenove mudžahedine, danas ISIL – ovce, još osamdesetih u Islamskoj deklaraciji ‘proročki’ napisao: ‘Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.’

Tko dakle poštuje ovaj sud i njegove presude, i sam je onda rasist, islamist i zagovornik genocida kao puta stvaranja država i entiteta.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

 

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari