Pratite nas

Kolumne

Što je terorizam aferama prema ‘terorizmu’ agrumima?

Objavljeno

na

Zašto bi uopće neki okrivljenik platio krivotvorenje nečije elektroničke komunikacije kad je jasno da od toga na sudu ne će imati nikakve koristi? Štoviše, moglo bi ga i dodatno teretiti. No, priča poprima sasvim drugi dojam i tijek ako je zainteresirani platio uvjeren da se radi o autentičnoj komunikaciji.

Upravo na taj zaključak navodi činjenica koju je u prošlotjednoj emisiji Otvoreno iznio Berislav Jelinić iz Nacionala, zvučnika “Afere SMS”, a potvrdio ju odvjetnik Zdravka Mamića Veljko Miljević. Naime, osumnjičeni krivotvoritelj Franjo Varga mjesec je dana prije izricanja presude poslao njezin nacrt optuženom Mamiću prema kojem ovaj nije kriv. Za razliku od krivotvorenja SMS komunikacije i njezinog prikaza u javnosti razumljivom obliku, što doista ne zahtijeva stručna informatička znanja, za izradu uvjerljive krivotvorine nacrta sudske presude nužna su ekspertna znanja, ponajprije vezana uz sadržaj a ne tehnologiju. Pri tom treba imati na umu i kako se Mamić o uvjerljivosti dostavljenog mu nacrta presude imao vremena konzultirati s vrhunskim odvjetnicima. Dakle, nije ga se moglo prevariti amaterskom krivotvorinom.

Iz navedenog proizlazi vrlo izglednim da je Varga najprije poslao uvjerljivi nacrt presude po Mamića povoljnog ishoda kako bi kupio njegovo povjerenje, da bi mu tik pred izricanje presude poslao SMS komunikaciju prema kojoj državni odvjetnik Dinko Cvitan ucjenjuje sudca zaduženog za predmet da presudi suprotno. Nakon toga, uznemiren naglim obratom i očito uvjeren u autentičnost dostavljenih mu dokumenata, Mamić javno izlaže SMS komunikaciju novinarima. No, ako Zdravko Mamić nije imao interesa naložiti i platiti krivotvorenje elektroničke komunikacije, tko jest i zašto je to učinio?

Varga to nije mogao učiniti samoinicijativno jer uvjerljiv nacrt presude sâm očito nije sposoban izraditi. Bit će da mu je ipak netko u tome pomogao iskoristivši ga zapravo kao posrednika, pri čemu je glas stručnjaka koji ga bije imao poslužiti samo kako bi se žrtvu uvjerilo da je sposoban hakiranjem pribaviti autentični dokument. Indicije o stvarnom izvoru krivotvorina mogu se iščitati iz profila Franje Varge, barem onako kako je prikazan u medijima. Osim što je riječ o čovjeku s ekspertnim znanjima traženim u danas popularnom kibernetičkom ratovanju, uz to i prilično dinamičnog osobnog života (mlad čovjek, otac troje djece s tri žene), upada u oči kako se protiv njega već vodi sudski postupak zbog krivotvorenja liječničkih doznaka. Prilično interesantan profil kad je posrijedi novačenje za suradnika obavještajne zajednice i paraobavještajnog podzemlja. A tamo su zbog svoje višestruke iskoristivosti posebno na cijeni tzv. “preletači”, oni koji su – bilo ucijenjeni, bilo povrijeđeni jer ih se dovoljno ne cijeni – promijenili tabor. Kasniji tijek događaja potvrđuje razumnu sumnju na ovaj element u priči budući je izašlo na vidjelo kako je Varga bio aktivan u HDZ-ovoj izbornoj kampanji 2015. godine, a i da je poznavao Milijana Brkića i Tomislava Karamarka. U mozaik se uklapa i informacija kako je u zatvoru započeo štrajk glađu čemu ljudi pribjegavaju ako su nečim jako ogorčeni. Recimo, kad ih netko iskoristi pa prevari. Jer ako su već Vargu privoljeli na suradnju, sigurno mu nisu rekli kako će njegovo lice krasiti novinske naslovnice.

Zanimljiva je ta silna zabrinutost medija zbog curenja podataka iz sustava, bez obzira što je u konkretnom slučaju spriječeno djelo prikrivanja tragova, a čemu je navodna dojava trebala poslužiti. Zanimljiva je nadasve zato jer se na tu pojavu nije digla kuka i motika čak ni kad se medijima izrazito neomiljeni Zdravko Mamić, taj državni neprijatelj br. 1, njima u lice pohvalio kako je iz sustava dobivao informacije o tome što mu se sprema. Kako i bi kad je puštanje u eter informacija iz istraga u tijeku, što predstavlja kršenje zakona tko god to i s kojim god namjerama činio, bilo modus operandi djelovanja DORH-a za šefovanja Mladena Bajića, a i Dinka Cvitana u vrijeme dok je služio Milanoviću i Ostojiću, a sve pod motom “da bi se pripremila javnost”. Tako se pravdalo hajku čija je svrha bila pritisak na sud medijskim bubnjanjem unaprijed izrečene osude i tako “pripremljenom” javnosti da to za nju bude jedini zadovoljavajući ishod. U čemu je tu razlika u odnosu na izvorni boljševizam?

Sad se, nakon podosta vremena, ponavlja takav način rada ali s drukčijim ciljem – u središtu nisu ni predmet ni osuda, nego destabilizacija stožerne vladajuće stranke i većine. Fokus medija je na jednokratnom curenju informacija iz sustava koje je dosad očito bilo ustaljena praksa pa to nitko nije posebno problematizirao. Time se zapravo cinično zamagljuje kapanje informacija iz sustava u medije dnevnom dinamikom. Kako to da tu nema štete za istragu?

Možda zato jer istraga uopće nije bitna nego nešto posve drugo, recimo ciljanje odabrane mete kako bi se izazvao politički potres. Podsjetimo, prvo se spominjala istraga protiv informatičara kojeg je Mamić unajmio da falsificira SMS-ove protiv Cvitana. Potom se plasiralo kako je netko dojavio informatičaru da uništi dokaze i kako istraga vodi do najviše politike. Konačno se poentiralo da je dojavljivač kum Milijana Brkića čime se aludira na njega kao izvor, a o SMS-ovima više nema ni riječi. Od “Afere SMS” do “Afere Kum” u samo tri dana!

Trzavice unutar vladajuće stranke vezane uz najavljeni prosvjed potaknut nezadovoljstvom zbog neučinkovitog procesuiranja ratnih zločina, a možda i ne samo time, uočili su oni kojima razdor odgovara pa su ga “Aferom Kum” samo još produbili kako bi izazvali izbore. Njima smeta trenutna HDZ-ova državna politika koju bez ikakvog utjecaja na njezino kreiranje saborskim glasom podupiru i neki odmetnici od SDP-a od čega moralni čistunci padaju u nesvijest. Naravno da je tim krugovima, kao i šaptačima konjima s “desnice” – onog joj dijela koji se od ljevice razlikuje u pogledu na prošlost, a što se tiče sadašnjosti i budućnosti jašu na istom valu – u interesu da dođe do izbora i izgledne HDZ-SDP koalicije kojom bi se državne politike posve razvodnile. Usput im dobro dođe prikazati istaknute branitelje (Brkić i Curić su bili pripadnici elitne ratne policijske postrojbe Alfi) smutljivcima, kriminalcima, falsifikatorima i tako neutralizirati u javnom prostoru temu o neučinkovitosti državnih institucija po pitanju rješavanja ratnih zločina.

Međutim, Andrej Plenković nije nasjeo na obračun s desnim krilom stranke kojem ga tako upadljivo nutkaju najutjecajniji mediji, a u funkciji čega je bio i ničim izazvan rast HDZ-a u anketama kontroliranim iz istih krugova. Stoga je upravo njemu kao malo kome u interesu da se cijeli ovaj slučaj razriješi do kraja. Ne samo tko je dojavio Blažu Curiću, nego i tko je dozirano u koracima kljukao medije što, vjerojatno ne slučajno, neodoljivo podsjeća na puštanje elektronske pošte vezane uz “Lex Agrokor”. I ne samo kako bi Plenković odagnao sumnje da osobno stoji iza toga, nego i radi stabilnosti u stranci, time i vlasti, k tome i radi vraćanja vjerodostojnosti pravosudnom sustavu. U suprotnom, sljedeći udar iz istog izvora je tek pitanje vremena.

Na udaru medija ovih se dana našao i hrvatski strateški cilj prvog reda – ulazak u Schengen. Kao ozebli sunce dočekali su na volej srcedrapateljnu priču jednog Sirijca koji je tvrdio da ga je hrvatska policija bešćutno odvojila od petogodišnje kćeri. Štoviše, naslovnice su vrištale dokazima kako Sirijac govori istinu dok hrvatske institucije nešto mute i prikrivaju. Sustav se na namještaljku navukao kao Zdravko Mamić na nacrt presude, a potom i na SMS-ove. Naime, svrha kasnijeg medijskog demantija (još su se pohvalili da su upravo oni razotkrili Sirijčeve laži) je bila pokazati da je hrvatski sustav obrane europske granice lako namagarčiti i tako ga prokazati nepouzdanim. Poznat je i Sirijčev krijumčar koji mu je iskoristivši društveni ugled koji uživa omogućio razgovor s hrvatskom policijom nakon čega je ovaj zatražio azil (a nije prisilno vraćen u BiH kako bi inače), što je dokumentirano i u dnevnicima nacionalnih televizija. Sirijac se dan-dva okrijepio u hotelu pa potom, udaljen dvadesetak kilometara od šengenskog prostora, nastavio put dalje. Lakše je tako nego ići teško prohodnim šumskim područjem na kojeg je usredotočena policija. U trenutcima kad i do jučer najgorljiviji pristaše nekontrolirane invazije na Europu rade verbalni zaokret, mediji i nevladine udruge u Hrvatskoj, kako Soroseve, tako i one pod okriljem Katoličke crkve, nepokolebljivo stoje na braniku obrane prava migranata na pronalaženje rupa u zakonu kako bi živjeli gdje žele, ne obazirući se pritom na želje onih koji tamo već žive.

No, nemojmo se iznenaditi ne pokažu li se državne institucije odveć učinkovitima u rješavanju ovih očitih slučajeva opstrukcije vlasti i nacionalnog interesa. One se, naime, u pravilu radije bave onim intrigantnijim, izazovnijim predmetima nego takvim tričarijama. Rekli bismo – imaju preča, da ne kažemo prečanska ili možda bolje – vlaška posla. Jedan takav je istraga čudovišno gnjusnog pogroma ostatcima nepojedene hrane uoči Dana policije na zagrebačkom placu, a dobro znamo da ni onaj splitski atak ostatcima probavljene hrane još uvijek nije razriješen. Jer što je terorizam aferama prema “terorizmu” agrumima? Bit tu, doduše, nije u razlikama nego u sličnostima. Naime, u oba slučaja se iz buhe radi slona, a za samog se slona, unatoč razvalinama koje za sobom ostavlja, uvjerava kako ne postoji. U rasvjetljavanju tog fenomena kultura je ipak korak ispred institucija sustava. Jer iza svega toga krije se isti drek, kako je dojmljivo poručio neznani autor nepravedno podcijenjenim umjetničkim performansom – kantentatom na AT-a,… AT-a Strašnomlata!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Josipović branio oca, a na koncu optužio sam sebe

Objavljeno

na

Objavio

josipovic-fratri siroki brijeg

Ove godine na polju kod Bleiburga još su samo mitraljeska gnijezda nedostajala pa da ugođaj prisjećanja na najveći poslijeratni europski masovni zločin bude potpun. Čak 450 policajaca sa psima, plus megafoni i helikopteri kao dobrodošao podsjetnik da ipak nije 1945. nego 2019. O prosvjedu na kojem se mahalo zastavama s petokrakama da ni ne govorimo.

Koje li samo sladostrasti iz usta onih koji ponavljaju kako je demokratska Austrija očitala bukvicu onima koji u Bleiburgu navodno slave ustašku državu! Naravno, priče su to za malu djecu. Jer, Austrija je ta koja je još od 1950-tih pokazivala što znači demokracija, omogućujući da se na Bleiburgu obnavlja sjećanje na zločin o kojem se u Jugi, prvo pod prijetnjom smrću, a kasnije robijom, nije smjelo ni privatno zucnuti, a kamoli pisati u medijima.

Saborsko pokroviteljstvo odavna je svelo takve pojave na ridikule, dok je sama svečanost uvijek bila dostojanstvena i bez incidenata. Lani su tako policajci priveli tek sedmoricu, provokatora ili nekom korisnih budala, dakle svega pola promila od ukupno okupljenih, što je samo po sebi dokaz da je ovogodišnji masovni policijski cirkus bio posve izlišan, te da mu je cilj ipak nešto posve drugo. Posve je jasno gdje je epicentar te koordinirane akcije.

Da na vlast u Beču nije došla krhka desna Kurzova koalicija, sa stalnom potrebom da se odriče vlastitog navodnog ekstremizma, od akcije domaćih aktivista potpomognutih braćom iz Beograda i Zagreba – posve sigurno ništa ne bi bilo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Kurzova vlada jednostavno je prelaka žrtva, jednako kao i katolička crkva u Koruškoj, s ispražnjenim biskupskim mjestom, tako da je najjeftinije dokazivati se preko hrvatskih leđa u Bleiburgu. Uostalom, isti dan vlada se strmoglavila nakon epizode Skrivene kamere u kojoj FPÖ-ovac Strache, Dodikov prijatelj, nudi usluge Rusima, a za Hrvate kaže da su sranje.

No, nije odnos Kurtzove Austrije prema Bleiburgu ono što nas treba zabrinjavati, ono što ledi krv u žilama jest kako smo se mi u Hrvatskoj vratili desetljećima unazad, kako se čak i iz usta političara koji su zauzimali najviše funkcije, nalazi opravdanje za poslijeratne komunističke zločine.

Nevjerojatno je koliko je onih koji vjeruju da je anihilacija poraženog neprijatelja potpuno logična i samorazumljiva. Ono što je za budućnost kulture hrvatskog sjećanja uz svijest o neizbrisivim zločinima NDH neporecivo bitno jest osuda komunističkog režima koji je nakon rata u samo nekoliko tjedana bez ikakvog suda likvidirao približno svakog drugog vojnika marionetske države. A gdje su još višegodišnji masovni zločini nad civilima! Razmjeri tog mirnodopskog zločina prema pripadnicima vlastitog naroda apsolutno su nezabilježeni bilo gdje u poslijeratnoj demokratskoj Europi.

Zato je nevjerojatno s kojom lakoćom bivši predsjednik Ivo Josipović kolumniste Večernjeg lista naziva “bijesnim čoporom” i “ustašofilima”, samo zato što su se obrušili na njegovu skandaloznu izjavu da su samostan i fratri u Širokom brijegu bili legitiman vojni cilj. Mentalni je to sklop koji očito ne može ni zamisliti da bi netko mogao govoriti o komunističkim zločinima, a da pri tome nije “ustašofil”.

Ponavljajući nebuloze o samostanskim fratrima mitraljescima, Josipović je najviše rekao o sebi samom – branio je oca od lažnih optužbi, a optužio sebe samog kao nekog tko bi takav zločin u takvim okolnostima ponovio. Bilo bi zanimljivo čuti kako to da su ti mitraljesci redom pogibali od metka u potiljak? Jesu li 80-godišnji fratri, koje su iznosili iz kreveta kako bi ih odstrijelili, bili mitraljesci ili samo mitraljeski pomoćnici?

Nevjerojatna je lakoća s kojom su u Hrvatskoj ljudima prišivaju ustaške etikete. Eto, ambiciozna Dalija Orešković reče da “Hod za život podržava najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji žele RH kao ustašku tvorevinu”. Nažalost, sličan trend širi se po cijeloj Europi, ako nisi prepoznat kao “lijevi” onda si filofašist, nacionalizam se pak gotovo izjednačava s fašizmom, a što je osobito smiješno, u istu ladicu sve češće se stavlja populizam.

“Nacionalizam pokušava uništiti Europu”, podviknula je i Angela Merkel u Ciboni pred oduševljenim hadezeovcima, nesvjesna glazbene podloge, Thompsonove “Lijepa li si”, koju aktivisti uporno pokušavaju proskribirati kao nacionalističku. Naravno, ne govorimo svi o istom pojmu kad spominjemo nacionalizam. No, ono što treba biti jasno, nacionalisti u XXI. stoljeću nisu nužno protiv EU, oni su za očuvanje nacija, a protiv melting pota po američkom uzoru.

Europski problem nije nacionalizam niti populizam nego promoviranje ideje Sjedinjenih Europskih Država uz nedemokratsko gušenje ideje EU suverenih nacija. Nein, liebe Angela, nacionalizam i populizam samo su simptom – a vi ste uzrok! Ili barem jedan od njih.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

fra Miljenko Stojić: Činjenicama do istine

 

 

 

VIDEO – Propovijed koja je uznemirila zle duhove u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati