Pratite nas

Kolumne

Što je terorizam aferama prema ‘terorizmu’ agrumima?

Objavljeno

na

Zašto bi uopće neki okrivljenik platio krivotvorenje nečije elektroničke komunikacije kad je jasno da od toga na sudu ne će imati nikakve koristi? Štoviše, moglo bi ga i dodatno teretiti. No, priča poprima sasvim drugi dojam i tijek ako je zainteresirani platio uvjeren da se radi o autentičnoj komunikaciji.

Upravo na taj zaključak navodi činjenica koju je u prošlotjednoj emisiji Otvoreno iznio Berislav Jelinić iz Nacionala, zvučnika “Afere SMS”, a potvrdio ju odvjetnik Zdravka Mamića Veljko Miljević. Naime, osumnjičeni krivotvoritelj Franjo Varga mjesec je dana prije izricanja presude poslao njezin nacrt optuženom Mamiću prema kojem ovaj nije kriv. Za razliku od krivotvorenja SMS komunikacije i njezinog prikaza u javnosti razumljivom obliku, što doista ne zahtijeva stručna informatička znanja, za izradu uvjerljive krivotvorine nacrta sudske presude nužna su ekspertna znanja, ponajprije vezana uz sadržaj a ne tehnologiju. Pri tom treba imati na umu i kako se Mamić o uvjerljivosti dostavljenog mu nacrta presude imao vremena konzultirati s vrhunskim odvjetnicima. Dakle, nije ga se moglo prevariti amaterskom krivotvorinom.

Iz navedenog proizlazi vrlo izglednim da je Varga najprije poslao uvjerljivi nacrt presude po Mamića povoljnog ishoda kako bi kupio njegovo povjerenje, da bi mu tik pred izricanje presude poslao SMS komunikaciju prema kojoj državni odvjetnik Dinko Cvitan ucjenjuje sudca zaduženog za predmet da presudi suprotno. Nakon toga, uznemiren naglim obratom i očito uvjeren u autentičnost dostavljenih mu dokumenata, Mamić javno izlaže SMS komunikaciju novinarima. No, ako Zdravko Mamić nije imao interesa naložiti i platiti krivotvorenje elektroničke komunikacije, tko jest i zašto je to učinio?

Varga to nije mogao učiniti samoinicijativno jer uvjerljiv nacrt presude sâm očito nije sposoban izraditi. Bit će da mu je ipak netko u tome pomogao iskoristivši ga zapravo kao posrednika, pri čemu je glas stručnjaka koji ga bije imao poslužiti samo kako bi se žrtvu uvjerilo da je sposoban hakiranjem pribaviti autentični dokument. Indicije o stvarnom izvoru krivotvorina mogu se iščitati iz profila Franje Varge, barem onako kako je prikazan u medijima. Osim što je riječ o čovjeku s ekspertnim znanjima traženim u danas popularnom kibernetičkom ratovanju, uz to i prilično dinamičnog osobnog života (mlad čovjek, otac troje djece s tri žene), upada u oči kako se protiv njega već vodi sudski postupak zbog krivotvorenja liječničkih doznaka. Prilično interesantan profil kad je posrijedi novačenje za suradnika obavještajne zajednice i paraobavještajnog podzemlja. A tamo su zbog svoje višestruke iskoristivosti posebno na cijeni tzv. “preletači”, oni koji su – bilo ucijenjeni, bilo povrijeđeni jer ih se dovoljno ne cijeni – promijenili tabor. Kasniji tijek događaja potvrđuje razumnu sumnju na ovaj element u priči budući je izašlo na vidjelo kako je Varga bio aktivan u HDZ-ovoj izbornoj kampanji 2015. godine, a i da je poznavao Milijana Brkića i Tomislava Karamarka. U mozaik se uklapa i informacija kako je u zatvoru započeo štrajk glađu čemu ljudi pribjegavaju ako su nečim jako ogorčeni. Recimo, kad ih netko iskoristi pa prevari. Jer ako su već Vargu privoljeli na suradnju, sigurno mu nisu rekli kako će njegovo lice krasiti novinske naslovnice.

Zanimljiva je ta silna zabrinutost medija zbog curenja podataka iz sustava, bez obzira što je u konkretnom slučaju spriječeno djelo prikrivanja tragova, a čemu je navodna dojava trebala poslužiti. Zanimljiva je nadasve zato jer se na tu pojavu nije digla kuka i motika čak ni kad se medijima izrazito neomiljeni Zdravko Mamić, taj državni neprijatelj br. 1, njima u lice pohvalio kako je iz sustava dobivao informacije o tome što mu se sprema. Kako i bi kad je puštanje u eter informacija iz istraga u tijeku, što predstavlja kršenje zakona tko god to i s kojim god namjerama činio, bilo modus operandi djelovanja DORH-a za šefovanja Mladena Bajića, a i Dinka Cvitana u vrijeme dok je služio Milanoviću i Ostojiću, a sve pod motom “da bi se pripremila javnost”. Tako se pravdalo hajku čija je svrha bila pritisak na sud medijskim bubnjanjem unaprijed izrečene osude i tako “pripremljenom” javnosti da to za nju bude jedini zadovoljavajući ishod. U čemu je tu razlika u odnosu na izvorni boljševizam?

Sad se, nakon podosta vremena, ponavlja takav način rada ali s drukčijim ciljem – u središtu nisu ni predmet ni osuda, nego destabilizacija stožerne vladajuće stranke i većine. Fokus medija je na jednokratnom curenju informacija iz sustava koje je dosad očito bilo ustaljena praksa pa to nitko nije posebno problematizirao. Time se zapravo cinično zamagljuje kapanje informacija iz sustava u medije dnevnom dinamikom. Kako to da tu nema štete za istragu?

Možda zato jer istraga uopće nije bitna nego nešto posve drugo, recimo ciljanje odabrane mete kako bi se izazvao politički potres. Podsjetimo, prvo se spominjala istraga protiv informatičara kojeg je Mamić unajmio da falsificira SMS-ove protiv Cvitana. Potom se plasiralo kako je netko dojavio informatičaru da uništi dokaze i kako istraga vodi do najviše politike. Konačno se poentiralo da je dojavljivač kum Milijana Brkića čime se aludira na njega kao izvor, a o SMS-ovima više nema ni riječi. Od “Afere SMS” do “Afere Kum” u samo tri dana!

Trzavice unutar vladajuće stranke vezane uz najavljeni prosvjed potaknut nezadovoljstvom zbog neučinkovitog procesuiranja ratnih zločina, a možda i ne samo time, uočili su oni kojima razdor odgovara pa su ga “Aferom Kum” samo još produbili kako bi izazvali izbore. Njima smeta trenutna HDZ-ova državna politika koju bez ikakvog utjecaja na njezino kreiranje saborskim glasom podupiru i neki odmetnici od SDP-a od čega moralni čistunci padaju u nesvijest. Naravno da je tim krugovima, kao i šaptačima konjima s “desnice” – onog joj dijela koji se od ljevice razlikuje u pogledu na prošlost, a što se tiče sadašnjosti i budućnosti jašu na istom valu – u interesu da dođe do izbora i izgledne HDZ-SDP koalicije kojom bi se državne politike posve razvodnile. Usput im dobro dođe prikazati istaknute branitelje (Brkić i Curić su bili pripadnici elitne ratne policijske postrojbe Alfi) smutljivcima, kriminalcima, falsifikatorima i tako neutralizirati u javnom prostoru temu o neučinkovitosti državnih institucija po pitanju rješavanja ratnih zločina.

Međutim, Andrej Plenković nije nasjeo na obračun s desnim krilom stranke kojem ga tako upadljivo nutkaju najutjecajniji mediji, a u funkciji čega je bio i ničim izazvan rast HDZ-a u anketama kontroliranim iz istih krugova. Stoga je upravo njemu kao malo kome u interesu da se cijeli ovaj slučaj razriješi do kraja. Ne samo tko je dojavio Blažu Curiću, nego i tko je dozirano u koracima kljukao medije što, vjerojatno ne slučajno, neodoljivo podsjeća na puštanje elektronske pošte vezane uz “Lex Agrokor”. I ne samo kako bi Plenković odagnao sumnje da osobno stoji iza toga, nego i radi stabilnosti u stranci, time i vlasti, k tome i radi vraćanja vjerodostojnosti pravosudnom sustavu. U suprotnom, sljedeći udar iz istog izvora je tek pitanje vremena.

Na udaru medija ovih se dana našao i hrvatski strateški cilj prvog reda – ulazak u Schengen. Kao ozebli sunce dočekali su na volej srcedrapateljnu priču jednog Sirijca koji je tvrdio da ga je hrvatska policija bešćutno odvojila od petogodišnje kćeri. Štoviše, naslovnice su vrištale dokazima kako Sirijac govori istinu dok hrvatske institucije nešto mute i prikrivaju. Sustav se na namještaljku navukao kao Zdravko Mamić na nacrt presude, a potom i na SMS-ove. Naime, svrha kasnijeg medijskog demantija (još su se pohvalili da su upravo oni razotkrili Sirijčeve laži) je bila pokazati da je hrvatski sustav obrane europske granice lako namagarčiti i tako ga prokazati nepouzdanim. Poznat je i Sirijčev krijumčar koji mu je iskoristivši društveni ugled koji uživa omogućio razgovor s hrvatskom policijom nakon čega je ovaj zatražio azil (a nije prisilno vraćen u BiH kako bi inače), što je dokumentirano i u dnevnicima nacionalnih televizija. Sirijac se dan-dva okrijepio u hotelu pa potom, udaljen dvadesetak kilometara od šengenskog prostora, nastavio put dalje. Lakše je tako nego ići teško prohodnim šumskim područjem na kojeg je usredotočena policija. U trenutcima kad i do jučer najgorljiviji pristaše nekontrolirane invazije na Europu rade verbalni zaokret, mediji i nevladine udruge u Hrvatskoj, kako Soroseve, tako i one pod okriljem Katoličke crkve, nepokolebljivo stoje na braniku obrane prava migranata na pronalaženje rupa u zakonu kako bi živjeli gdje žele, ne obazirući se pritom na želje onih koji tamo već žive.

No, nemojmo se iznenaditi ne pokažu li se državne institucije odveć učinkovitima u rješavanju ovih očitih slučajeva opstrukcije vlasti i nacionalnog interesa. One se, naime, u pravilu radije bave onim intrigantnijim, izazovnijim predmetima nego takvim tričarijama. Rekli bismo – imaju preča, da ne kažemo prečanska ili možda bolje – vlaška posla. Jedan takav je istraga čudovišno gnjusnog pogroma ostatcima nepojedene hrane uoči Dana policije na zagrebačkom placu, a dobro znamo da ni onaj splitski atak ostatcima probavljene hrane još uvijek nije razriješen. Jer što je terorizam aferama prema “terorizmu” agrumima? Bit tu, doduše, nije u razlikama nego u sličnostima. Naime, u oba slučaja se iz buhe radi slona, a za samog se slona, unatoč razvalinama koje za sobom ostavlja, uvjerava kako ne postoji. U rasvjetljavanju tog fenomena kultura je ipak korak ispred institucija sustava. Jer iza svega toga krije se isti drek, kako je dojmljivo poručio neznani autor nepravedno podcijenjenim umjetničkim performansom – kantentatom na AT-a,… AT-a Strašnomlata!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari