Pratite nas

Kolumne

Što je terorizam aferama prema ‘terorizmu’ agrumima?

Objavljeno

na

Zašto bi uopće neki okrivljenik platio krivotvorenje nečije elektroničke komunikacije kad je jasno da od toga na sudu ne će imati nikakve koristi? Štoviše, moglo bi ga i dodatno teretiti. No, priča poprima sasvim drugi dojam i tijek ako je zainteresirani platio uvjeren da se radi o autentičnoj komunikaciji.

Upravo na taj zaključak navodi činjenica koju je u prošlotjednoj emisiji Otvoreno iznio Berislav Jelinić iz Nacionala, zvučnika “Afere SMS”, a potvrdio ju odvjetnik Zdravka Mamića Veljko Miljević. Naime, osumnjičeni krivotvoritelj Franjo Varga mjesec je dana prije izricanja presude poslao njezin nacrt optuženom Mamiću prema kojem ovaj nije kriv. Za razliku od krivotvorenja SMS komunikacije i njezinog prikaza u javnosti razumljivom obliku, što doista ne zahtijeva stručna informatička znanja, za izradu uvjerljive krivotvorine nacrta sudske presude nužna su ekspertna znanja, ponajprije vezana uz sadržaj a ne tehnologiju. Pri tom treba imati na umu i kako se Mamić o uvjerljivosti dostavljenog mu nacrta presude imao vremena konzultirati s vrhunskim odvjetnicima. Dakle, nije ga se moglo prevariti amaterskom krivotvorinom.

Iz navedenog proizlazi vrlo izglednim da je Varga najprije poslao uvjerljivi nacrt presude po Mamića povoljnog ishoda kako bi kupio njegovo povjerenje, da bi mu tik pred izricanje presude poslao SMS komunikaciju prema kojoj državni odvjetnik Dinko Cvitan ucjenjuje sudca zaduženog za predmet da presudi suprotno. Nakon toga, uznemiren naglim obratom i očito uvjeren u autentičnost dostavljenih mu dokumenata, Mamić javno izlaže SMS komunikaciju novinarima. No, ako Zdravko Mamić nije imao interesa naložiti i platiti krivotvorenje elektroničke komunikacije, tko jest i zašto je to učinio?

Varga to nije mogao učiniti samoinicijativno jer uvjerljiv nacrt presude sâm očito nije sposoban izraditi. Bit će da mu je ipak netko u tome pomogao iskoristivši ga zapravo kao posrednika, pri čemu je glas stručnjaka koji ga bije imao poslužiti samo kako bi se žrtvu uvjerilo da je sposoban hakiranjem pribaviti autentični dokument. Indicije o stvarnom izvoru krivotvorina mogu se iščitati iz profila Franje Varge, barem onako kako je prikazan u medijima. Osim što je riječ o čovjeku s ekspertnim znanjima traženim u danas popularnom kibernetičkom ratovanju, uz to i prilično dinamičnog osobnog života (mlad čovjek, otac troje djece s tri žene), upada u oči kako se protiv njega već vodi sudski postupak zbog krivotvorenja liječničkih doznaka. Prilično interesantan profil kad je posrijedi novačenje za suradnika obavještajne zajednice i paraobavještajnog podzemlja. A tamo su zbog svoje višestruke iskoristivosti posebno na cijeni tzv. “preletači”, oni koji su – bilo ucijenjeni, bilo povrijeđeni jer ih se dovoljno ne cijeni – promijenili tabor. Kasniji tijek događaja potvrđuje razumnu sumnju na ovaj element u priči budući je izašlo na vidjelo kako je Varga bio aktivan u HDZ-ovoj izbornoj kampanji 2015. godine, a i da je poznavao Milijana Brkića i Tomislava Karamarka. U mozaik se uklapa i informacija kako je u zatvoru započeo štrajk glađu čemu ljudi pribjegavaju ako su nečim jako ogorčeni. Recimo, kad ih netko iskoristi pa prevari. Jer ako su već Vargu privoljeli na suradnju, sigurno mu nisu rekli kako će njegovo lice krasiti novinske naslovnice.

Zanimljiva je ta silna zabrinutost medija zbog curenja podataka iz sustava, bez obzira što je u konkretnom slučaju spriječeno djelo prikrivanja tragova, a čemu je navodna dojava trebala poslužiti. Zanimljiva je nadasve zato jer se na tu pojavu nije digla kuka i motika čak ni kad se medijima izrazito neomiljeni Zdravko Mamić, taj državni neprijatelj br. 1, njima u lice pohvalio kako je iz sustava dobivao informacije o tome što mu se sprema. Kako i bi kad je puštanje u eter informacija iz istraga u tijeku, što predstavlja kršenje zakona tko god to i s kojim god namjerama činio, bilo modus operandi djelovanja DORH-a za šefovanja Mladena Bajića, a i Dinka Cvitana u vrijeme dok je služio Milanoviću i Ostojiću, a sve pod motom “da bi se pripremila javnost”. Tako se pravdalo hajku čija je svrha bila pritisak na sud medijskim bubnjanjem unaprijed izrečene osude i tako “pripremljenom” javnosti da to za nju bude jedini zadovoljavajući ishod. U čemu je tu razlika u odnosu na izvorni boljševizam?

Sad se, nakon podosta vremena, ponavlja takav način rada ali s drukčijim ciljem – u središtu nisu ni predmet ni osuda, nego destabilizacija stožerne vladajuće stranke i većine. Fokus medija je na jednokratnom curenju informacija iz sustava koje je dosad očito bilo ustaljena praksa pa to nitko nije posebno problematizirao. Time se zapravo cinično zamagljuje kapanje informacija iz sustava u medije dnevnom dinamikom. Kako to da tu nema štete za istragu?

Možda zato jer istraga uopće nije bitna nego nešto posve drugo, recimo ciljanje odabrane mete kako bi se izazvao politički potres. Podsjetimo, prvo se spominjala istraga protiv informatičara kojeg je Mamić unajmio da falsificira SMS-ove protiv Cvitana. Potom se plasiralo kako je netko dojavio informatičaru da uništi dokaze i kako istraga vodi do najviše politike. Konačno se poentiralo da je dojavljivač kum Milijana Brkića čime se aludira na njega kao izvor, a o SMS-ovima više nema ni riječi. Od “Afere SMS” do “Afere Kum” u samo tri dana!

Trzavice unutar vladajuće stranke vezane uz najavljeni prosvjed potaknut nezadovoljstvom zbog neučinkovitog procesuiranja ratnih zločina, a možda i ne samo time, uočili su oni kojima razdor odgovara pa su ga “Aferom Kum” samo još produbili kako bi izazvali izbore. Njima smeta trenutna HDZ-ova državna politika koju bez ikakvog utjecaja na njezino kreiranje saborskim glasom podupiru i neki odmetnici od SDP-a od čega moralni čistunci padaju u nesvijest. Naravno da je tim krugovima, kao i šaptačima konjima s “desnice” – onog joj dijela koji se od ljevice razlikuje u pogledu na prošlost, a što se tiče sadašnjosti i budućnosti jašu na istom valu – u interesu da dođe do izbora i izgledne HDZ-SDP koalicije kojom bi se državne politike posve razvodnile. Usput im dobro dođe prikazati istaknute branitelje (Brkić i Curić su bili pripadnici elitne ratne policijske postrojbe Alfi) smutljivcima, kriminalcima, falsifikatorima i tako neutralizirati u javnom prostoru temu o neučinkovitosti državnih institucija po pitanju rješavanja ratnih zločina.

Međutim, Andrej Plenković nije nasjeo na obračun s desnim krilom stranke kojem ga tako upadljivo nutkaju najutjecajniji mediji, a u funkciji čega je bio i ničim izazvan rast HDZ-a u anketama kontroliranim iz istih krugova. Stoga je upravo njemu kao malo kome u interesu da se cijeli ovaj slučaj razriješi do kraja. Ne samo tko je dojavio Blažu Curiću, nego i tko je dozirano u koracima kljukao medije što, vjerojatno ne slučajno, neodoljivo podsjeća na puštanje elektronske pošte vezane uz “Lex Agrokor”. I ne samo kako bi Plenković odagnao sumnje da osobno stoji iza toga, nego i radi stabilnosti u stranci, time i vlasti, k tome i radi vraćanja vjerodostojnosti pravosudnom sustavu. U suprotnom, sljedeći udar iz istog izvora je tek pitanje vremena.

Na udaru medija ovih se dana našao i hrvatski strateški cilj prvog reda – ulazak u Schengen. Kao ozebli sunce dočekali su na volej srcedrapateljnu priču jednog Sirijca koji je tvrdio da ga je hrvatska policija bešćutno odvojila od petogodišnje kćeri. Štoviše, naslovnice su vrištale dokazima kako Sirijac govori istinu dok hrvatske institucije nešto mute i prikrivaju. Sustav se na namještaljku navukao kao Zdravko Mamić na nacrt presude, a potom i na SMS-ove. Naime, svrha kasnijeg medijskog demantija (još su se pohvalili da su upravo oni razotkrili Sirijčeve laži) je bila pokazati da je hrvatski sustav obrane europske granice lako namagarčiti i tako ga prokazati nepouzdanim. Poznat je i Sirijčev krijumčar koji mu je iskoristivši društveni ugled koji uživa omogućio razgovor s hrvatskom policijom nakon čega je ovaj zatražio azil (a nije prisilno vraćen u BiH kako bi inače), što je dokumentirano i u dnevnicima nacionalnih televizija. Sirijac se dan-dva okrijepio u hotelu pa potom, udaljen dvadesetak kilometara od šengenskog prostora, nastavio put dalje. Lakše je tako nego ići teško prohodnim šumskim područjem na kojeg je usredotočena policija. U trenutcima kad i do jučer najgorljiviji pristaše nekontrolirane invazije na Europu rade verbalni zaokret, mediji i nevladine udruge u Hrvatskoj, kako Soroseve, tako i one pod okriljem Katoličke crkve, nepokolebljivo stoje na braniku obrane prava migranata na pronalaženje rupa u zakonu kako bi živjeli gdje žele, ne obazirući se pritom na želje onih koji tamo već žive.

No, nemojmo se iznenaditi ne pokažu li se državne institucije odveć učinkovitima u rješavanju ovih očitih slučajeva opstrukcije vlasti i nacionalnog interesa. One se, naime, u pravilu radije bave onim intrigantnijim, izazovnijim predmetima nego takvim tričarijama. Rekli bismo – imaju preča, da ne kažemo prečanska ili možda bolje – vlaška posla. Jedan takav je istraga čudovišno gnjusnog pogroma ostatcima nepojedene hrane uoči Dana policije na zagrebačkom placu, a dobro znamo da ni onaj splitski atak ostatcima probavljene hrane još uvijek nije razriješen. Jer što je terorizam aferama prema “terorizmu” agrumima? Bit tu, doduše, nije u razlikama nego u sličnostima. Naime, u oba slučaja se iz buhe radi slona, a za samog se slona, unatoč razvalinama koje za sobom ostavlja, uvjerava kako ne postoji. U rasvjetljavanju tog fenomena kultura je ipak korak ispred institucija sustava. Jer iza svega toga krije se isti drek, kako je dojmljivo poručio neznani autor nepravedno podcijenjenim umjetničkim performansom – kantentatom na AT-a,… AT-a Strašnomlata!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari