Pratite nas

Kolumne

Što je terorizam aferama prema ‘terorizmu’ agrumima?

Objavljeno

na

Zašto bi uopće neki okrivljenik platio krivotvorenje nečije elektroničke komunikacije kad je jasno da od toga na sudu ne će imati nikakve koristi? Štoviše, moglo bi ga i dodatno teretiti. No, priča poprima sasvim drugi dojam i tijek ako je zainteresirani platio uvjeren da se radi o autentičnoj komunikaciji.

Upravo na taj zaključak navodi činjenica koju je u prošlotjednoj emisiji Otvoreno iznio Berislav Jelinić iz Nacionala, zvučnika “Afere SMS”, a potvrdio ju odvjetnik Zdravka Mamića Veljko Miljević. Naime, osumnjičeni krivotvoritelj Franjo Varga mjesec je dana prije izricanja presude poslao njezin nacrt optuženom Mamiću prema kojem ovaj nije kriv. Za razliku od krivotvorenja SMS komunikacije i njezinog prikaza u javnosti razumljivom obliku, što doista ne zahtijeva stručna informatička znanja, za izradu uvjerljive krivotvorine nacrta sudske presude nužna su ekspertna znanja, ponajprije vezana uz sadržaj a ne tehnologiju. Pri tom treba imati na umu i kako se Mamić o uvjerljivosti dostavljenog mu nacrta presude imao vremena konzultirati s vrhunskim odvjetnicima. Dakle, nije ga se moglo prevariti amaterskom krivotvorinom.

Iz navedenog proizlazi vrlo izglednim da je Varga najprije poslao uvjerljivi nacrt presude po Mamića povoljnog ishoda kako bi kupio njegovo povjerenje, da bi mu tik pred izricanje presude poslao SMS komunikaciju prema kojoj državni odvjetnik Dinko Cvitan ucjenjuje sudca zaduženog za predmet da presudi suprotno. Nakon toga, uznemiren naglim obratom i očito uvjeren u autentičnost dostavljenih mu dokumenata, Mamić javno izlaže SMS komunikaciju novinarima. No, ako Zdravko Mamić nije imao interesa naložiti i platiti krivotvorenje elektroničke komunikacije, tko jest i zašto je to učinio?

Varga to nije mogao učiniti samoinicijativno jer uvjerljiv nacrt presude sâm očito nije sposoban izraditi. Bit će da mu je ipak netko u tome pomogao iskoristivši ga zapravo kao posrednika, pri čemu je glas stručnjaka koji ga bije imao poslužiti samo kako bi se žrtvu uvjerilo da je sposoban hakiranjem pribaviti autentični dokument. Indicije o stvarnom izvoru krivotvorina mogu se iščitati iz profila Franje Varge, barem onako kako je prikazan u medijima. Osim što je riječ o čovjeku s ekspertnim znanjima traženim u danas popularnom kibernetičkom ratovanju, uz to i prilično dinamičnog osobnog života (mlad čovjek, otac troje djece s tri žene), upada u oči kako se protiv njega već vodi sudski postupak zbog krivotvorenja liječničkih doznaka. Prilično interesantan profil kad je posrijedi novačenje za suradnika obavještajne zajednice i paraobavještajnog podzemlja. A tamo su zbog svoje višestruke iskoristivosti posebno na cijeni tzv. “preletači”, oni koji su – bilo ucijenjeni, bilo povrijeđeni jer ih se dovoljno ne cijeni – promijenili tabor. Kasniji tijek događaja potvrđuje razumnu sumnju na ovaj element u priči budući je izašlo na vidjelo kako je Varga bio aktivan u HDZ-ovoj izbornoj kampanji 2015. godine, a i da je poznavao Milijana Brkića i Tomislava Karamarka. U mozaik se uklapa i informacija kako je u zatvoru započeo štrajk glađu čemu ljudi pribjegavaju ako su nečim jako ogorčeni. Recimo, kad ih netko iskoristi pa prevari. Jer ako su već Vargu privoljeli na suradnju, sigurno mu nisu rekli kako će njegovo lice krasiti novinske naslovnice.

Zanimljiva je ta silna zabrinutost medija zbog curenja podataka iz sustava, bez obzira što je u konkretnom slučaju spriječeno djelo prikrivanja tragova, a čemu je navodna dojava trebala poslužiti. Zanimljiva je nadasve zato jer se na tu pojavu nije digla kuka i motika čak ni kad se medijima izrazito neomiljeni Zdravko Mamić, taj državni neprijatelj br. 1, njima u lice pohvalio kako je iz sustava dobivao informacije o tome što mu se sprema. Kako i bi kad je puštanje u eter informacija iz istraga u tijeku, što predstavlja kršenje zakona tko god to i s kojim god namjerama činio, bilo modus operandi djelovanja DORH-a za šefovanja Mladena Bajića, a i Dinka Cvitana u vrijeme dok je služio Milanoviću i Ostojiću, a sve pod motom “da bi se pripremila javnost”. Tako se pravdalo hajku čija je svrha bila pritisak na sud medijskim bubnjanjem unaprijed izrečene osude i tako “pripremljenom” javnosti da to za nju bude jedini zadovoljavajući ishod. U čemu je tu razlika u odnosu na izvorni boljševizam?

Sad se, nakon podosta vremena, ponavlja takav način rada ali s drukčijim ciljem – u središtu nisu ni predmet ni osuda, nego destabilizacija stožerne vladajuće stranke i većine. Fokus medija je na jednokratnom curenju informacija iz sustava koje je dosad očito bilo ustaljena praksa pa to nitko nije posebno problematizirao. Time se zapravo cinično zamagljuje kapanje informacija iz sustava u medije dnevnom dinamikom. Kako to da tu nema štete za istragu?

Možda zato jer istraga uopće nije bitna nego nešto posve drugo, recimo ciljanje odabrane mete kako bi se izazvao politički potres. Podsjetimo, prvo se spominjala istraga protiv informatičara kojeg je Mamić unajmio da falsificira SMS-ove protiv Cvitana. Potom se plasiralo kako je netko dojavio informatičaru da uništi dokaze i kako istraga vodi do najviše politike. Konačno se poentiralo da je dojavljivač kum Milijana Brkića čime se aludira na njega kao izvor, a o SMS-ovima više nema ni riječi. Od “Afere SMS” do “Afere Kum” u samo tri dana!

Trzavice unutar vladajuće stranke vezane uz najavljeni prosvjed potaknut nezadovoljstvom zbog neučinkovitog procesuiranja ratnih zločina, a možda i ne samo time, uočili su oni kojima razdor odgovara pa su ga “Aferom Kum” samo još produbili kako bi izazvali izbore. Njima smeta trenutna HDZ-ova državna politika koju bez ikakvog utjecaja na njezino kreiranje saborskim glasom podupiru i neki odmetnici od SDP-a od čega moralni čistunci padaju u nesvijest. Naravno da je tim krugovima, kao i šaptačima konjima s “desnice” – onog joj dijela koji se od ljevice razlikuje u pogledu na prošlost, a što se tiče sadašnjosti i budućnosti jašu na istom valu – u interesu da dođe do izbora i izgledne HDZ-SDP koalicije kojom bi se državne politike posve razvodnile. Usput im dobro dođe prikazati istaknute branitelje (Brkić i Curić su bili pripadnici elitne ratne policijske postrojbe Alfi) smutljivcima, kriminalcima, falsifikatorima i tako neutralizirati u javnom prostoru temu o neučinkovitosti državnih institucija po pitanju rješavanja ratnih zločina.

Međutim, Andrej Plenković nije nasjeo na obračun s desnim krilom stranke kojem ga tako upadljivo nutkaju najutjecajniji mediji, a u funkciji čega je bio i ničim izazvan rast HDZ-a u anketama kontroliranim iz istih krugova. Stoga je upravo njemu kao malo kome u interesu da se cijeli ovaj slučaj razriješi do kraja. Ne samo tko je dojavio Blažu Curiću, nego i tko je dozirano u koracima kljukao medije što, vjerojatno ne slučajno, neodoljivo podsjeća na puštanje elektronske pošte vezane uz “Lex Agrokor”. I ne samo kako bi Plenković odagnao sumnje da osobno stoji iza toga, nego i radi stabilnosti u stranci, time i vlasti, k tome i radi vraćanja vjerodostojnosti pravosudnom sustavu. U suprotnom, sljedeći udar iz istog izvora je tek pitanje vremena.

Na udaru medija ovih se dana našao i hrvatski strateški cilj prvog reda – ulazak u Schengen. Kao ozebli sunce dočekali su na volej srcedrapateljnu priču jednog Sirijca koji je tvrdio da ga je hrvatska policija bešćutno odvojila od petogodišnje kćeri. Štoviše, naslovnice su vrištale dokazima kako Sirijac govori istinu dok hrvatske institucije nešto mute i prikrivaju. Sustav se na namještaljku navukao kao Zdravko Mamić na nacrt presude, a potom i na SMS-ove. Naime, svrha kasnijeg medijskog demantija (još su se pohvalili da su upravo oni razotkrili Sirijčeve laži) je bila pokazati da je hrvatski sustav obrane europske granice lako namagarčiti i tako ga prokazati nepouzdanim. Poznat je i Sirijčev krijumčar koji mu je iskoristivši društveni ugled koji uživa omogućio razgovor s hrvatskom policijom nakon čega je ovaj zatražio azil (a nije prisilno vraćen u BiH kako bi inače), što je dokumentirano i u dnevnicima nacionalnih televizija. Sirijac se dan-dva okrijepio u hotelu pa potom, udaljen dvadesetak kilometara od šengenskog prostora, nastavio put dalje. Lakše je tako nego ići teško prohodnim šumskim područjem na kojeg je usredotočena policija. U trenutcima kad i do jučer najgorljiviji pristaše nekontrolirane invazije na Europu rade verbalni zaokret, mediji i nevladine udruge u Hrvatskoj, kako Soroseve, tako i one pod okriljem Katoličke crkve, nepokolebljivo stoje na braniku obrane prava migranata na pronalaženje rupa u zakonu kako bi živjeli gdje žele, ne obazirući se pritom na želje onih koji tamo već žive.

No, nemojmo se iznenaditi ne pokažu li se državne institucije odveć učinkovitima u rješavanju ovih očitih slučajeva opstrukcije vlasti i nacionalnog interesa. One se, naime, u pravilu radije bave onim intrigantnijim, izazovnijim predmetima nego takvim tričarijama. Rekli bismo – imaju preča, da ne kažemo prečanska ili možda bolje – vlaška posla. Jedan takav je istraga čudovišno gnjusnog pogroma ostatcima nepojedene hrane uoči Dana policije na zagrebačkom placu, a dobro znamo da ni onaj splitski atak ostatcima probavljene hrane još uvijek nije razriješen. Jer što je terorizam aferama prema “terorizmu” agrumima? Bit tu, doduše, nije u razlikama nego u sličnostima. Naime, u oba slučaja se iz buhe radi slona, a za samog se slona, unatoč razvalinama koje za sobom ostavlja, uvjerava kako ne postoji. U rasvjetljavanju tog fenomena kultura je ipak korak ispred institucija sustava. Jer iza svega toga krije se isti drek, kako je dojmljivo poručio neznani autor nepravedno podcijenjenim umjetničkim performansom – kantentatom na AT-a,… AT-a Strašnomlata!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Nami gori pod nogama, a ona kupi ćukenja po testi

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Visković ima van novi intervju

Čiji je Visković?
Ih
Moj sigur’o nije

Bijo van je on stra’ i trepet splickoga Pravnoga vakulteta
Pokaza se i dokaza k’o jedan iznimno objektivan,stručan i pravedan profesor

Domoljubno nastrojen
Subjektivan je bijo samo u jednomu slučaju

Kad bi taj čujo kako si iz Imockoga il’ iz Ercegovine
Ojmeee
Obeselijo bi ti se k’o što se niki dan moje selo obeselilo kontroloru naše javne televizije
Pa sve pridanj bukliju iznili
Pršut narizali
Vrata širon rastvorili
I sve uređaje na vižitu poredali

Godine i godine predana rada taj je ljubitelj Imoćana i Ercegovaca uložijo u svoje studente

Sad’ u zasluženoj mirovini bistri cili svit

Ne sikiraju njega lokalni ni nacijonalni problemi
Ni čut
Zna se kako samo sitne duše mislu lokalno i nacijonalno
A ne djeluju nikako

On misli i djeluje globalno
Jerbo tako toka jednoga umnoga čovika
Čovika tako velikoga kalibra

Na spava van on nikako poradi ekologije

Otapanje ledenjaka i globalno zatopljenje ni pojist mu u miru ne da
Cile dane izračunava podizanje razine mora
Kad se koja šuma na sjeveru zapali
Padnu mu ruke i noge
Osiku mu se brez sikire i trupine

Najveća bola postala mu ona vrpa smeća
Nerazgradivoga
Veličine Vrancuske što pluta oceanon

Ima on dojavu kako se između Korzike i Sardinije zameće nešto vrlo slično
I priti i nami
Zavučenima

Ako se to ne zavuče do rećemo Pule
Ne zalegne na naše plaže
Ne začepi nan rećemo u samo dva dana i Tučepe i Zrće
Ja ne znan šta bi se drugo nami Hrvatima moglo trevit i naškodit nan

Doklen se to ne trevi
Sigur’i smo
Skroz

Visković se globalno još uvik uzda u live političare
Kaže kako je pesimist al’ ne i defetist

Lokalno rećemo ne voli Beru
Ne prizna ga za ljevičara nikako
Nije mu Bero baš ustaša
Aliiiii nije ni daleko

Inače naš Bero je čudo živo
Samo ritki u našoj Državi uspiju
Bit’ nes’vaćeni
I od livi i od desni
Meščini kako je Bero od svega najbliži pojmu
Defetist

Zato njega biće Visković ne lajka
Neka su na istoj, partijskoj liniji

Ža’ Viskoviću što mu se napalo Merkelicu poradi migranata
Ajde nek’ ne’ko i nju razumi

Kaže kako
Ona, ako i je’ napravila grešku su migrantima
(Veliko je tuten AKO)
Kako je ta greška načisto

Predivna

Točno tu rič reka’
Dašta
I meni je kad migrante po informativnin emisijan pratin baš ta rič
Predivno
Na vr’ jezika

Predivno su krotki i asimilirani

Na drugu bandu
Suprotno od profesora Viskovića
Mali ljudi djeluju lokalno i nacijonalno
A ne mislu, zna se, nikako

Kad smo kod mali ljudi
Imperija do Tokija uzvraća udarac
Delije na tribinama pritile kako će ni manje, ni više nego sikiron poklat naše
Splićane

Uf, veliki je stra’ nasta’
Opća opasnost po Splitu svira
Picigin na Baćama otkazan

Reakcije na pritnje, ove ture, zaprave potpuno izostale
Sasvin opravdano
‘Ko nji’ more uzest zaozbiljno a kamo li se nji’ pripast

Koji su to rat oni dobili?

Pivali su oni i devedeseti’
– Bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Pa se znade kako in je izgledala zadnja kitica te pisme
Ona
Koju smo in mi na kraju nadodali

Bilo nešto što se vrlo rimuje
Su traktorima i nekon velikon prišon

Nego
Naša Predsjednica na turneji
Op stop
Kolo ne ladi
Ob’lazi matičnu i susjedne države
Niki dan
Uzela kantu luga pa sunjon posula nekoga svoga nepoznatoga savjetnika
Taj brezobraznik je uvjerio kako je ZDS naš pozdrav od starine

I taće sad ona
Jadna se čupa kako znade
Pa zeru fali Plenkija
Zeru zasiplje neimentovanoga savjetnika
I tako

A kampanja lagano u zaletu

Da mi je znat koji je to savjetnik
Ih
Janje bi mu okrenila
I poslala bi mu demejanu vina
Po izboru
Iman neki osjećaj kako je to isti oni koji je savjetovanje započejo tako što je i Titu izbacijo iz njezina kućerka
Naglavačke

Ti savjetnici su inače baš genijalna stvar
Meni načisto krivo zašto ji i sama neman
Čisto kako bi uprla prston u nji’ kad god mi štogod zapne
Kad mi zagori toć
Il’ kad mi se biskvit ne razabere

Lipo se okružiš savjetnicima
Gledaš da ji nije ubila baš neka velika pamet
Jerbo nisu tu da mislu
Posa in je odglumit gromobran
Kad već okolo grmi i siva

Što bi se Predsjednica saginjala
Neka savjetnik svrće gromove na se’

Kad zagrmi u Dubrovniku
Hrga neka digne pinjur visoko iznad glave
Ae
Neka bude pravi savjetnik
Naki kakve Budo Lončar ima
Pa mu mudro savjetuju koje priznanje privatit a koje odbit

Nego
Vrlo mi na živce iđu naši ljudi koji Predsjednici pišu kako je
Glupa plavuša
Uf
Ničega drugoga nisu se sitili

Dašta

Uvik neki stereotipi
Nikako se plava kosa priskočit ne more
Ne bi da je neki problem
Žensku
U današnje vrime
Prifarbat se i po tri puta u misec dana

Evo rećemo
Josipa Rimac van nije plava
Pa je pameću začudila ne samo draču nego i sikalinu

Dalija
Divljaka
Oguljenka
Sve redon pametne boje kose a nigdi njijove pametne rađe

Problem naše Predsjednice nije boja kose
Ni čut
Problem je što vele taktizira uzadnje
Što se mene tiče
Ni zere pametno ne
Taktizira

Taktika je tak’a da se stinan ita na svoje a tuđi je ne volu svakako
Džaba su jon nonići bili u onoj narodnoj vojski

Ae
Nisu samo nonići tuđima dosta
I Zoki se rećemo u svoj vakat falijo nami dedon ustašon
Pa sotin nije baš oduševijo
Desne birače

Još se ne zna ‘ko će sve ić’ protiv nje
Pa se sve čeka
Svi k’o zapete puške
Zadnji puta glasa san joj dala jerbo nije bila komunjara
Jerbo je bila nasuprot Josipovića
A od njega, to se znade, draži mi je čak
I oni kontrolor javne televizije

Najvažnije od svega, činilo mi se kako će se ona lipo gledat su Trumpon i kako crče i ona za ona tri mora
Ae

Ne smeta mene njezina kosa
Ni navijanje
Ne smeta me njezina linija, šminka ni robužina
Što se toga tiče
Od mene joj iđe
Desetka

Jerbo
Najvolin srčano i lipo uređeno žensko
Ali
Natrunila je ona meni kad se okolo referenduma oketila

Nami gori pod nogama
A ona kupi ćukenja po testi i dovlači ji k sebi
To je prioritet
Dašta
Zbrinili se ljudi po Njemačkoj pa su sad’ ćukenja na redu

Nije ni čudo što se oni profesijonalni Srbin ‘nako dere za govornicon u Saboru niki dan
Znade on kako za nas neće skočit
Ni Plenki a ni Kolinda

Nemaš se brajo mili više u koga od vlasti uzdat
Nema ‘ko začepit toga lajivoga Srbina od zanata
Nema

Pa unda baš jutros naletin na taj intervju
Profesora Viskovića
I probudi mi neku manitu nadu
Taman prije nego san iz kuće izašla

Kašnje gledan
Imocki moj mi slana pokrila

Skidivala san je i sa auta
Zalipila se za caklo i ne da se

Ništa gore od leda koji ti se zavuče između jagodice i nokta ošišanoga pri kudi
To ti unda prste za volan lipi

Pa se unda sitin i nasmijen se
Ha

Ako jednon, ono Viskovićevo smeće
Ono što se tek zamiće
Dokirija
I
Začepi lipo do Pule
Redon
I Tučepe i Zrće

‘Ko kaže kako neće začepit i onoga
Uvaženoga, lajivoga Srbina!?
I oni Sabor i Vladu koji njemu muče

Mislin se
Neka smeća
Neka se zamiće i tići
Prigorila bi i turizam
Bi

Neka nami kataklizme
Pa neka se unda sve iz nova rodi
Sve
Iznova
Samo da mi je za života jednon vidit
Skroz drugovačiji
Sastav našega Sabora

Skroz drugovačiji
Od ovoga kakvoga gledamo
Danas
Drugovačiji

Brez ovi’ Hrvata i Srba od zanata

Drugovačiji
I
Napokon
Naš

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari