Pratite nas

U potrazi za Istinom

Što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu

Objavljeno

na

Kad je svojedobno aktualna predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović izjavila kako se u Jugoslaviji nije moglo birati između više vrsta jogurta, dežurni apologeti Jugoslavije digli su se na zadnje noge kako bi osporili tu izjavu. A bilo je, zapravo, riječ o figurativnome govoru kojim se htjelo ukazati na ruglo jugoslavenske socijalističke ekonomije. Kad je nedavno Grabar Kitarović u Washingtonu prilikom dodjele nagrade Fulbright za životno djelo rekla kako je rođena s krive strane željezne zavjese isti jugo-apologeti, strateški raspoređeni u svim tzv. mainstream medijima, krenuli su u dvadesetu neprijateljsku kontraofenzivu kako bi tu izjavu ismijali i izrugali joj se. Ne postoji vjerojatno niti jedan slučaj kritike Jugoslavije koji u nazovi-hrvatskome medijsko-političkom prostoru posljednjih dvadesetak godina nije naišao na bjesnilo jugoslavenskih hagiografskih falanga koje redovito kreiraju medijske tjeralice za svakoga tko se usudi iole kritički progovoriti o povijesti bivše Jugoslavije. Države nastale i raspadnute na zločinu koja je u svojoj esenciji značila negaciju hrvatskih interesa. Neki jugo-apologeti idu toliko daleko da razdoblje Jugoslavije nazivaju razdobljem ‘prosvijećenosti i modernizma’ (Vuk Perišić).

U dvama nastavcima u Hrvatskome tjedniku prikazat ćemo što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu. Taj će prikaz vrlo jasno pokazati kako i izjava o jogurtu i izjava o željeznoj zavjesi imaju svoje utemeljenje te da iza njihove kritike zapravo stoje apologeti i ljubitelji zločinačke Jugoslavije koji su u bivšem sustavu (ili pak njihovi biološki ili ideološki predci) izgradili svoje karijere i biografije. Uvodno je apostrofirano da je jugoslavenska ekonomija predstavljala ruglo. Da, socijalistička jugoslavenska ekonomija, kao i svaka socijalistička ekonomija, zaista je predstavljala ruglo, a upravo iz toga rugla Hrvatska i danas vuče svoje ekonomske probleme.

U drugoj Jugoslaviji uspostavljen je komunistički poredak, što je uz uspostavu jednostranačke vlasti i likvidacije političkih protivnika, podrazumijevalo i ukidanje slobodnoga tržišta te formiranje tzv. planske privrede pod nadzorom države. Provedena je agrarna reforma kojom su temeljito izmijenjeni vlasnički odnosi, potom kolektivizacija, a umjesto slobodnoga tržišta roba, država uvodi raspodjelu potrepština za život na temelju doznaka. Potrošači dobivaju bonove za kupovinu strogo određenih mjesečnih količina hrane, odjeće i obuće. (Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, 2003., 286.) Ab ovo radilo se o sustavu koji je bio osuđen na neuspjeh. Socijalistička ekonomija raspala se baš svugdje na svijetu, ako tu ne računamo ekonomske gigante Sjevernu Koreju i Kubu, pa čak i u Kini koja je od sedamdesetih godina počela prihvaćati tržišne reforme i na tomu graditi svoj ekonomski rast.

Pomoć Zapada i ekonomska diskriminacija Hrvatske

Iako jugoslavenski apologeti vole govoriti o Jugoslaviji kao o socijalno-ekonomski uspješnoj državi, jedino razdoblje kad zaista možemo govoriti o gospodarskome iskoraku jugoslavenske ekonomije ono je od 1955. do 1961. Govorilo se tada o jugoslavenskome ekonomskom čudu i o tomu kako će Jugoslavija u sljedećih desetak godina dostići visokorazvijene zemlje. Ekonomski uspon bio je, međutim, poglavito posljedica dvaju čimbenika. Komunalni sustav uveden 1955., unatoč svim slabostima, davao je određen prilog gospodarskom usponu. Ipak, ključna je bila ekonomska pomoć SAD-a i država zapadne Europe. Statistike pokazuju da je od 1952. do 1960. pomoć pokrivala i do polovice svih jugoslavenskih ulaganja. Unatoč pogoršanju odnosa s Istokom, razmjena roba nije posve prekinuta pa se dio jugoslavenskih proizvoda plasirao na istočno tržište. Počinju pristizati hladnjaci, radio-aparati, električni štednjaci itd., što pozitivno utječe na pozitivna gospodarska kretanja i podizanje standarda. (Matković, 2003., 331.-333.)

Akademik Vladimir Stipetić naglašava da je Jugoslavija dobivala znatnu pomoć od SAD-a. Vojna pomoć najčešće je dolazila kao kredit, ali i s cijenama koje su bile simbolične: lovački mlazni zrakoplovi, primjerice, ‘kupovali’ su se po cijeni od samo 10.000 američkih dolara. Pomoć se sastojala i u isporukama hrane Jugoslaviji na osnovi P. L. 480 kojim se hrana kupovala na 40-godišnji kredit uz kamatu od 2 posto i otplatu u dinarima. A ta su se dinarska sredstva, counter-part fondovi, koristila za određene projekte, npr. u Hrvatskoj za izgradnju jadranske magistrale od Rijeke do Splita. Na ta su se sredstava pomoći šezdesetih godina nadovezali brojni povoljni inozemni krediti, koji su povećavali domaće investicijske potencijale. U istom su smjeru djelovale i sve veće doznake tzv. privremenih radnika u inozemstvu. (Vladimir Stipetić, Dva stoljeća ekonomskog razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820. – 2005.), 2012., str. 326.) No okolnosti i čimbenici koji su pridonijeli gospodarskom razvoju nisu imali trajan učinak. Uslijedilo je krizno razdoblje koje je temeljito protreslo jugoslavensko društvo i državu. Stanje krize bilo je permanentno stanje jugoslavenske ekonomije.

K tome, Hrvatska je bila ekonomski diskriminirana. Potkraj pedesetih čak je i hrvatsko komunističko vodstvo spoznalo da u raspodjeli saveznoga kapitala Hrvatska prolazi lošije od ostalih, a relativno zaostajanje Hrvatske potvrđivali su i statistički podatci. Od 1953. do 1959. porast jugoslavenske privrede iznosio je 202 %, a Hrvatske samo 19 %. (Matković, 2003., 338.) Ostavljeno bez zapadne pomoći, jugoslavensko je gospodarstvo početkom šezdesetih počelo gubiti dah: zastala je industrijalizacija, a poljoprivreda je nazadovala. Umjesto visoke produktivnosti i integriranja u međunarodno tržište, Jugoslavija je zaostajala u zatvorenoj gospodarskoj politici, što su i promatrači u partijskom vrhu sve više uočavali. (Matković, 2003, 345.) Nakon temeljitoga razmatranja općega gospodarskog stanja u državi, partijski vrh odlučio se za promjene u gospodarskom sustavu. Promjene su započele 1964., a nastavljene 1965. te su poznate pod nazivom privredna reforma. Doneseno je 30-ak zakona i odluka o gospodarstvu. Osnovni cilj reforme bio je intenzivnije privređivanje, poštivanje ekonomskih kategorija, brže povećanje produktivnosti primjenom racionalnijih ekonomskih mjerila i šire uključivanje u međunarodnu podjelu rada te dalje razvijanje društveno-političkih odnosa na načelima samoupravljanja. Isticalo se da gospodarski život zemlje ima regulirati tržište, a ne država. Državno određivanje cijena trebalo je prepustiti tržištu. Ukinuti su državni investicijski fondovi, kapital je prenesen na banke i poduzeća, a uveden je i konvertibilni dinar. Na samom početku reforma se sukobila s pitanjem nerentabilnih poduzeća koja nisu mogla izdržati gospodarsku utakmicu, a na drugoj strani s teškoćama u izvozu. (Matković, 2003., 347.)

Iseljavanje Hrvata, duboka kriza i bezuspješne reforme

Reforma je dovela do zastoja u većem broju industrijskih grana, što je rezultiralo odljevom radne snage u inozemstvo. Velik broj Hrvata iz Hrvatske i BiH odlazi na tzv. privremeni rad u inozemstvo, a najviše u SR Njemačku. Hrvati 1971. čine 22,1 posto stanovništva Jugoslavije, a u ukupnom broju migranata – 763.000 – zastupljeni su s 39 posto. Tzv. gastarbajteri često su privremeni boravak pretvarali u stalni, ali su održavali veze s domovinom i donosili Hrvatskoj znatan novac, jer su prema novim pozitivnom jugoslavenskim propisima mogli inozemne zarade legalno doznačavati u domaće banke. Gastarbajteri su gradili kuće, donosili materijalna dobra (automobili, kućanski aparati) tako da je mnoge nerazvijene krajeve Jugoslavije između polovice šezdesetih i polovice osamdesetih preobrazio rad njihovih stanovnika u inozemstvu. (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, 2003., 331.)

Činjenica da je najveći broj iseljenika bio iz Hrvatske, može se eksplicirati činjenicom da je u Hrvatskoj privredna reforma donijela razočaranje. Očekivanja Hrvata nisu se ispunila, a u pojedinim je aspektima njihov gospodarski položaj pogoršan. Reformu su izborile snage koje su se zauzimale za prijenos ovlasti, no činilo se da je samo dalje učvršćena centralizacija sredstava. Čak i četiri godine nakon reforme, beogradske su banke čvrsto držale uzde jugoslavenske privrede tako što su kontrolirale više od polovice ukupnih kredita i oko 81, 5 posto stranih kredita. (Sabrina P. Ramet, Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918. – 2005., 292.)

Godine 1979. dolazi do zastoja rasta proizvodnje, a nastali su i golemi poremećaji u radu gospodarstva. S tržišta nestaje mnogo uvozne robe. Država nije mogla plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, a nastali su i prekidi u procesu proizvodnje. Nastupila je stagnacija proizvodnje, kao posljedice sniženja produktivnosti rada. Počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima. Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužila za dvadeset milijarda dolara. Bruto akumulacija i realni osobni dohodak neprekidno su padali. Politika razvoja i sve nesređenije stanje u privredi razarali su gospodarske kriterije i rasplamsavali visoku inflaciju. Pad standarda, velika nezaposlenost i visoka inflacija ukazivali su na duboku krizu koja je značila gospodarski slom. Unatoč tomu, država je i dalje nastavljala s politikom spašavanja nerentabilnih poduzeća i sprječavanja uključivanja u svjetsko tržište. (Matković, 2003., 379.)

Partijski je vrh tek 1983. priznao stvarno stanje ekonomske krize i tada su donesene Polazne osnove dugogodišnjega ekonomskog programa stabilizacije, kao programa za svladavanje ekonomske krize. Cijeli se, međutim, program ekonomske stabilizacije svodio na preporuku da se što više ‘primjenjuju ekonomske zakonitosti i da se po njima posluje’. No u novome programu nije se uspjelo formulirati i praktički oblikovati novi tip robne proizvodnje, pa ni ovaj pokušaj gospodarske reforme nije uspio. Njegovu je potiskivanju pridonijelo opće političko ozračje posije Titove smrti, koja je dovela i do duboke političke krize. (Matković, 2003., str. 388.-389.)

Nakon Titove smrti gospodarska bilanca Jugoslavije bila je porazna: savezna se vlada suočila s činjenicom da je nemoguće otplaćivati vanjski dug od gotovo 20 milijarda dolara. Vodili su se teški pregovori s međunarodnim bankarskim institucijama jer je Zapad želio očuvati Jugoslaviju. Zbog interesa očuvanja Jugoslavije, dobivene su djelomične odgode plaćanja, no jugoslavensko je gospodarstvo bilo pod teškim teretom tzv. dužničke krize. Zbog nedostatka deviza, nije bio moguć uvoz nafte u dovoljnim količinama. Mjere štednje ne samo da nisu mogle biti trajno rješenje nego su donosile velike štete (primjerice, par-nepar vožnja). U trgovinama je uzmanjkalo namirnica koje su se u potpunosti ili djelomično uvozile (kava, čokolada, deterdženti). Takve nestašice poticale su kupovinu u inozemstvu, ponajprije Austriji i Italiji, što je rezultiralo odljevom konvertibilnih valuta. (Goldstein, 2003., 351.-352.)

Financiranje tzv. nerazvijenih republika i pokrajina

Posebno osjetljivo bilo je pitanje ekonomskih odnosa između republika, koje je pospješilo kasniju dezintegraciju komunističke Jugoslavije. Sve su češće bivale javne polemike o načinu potpomaganja nerazvijenih republika (Makedonija, BiH, Crna Gora) i Autonomne pokrajine Kosova. Hrvatska i Slovenija davale su 60 posto novca za te namjene, a problem se nije rješavao. Štoviše, jaz između razvijenih i nerazvijenih jugoslavenskih republika bio je sve veći. Primjerice, 1981. društveni proizvod po stanovniku Slovenije bio je 78 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a kosovski tek 32 posto jugoslavenskoga prosjeka; dakle slovenski je bio 5,5 puta veći od kosovskoga. Hrvatski je društveni proizvod bio 28 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a najrazvijeniji dijelovi Hrvatske (Zagreb s okolicom te obala) malo su zaostajali za Slovenijom ili ju čak nadmašivali, (Goldstein, 2003., 353.) (Zagreb je imao 111 posto veći društveni proizvod od jugoslavenskoga.)

Jedan od najvažnijih ekonomskih problema komunističke Jugoslavije odnosio se, dakle, na ‘korigiranje enormnih razlika u temeljnima makroekonomskim pokazateljima (BDP-u i razini zaposlenosti) među federalnim jedinicama. Savezne regulativne institucije koje su trebale korigirati te razlike, proračun federacije i Fond za financiranje razvoja nedovoljno razvijenih republika i pokrajine Kosovo, pokazale su se tijekom 80-ih godina 20. st. nedostatnima za ublažavanje golemih razlika u ekonomskoj razvijenosti. Uz to, usporedno s približavanjem bankrota socijalizma, zapadne republike (Slovenija i Hrvatska) počele su u sve većoj mjeri osporavati regulativnu ulogu saveznih fiskalnih institucija.’ (Zdravko Petak, ‘Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije’, u: Dijalog povjesničara-istoričara, str. 62.-63.)

Hrvatskoj i Sloveniji posebno je smetalo razvijanje paralelnih industrijskih pogona koji su već postojali i dobro poslovali u svojim republikama. Te su nove industrije često poslovale s velikim gubitcima, što je i očekivano jer u temelju tih investicija nisu bili gospodarski, nego politički interesi. Primjerice, nakon premještanja središta industrije čelika iz Slovenije u BiH, postalo je jeftinije uvoziti čelik nego ga proizvoditi u Jugoslaviji. Tržišna reforma iz 1965. otkrila je da 600.000 industrijskih radnika, gotovo polovica industrijske radne snage, radi u poduzećima koja posluju s gubitkom. (Ramet, 2012. 332.) Unatoč tomu što je polovica industrijske snage radila u nerentabilnim poduzećima, nastavilo se s financiranjem tih poduzeća. Svaka sličnost s kasnijim financiranjima gubitaša kao što je, primjerice, Uljanik, naravno da nije slučajna. Hrvatska je zapravo zadržala isti socijalistički model i sve do danas ga se nije riješila.

Upad Miloševića u federalni monetarni sustav

Krajem 1989. Ante Marković kao predsjednik tadašnje vlade iznio je program gospodarske reforme s osnovnim ciljem obaranja inflacije i uvođenja tržišnih elemenata. Odnos dinara i njemačke marke bio je zaleđen, predviđene su konvertibilnost dinara, stabilizacija državnoga proračuna i potrošnja te restriktivna monetarna politika. Zapadne banke obećale su financijsku pomoć, ali se koncept pokazao nerealnim. ‘Marković je želio obećanjima o gospodarskom preporodu zadobiti povjerenje svih ili barem većine građana Jugoslavije, ali oni više nisu vjerovali ni u kakvu Jugoslaviju. Markovićev program, međutim, doživio je slom – njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) poraženi su na izborima, a Savez reformskih snaga, koji je osnovao u srpnju 1990., bio je poražen na izborima u BiH, Makedoniji te Srbiji i Crnoj Gori. Markovićev program nije bio realan i zbog toga što savezna vlada nije kontrolirala ni gospodarske funkcije: Milošević je početkom 1991. za Srbiju povukao oko dvije milijarde dolara iz primarne emisije Narodne banke Jugoslavije, a istodobno je u Srbiji rekvirirana imovina većine hrvatskih i slovenskih poduzeća.’ (Goldstein, 2003., 375.)

Oduzimanje imovine hrvatskih i slovenskih poduzeća i upad Srbije u federalni monetarni sustav kao i uskraćivanje poreznih uplata u savezni proračun iz zapadnih republika de facto su doveli do kraja jedinstvenoga jugoslavenskog tržišta i time pridonijeli raspadu Jugoslavije koji će uslijediti. Suprotstavljeni interesi jugoslavenskih republika, neodrživost planske privrede kao i uskraćivanje daljnje izdašne pomoći Zapada Jugoslaviji (čimbenik koji je uz doznake iseljenika održavao jugoslavensku ekonomiju) zbog gubitka važnosti geopolitičkoga položaja (pad Berlinskoga zida) jugoslavensku su ekonomiju dovele do kraha, a uslijedit će i krvavi raspad jugoslavenske države. Ekonomskim i socijalnim problemima današnje hrvatske države jugofili se često koriste kao argumentom za olakšavanje po Hrvatskoj. Međutim, pri tom prešućuju kako su ti problemi većim dijelom naslijeđeni iz bivšega sustava. A među njima i korupcija koja je, protivno uvriježenim medijskim lažima, bila široko rasprostranjena i u vremenu Jugoslavije. Sam je Tito na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. zapazio: ‘Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Stjecanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekoga drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije, mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer, mase u toj korupciji vide da se tu manipulira s onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali, tamo se korupcija često svršava s gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo do sada. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal, treba odmah poduzeti mjere protiv toga’ (Zvonimir Despot, Tito – Tajne vladara – Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza, Večernji list, 2009., 99.).

Tito je bio autor znamenite izreke da se ne treba držati zakona kao pijan plota pa je i više nego komičan i licemjeran njegov antikorupcionaški govor (kao što je licemjerno i spominjanje prava radnika od strane osobe koja je bila veći hedonist od najpokvarenijih zapadnih buržuja), no on s druge strane predstavlja nesporan dokaz kako je Jugoslavija bila duboko prožeta kriminalom i korupcijom (Tito: ‘masovna pojava’). Milovan Đilas, istaknuti Titov suradnik i komunist, u svojoj disidentskoj fazi zapisao je kako je ‘marksistička ekonomska teorija, ma koliko istorijski i ideološki značajna, ne samo (…) neupotrebljiva u stvarnom, živom ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive poteškoće’ (Milovan Đilas, Vlast i pobuna, 2009., 70.). Ono što je Đilas zapazio, sada već davnih godina (a što su pokazali raspadi socijalističkih sustava diljem Europe) jugoslavenski apologeti ni danas ne žele priznati, pa otud i bjesomučni napadi na kritičare ekonomskoga modela Jugoslavije koji je Hrvatska, na žalost dobrim dijelom preuzela (zaduživanje, klijentelizam, doznake iseljenika, siva ekonomija). Ne zato što to i sami ne vide, nego zato što je Jugoslavija njima zaista bila ekonomski isplativa.

Ne laje psa zbog sela, nego zbog sebe.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/hkv/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari