Pratite nas

Komentar

ŠTO JE U HRVATSKOJ „LJEVICA“ I MOŽE LI SE ZVATI „HRVATSKOM LJEVICOM“?

Objavljeno

na

Moj prijatelj Vjeko Zavracki napisa i objavi, a ja prenosim uz skroman komentar:

„Lijeva misao!!!??? Mislim da u Hrvatskoj i postoji ali da se kao i sve sto ima Hrvatski predznak trpa u kos sa desnicom, ova jugoslavenska desnica sto je zovem ljevičarima, nije i ne može biti Hrvatska lijeva misao. Po svojoj prirodi ljevica je nešto manje bitno,tek pomoć desnici,manje razvijeno i manje sposobno,ogromna većina ljudi se sluzi desnom rukom ili nogom,desna ili konzervativna razmišljanja,odanost vjeri i Bogu su kruća, ne dopuštaju izlaske van”okvira”i neće te uglavnom odvesti na”krivi put”,sto lijevija orijentacija u glavi a svi smo joj kao slabi ljudi skloni tražiti određene “slobode”, prizemne užitke, iskakanje iz zacrtanih pravila i uglavnom u tom svom traženju slobode vode u sve veće zapetljavanje,traženje opravdanja za greške i nemoral koji činimo i uvodi nas u još veću neslobodu,izgubljenost i grijeh u život koji nas zarobljava i koji bez pravila gubi smisao“.

ŠTO JE U HRVATSKOJ „LJEVICA“ I MOŽE LI SE ZVATI „HRVATSKOM LJEVICOM“?
[ad id=”93788″]

“Kontejner”, ne za otpad, nego za otpadnike. Bastarde u svim područjima javnog života i djelovanja. Za sve one koji su se odrekli identiteta, povijesti, kolektivnog naslijeđa. Ili ih (traganjima unatoč) nisu uspjeli pronaći. Za sve one koji su odgojeni bez muke i vlastitoga rada u komunizmu, na tuđem znoju i (nerijetko) krvi. Za one čiji su roditelji ogrezli u zločinu i duhovnoj bijedi, da bi njima osigurali lagodan život, „školovanje“ i sinekure. Na žalost, pridružuju im se i oni koji još uvijek tragaju. Za sobom. Koji ne upoznaše svoje roditelje, njihov vrijednosni sustav. Svjetonazor. Uljudbu. Nesigurni. Zavedeni. Oni koji biraju lakše putove. Oni koji su rasprodali sve. Naslijeđe, djedovinu, očevinu. Koji prodaše i još prodaju zabrinuti materin pogled i nježnu ruku sklopljenu u molitvi. Ostale su im još samo mrvice negdašnje časti i poštenja. Uz pomoć naših zabluda i inertnosti, preživjelo je ono najgore iz perioda najcrnjeg komunizma. Ne samo preživjelo. Mutiralo, množilo se. Zahvaljujući našoj gluposti i slabostima, dočepali su se “žezla” iskovanog na vatri Domovinskog rata, kaljenog u još  živoj krvi poginulih i ranjenih branitelja, glupošću, naivnošću i „izdajničkim“ rukama nas koji smo preživjeli. Tim žezlom, kao zalogom, “kupili” su desetine tisuća sinekura kojim su nagradili svoje veterane, sljedbenike i njihovu djecu. Oteli su nam sve. U dva mandata su uspjeli razoriti sve što je bilo “tvrda stina” naše državnosti. Ugušiti sve “što je hrvatski disalo” u institucijama mlade hrvatske države.

Istina, te snage nisu od jučer.  Postoje desetljećima.  I javno djeluju  od osamostaljenja Republike Hrvatske do danas. Istina, u ranim devedesetim te snage su se povukle „u mišje rupe“, i zbog toga su to za njih „godine mraka“. No ubrzo, (nakon Domovinskog rata) su ispuzale, preobukle se u „demokratsko ruho“ i danas organizirano, javno djeluju u pohodu razaranje svega Hrvatskog. Snage koje samostalnu državu nisu željele, danas vode i predstavljaju sve njene institucije. Neki su „sve učinili“ da do osamostaljenja ne dođe, neki su promatrali nemajući hrabrosti suprotstaviti se domoljubnom valu, pa nakupljene frustracije iz tog vremena rigaju danas, a neki su se aktivno, ili u ulozi „ostavljenih snaga“ suprotstavljali projektu stvaranja samostalne Hrvatske države. Te snage ne mogu i ne žele shvatiti da je njihova voljena Jugoslavija mrtva. Lamentiraju nad njenom sudbinom, žive u prošlosti svoje i njene ispraznosti, glorificiraju, niječu, relativiziraju ili opravdavaju zločine počinjene iz mržnje prema vlastitom narodu, u službi bolesne ideologije.

Mnogi od njih uviđaju da su „zastranili“, no ne mogu iskoračiti iz te „crvene falange“ jer bi se morali okrenuti protiv vlastitog oca, djeda, strica. Ne vide i ne žele vidjeti tko je od njih napravio socijalne i duhovne „lumpenproletere“, istina s odgođenim djelovanjem. Provociraju reakcije domoljubnih snaga sa ciljem izazivanja reakcije koja će prijeći granicu “nužne obrane”. Tada bi se stekli uvjeti da nam legitimno, legalnim sredstvima, zadaju konačan udarac.
Hrvatski narod, a poglavito Domoljubne snage su neprekidno izložene djelovanju protuhrvatskih snaga, dobro raspoređenih u mnoštvo organizacija, udruga, pokreta, medija, a u zadnje vrijeme (zahvaljujući mogućnostima “on line” komunikacija) i pojedinaca, koji svaki za sebe ne djeluju otvoreno protuhrvatski i protudržavno, ali svi zajedno kontinuirano provode program temeljen na načelima:

  • -stalnog uznemiravanja provokacijama na granici (ili u sivoj zoni) dopuštenog,
  • -sustavne zlouporabe svakog pojedinačnog odstupanja od najviših međunarodnih standarda poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, dizanje istih na n-tu potenciju i stvaranje privida o Republici Hrvatskoj kao zemlji netolerancije, nesloboda, raznih fobija,
  • -medijskog terorizma, (pre)oblikovanja javnog mišljenja, plasiranja dezinformacija, poluistina i laži, produkcije sivila i beznađa, multipliciranja negativnosti,
  • -planskog razaranja sigurnosnog sustava,
  • -planskog slabljenja obrambene i ekonomske moći,
  • -agresivnog nametanja „manjinskih“ ( u pravilu perverznih) svjetonazorskih ideologija, nasilnim sredstvima,
  • -radikalnog razaranja tradicijskog, na kršćanstvu utemeljenog, vrijednosnog sustava,
  • -planskog razaranja običaja i tradicije te sustavnog obezvrjeđivanja ukupne kulturne baštine hrvatskog naroda,
  • -sustavnog i kontinuiranog negiranja agresije na Republiku Hrvatsku, relativiziranja povoda i uzroka te agresije,
  • -relativiziranja trajne pogibelji od doktrine velikosrpske hegemonije i teritorijalnog proširenja na račun Republike Hrvatske,
  • -relativiziranja i omalovažavanja žrtve hrvatskog naroda u obrani Domovine,
  • -provedbi procesa izjednačavanja agresora i žrtve,
  • -omalovažavanju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, itd.

Kontinuirana provedba ovog programa, od osamostaljenja Republike Hrvatske do danas, rezultirala je sputavanjem hrvatskog političkog, kulturnog, jezičnog i povijesnog entiteta (autentičnog političkog bića), sužavanja prostora za suvereno političko djelovanje, nesputan politički život i razvitak hrvatskog naroda, do točke neizdrživog.
Svaki čas se najavljuju nova procesuiranja “ratnih zločina” počinjenih u obrani domovine, promjene zakona kojima se (u pravilu) reduciraju stečena prava hrvatskih branitelja, postavljaju se nove barijere za njihovo ostvarivanje. Branitelje se besramno proganja i sve bezočnije stigmatizira. Pokušava ih se (i djelomice uspijeva) sukobiti sa najranjivijim skupinama društva.

Istini za volju, ta lijeva, crvena, antihrvatska falanga ne bi mogla polučiti učinke (koje luči) da nema sinergijskog učinka sa autodestruktivnim djelovanjem „ultradesnih“ stranaka, strančica i pojedinaca, koje svoj smisao postojanja vide u bespoštednoj kritici Prvog Hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, HDZ-a, a time (svjesno ili nesvjesno) i projekta stvaranja Republike Hrvatske.

Prava, istinska ljevica, s kojom istina ne dijelim vrijednosni sustav, sa izuzetkom dijela koji nikako ne prelazi granice socijalnog nauka Katoličke Crkve, u cijelom svijetu nema protunacionalni karakter kao svoju glavnu odrednicu, sa izuzetkom Republike Hrvatske. Istina je da socijalističke doktrine baštine stanovitu dozu internacionalizma, koji u sinergiji sa neoliberalnim doktrinama ubrzano forsiraju nadnacionalno (globalno), ali prije svega na razini korporativnog nepriznavanja granica. No, niti korporacije, a ni kapital nisu baš „nacionalno slijepi“!! Iako nas globalistički gurui uče tim dogmama. Međutim, stvarnost ih demantira.

Ilija Vincetić/HrvatskoNebo/Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Davor Dijanović: Vojska EU-a kao projekt Sjedinjenih Europskih Država

Objavljeno

na

Objavio

Projekt vojske Europske unije

U nedavnom govoru o stanju Europske unije u Europskom parlamentu njemačka kancelarka Angela Merkel istaknula je kako su prošla vremena u kojima smo se bezrezervno uzdali u druge. „Ako želimo preživjeti kao zajednica moramo uzeti svoju sudbinu u ruke“ – dodala je Merkel i založila se za stvaranje „zajedničke europske vojske“ koja bi svijetu pokazala da „među europskim zemljama više nikad ne će biti rata“. Ta vojska ne bi bila protiv NATO-a, nego bi se radilo o dopuni NATO-a.

Za stvaranje vojske EU-a založio se i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Pred nekoliko dana on je također pozvao na uspostavu vojske EU-a, tvrdeći kako je ona potrebna za zaštitu od Kine, Rusije, ali čak i SAD-a. „Nećemo zaštititi Europljane ako ne uvedemo pravu europsku vojsku“ – dodao je.

Trump i Putin o EU vojsci

Macronov poziv na uspostavu EU vojske nije naišao na dobar prijam kod američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je poziv na stvaranje vojske kojom bi EU zaštitila sebe od mogućih neprijatelja, uključujući i SAD, nazvao „vrlo uvredljivim“. „Možda bi Europa prvo trebala platiti svoj pošteni dio za NATO koji uvelike subvencionira SAD“ – dodao je Trump.

Najavu osnivanja EU vojske komentirao je i čelnik NATO-a Jens Stoltenberg koji je pozdravio ideju jačanja napora EU-a glede obrane koja može ojačati i NATO savez. Upozorio je, međutim, da veći europski trud glede jačanja obrane ne bi smio razarati jačinu „transatlantske veze.“

Odluku o stvaranju vojske EU-a komentirao je i ruski predsjednik Vladimir Putin koji smatra da je Macronov koncept europske vojske „pozitivan“ za višepolaran svijet. „Europa je moćni ekonomski entitet, moćna ekonomska unija i sasvim je prirodno da želi svoju neovisnost, samodostatnost i suverenitet glede obrane i sigurnosti“. Naravno, ne gledaju svi u Rusiji na ovu ideju blagonaklono, pa tako pojedini ruski analitičari izražavaju bojazan da bi u budućnosti udruženoj vojsci NATO-a i EU-a mogla postati napamet ideja zajedničkog napada na Rusiju, a kao “preventiva“ protiv navodne ruske ekspanzionističke politike.

Narativ o opasnosti od ruskog ekspanzionizma, danas često prisutan kod političara u Bruxellesu i Washingtonu, nije od jučer. Sljedeće godine bit će sto godina od izlaska knjige „Demokratski ideali i stvarnost“ engleskog geopolitičara Halforda Mackindera u kojoj je ovaj utemeljitelj engleske geopolitike izrazio zabrinutost za Europu, jer je smatrao velika europska nizina pogoduje snagama kopna (sukob kopno-more), tj. Rusima za kretanje na zapad. Mackinder se bojao da Rusija zbog konfiguracije terena može vrlo lako ovladati područjima Crnog i Baltičkog mora te prostorom istočne Europe do linije Laba-Jadran.

Ideja iz 1950.

Ideja o osnivanju vojske EU-a seže u 1950. godinu. Tad je Sjeverna Koreja uz kinesku pomoć napala Južnu Koreju s ciljem da ju stavi pod komunističku vlast. U Europi se tada pojavila bojazan od širenja komunizma, pa su Francuska, Italija, Zapadna Njemačka i države Beneluxa pod sloganom „zajedno smo jači“ potpisale ugovor o osnivanju Europske obrambene zajednice, u kojemu je previđeno da snage sigurnosti tih zemalja budu pod jednim vrhovnim zapovjedništvom. Ovaj ugovor nikada nije proveden u djelo, prvenstveno zbog otpora Francuske čiji je parlament 1954. odbio ovaj projekt.

No, tijekom godina stvoreni su određeni institucionalni preduvjeti za formiranje vojske EU-a. Od 1989. tako imamo njemačko-francusku brigadu s 6.000 vojnika, a od 1995. njemačko-nizozemski korpus kojemu su, u slučaju potrebe, podređene jedna nizozemska i jedna njemačka divizija s ukupno 40.000 vojnika. Tu je i Europska obrambena agencija, Vojni stožer Europske unije, ali i Eurocorps (interventna jedinica NATO-a koncipirana prvenstveno za potrebe EU-a). Tijekom posljednjih 12 mjeseci osnovan je i PESCO (Permanent Structured Cooperation – Stalna strukturirana suradnja), s 25 od 28 država članica Unije, kao okvir za strukturnu integraciju unutar Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, na temelju članka 42.6 Ugovora o Europskoj uniji.

Irealan projekt s ciljem dodatne EU integracije i ukidanja nacionalnih suvereniteta

Ideja o osnivanju vojske EU-a posebno je ojačala nakon izbora Trumpa za američkog predsjednika. Trump često kritizira NATO, što se u nekim europskim krugovima tumači kao njegova želja za ukidanjem toga vojnog saveza. No, Trump zapravo samo želi da europske države ispune normu od 2 % BDP-a za obranu. Takav je dogovor, a to je, dakako, i u interesu američkoga vojno-industrijskog kompleksa. SAD danas u obranu ulaže 3,1 %, a Njemačka tek 1,2 %.

Pred nekoliko dana u razgovoru za CNN Macron se usprotivio povećanju proračuna za kupovanje američkog oružja: „Ne želim da europske zemlje povećavaju svoj obrambeni proračun kako bi kupovali američko naoružanje ili od drugih. Smatram da ako povećamo proračun onda bismo morali graditi svoju autonomiju kako bismo postali stvarna suverena sila“. Dakako, Macronu bi odgovaralo da se više oružja kupuje u Europi jer bi tu profitirala francuska vojna industrija.

Na kraju treba istaknuti da je ideja osnivanja vojske EU-a – koja je potpuno irealna u situaciji dok postoji NATO savez (neovisno što o njemu mislili) – neraskidivo vezana uz utopističku ideju preobrazbe Europske unije u „Sjedinjene Europske Države“. Njemački i francuski cilj je postojeće probleme EU-a rješavati formulom „još više integracije“, iako je upravo dokidanje nacionalnih suvereniteta jedan od ključnih razloga jačanja desnih, tzv. populističkih i euroskeptičnih stranaka diljem Europske unije.

Davor Dijanović/HKV

Angela Merkel želi europsku vojsku: Ako želimo braniti svoju zajednicu, moramo sudbinu uzeti u svoje ruke

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Penava: Cilj je otkrivanje pune istine i kažnjavanje zločinaca

Objavljeno

na

Objavio

Od pada grada heroja prošlo je 27 godina. Vukovar je tri mjeseca trpio silovitu opsadu i razaranja nakon kojih je srpski agresor ušao u grad. I danas su se tisuće ljudi u koloni sjećanja prisjetile tih dana. Odali su počast braniteljima i civilima koji su dali život u obrani grada.

Vukovar danas bije neke nove bitke – bori se s odlaskom stanovništva i nezaposlenošću. Kako je u gradu danas, kakav je život, kako zadržati mlade, ima li napretka?

Vukovarci su u Domovinskom ratu i u tim burnim devedesetima stasali u divove koji su se iskazali u tim najtežim vremenima. Kod većine nas koji smo se vratili u grad Vukovar nikad nije postojala dvojba hoćemo li se vratiti i hoćemo li uspjeti uspostaviti koliko-toliko normalan život u Vukovaru, rekao je gradonačelnik Ivan Penava.

Napadi na vukovarsku bolnicu su počeli već u kolovozu 1991. i. Organizirali smo se tako da smo formirali krizni štab u bolnici, pripremili protuatomsko sklonište, napravili plan evakuacije bolnice, isprobali kako ćemo raditi. Svakodnevno smo se dogovarali što priritetno treba, a što ne, i zaista smo se pripremili. No nismo očekivali da će agresija na nas biti toliko teška i drastična. Nažalost mnogi liječnici i medicijske sestre su otišli, ali su zato stigli dragovoljci iz Osijeka i Zagreba, medicinske sestre iz Vinkovaca, Našica. Radili smo danonoćno. Od 14. rujna više nitko nije smio ići kući jer su neki djelatnici stradali putem tako da smo svi živjeli u bolnici do samog dana pada Vukovara i do zarobljavanja i do evakuacije 20. studenoga, rekla je doktorica Vesna Bosanac.

Činili smo sve da održimo sustav, od hitnog prijema pa do operacija, poboljšanja i završetka liječenja. Uspjeli smo tako što je u Vukovaru bilo jako važno na dnevno i satnoj bazi zajedništvo i štaba za obranu grada, policije, nas i Crvenog križa, vatrogasaca, tehnička služba iz tvornice Borovo tako da nije bilo niti jedne sitaucije koje nismo riješili. Teško je reći da smo jako dobro riješili, ali smo najbolje moguće to je sigurno. Živjeli smo s našim ranjenicima, oni su to osjećali. Uz nas su bili sigurni, mi smo im davali nadu, hrabrili ih i nadali se evakuaciji. Dana 18. studenog smo bili spremni za evakuaciju i za, po potpisanom sporazumu, dolazak međunarodnog Crvneog križa i europskih promatrača. Ono što je uslijedilo nakon toga 19. i 20. studenoga je bilo najtužnije jer više nismo mogli na to utjecati. Ušla je jugoslavenska vojska i srpske paravojne trupe, odvajali su ljude, muževe od žene i djece, medicinsko osoblje. Tek nakon što smo izakli iz logora dr. Njavro i ja te radili rekonstrukciju shvatili smo koliko nam fali ranjenika, bolesnika i osoblja. Od 450 ranjenika i bolesnika samo je 174 došlo u slobodni dio Hrvatske, a svi ostali su nestali. Neke smo kasnije našli u masovnoj grobnici na Ovčari, a za mnogima se još uvijek traga, rekla je Vesna Bosanac.

Još se uvijek traga za 531 nestalom osobom. Jesli li pregovori Srbije za ulazak u Europsku uniju možda prilika da se konačno počne rješavati to pitanje?

Prilika uvijek postoji. Ona je postojala i sve ove godine prije samih pristupnih pregovora Srbije, ali je ovo jedna dodatna prigoda koju naša Vlada mora iskoristiti. Naprosto je nezamislivo da se uđe u krug europskih naprednih, civiliziranih država, a da se ovakve stvari drže skrivene u arhivima i ladicama, a riječ je o temeljnim životnim pitanjima. Nadam se da ćemo imati dovoljno snage i umješnosti na ovaj ili onaj način doći do pune suradnje dviju država, a sve u cilju otkrivanja pune istine i kažnjavanja zločinaca, rekao je Penava za HRT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari