Pratite nas

Politika

Što je zajedničko Islamskoj državi i proruskim separatistima?

Objavljeno

na

Ideologije utemeljene na nasilju, mržnji i isključivosti nisu dobar temelj za stabilnost. Pitanje je samo koliko štete mogu napraviti dok same sebe ne unište

Što se mora dogoditi da britanski reper odrubi glavu nedužnom novinaru na jednoj od najjezivijih video snimki u novijoj povijesti? Zašto bi problematična djeca iz američke savezne države Minnesote putovala na drugi kraj svijeta i umrla za džihad? I kako je moguće da vodeći ruski intelektualci pozivaju na “genocid” nad Ukrajincima, a poznati ruski televizijski komentator ponosno podsjeća sunarodnjake da Rusija može “SAD pretvoriti u radioaktivnu prašinu”?

Novinar američkog časopisa Foreign Policy piše da dosta toga razlikuje proruske separatiste i islamističke borce u Siriji i Iraku koji dolaze iz različitih kultura i vode ih vrlo različiti motivi i okolnosti. Ali dok američki predsjednik Barack Obama i ostali zapadni čelnici pokušavaju osmisliti učinkovite politike kako zaustaviti te neprijateljske snage, važno je znati što im je zajedničko, ističe Christian Caryl. Čelnik njemačke obavještajne službe Hans-Georg Maassen nedavno je uočio da je Islamska država postala popularnija od al Qaede među mladićima koji žele postati džihadisti.

I to ne unatoč videosnimkama na kojima džihadisti odrubljuju glave Jamesu Foleyu i Stevenu Sotloffu, nego upravo zbog njih. “Ljude privlači intenzitet brutalnosti, radikalizam i strogoća”, ocijenio je Maassen. Svako društvo ima takve pojedince i vjerojatno će ih uvijek imati. Ljudi su skloni zaboraviti da su i oni životinje s duboko usađenim atavističkim nagonom za borbom, dominacijom, za nanošenjem boli. Ne želimo si to priznati, ali to postoji u različitom mjeri, piše Caryl.

isilModerna društva imaju mehanizme za zaštitu od naših najnižih nagona, ali oni koji ipak odgovore zovu nasilja su ljudi koji se osjećaju slabima, obespravljenima, gubitnicima. Radi se o tako jakom osjećaju nepravde koji im, po njihovu shvaćanju, daje pravo da ponište pravila koja su donijeli pobjednici.

Kada političari pokušaju iskoristiti taj osjećaj, otvara se put u katastrofu. U Ruandi su ekstremisti iz redova plemena Hutu skovali plan za genocid utemeljen na duboko ukorijenjenom osjećaju viktimizacije od strane Tutsija koji su godinama bili državna elita. Kada se raspadala bivša Jugoslavija, Slobodan Milošević je svim silama pokušavao raširiti osjećaj ljutnje među Srbima i usmjeriti ih u ubilački laserski snop religijske i etničke mržnje, podsjeća autor. Demokracije su, pak, izgradile sigurnosne sustave protiv takvih pojava, kao što su politička participacija, sloboda govora, zaštita manjina.

No, u mjestima poput Sirije, Iraka i istočne Ukrajine ti su sustavi propali. Na Bliskome istoku džihadisti ne skrivaju svoje divljaštvo, nego ga naprotiv javno pokazuju i služe se njime kao tehnikom zastrašivanja i novačenja.

Štoviše, može se reći da mlade zapadnjake u svete ratove u Somaliji ili Afganistanu ne privlači islam nego džihad, obećanje da se mogu baviti takvim brutalnostima zbog kojih bi normalno bili kažnjeni, ali su sada opravdani nepravdama iz prošlosti koje treba “očistiti” iz povjesnih podataka. Moskva na istoku Ukrajine radi istu stvar, tvrdi Caryl i pojašnjava da cinična moskovska propaganda pothranjuje među proruskim Ukrajincima ionako raširenu nostalgiju prema bivšem SSSR-u i nezadovoljstvo demokracijom koja je potom uslijedila.

UKRAINE CRISISRusko kolektivno pamćenje oblikovano je široko rasprostranjenim uvjerenjem kako je arogantni Zapad, a ne Rusi orkestrirao pad Sovjetskog Saveza i kaos koji ga je pratio. Radi se o istom osjećaju nepravde na koji se Moskva poziva kada krši međunarodna pravila. Separatisti i njihovi pristaše znaju da ne trebaju voditi računa o “sitnicama” kao što su Ženevske konvencije ili sporazum iz 1994. kojim je Rusija obećala da će poštivati suverenitet Ukrajine. Tom obrascu odgovara i nedavno javno poniženje jedne žene u Donecku optužene za pomaganje vladinim snagama, kao i lakoća kojom separatisti otimaju i zlostavljaju svoje protivnike. I pritom ne osjećaju nikakav sram. A zašto bi, kada znaju da će im Vladimir Putin, a pogotovo Ruska pravoslavna crkva dati odrješenje od svih grijeha.

Autokrati, bilo da se radi o kalifama ili predsjednicima, sretni su kada mogu kapitalizirati osjećaj ljutnje svojih podanika. Znaju da je to dobar način da se održe na vlasti. Ali upravo stoga što njihovi sljedbenici ne očekuju da će igrati po pravilima, njima se ne može vjerovati. Kompromisi ih čine slabima, a dogovori postoje da bi se kršili. To mora razumjeti svatko tko želi obuzdati snage koje počivaju na gnjevu. No, važno je znati i da politike kolektivnog bijesa na kraju dovode do samouništenja. Islamska država neće dugo trajati, jer je njezin nihilistički gnjev već doveo do formiranja ujedinjene protivničke fronte brojnih država.

U međuvremeno se pokazuje i da oslanjanje Rusije na nacionalnu kartu šteti njezinu gospodarstvu, pri čemu je velik dio štete sama izazvala. Ideologije utemeljene na nasilju, mržnji i isključivosti nisu dobar temelj za stabilnost. Pitanje je samo koliko štete mogu napraviti dok same sebe ne unište, piše Foreign Policy. (hina/kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Jan Ivanjek: Hrvatskoj je nužna i protuzračna obrana

Objavljeno

na

Objavio

Nabava borbenih aviona sada je kritična i za našu sigurnost nema ništa važnije od uspjeha u njoj, no nakon lovaca na red svakako mora doći PZO.

Dok čekamo službene odluke o obnavljanju procesa nabave višenamjenskih borbenih aviona za HRZ, kao kritičnog sustava ratnog zrakoplovstva, ipak se treba osvrnuti na pitanje protuzračne obrane.

Protuzračni sustavi kojima HV raspolaže nažalost su znatno potkapacitirani te su pogodni isključivo za neposrednu obranu snaga, položaja ili strateških objekata, i to protiv konvencionalnih zračnih napada. Za upotrebu protiv precizno navođenih oružja, krstarećih i proturadarskih raketa jednostavno nisu namjenjeni.

Naša se PZO svodi na raketne sustave kratkog dometa Strijela 10CRO, lakoprijenosne raketne sustave poput Igle i Strele-2, te topove 40mm Bofors L/70, koji su barem upareni s radarima Giraffe.

U domeni PZO raketnih sustava srednjeg dometa nemamo ništa, a ova je kategorija oružja također važan element integriranog sustava protuzračne obrane, kojeg još čine radarska mreža, lovačko zrakoplovstvo i zapovjedni sustavi.

Hrvatska ima dobre 3D radare za motrenje, američke AN/FPS-117 na 5 fiksnih lokacija, s dometima od oko 200 kilometara.

Sagu o obnovi lovačke komponente ovakvog sustava dobro znamo. No PZO srednjeg dometa sposobnost je koja će se morati izgraditi iz nule, jer jednostavno nije postojala.

PZO srednjeg dometa od velike je važnosti za zaštitu strateških ciljeva na većim udaljenostima, od pedesetak i više kilometara, te pokrivanje vlastitih snaga. Zbog svoje mobilnosti mogu držati korak sa kopnenim snagama u napadu, a također pružaju i zaštitu i potporu vlastitim borbenim avionima prilikom.

PZO srednjeg dometa također uskraćuje slobode djelovanja protivničkom zrakoplovstvu, a osim negacijom prostora u sudjelovanju s lovačkim zrakoplovstvom može prisiljavati neprijateljske avione u kill zone vlastitih lovaca.

Treba naglasiti da niti jedan PZO sustav nikako ne može zamijeniti lovačko zrakoplovstvo. Protuzračna obrana je po svojoj naravi obrambena i usko specijalizirana.

No Hrvatskoj je i ona nužna. Za potrebe obrane trebalo bi nam 4-6 bitnica PZO-a srednjeg dometa, što dakako košta, a k tome smo politički ograničeni na zapadne sustave, dok su oni ruskog porijekla brojniji, jeftiniji i često jednakih ili većih mogućnosti.

Kada ova kategorija oružja dođe na red izbor i neće biti prevelik. Za najnovije sustave poput MEADS-a teško da će biti novca, ali NASAMS, SPYDER i Hawk XXI svakako su dobri kandidati. Patriot PAC-2 je sustav velikog dometa, no i njega bi trebalo razmotriti zbog snažnog faktora odvraćanja.

Nabava borbenih aviona sada je kritična i za našu sigurnost nema ništa važnije od uspjeha u njoj, no nakon lovaca na red svakako mora doći PZO, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek.

 

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Hoće li HSS opstati u Slavoniji i Baranji, nakon Beljakovih učestalih čistki?

Objavljeno

na

Objavio

Što će se dogoditi sa slavonsko-baranjskim HSS-om u budućnosti, pitanje je koje se već dugo postavlja među članovima te stranke sa područja Đakovštine, a iznova je aktualizirano kada je predsjednik HSS-a Krešo Beljak 17. siječnja 2019.  suspendirao iz HSS-a Zvonka Pongraca, predsjednika Županijskog odbora HSS-a Osječko-baranjske županije i Regije Slavonija, te HSS-ovog vijećnika u Skupštini Osječko-baranjske županije i općinskog vijećnika u Općini Antunovac, čovjeka koji je postao sinonim za HSS OBŽ, pita se, Predsjednik Podžupanije Đakovo, Željko Fabric, u priopćenju  kojeg prenosimo:

Većina članova u Slavonsko-baranjskom HSS-u smatra da Beljak stranku vodi u posve u krivom smjeru, Slavonija ga ne zanima, a HSS je centralizirao sve oko Zagreba i sasvim je jasno da na taj način HSS-u prijeti  totalno uništenje i mogući nestanak sa političke scene.

I u Đakovštini koja je uvijek bila srce HSS-a  velika većina općinskih i gradska organizacija Đakova nezadovoljni su razvojem događaja u stranci. Beljak se ignorantski odnosi prema haesesovcima koji od osamostaljenja Hrvatske ustrajno rade i politički djeluju na području Đakovštine, te su  predstavnici obitelji HSS-a.

Beljaku, moramo napomenuti da je na zadnjim lokalnim izborima u 10 lokalnih jedinica sa područja Đakovštine HSS osvojio; 1 županijskog vijećnika, 2 gradska i 21 općinskih od toga 4 predsjednika općinskih vijeća,1 donačelnika i načelnika Općine Semeljci ako to nije dostojno, ne znamo što će biti nakon njegove sječe glava svim nepoželjnima???.

Narušeni odnosi Beljaka, od samog dolaska na čelo HSS-a, sa slavonsko-baranjskim haesesovcima, time su kulminirali. Jer ne zaboravimo upravo slavonsko- baranjski HSS je u više navrata tražio Beljakovu ostavku, a ‘privremeno udaljenje’ samo je eufemizam za trajno izbacivanje iz HSS-a našeg predsjednika.

Ne pristajemo na bahato i omalovažavajuće ponašanje i podržavamo zahtjeve čelnika Slavonsko baranjskih HSS-ovaca da se poslovanje stranke bude transparentno.

U konačnici što tu ima loše ako pozivaju Uskok te DORH da ispitaju poslovanje stranke „ čega se on boji“. Smatramo da je cjelokupno djelovanje Kreše Beljaka s nekolicinom istomišljenika stranku dovelo na najniže grane i da se ta agonija mora prekinuti.

HSS je devastiran u dobrom dijelu Hrvatske, a  slavonsko-baranjski HSS-ovci su jedna od bitnijih karika u tom lancu. Loše kadroviranje u vrhu stranke i neprepoznatljivi rad kako u saboru pa tako i na terenu znak su da se nešto mora poduzeti. Mi Beljaku poručujemo da se stranka nikad lošije nije vodila nego danas.

Organizacije HSS-a sa područja Đakovštine ograđuje se od svih dosadašnjih izjava i isto to tražimo i od naše središnjice, jer smatramo da osobni animoziteti i stavovi predsjednika Beljaka nisu i ne bi trebali biti stavovi HSS-a.

HSS je lučonoša borbe za obitelj, domovinu, vjeru, kulturu i prosperitet , stranka koja ima duboke korijene u hrvatskom narodu, a ovakvim izjavama definitivno uništava ugled i temelje na kojima je stasala po nauku Stjepana Radića.

Đakovština je uz Slavonsko baranjske HSS-ovce, Vjera u boga i seljačka sloga, stoji u priopćenju.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari