Pratite nas

Vijesti

Što kaže ‘četnički podrepaš’ Bežulović o Josipu Šimuniću…

Objavljeno

na

Tekst deklariranog četnika bez brade i brkova prenosimo u cijelosti sa portala YutarnjiList (bez njihova odobrenja), koji nažalost nosi i domenu .hr, a koji državi po kojoj pljuje duguje preko 600 Milijuna kuna… Inače skladatelj dole nabacanih slova je poznat i kao  “Oslobodilac Vukovara”, a inače Kožin topli brat i prijatelj ingeniozni Doris Bežulović!  Nećemo komentirati naškrabano, nego ćemo prepustiti Vama cijenjeni čitatelji da slobodno i necenzurirano iznesete svoje mišljenje, za razliku od komenatara na Yutarnjem gdje su dopušteni samo ‘hvalospjevi’, ovdje možete jasno i glasno kazati što mislite! Naravno Poštujte postojeće zakone, da vam ne bi Ostojić (ne)zvonio na vrata!

[box_light]

To sam uvijek želio napraviti. Kakav FARE, kakve tužbe, kakve kazne?!? Ko će me kaznit? – prezrivo je otpuhnuo Joe Šimunić novinarima odozgo, onako visok, moćan, neustrašiv i samopouzdan poput arijskog boga, objašnjavajući zašto je uzeo službeni mikrofon i salutirao Maksimiru starim pozdravom iz NDH, valjda iz opere Nikola Dubić Hrinjski, zašto je to oduvijek htio i zašto je to napravio, i zašto će to napraviti i opet ako bude tako oduvijek htio, i tko mu što može, i što mu tko može.

Onda je preko noći popustila fibra, pogasili se mikrofoni i reflektori, i dok je Šimunić blaženo spavao na lovorikama njegova je gorda, ponosna gesta obišla svijet, nadigla se na reprezentativnog stopera kuka i motika, srp i čekić, nema alata da se nije nadigao na njega, raspisali se mediji, javila se Vlada, javilo se državno tužiteljstvo, javila se policija, javio se i famozni FARE, zloglasni program Football Against Racism in Europe, zaprijetila našem reprezentativcu kazna zbog nacističkog pozdrava, utakmica-dvije, moguće i više, ispalo kako je lako moguće da onako “za dom spreman” neće na kraju ni vidjeti Brazil, i odjednom Joea Šimunića napustila ona vulkanska snaga od sinoć.

Bla-bla, kme-kme

Podvijena repa, Šimunić je tako već sutradan unajmio pi-ara da mu sastavi potresno pismo, pa odaslao javnosti priopćenje objašnjavajući kako mu je “kao Hrvatu koji je rođen i odrastao van svoje domovine dom asocijacija na ljubav i toplinu”, kako su “to bili jedini razlozi koji su ga u trenutku emocija ponijeli” i sve tako, bla-bla, kme-kme, kuku-lele, do jučer onako visok, moćan, neustrašiv i samopouzdan poput arijskog boga, odjednom strašni Joe kumi za razumijevanje što ga je “ponijelo u trenutku emocija”, plače i cmizdri poput malog djeteta kad se suoči s posljedicama.

Pojava odavno više nije incident. Najzad, kad je Davor Šuker Šimunićevu gestu beskompromisno i odlučno – možda tek mrvu preoštro i nataktično – nazvao “neprimjerenom”, a novinari ga podsjetili kako se i sam onomad u Madridu ponosno i gordo fotografirao na grobu Ante Pavelića, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza poručio im je – “ne bih se vraćao prošlosti, okrenimo se budućnosti.”

Jasno, glasno i nedvosmisleno kao i njegov prethodnik Vlatko Marković, što je svojedobno na jednostavno pitanje novinara tko mu je bliži, ustaše ili partizani, pola sata okolišao i vrdao da je “bliže našoj vojsci”, odnosno da je “na strani na kojoj treba biti”.

Gdje svu tu “za dom spremnu” stražu s Pavelićeva groba napusti snaga kad treba jednostavno javnosti objasniti zašto im je desnica u zraku, gdje im nestane ponos i gordost, hrabrost i samopouzdanje – sam Bog zna.

Tek, kad se pogase mikrofoni, reflektori i fotoaparati, kad popusti fibra, iznenada se strašni, vatreni centarfori i stoperi pretvore u skrušene pokajnike, pa kmeče i cvile kako su na Poglavnikovom grobu bili iz čiste znatiželje – a znate kako je, vrag je znatiželja, hoda tako čovjek Madridom s velikim buketom cvijeća i ugleda grobnicu od zlata, fotografira se tako kraj grobnice, zaboravi cvijeće na ploči i ispadne što ispadne, znatiželjo krava te ubila! – ili pak kukaju i leleče kako ih je ponio trenutak emocija, od silne mu ljubavi za domovinu došlo u stvari da izrecitira “Oko jedne hiže navek tiči lete” Drage Britvića, znate onu, “tam Te bude zemla zibala kak dete, tam v zelenoj zipki domovina spi”, ali nije se mogao sjetiti kako počinje, pa se zbunio, povikao “za hižu!”, ili kako ste već rekli, znate kako je, ponijele ga emocije, krava ih ubila.

Tako je eto bilo, očiju mi, nego okrenimo se mi sad budućnosti.

Na cijelom svijetu, ukratko, teško bi se našlo cmizdravijih i kukavnijih pičkica od ustaša. Gledajući, recimo, Joea Šimunića onu večer kako onako visok, moćan, neustrašiv i samopouzdan poput arijskog boga prezrivo odozgo otpuhuje novinarima, objašnjavajući zašto je to oduvijek htio napraviti i zašto će to napraviti i opet ako bude tako oduvijek htio – “kakva kazna, ko će me kaznit?!” – čovjek bi očekivao da šupcima iz FARE-a, Uefe ili Fife sutradan u lice ponovi “Za dom!”, pa ih potjera nogom u stražnjicu i njih i onoga tko ih je poslao.

Najzad, što Joe Šimunić i Davor Šuker imaju izgubiti? Svjetsko prvenstvo u Brazilu ili fotelju u nogometnom savezu? I to im je preskupa cijena za Domovinu?

Zbog par hiljada eura premija na Mundijalu ili par tisuća kuna plaće u Savezu oni – financijski pri tom osigurani za cijeli jedan tisućljetni san – odmah bacaju puške, dižu ruke uvis i mašu bijelim rupčićima, predajući se prvom delegatu Fife, sve preklinjući za milost?

Sve je to od Udbe

Pojava, rekoh, odavno više nije incident. Svi ti strašni ustaše, što u fibri navlače crne kape preko ušiju, dižu desnice, urlaju “za dom!” i pjevaju “Jasenovac i Gradišku Staru”, čim se nađu pred novinarom ili sucem za prekršaje gutaju knedle, rumene se kao snaše, nakašljavaju i znoje, pa objašnjavaju kako ih je ponijela emocija, znatiželja, alkohol ili loše društvo. Ili im je – to uvijek pali – smjestila Udba.

Od Mate Bulića ili Marka Perkovića, preko dičnih nam nogometaša i funkcionera – poput Zdravka Mamića, kojega je kamera onaj put samo “uhvatila u trenutku dok je mahao”, vrag je kamera, krava je ubila – do političara i generala, svi do posljednjeg su nakon sličnih incidenata bili ili “bez komentara”, ili “krivo protumačeni”, ili “žrtve udbaških provokatora”, ili jednostavno “znatiželjni”, poput kandidata za predsjednika HDZ-a Milana Kujundžića, što je – baš kao “vatrena devetka” – na Poglavnikovom grobu bio iz ljudske znatiželje. Ili legendarnog Ante Đapića, što je, sjetit ćete se, uzdignutom desnicom “mjerio kukuruz”.

Predsjednik HSP-a je, koliko je poznato, otišao najdalje od svih: od optužbi da je ustaša siromah je bezglavo pobjegao sve do Izraela.

Nije mi, ukratko, poznata baš nijedna društvena grupa s tako labavim uvjerenjem kao što su ustaše. Puna nam država ušatih samoglasnika, kukastih križeva i “za-domova”, a u svih dvadeset godina nitko nikada, ali baš nitko nijednom, nije imenom i prezimenom, javno, na televiziji ili u novinama, rekao za sebe da je ustaša.

Ako netko za njega to i slučajno pomisli, samo zato što, recimo, podignutom desnicom pozdravlja “za dom!”, eto ga odjednom kako muca i vrda, kmeči i cvili.

U toplom roditeljskom domu, u svlačionici ili gostionici, na tribinama ili internetskim forumima, sve je puno za dom spremnih ljutih ustaša što poneseni emocijama snatre neumrlu NDH, a kad treba za taj sveti cilj i čvrsto uvjerenje žrtvovati par stotina kuna kazne ili jedan jebeni Mundijal, eto ih kako odjednom samo beskrajno vole svoju Domovinu i sve ljude svijeta.

Usraše se ustaše.

Doris Bežulović, podRepaš

[/box_light]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Sotinjani uzeli pravdu u svoje ruke i podnijeli tužbu protiv Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Sotinjani, kao i većina mjesta na tom području, još uvijek tragaju za svojim najdražim

Dragica Urukalović tijekom okupacije Sotina izgubila je oca, sestru i nekoliko članova uže obitelji. U selu je boravila do sredine studenog. Prvi puta nakon 27 godina s ekipom RTL-a odlazi u podrum kuće u kojem je bila zatočena, pišu Vijesti RTL

“Što smo radili? Ja i sestra smo morali ići. Tata je bio pošteđen kao par dana pošto je tu bio pretučen pa nije mogao, a ja i sestra smo išli na prisilni rad.”

Svi Hrvati, kao i njihove kuće bili su obilježene, a brutalno zlostavljanje svakodnevica.

“Gore su nas posjeli i da se dogovorimo, silovat će. Ja sam onda molila jer sestra je bila mlada, bila je cura, onda sam molila ako što moraju onda neka rade samnom, neka sestru ostave na miru.”

Dragicu i njezinu sestru od silovanja spasio je tada jedan mladi vojnik. No nakon izlaska iz Sotina, niti nju, ali niti oca više nije vidjela. Zatekla ih je sudbina 68-ero žitelja toga prije rata većinski hrvatskoga mjesta nadomak Vukovaru.

Poput Đure Počića koji je identificiran 1998. klasičnom metodom i pokopan na memorijalnom groblju, no…

“Prije tri godine uspostavilo se da to nisu njegovi ostaci i ponovo sam prošla svu tu kalvariju i sahranila 20 posto posmrtnih ostataka svog supruga”, kaže Amalija Počić, Đurina supruga.

Većina posmrtnih ostataka Sotinjana nađena je u masovnoj grobnici u Vučedolskim vinogradima. No upornost ovih ljudi i osobna istraga koju su vodila dovela ih je do novih spoznaja. Zahvaljujući i procesu koji je vođen u Beogradu, Žarko Milošević koji je osuđen na devet godina pokazao je još jedno mjesto masovne grobnice. Stara Ciglana, odakle su posmrtni ostaci premještani u rovove klaonice gdje su se zatrpavani zajedno sa životinjskim ostacima.

“Tu gdje je ovaj korov, tu su bili kanali gdje su se bacali od klaonice i onda im je bilo jako blizu gdje je ona šumica, to ti je ta Ciglana i onda su ih samo ovdje preko njiva dovezli tu i pobacali”, kaže Igor Matiješević, Inicijativni odbor obitelkji nestalih Sotin.

Slučaj krvnika Miloševića koji je pokazao mjesto zločina nije izoliran. Za to postoje i pisani tragovi koji su dostavljeni hrvatskom pravosuđu još prije tri godine.

No, Sotinjani ne staju. Uz pomoć države ili bez nje, traže istinu. Trenutačno su zahvaljujući prvoj presudi pred beogradskim tužiteljstvom podnijeli tužbu protiv Srbije.

Traže naknadu štete. Uz to nadaju se i skorom početku novog procesa pred Tužiteljstvom u Beogradu, za Vučedolske vinograde, ali i sve pojedinačne zločine. Zbog istine i pravde koje hrvatska žrtva zaslužuje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drugačijom i novom politikom

Objavljeno

na

Objavio

Ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Politički vođa BiH Hrvata Dragan Čović prve je sugovornike, nakon što je izgubio trku za člana Predsjedništva BiH, pronašao u Zagrebu. Pritom se hrvatska državna politika “isprsila” do kraja, pa su s Čovićem razgovarala sva tri predsjednika – države, Sabora i Vlade.

Nakon razgovora Čović je rezime ovog političkog druženja sveo na poruku kako BiH Hrvati “imaju potporu Zagreba”. No, postavlja se pitanje za što to Čović kao politički predstavnik Hrvata ima potporu Zagreba? Za participiranje u vlasti Federacije s Bošnjacima ili ne? Za formiranje Doma naroda ili ne? Za suradnju s Dodikom ili ne?

Druga je nepoznanica kakvu to potporu Zagreb uopće može dati BiH Hrvatima. Diplomatsku ili nediplomatsku, konkretnu ili formalnu? Dosadašnja dugogodišnja sljubljenost političkog Zagreba i političkog vrha BiH Hrvata doživjela je, naime, samo poraze. Sva bruxelleska lobiranja Andreja Plenkovića te lobiranja Kolinde Grabar-Kitarović u Sarajevu, Moskvi, Washingtonu i Ankari nisu uspjela.

Sva njihova tumačenja svjetskim liderima o neravnopravnosti i ugroženosti Hrvata koji gube konstitutivni karakter zajamčen Daytonom doživjela su poraz, kao i sav oratorski i medijski trud Čovića i njegovih da unutar BiH promijene nakaradni zakon koji omogućuje Bošnjacima da opetovano izabiru hrvatskog člana Predsjedništva. Očito je da Plenković i Grabar-Kitarović nisu bili dovoljno uvjerljivi, kao ni Čović, svaki na svom području. Ili se nisu dovoljno trudili ili su bili premlaki. To što argumente Hrvata iz BiH i Hrvatske nitko u svjetskoj politici, a ni Izetbegovićevi Bošnjaci ne doživljavaju, znači da hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drukčijom i novom politikom.

S obzirom na to da je politika Bošnjaka, kao i ona Dodikova, brutalno jasna i agresivna, odgovor kakva bi to nova politika Hrvata trebala tu biti, sam se nameće. Jednako brutalna. To jest apsurd, no, ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Oni koji koriste teže riječi dosadašnji hrvatski i angažman Hrvatske oko pitanja ravnopravnosti Hrvata u BiH tumače kao mlitavu i na momente kukavičku politiku kojom su Hrvati de facto sami omogućili da im se dogodi ovakva situacija.

Što se političkog Zagreba tiče, on u ovom trenutku mora u cijelosti stati iza budućih političkih poteza BiH Hrvata, ne smije im ni u čemu otežavati, a najmanje što može odmah učiniti jest da pošalje jasne diplomatske signale svuda gdje treba da će Hrvatska surađivati s državom BiH kao i do sada, no da to neće uključivati komunikaciju sa simbolom svih problema, Željkom Komšićem.

Što se Čovića tiče, pred njim su dva izbora: ili će, kao što mnogi sada očekuju, krenuti u političku trgovinu s Izetbegovićem, prihvatiti koju ministarsku funkciju više i popuniti koju fotelju više, ili će, pak, zaključiti da mu političko raspoloženje unutar hrvatskog korpusa više ne omogućava tu klasičnu političku trgovinu. Logika, kao što je već rečeno, kaže da Hrvati trebaju postati “problematičniji” nego što su do sada bili.

To znači da moraju početi opstruirati vlast na onim razinama gdje to mogu učiniti i koristiti preostale mogućnosti veta. Vlast će pri tom formirati, naravno, tamo gdje su Hrvati odnijeli većinsku pobjedu. Plašiti se da će međunarodna zajednica zauzvrat pomesti sve neposlušne Hrvate i staviti svuda buket malih Komšića sada više nije realan jer bi tako riskirali bunu Hrvata. Nadalje, postoje stotine načina da BiH Hrvati počnu javno demonstrirati građanski neposluh, a u toj borbi legitimni postaju i svi oblici tzv. neprincipijelnih koalicija.

Ovo se, naravno, odnosi ponajprije na koaliranje s političkim vođom Srba u BiH, Miloradom Dodikom koji je zbog novog poraza Hrvata postao politički puno jači nego prije. I što je sramotno za Hrvate, u ovom trenutku on je postao i politički zaštitnik Hrvata koji sada, htjeli to ili ne, na državnoj razini doista ovise o Dodiku. Da bi sramota bila veća, čak i država Hrvatska na vrlo konkretan način ovisi o dobroj volji i taktici Dodika, primjerice kada je u pitanju podizanje tužbe BiH oko gradnje Pelješkog mosta.

Nema, međutim, mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da Čović i njegovi mogu preokrenuti kapute i umjesto dosadašnje nedovoljno pametne politike krenu odvažno u političke akcije koje će svi shvatiti i koje bi mogle sve zabrinuti i postići da se Hrvate počne ozbiljnije doživljavati. No, što je Hrvatima drugo preostalo? Poklone li se sada, to će samo pojačati iseljavanje i za četiri godine možda više i neće moći biti problem.

Davor Ivanković / Večernji list

Sjednica HDZ-a BiH i HNS-a – Vlasti uvjetovati Izbornim zakonom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari