Pratite nas

Što me hrđa svjetovaše (I. dio) – Pivci moji, u regionu mi ne pivajte, dragu moju ne budite

Objavljeno

na

Prije nekoliko sam tjedana shvatio od čega bih mogao živjeti ako ne dobijem stalno radno mjesto u matičnoj ustanovi. S obzirom na način na koji sam iznudio objavljivanje članka u jednome kulturnom tjedniku, vlastitu budućnost vidim u iznuđivačkoj djelatnosti (danas vole reći industrija i za poslove koji uključuju nošenje pladnjeva, pa dakle na novohrvatskome u iznuđivačkoj industriji).

Taj posao mogu obavljati zakonito (kao djelatnik Ministarstva financija) ili u sivome gospodarskom pojasu (SERP) za kakva kamatara. Nakon što je iznuda uspješno obavljena, a kako i mafija ima svoj kodeks časti, red je da ispunim obećanje dano glavnomu uredniku, tj. da vam u nekoliko brojeva Hrvatskoga slova razriješim pokoju jezičnu nedoumicu po njegovu izboru. Da Šćepša nije badava glavni urednik (ne samo zato što za to prima plaću) i da Hrvatsko slovo ima čitatelje s visokom razinom jezične kulture, pokazuje i njegov izbor posuđenica za koje mi vam valja ponuditi hrvatske zamjene, a koji je dijelom sastavljen na temelju vaših upita. logo-header

Za početak ćemo nekoliko riječi posvetiti riječima regija i region koje se zatrovale (rekao bi moj znanstveni ćaćko Petar Šimunović okužile) hrvatski medijski prostor. Za širenje su potonje riječi u najnovijemu razdoblju uvelike zaslužni kolumnisti Hrvatskoga slova koji je rabe kako bi vas upozorili što se krije iza internacionalizma regija koji se nastoji nametnuti čak i u nekoj novoj upravnoj podjeli. Mate Kovačević odavna s pravom upozorava kako bi bilo mnogo poštenije regionom, srpskim likom internacionalizma regija nastalom prema francuskoj riječi région,nazivati područje bivše Jugoslavije, zapadnoga Balkana ili tzv. Jugosfere kako bi govornicima hrvatskoga jezika bilo posve razvidno (novohrvatski transparentno) na što se navedena riječ odnosi. Naime, kad se u posljednje vrijeme govori o upravnome preustroju naše domovine, obično se tvrdi kako Hrvatsku treba raspodijeliti na povijesne regije ni ne sluteći da se zapalo u književnost. Kako, pitat će se mnogi čitatelj. Povijesna je regija, naime, stilska figura, svojevrsni ne svakomu prozirni (novohrvatski ponovno transparentni) oksimoron jer riječ regija u hrvatske rječnike ulazi tek u drugoj polovici 20. st., pa je nazivati Slavoniju povijesnom hrvatskom regijom jednako uputno koliko i tražiti riječ internet u Mikaljininu rječniku iz 17. st. Natuknicu regija donosi Klaićev rječnik u kojemu stoji da se ona izvodi od latinske riječi regio te ju se tumači različitim bliskoznačnicama: kraj, predjel, područje, okolina, zemlja, pokrajina, oblast, okrug, okružje; dio, mjesto, strana (tijela); sloj. Riječ pak region kao srbizam ulazi u hrvatski jezik 1970-ih godina, a u hrvatske jezične priručnike tek u 1980-ima.

hr pravopis logoInternacionalizam (rabi se i istoznačnica međunarodnica) se regija najopširnije određuje u HER-u, i to kao: 1. a) zemljopisno, povijesno, politički ili na neki drugi način izdvojeno ili označeno područje jedne ili više zemalja, 1. b) područno tijelo na razini neposredno ispod države (koje negdje ima pravo na političku autonomiju), 2. dio tijela, zona, centar i 3. zgrada u kojoj je stolovao Pontifex maximus u starome Rimu. Šonjin rječnik navodi značenja slična onim navedenim u HER-u pod 1. a) i b) s tim da se za regiju kao područje unutar države u definiciji navode hrvatski sinonimi kraj, područje i pokrajina, a natuknica se region (koju HER označuje kao srbizam)upućuje na regiju. U HJS-u se za riječ regija preporučuju zamjene područje i pokrajina, a natuknica se region upućuje na natuknicu regija. Ukratko: suvremeni hrvatski normativni rječnici i priručnici ne dopuštaju uporabu srbizma region (koji se danas medijima širi od Samobora do Surdulice), a internacionalizam regija upućuju na hrvatske riječi područje i pokrajina. No, iscrpljuju li se time sva suvremena značenja? Kako pohrvatiti medijima omiljenu svezu zemlje u regiji/regionu? Ako je suditi po onome što čujemo u priopćajnicama, navedenu je svezu najbolje prevesti kao države/zemlje u okružju (u nekim kontekstima države/zemlje u susjedstvu)te bi u budućim normativnim rječnicima i priručnicima svakako riječ regija trebalo uputiti, osim na hrvatske riječi područje i pokrajina, i na riječ okružje. Pridjev se pak regionalni zamjenjuje hrvatskim pridjevima pokrajinski i područni. Napominjem i kako neki Hrvati iz okružja od uporabe riječi regija i region bježe kao od kuge. Tako, primjerice, Hutovcisvoje neposredno susjedstvo (štono bi se reklo uži region)nazivaju bližik. Čitateljima je i suradnicima Hrvatskoga slova, po naputku glavnoga urednika Šćepice,uporaba riječi region dopuštena samo kao pogrdnica.

Zaključimo. Riječ je region jedan od rijetkih srbizama koji se u publicističkome funkcionalnom stilu ponajviše raširio u 21. st. te bismo, s obzirom na čestoću njegove uporabe, mogli dočekati da dalmatinska pjesma Pivci moji, ne pivajte promijeni stihove onako kako je navedeno u naslovu. To imamo zahvaliti ponajprije hrvatskim političarima poput Stjepana Mesića i Vesne Pusić koji su se zalagali za suradnju u regionu te time ujedno odredili vlastite političke dosege. Oni su se u slučaju bivšega predsjednika sveli na uži region ili bližik (u Hrvatskoj na područje oko Srba, Kumrovca i šume Brezovice, u BiH na nekoliko džepova u kojima je živio zanemariv broj Hrvata te izdvojenih lokaliteta poput Sutjeske i Kozare) i međusobno nepovezana prostranstva širega regiona (primjerice, Libija, Uzbekistan i Kina), a u slučaju trenutačne ministrice vanjskih poslova na istinski region od Đerdapa do Triglava (valjda se zato slabije snalazi u nadregionu, tj. Europskoj velezajednici). Treba istaknuti i da se riječ region u medijima nikad ne odnosi ni na jedno područje izvan Lijepe nam Bivše (nikad ne govorimo, primjerice, o skandinavskome, iberskome, baltičkome ili kavkaskome regionu), dok se internacionalizam regija katkad upotrebljava i za područja podalje od brdovitoga Balkana (Šonjin rječnik tako navodi primjere kao što je bliskoistočna regija, a danas se često govori o regiji Alpe – Adria). Internacionalizam je regija zamjenjiv hrvatskim riječima područje, pokrajina i okružje, što je još jedan zoran (novohrvatski eklatantan) primjer kako je uvriježeno mnijenje mnogoga Hrvata da su strane riječi preciznije od domaćih posve neutemeljeno jer ako se jedna riječ može zamijeniti trima, ne povećava li se mogućnost pojave komunikacijskih šumova? Predstavi li vam se pak tko kao regionalni direktor, provjerite je li iz Hutova jer ako jest, vjerojatno je riječ o ćati kakva kulturno-umjetničkoga društva iz bližika.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 16. svibnja 2014.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Tuđman opet među nama

Objavljeno

na

Objavio

Eto, vidiš, govorio mi je nekakav unutarnji glas, budi da su „virni krivovirna pravca“, podigoše mu spomenik. „Najveći i najljepši“, upravo onako kako je obećavao zagrebački gradonačelnik. Dobro, ne voliš gradonačelnika, ali danas, na Dan ljudskih prava, srce bi ti ipak trebalo biti na mjestu, ako ni zbog koga i ni zbog čega, onda zbog Kuzme Kovačića i njegove umjetnine.

Da, tako i jest: srce mi je zbog njih na mjestu. Ali ovdje i sada nije riječ o umjetniku i umjetnini. O njima su u svom jadu i čemeru neumjesno i nepristojno u javnim priopćivalima cviljeli jugani (jarmoljubci) staroga kova teško pogođeni postavljanjem spomenika. Razumijem njihovu neuljuđenu tugu. Razumijem i stanovitu uljuđenu suzdržanost jugana novoga kova. Ipak, lagao bih kad bih rekao da suosjećam s njima, i jednima i drugima. To je možda krivo? Možda. Ali što mogu, ne zapovijedam svomu osjećaju, a hinjena mi se sućut gadi. Možda je krivo samo to reći? Ako je tako, ni tu mi nema pomoći. Kakav sam, takav sam.

Srce mi je dakle na mjestu, ali uznosan bi izraz zadovoljstva bio posve neumjestan. Zašto? Zbog okolnosti u kojima je spomenik otkriven. Kakve sad okolnosti? Razmotrimo to.

Nikada nisam dvojio da će Tuđman i u Zagrebu dobiti spomenik. Stoga nisam ni iznenađen. Nikad mi, kao ni kiparu Kovačiću, nije bio dvojben ni politički smjer ni državnički format Franje Tuđmana. Svi spomenici podignuti prvomu hrvatskom predsjedniku diljem domovine spomenici su – hrvatskomu suverenizmu. U tomu se svi politički Hrvati slažu.

Domoljubcima je to razlog štovanja, a domomrzcima razlog zatiranja Tuđmanove uspomene.

Tuđmanova se uspomena zatirala okrutno: ocrnjivanjem i blago: reinterpretacijom. Ocrnjivačima – juganima staroga kova – Tuđman je bio i ostao samo zločinac bez premca. Reinterpretima – juganima novoga kova – Tuđman je prikriveni globalist.

Ocrnjivanje je u velezločinca sažeo Zoran Erceg izgredom na svečanosti otkrivanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu. Reinterpretaciju Tuđmanova suverenizma osmislio je Zdravko Tomac na jednoj od komemoracija u povodu Tuđmanove smrti u zagrebačkom Povijesnom institutu. „Vjerodostojni“ je profesor nazočnicima priopćio da mu je pokojni Tuđman „u četiri oka“ rekao: Borba za samostalnost i suverenost Hrvatske samo je prvo poluvrijeme; drugo je poluvrijeme borba za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji [tj. za odbacivanje samostalnosti i suverenosti]. To je humus iz kojega je niknula ideologija Sanaderova „novog“ HDZ-a. Tako su novi hrvatski jarmoljubci, Sanaderovi eurohrvati, god. 2003. od starih jarmoljubaca, Račanovih jugohrvata, preuzeli vlast i nastavili proeuropski „detuđmanizirati“ Hrvatsku.

Najžešće razdoblje „detuđmanizacije“ označila je HDZ-ova idila s Carlom del Ponte, glavnom tužiteljicom haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY). U to je vrijeme HDZ-ova vlast bjesomučno progonila hrvatsko „plemstvo mača“. Junaci Domovinskoga rata degradirani su u hulje i ništarije, zatvarani i osuđivani, a njihovu mrtvom vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu vlast je šutke, a oporba glasno priznavala status vođe i organizatora „udruženoga zločinačkog pothvata“. Kako je svršilo to protuhrvatsko mahnitanje? Haaško je sudište nepostojeći „Udruženi zločinački pothvat“, koji je maknulo s Republike Hrvatske, lani konačno pripisalo vojnomu i civilnomu vodstvu ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne i drastično ga kaznilo. A kada je general Slobodan Praljak, za čitanja presude, u sudnici počinio samoubojstvo odbijajući živjeti nedužan sa stigmom ratnoga zločinca, Hrvatski je generalski zbor u povodu toga tragičnog događaja organizirao svomu ratnom drugu komemoraciju u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. Nitko se iz vrha državne vlasti nije usudio nazočiti komemoraciji.

Doda li se tomu da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine 19. obljetnicu Tuđmanove smrti i Dan ljudskih prava obilježila javnim druženjem s nekadašnjim neslužbenim glasnogovornikom Carle del Ponte Ivanom Zvonimirom Puhovskim te da je u isto vrijeme ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u Marakešu prihvatio u ime Republike Hrvatske nekakav neobvezujući sporazum o migracijama koji redom odbijaju suverenistričke vlade u Srednjoj i Istočnoj Europi, što se o svemu tomu može misliti?

Ali vratimo se na polazište. Nakon punih 19 godina detuđmanizacije neprispodobivi je „Palmin burazer“ okupio cijeli trovrh državne vlasti i mnoštvo iskrenih štovatelja Tuđmanove uspomene podno veličanstvenoga spomenika hrvatskomu suverenizmu. Samo on, stjecajem nesretnih okolnosti, nije došao. Što mislite, je li to suverenističko pokajništvo hrvatskih globalista ili samo visoka himba? Što god bilo, dobro je da ih div podsjeća na njihovu neznatnost.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari