Pratite nas

U potrazi za Istinom

Što nam je ostalo od SR Hrvatske, a što od NDH?

Objavljeno

na

Kako bi mogao ostati čist pred samim sobom, ali i pred drugima, hrvatski narod mora naći snage i pameti odgovoriti što je i kakva je bila Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Je li NDH bila nacifašistička zločinačka država kako ju se uobičajeno karakterizira? Je li bila “takozvana” što će reći da nije bila nijedno od tri odrednice u svom nazivu? Ili je, pak, NDH bila izraz iskonske čežnje hrvatskog naroda da sam sebi kroji pravdu?

 I kao takva bila iscrtana u srcima i umovima hrvatskih ljudi, onih najboljih ali i onih manje dobrih. U svakom slučaju svih osim onih najgorih, onih koje se običava nazivati ništarijama. “Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bȉlo hrvatskog naroda”, reče na optuženičkoj klupi svetac, a još uvijek blaženik, potvrđujući ovu tezu. Doista, samo ništarije poput tadašnjih tužitelja i sudaca, a takvih ni danas ne manjka, mogu u povijesnim prosudbama zanemariti bȉlo hrvatskog naroda.

[ad id=”93788″]

Kako suditi o NDH

Jest, NDH je donijela i provodila zakone nedvojbeno protivne naravi i kršćanskoj baštini hrvatskog naroda. Još je manje dvojbeno da su ti zakoni poput vrtloga nametnuti NDH od većih i jačih, tadašnje Europske Unije, te da na to jedan mali narod, ako je želio opstati, nije mogao utjecati. Prije nego što dođemo u iskušenje da zbog tzv. rasnih zakona po kratkom postupku presudimo vlastima NDH, zapitajmo se ima li jednako nepravednih zakona i danas u Republici Hrvatskoj? Ako ima, tko ih joj je nametnuo i zašto ih je prihvatila? Uostalom, tko danas može znati hoće li i liberalna demokracija kao prevladavajući ideološko-politički konstrukt naših dana jednom kad postane povijest dobiti pozitivnu ocjenu budućih pokoljenja ili će možda u tom vrednovanju doživjeti sudbinu totalitarizama iz dvadesetog stoljeća? Hoće li se i tada Hrvatska država (ako je bude) ili čežnja za njom (ako nje bude a države ne bude) suditi po političkom uređenju i ideologiji nametnutoj joj izvana ili po prirodnoj težnji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom?

Je li čovjeka čini čovjekom odijelo koje nosi, a kojeg određuje prolazna moda, ili ono što umije i čini, misli i osjeća? Može li se drukčiji kriterij primijeniti na države, te nesavršene izraze narodne volje? Ako ne može, tada ni NDH nije pravedno suditi po uvezenom fašističkom odijelu koje je nosila, već po tome što je činila za boljitak hrvatskog naroda u jeku svjetskog ratnog vihora, od samih početaka nagrizana pobunom u prethodnoj državi privilegiranog dijela stanovništva koji ju nije prihvaćao. Zar je neobično što je NDH kao hrvatska država vodila brigu o hrvatskom jeziku i uvela u javnu uporabu hrvatske simbole – od pozdrava “Za dom spremni” do kune kao valute? Ili je neobično to što je NDH presuđeno kao fašističkoj prema djelima pripisanim joj od njezinih neprijatelja, a ne prema korektnim znanstvenim postupkom utvrđenim djelima? Kao posljedica prethodnog, monstruoznom su logičkom vratolomijom hrvatski nacionalni simboli uklesani u srca i duše Hrvata proglašeni fašističkima, a potom je takvom po inerciji proglašena i svaka buduća hrvatska država koja bi te simbole prihvatila.

Nije dvojbeno da su se vlasti NDH ogriješile o ljude drugih vjera, ali nije svejedno u kojoj mjeri i na koji način. Također, nije svejedno u kojoj su mjeri oni stradali u NDH i od ruke vlasti NDH ili negdje drugdje od nekog drugog. Niti je svejedno u kojoj mjeri su ta nedjela nastala kao posljedica samovolje pojedinaca, a u kojoj jasne državne politike. A nije svejedno ni je li ih NDH činila provodeći nametnute joj nepravedne zakone ili neutralizirajući one u koje nije imala povjerenje, ili braneći se od onih koji su je nasilnim putem na Staljinov mig nastojali srušiti. Uz to, iz sadašnje vizure gledano, neke moralno neprihvatljive postupke vlasti NDH nije pošteno suditi i zgražati se nad njima prema mjerilima današnjeg vremena, nego onog vremena u kojem su nastali. Minimum znanstvenog poštenja zahtijeva da ih se prosuđuje u kontekstu s (ne)djelima onih koji su dijelili prostor i vrijeme s NDH, najbolje postupcima njezinih izravnih neprijatelja. Upravo onih koji su kao ratni pobjednici bili skloni vlastita nedjela pripisivati drugima, a tijekom rata ih koristiti i za novačenje vlastite vojske, jer samo nesretnici koji ostanu bez ičeg svoga mogu postati revolucionari, dokumentirana je misao vodilja Moše Pijade.

Pri utvrđivanju okolnosti stradavanja žrtava rata nužno je uzeti u obzir ne samo broj žrtava, već i način stradavanja i njihovu strukturu. Ne mogu biti kao jednako zlo vrednovani čini koji su doveli, s jedne strane do žrtava zaraznih bolesti zbog nedostatne zdravstvene skrbi uzrokovane ratnom taktikom temeljenom na masovnom odlasku u šumu (ili u zbjeg na drugi kontinent – El Shatt), koje u pravilu najviše pogađaju one najslabije, dakle najstarije i najmlađe. I s druge strane ciljana masovna ubojstva mladih muškaraca u poraću kako bi se smanjila fertilna baza jednog naroda s dalekosežnim negativnim utjecajem na rodnost tadašnjeg i budućih naraštaja, a što je po svojoj prirodi genocidan čin (kako je pokazala nedavna presuda Međunarodnog suda pravde u slučaju Srebrenice).

Kako bi se dobila cjelovita slika Drugog svjetskog rata, trebat će objasniti i okarakterizirati činjenicu jasno vidljivu iz kasnijih popisa stanovništva kako to da ni u jednom jedinom srpskom selu na teritoriju NDH lokalno pučanstvo nije iskorijenjeno od te “genocidne” tvorevine, dok u hrvatskim selima okruženim srpskima u zapadnoj Bosni, istočnoj Lici i dijelovima Banovine i zapadne Slavonije poslije tog rata skoro nitko više nije prebivao. Nije li jedan od rezultata rata bilo i stvaranje etnički čistog srpskog teritorija kao preduvjeta za sljedeći pokušaj stvaranja zapadne srpske države?

I SRH je bila izraz težnji hrvatskog naroda! Ali kakvih?

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) također je bila izraz težnji hrvatskog naroda, ali težnji one njegove tamnije strane, Mr. Hydea u njemu. Izraz težnji za služenjem tuđincu, izraz nepovjerenja u vlastite sposobnosti i mogućnosti, labilno duševno stanje kao posljedica potpunog nedostatka samopouzdanja. Stanje onih koji se plaše uzeti sudbinu u svoje ruke, onih koji se “ne bi šteli mešati kaj se netko ne bu srdil”. Onih koji zbog izgubljenog, ili možda nikad stečenog, dostojanstva radije čame pod stolom, nego da se pokušaju izboriti da za njim sjede. Onih koji su u ime zavodljivih ideja, a ponekad i posve prizemnih “viših” ciljeva, bili spremni prezreti vlastiti narod i žrtvovati njegovu slobodu i samobitnost. Izraz težnji onih Juda koji su spremni za šaku raznobojnih škuda izručiti na pladnju vlastiti narod vragovima svih tih boja. I zato su Hrvati morali umrijeti kako bi takva SRH kao najveća grobnica hrvatskog naroda u zaista velikoj Velikoj Srbiji, znanoj još i kao Jugoslavija, mogla životariti. Od NDH je naslijedila jedino osjećaj krivnje usput preuzevši na sebe i najveći dio krivnje tadašnje Srbije koja je provodila iste zakone kao i NDH, samo nešto revnije, uz zdušno odobravanje Srpske pravoslavne crkve. A od stranca, ratnog pobjednika, koji ju je, oživjevši “jugo-frankensteina”, kao usputnu kreaturu stvorio, naslijedila je još tješnje totalitarno odijelo od onog fašističkog. SRH je kao prava srpska gubernija sve vrijeme svoga postojanja ubijala i progonila one koji su se usudili živjeti ideal samostalne hrvatske države, a u mirnija vremena sakatila je hrvatsko narodno biće “suptilno” istjerujući Hrvate na “truli Zapad”. Tako je “elegantno” rješavala problem kronično neefikasnog gospodarstva i pratećeg nedostatka radnih mjesta. Svojoj slijednici (u smislu povijesnog tijeka, ne i mentaliteta) RH nije ostavila ni prebijenog novčića, čak ni prazne puške, već samo situaciju u kojoj joj je i novac i oružje trebalo kao ozeblom sunce. Upravo je to “točka na i” bilance SRH.

Oni koji se natječu drvljem i kamenjem nabacivati na NDH često prigovaraju kako ona nije bila neovisna, za što zaista ne manjka dobrih argumenata. Sklapanje Rimskih ugovora s Italijom i pristajanje na vrlo ograničen suverenitet NDH u talijanskoj okupacijskoj zoni koja je obuhvaćala južnu polovicu NDH na prvu se mogu okarakterizirati izdajničkim potezima. Ipak, ne treba smetnuti s uma da su karte Hrvata, novaka u igri, u tim trenutcima bile prilično slabe. A dobro je znati i kako se to dogodilo nakon talijanske vojne katastrofe u Grčkoj iz čega se već dalo naslutiti da talijansko sudjelovanje u ratu, tako ni utjecaj na oteta većinski hrvatska područja, ne će biti duga vijeka. Uostalom, to se za koju godinu pokazalo točnim. Konačno, je li trebalo poklonjenom konju, vlastitoj državi nakon više od osam vjekova, gledati u zube ili prihvatiti odgovornost za pruženu priliku? Priliku koja se ukazala sasvim nenadano, nakon toliko žrtvovanih života, vremena, muka i iznevjerenih nada. Iznenada, jer Hrvati su i tada bili tek drugi izbor europskih moćnika. Prvi su, kako sada (kod Frau Merkel), tako i tada (kod Hitlera) bili Srbi, samo što su “pocuclali” englesku lizalicu i uskoro to skupo platili. Što reći, nego da se ideologije mijenjaju, a njemački nacionalni interes ne. S druge strane, je li “i država srpskog naroda” SRH, k’o u škripcu stegnuta srpskim okovima iznutra (povlaštena srpska manjina s 50% udjela u dionicama SRH, iako nikad nije činila više od šestine populacije) i izvana (Beograd) bila više neovisna od NDH? Vjerojatno, onoliko koliko je bila manja od NDH (skoro dvaput), toliko je bila i manje neovisna, a izglednije još i manje. Konačno, nije sasvim izvjesno ni kako bi Republika Hrvatska u razdoblju poslije Tuđmana prošla komparira li ju se u neovisnosti s NDH.

Što nam je ostalo od SRH, a što od NDH?

Je li moderna hrvatska država RH izrasla iz SRH ili NDH, ili je možda izrasla ni iz čega? Ako je suditi prema izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava, onda je RH i formalnopravno slijednica upravo SRH. Tamo stoji kako je RH utemeljena na ZAVNOH-u i to nasuprot NDH, iako se sama SRH u tekstu izrijekom ne spominje. No, taj dokument treba iščitavati iz vremena njegova nastanka. U trenutcima potencijalne velike pogibelji mali narod često se mora prilagoditi očekivanjima velikog svijeta, baš kao što to čini mala životinjica okružena predatorima u džungli.

S druge strane, poznato je da se čovjek, kad se nađe suočen s teškim životnim okolnostima, npr. vlastitom bolešću ili bolešću bliske osobe, rado utječe svim svetcima i dragom Bogu, bez obzira što tijekom života nije bio vjernik. Tako se i hrvatski narod u prijelomnim devedesetima našao pred nestankom sa svjetske političke pozornice i novim masovnim pogromom. U tim preteškim trenutcima oni koji su bili spremni žrtvovati se za domovinu, činili su to s pozdravom “Za dom spremni” koji se kao i krunica oko vrata nametnuo kao neformalni, ali skoro neizostavni dio vojne opreme u cijeloj Hrvatskoj vojsci, a ne samo u Hrvatskim obrambenim snagama (HOS-u). Pri tom je sasvim nevažno kad je taj pozdrav, ili neki njemu sličan, nastao, i tko ga je koristio. Bitno je tek što je onda kad je bilo najteže potvrđen kao autentični, junački narodni pozdrav duboko ukorijenjen u hrvatskom narodu kao izraz najplemenitijih nagnuća hrvatskih ljudi. Iznimno je nepošteno prema hrvatskom narodu, a uz to je lišeno elementarne logike, njegovu nacionalnu simboliku (kune, prvo bijelo polje na grbu, pozdrav ZDS) vezivati uz fašističku ideologiju samo zato jer se NDH kao hrvatska država njima služila. Njihovo spontano prihvaćanje u pobjedničkim devedesetima najbolja je potvrda da nisu fašistički. Em su korišteni u borbi protiv zadnjih ostataka fašizma u Europi (komunističkog i četničkog), em u hrvatskom narodu nije više bilo nikog iole značajnog tko bi fašističku ideologiju promovirao, niti je u svijetu bilo nekog tko bi mu ih nametnuo. Ukratko, devedesete su kroz prihvaćenu simboliku potvrdile da je u hrvatskom nacionalnom bićuočuvana ona ista pozitivna emocija kojom je prethodno pokoljenje hrvatskog naroda vidjevši u NDH prije svega hrvatsku državu težilo za državnom neovisnošću i slobodom. Onaj koji veže te pojave uz fašizam, a ne uz iskonski hrvatski domoljubni osjećaj, nepravedno projicirajući vlastiti osjećaj teške boli i nepravde koju je doživio zbog postupaka vlasti i pojedinaca u NDH na simbole hrvatskog naroda, jednostavno prezire bit hrvatskog naroda pa ostaje otvoreno pitanje kako uopće može živjeti u takvom okruženju.

Bitna razlika između RH i NDH je u tome što je RH izborena nasuprot svim zakonima geopolitike i željama svjetskih moćnika, dok je uspostava NDH predstavljala dar tadašnjih dominantnih sila u ovom dijelu Europe. No, zajedničko im je da su se obje, u samim začetcima suočene s razarajućom pobunom iznutra, morale izboriti za vlastito održanje. NDH je doživjela tragičan kraj podijelivši sudbinu sile koja joj je državnost podarila. Tuđmanova RH formalnopravno još uvijek živi, ali njezin duh je odmah po Tuđmanovu odlasku u povjesnicu zamijenjen zloduhom SRH.

U simboličkom smislu RH izborena za vrijeme Tuđmana doista je izrasla na krvi mučenika Križnih puteva u smiraj i u poraću Drugog svjetskog rata, dok RH poslije Tuđmana predstavlja prirodni nastavak SRH u kojoj je hrvatstvo čučalo u zapećku. Osim po općem društvenom ozračju vidljivo je to i po zabranama nacionalnih simbola. RH poslije Tuđmana, a za vrijeme vladavine Zorana Milanovića, pokazuje svoj sluganski SRH karakter tako što kriminalizira narodnu zastavu – onu na kojoj stoji grb s prvim bijelim poljem, a koju je hrvatski narod u vrijeme stvaranja Hrvatske svesrdno prihvatio i Tuđman ju poljubio prvi put prisegnuvši za predsjednika RH – i zabranjuje je unositi na sportske priredbe. Milanović, taj vodeći korifej demonizacije Hrvata, upinjući se pokazati “većim pravoslavcem od Sv. Save”, potrudio se NDH prišiti etiketu začetnika holokausta, nadmašivši u laži svu jugosrpsku manufakturu i njezine domaće žbire koji vrte tu istu pokvarenu ploču već dobrih sedamdeset godina.

Istina je liječnik i lijek

Otužno je primijetiti da se Hrvatska, zapetljana u mrežu laži kao pile u kučine, srami sebe, pa sama progoni vlastite heroje i one nacionalne simbole koji su nadahnuli Hrvate na najveće podvige. Nasuprot tome samosvjesna bi država zabranila, ili možda bolje rasvijetlila (lustrirala) uistinu štetno naslijeđe SRH, još uvijek prisutno u sve manjem dijelu naroda omamljenog u narkozi održavanoj medijskim sedativima pripremljenim po recepturi iz SRH, a itekako živo u poltronskim vladajućim strukturama u mnogim područjima društvenog života.

Unatoč tome što je danas napola kriminaliziran, od nekih čak i označen kao govor mržnje, pozdrav najvećih hrvatskih junaka “Za dom spremni” i dalje živi na koncertima i stadionima kao izraz autentičnog hrvatskog duha ali i kao svojevrsna pobuna protiv prigušene Hrvatske. Pod pritiskom velikih oni koji vladaju Hrvatskom nedavno su opet pognuli glavu pa u njemu vide tek loš odgoj i nedostatak obrazovanja. Prihvaćaju tu, koliko jednostavnu, toliko podlu laž jer ju očito nisu u stanju razobličiti. Uzmicali su i njihovi prethodnici – Tuđman rjeđe, Pavelić nešto češće, a gubernatori SRH i nisu ništa drugo radili nego uzmicali pa im je uzmicanje postalo karakterno obilježje. Ovi danas možda uzmiču samo zato što misle da za istinu nisu još nastupile povoljne okolnosti, možda im manjka hrabrosti i pameti, a možda sve olako prihvaćaju svjesni da ono što je tako duboko uraslo u srce i memoriju naroda ionako više nije moguće iskorijeniti. Kako bilo, samo nek’ im uzmicanje ne prijeđe u naviku.

Danas se doista ne moramo ustručavati pogledati ne tako davnoj prošlosti u oči. Dovoljno je dokumenata i materijalnih dokaza koji, bilo izravno, bilo posredno, svjedoče o istini. Onima koji su za to školovani preostaje tek kopati, i u arhivima i doslovno, za što država kao predmet najvećeg državnog interesa mora osigurati novčanu i svaku drugu potporu. U suprotnom, do daljnjeg ćemo ostati u shizofrenoj situaciji u kojoj jedni imaju popise žrtava koje su sami ovjerili žigom, ali na mjestima koja su označili kao stratišta kostiju žrtava nema (ili ako ih ima, nose uniforme svojih navodnih ubojica ???!), dok drugima koji nalaze kosti u zapanjujućem broju i jezivim okolnostima nedostaju liste žrtava. Rugajući se ovim drugima cinični povjesničar amater Goldstein stariji, inače profesionalni čuvar pečata SRH historije, kao da pita – vjerujete li svojim očima ili listama s mojim pečatom? Utvrdi li suvremena povijesna znanost istinu o našoj povijesti, a ona ostane živjeti samo u okviru znanstvene zajednice, kao da je ni ne će biti. Uloga je politike da osigura istini mjesto u školskim nastavnim programima i u državnim institucijama uopće i po tome će se, između ostalog, mjeriti mandat trenutne hrvatske vlasti.

Grgur S./hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom

Objavljeno

na

Objavio

Moram komentirati sinoćnju epizodu “Rat prije rata” jer je tu ipak riječ o prebitnim stvarima iz novije hrvatske povijesti, a Manjkas je ovdje napravio do sad najviše grešaka, netočnosti i propusta.

Prvo ovo s Bogićem Bogičevićem. To nije točno, to se nije dogodilo u siječnju 1991. nego u ožujku, točnije 12. ožujka 1991. Najbolje od svega je što se ta sjednica predsjedništva kojoj su nazočili Kadijević i Adžić spominje ovdje, u djelu u kojem se kaže da je tu sjednicu praktički sazvao vrh JNA i to u prostoriji bez grijanja, gdje je bilo jako hladno, piše Predrag Nebihi.

Ovo je taj događaj:

Dakle, lijepo možete vidjeti kako Bućin, Kostić i “predstavnik Kosova” Riza Sapunxhiju – onovremena verzija Željka Komšića, sjede u kaputima.

Ne znam koliko je Manjkas toga svjestan, ali ovo je teška greška, jer istu stvar, samo u suprotnom pravcu, činio je i Mesić, koji je svjedočeći u Haagu protiv Blaškića miksao događaje iz ožujka i siječnja 1991. stvarajući konstrukciju koja njemu odgovara, pa je tako recimo rekao “Tuđman se vratio iz Karađorđeva sretan jer je dobio jamstva od Kadijevića da neće napasti”. Dakle, Karađorđevo je bilo 25. ožujka 1991. (iako Mesić u Haagu laže i tvrdi da je to bilo 30. ožujka) i Kadijević uopće nije bio u Karađorđevu, nego je Mesić u svojoj bolesnoj lažljivoj glavi složio konstrukciju koristeći se događajima iz različitih vremenskih konteksta sabijajući sve u jedno.

Druga stvar, ogroman propust kojeg je ovdje napravio Manjkas, je u tome što nije spomenuo srpsko-slovenski sporazum. Jer, spomenti priopćenje JNA od 23. siječnja, a zatim opisati dramatičmne događaje u Beogradu od 25. siječnja, i pritom težište staviti na Matu Laušića ili Milu Ćuka i činjenicu da mu je ispao okvir iz UZI-a, a ne spomenuti sporazum Milošević-Kučan koji je potpisan 24. siječnja 1991. je već blagi pokazatelj površnosti i diletantizma.
Par linkova o slovensko-srpskom sporazumu tako da oni koje zanima, a ponavljam, ovo su ključne stvari jer onaj tko ovo ne shvati ništa neće shvatiti, mogu pročitati i informirati se:
https://www.youtube.com/watch?v=e7Vg5ki7-rs

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

http://hrsvijet.net/…/33558–preueni-sporazum-kuan-miloevi-…
Imate toga još, samo u google ukucajte “sporazum milošević-kučan”.

I onda kad se netko pita zašto je sin ratnog zločinca Mitje Ribičića, Ciril Ribičić bio “svjedok ekspert” tužiteljstva u Haagu u svim političkim procesima protiv Hrvata u BiH, nikad neće doći do točnog zaključka ako zaobilazi činjenice u svezi s ovim srpsko-slovenskim sporazumom.

Zatim, iako je pokušao, Majnkas nije uspio dočarati nevjerojatnu hrabrost koju je Tuđman tada pokazao, i zbog čega je Tuđman jednostavno Tuđman, a sve ostalo mahom jalnuški diletanti i stoka sitnog zuba. Sjećam se tog dana kao da je danas bilo. Nismo imali ni praćke, a čekali smo da oni krenu i da uhite cijeli državni vrh a onog tko bi se pobunio da potamane kao muhe. Cijela država paralizirana, nitko ne zna što će, samo je Tuđmanu jasno da postoji samo jedan izlaz, a to je otići u Beograd i odigrati visoki presing na gostujućem terenu, te se nadati izvući barem neodlučeno. Točno to se i dogodilo. Manjkas je po mome trebao napraviti igranu scenu s tim što se događalo unutra, a ne s onim što je bilo dolje u predvorju. Jer, prema svjedočenjima nazočnih, s obje strane, Tuđman je unutra uletio kao tornado i odmah krenuo s napadima na Kadijevića. Tuđmanu je bilo jasno da je Kadijević među njima najlabilnija osoba i najslabija karika. Ono što je Mamula rekao o Kadijeviću a što ovdje citira Hudelist je čista istina: Kadijević nije bio čovjek odluke nego čovjek provedbe. Osim toga, Kadijević je bio klasična jugoslavenčina koja je bila u stanju sama sebe uvjeriti da bi mogli “CIA, Vatikan i Nemačka da izvrše agresiju na jugoslaviju i bombarduju Srbiju”, a Tuđmanu je i to bilo poznato pa je upravo na taj način hranio njegovu paranoju.

Domljan ovdje iskrenoi priznaje da je mislio kako će se Tuđman braniti, jer bi to napravio sve do jedan jalnuški diletant, međutim, Tuđman je Tuđman upravo zbog toga, jer on nije kmet kao ostali, jer se on vrhunski razumio u nogomet, i bilo mu je jasno da ako stoperski par gurne u krilo vrataru da mi gol nećemo zabiti nikad a utrpat će nam punu mrežu. Međutim, ako se stoperski par digne visoko, i mi zaigramo presing na njihovoj polovici, na njihovom terenu, i to napadajući njihovog najslabijeg igrača, to će kod njih izazvati iznenađenje i svojevrsni šok. I tako smo u toj situaciji izvukli nerješeno.

Treba reći da ono što govori Tus o Rusiji, to je teška hrpa gluposti koja nema veze s mozgom. Istina je da je Kadijević u ožujku 1991. išao u Rusiju tražiti od Jazova potporu za vojni udar, ali je nije dobio jer je Rusija bila u težim problemima. O tome Jović govori istinitije nego Tus. Štoviše, nas su Rusi spasili, konkretno Gorbačov, kad je nakon isteka moratorija 7. listopada 1991. pozvao u Moskvu Tuđmana i Miloševića, i praktički nam kupio dva tjedna u situaciji kad smo morali kupovati vrijeme i kad nam je svaka sekunda koju smo mogli kupiti bila iznimno dragocjena. S tim u svezi, ne bi se moglo reći da su svi djelovi Mamulinog plana propali, jer obratite pozornost na onaj dio u kojem on traži od međuanrodne zajednice 6 mjeseci za “sređivanje stanja”. Vjerovali ili ne, oni su i dobili tih 6 mjeseci, ali ne od UN-a u kojeg se Mamula kleo, nego od EZ-a (današnja EU, tad još Europska zajednica) odnosno njenog predstavnika, britanskog lorda Petera Carringtona. Prvo im je 7. srpnja 1991. moratorijem na odluke o neovisnosti Hrvatske i Slovenije a nakon završetka operetnog “rata” u Sloveniji kupio 3 mjeseca, a nakon toga još tri mjeseca sve dok sredinom siječnja 1992. Hrvatska konačno nije priznata.

Komunisti u Hrvatskoj od Tusa do Tvrtka Jakovine taj susret Kadijevića s Jazovim u ožujku 1991. stalno spominju i naglašavaju iz jednog posve drugog razloga. Naime, kako bi prikrili činjenicu pravog razloga odlaska Kadijevića u Moskvu, JNA je izbacila dezinformaciju da je Kadijević otišao u Moskvu dogovoriti transfer oružja iz Rusije u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Osobno, nikad mi neće biti jasno zašto je Ante Nazor u jednoj od svojih knjiga, u kronologiju, upisao ovu izmišljotinu KOS-a kao gotovu činjenicu. Prava istina je da je 24. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na uvoz oružja, a ključnu ulogu za donošenje te Rezolucije broj 713. odigrao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ i čelnik SID-a Budimir Lončar. Kad je 2006. godine Večernji list objavio tu činjenicu https://www.vecernji.hr/…/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt…   nastao je lom.

Mesić je za sve optužio “ustašiode iz večernjaka koji lažima napadaju Budu”. Mesić je ciljao na autora teksta Ivankovića, i tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista – Miljenka Manjkasa istog onog koji je autor ovog serijala. Tad je Manjkas u dnevniku NOVE-tv rekao da ga je nazvao Budimir Lončar i zaprijetio mu da će ga smjeniti. Par dana kasnije Manjkas je smjenjen, a s obzirom na činjenicu da je Mesić u međuvremenu, nakon što je polijepio ustašoidne etikete, pročitao članak i vidio da tu činjenicu o Lončarovoj ulozi u uvođenju embarga ne iznosi nikakav “ustašoid” nego britanska znanstvenica Carole Hodge, naglo je promjenio ploču i rekao da je “Buda zaslužan za tu Rezoluciju 713.” jer da nije toga da bi se “Srbi bili naoružali” jer da su “već dogovorili transfer s Rusijom u iznosu od dvije milijarde dolara”. Pametnom dosta.

Imalo bi se još puno toga dodati ovdje, ali samo ću još jednu stvar spomenuti, a to je akcija “Štit”, odnosno prva namjera izvršenja vojnog udara, a to je ovo o čemu se govori odmah na početku ove epizode. Dakle, ta operacija trebala je biti provedena 3. prosinca 1990. godine. Vasiljević se ili pravi da ne zna, ili mu do danas nije jasno zašto je Kadijević to odgodio. Naime, 9. prosinca te iste 1990. godine bili su održani prvi demokratski izbori u Srbiji. Po nekim procjenama, a više po bojaznima jugoslavena tipa Kadijević, moglo se dogoditi da te izbore dobije tada neprikriveni i deklarirani četnik Vuk Drašković. Da se to dogodilo, Kadijević bi možda večć tad krenuo, a prema vani bi to iskomunicirao kao da se bori protiv “fašističkih elemenata i u Hrvatskoj i u Srbiji”. Međutim, Milošević je na tim izborima pregazio kokurenciju, pa je novi pokušaj puča predviđen onako kako bi se i dogodio da ga Tuđman činom nevjerojatne hrabrosti nije spriječio. Jer, nisu tada samo Šeks i Savka imali tu bojazan da će Tuđmana ubiti u Beogradu, cijela Hrvatska je djelila taj osjećaj, da će u najmanju ruku biti uhićen ako ne i ubijen.

Međutim, ono što je Manjkas preskočio je uloga hrvatskog člana predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića u akciji “Štit”.
O tome je u intervjuu beogradskom tjedniku NIN 1995. godine sam Aleksandar Vasiljević rekao slijedeće:

“Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči donošenje bilo kakve razumne odluke. mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogo otac da mu bude.
Ni na koga se nije obazirao.

Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem, kojega smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa armijom.
Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacijei podatke jer smo mislili da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga.
Razmena informacija i podataka sa Mesićemipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale.
Mesić je u tajnosti dao zeleno svetlo za akciju “Štit” i hapšenja.
Kad je utvrđen tačan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme.
Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu.
na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren.
Svesni da je to bio početak kraja “slučaja Špegelj”, nismo želeli da nam neka mala neopreznost upropasti ogroman višenedeljni trud.
-Tada nastaje veliki obrat. Umesto da u 18 časova krenem u akciju, ja u isto vreme letim iz Zagreba specijalnim avionom za Beograd.
-Zašto za Beograd?

-Tako je naredio Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.
Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak kolegijuma koji počinje u 18 časovau zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me čekao na aerodromu “Pleso”.
-Šta se događa sa ekipom specijalaca?

Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne preduzimaju, već da čekaju nova naređenja, u Beograd dolazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen.

Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana.
Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od predsedništva države.

Moja primedba da u tom kolektivnom predsedništvu sedi i jedan Stipe Mesić, i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju ne menja tok stvari.”

I opet, pametnom dosta. Pametan se jedino ne može prestati čuditi zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom….

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari