Pratite nas

U potrazi za Istinom

Što nam je ostalo od SR Hrvatske, a što od NDH?

Objavljeno

na

Kako bi mogao ostati čist pred samim sobom, ali i pred drugima, hrvatski narod mora naći snage i pameti odgovoriti što je i kakva je bila Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Je li NDH bila nacifašistička zločinačka država kako ju se uobičajeno karakterizira? Je li bila “takozvana” što će reći da nije bila nijedno od tri odrednice u svom nazivu? Ili je, pak, NDH bila izraz iskonske čežnje hrvatskog naroda da sam sebi kroji pravdu?

 I kao takva bila iscrtana u srcima i umovima hrvatskih ljudi, onih najboljih ali i onih manje dobrih. U svakom slučaju svih osim onih najgorih, onih koje se običava nazivati ništarijama. “Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bȉlo hrvatskog naroda”, reče na optuženičkoj klupi svetac, a još uvijek blaženik, potvrđujući ovu tezu. Doista, samo ništarije poput tadašnjih tužitelja i sudaca, a takvih ni danas ne manjka, mogu u povijesnim prosudbama zanemariti bȉlo hrvatskog naroda.

[ad id=”93788″]

Kako suditi o NDH

Jest, NDH je donijela i provodila zakone nedvojbeno protivne naravi i kršćanskoj baštini hrvatskog naroda. Još je manje dvojbeno da su ti zakoni poput vrtloga nametnuti NDH od većih i jačih, tadašnje Europske Unije, te da na to jedan mali narod, ako je želio opstati, nije mogao utjecati. Prije nego što dođemo u iskušenje da zbog tzv. rasnih zakona po kratkom postupku presudimo vlastima NDH, zapitajmo se ima li jednako nepravednih zakona i danas u Republici Hrvatskoj? Ako ima, tko ih joj je nametnuo i zašto ih je prihvatila? Uostalom, tko danas može znati hoće li i liberalna demokracija kao prevladavajući ideološko-politički konstrukt naših dana jednom kad postane povijest dobiti pozitivnu ocjenu budućih pokoljenja ili će možda u tom vrednovanju doživjeti sudbinu totalitarizama iz dvadesetog stoljeća? Hoće li se i tada Hrvatska država (ako je bude) ili čežnja za njom (ako nje bude a države ne bude) suditi po političkom uređenju i ideologiji nametnutoj joj izvana ili po prirodnoj težnji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom?

Je li čovjeka čini čovjekom odijelo koje nosi, a kojeg određuje prolazna moda, ili ono što umije i čini, misli i osjeća? Može li se drukčiji kriterij primijeniti na države, te nesavršene izraze narodne volje? Ako ne može, tada ni NDH nije pravedno suditi po uvezenom fašističkom odijelu koje je nosila, već po tome što je činila za boljitak hrvatskog naroda u jeku svjetskog ratnog vihora, od samih početaka nagrizana pobunom u prethodnoj državi privilegiranog dijela stanovništva koji ju nije prihvaćao. Zar je neobično što je NDH kao hrvatska država vodila brigu o hrvatskom jeziku i uvela u javnu uporabu hrvatske simbole – od pozdrava “Za dom spremni” do kune kao valute? Ili je neobično to što je NDH presuđeno kao fašističkoj prema djelima pripisanim joj od njezinih neprijatelja, a ne prema korektnim znanstvenim postupkom utvrđenim djelima? Kao posljedica prethodnog, monstruoznom su logičkom vratolomijom hrvatski nacionalni simboli uklesani u srca i duše Hrvata proglašeni fašističkima, a potom je takvom po inerciji proglašena i svaka buduća hrvatska država koja bi te simbole prihvatila.

Nije dvojbeno da su se vlasti NDH ogriješile o ljude drugih vjera, ali nije svejedno u kojoj mjeri i na koji način. Također, nije svejedno u kojoj su mjeri oni stradali u NDH i od ruke vlasti NDH ili negdje drugdje od nekog drugog. Niti je svejedno u kojoj mjeri su ta nedjela nastala kao posljedica samovolje pojedinaca, a u kojoj jasne državne politike. A nije svejedno ni je li ih NDH činila provodeći nametnute joj nepravedne zakone ili neutralizirajući one u koje nije imala povjerenje, ili braneći se od onih koji su je nasilnim putem na Staljinov mig nastojali srušiti. Uz to, iz sadašnje vizure gledano, neke moralno neprihvatljive postupke vlasti NDH nije pošteno suditi i zgražati se nad njima prema mjerilima današnjeg vremena, nego onog vremena u kojem su nastali. Minimum znanstvenog poštenja zahtijeva da ih se prosuđuje u kontekstu s (ne)djelima onih koji su dijelili prostor i vrijeme s NDH, najbolje postupcima njezinih izravnih neprijatelja. Upravo onih koji su kao ratni pobjednici bili skloni vlastita nedjela pripisivati drugima, a tijekom rata ih koristiti i za novačenje vlastite vojske, jer samo nesretnici koji ostanu bez ičeg svoga mogu postati revolucionari, dokumentirana je misao vodilja Moše Pijade.

Pri utvrđivanju okolnosti stradavanja žrtava rata nužno je uzeti u obzir ne samo broj žrtava, već i način stradavanja i njihovu strukturu. Ne mogu biti kao jednako zlo vrednovani čini koji su doveli, s jedne strane do žrtava zaraznih bolesti zbog nedostatne zdravstvene skrbi uzrokovane ratnom taktikom temeljenom na masovnom odlasku u šumu (ili u zbjeg na drugi kontinent – El Shatt), koje u pravilu najviše pogađaju one najslabije, dakle najstarije i najmlađe. I s druge strane ciljana masovna ubojstva mladih muškaraca u poraću kako bi se smanjila fertilna baza jednog naroda s dalekosežnim negativnim utjecajem na rodnost tadašnjeg i budućih naraštaja, a što je po svojoj prirodi genocidan čin (kako je pokazala nedavna presuda Međunarodnog suda pravde u slučaju Srebrenice).

Kako bi se dobila cjelovita slika Drugog svjetskog rata, trebat će objasniti i okarakterizirati činjenicu jasno vidljivu iz kasnijih popisa stanovništva kako to da ni u jednom jedinom srpskom selu na teritoriju NDH lokalno pučanstvo nije iskorijenjeno od te “genocidne” tvorevine, dok u hrvatskim selima okruženim srpskima u zapadnoj Bosni, istočnoj Lici i dijelovima Banovine i zapadne Slavonije poslije tog rata skoro nitko više nije prebivao. Nije li jedan od rezultata rata bilo i stvaranje etnički čistog srpskog teritorija kao preduvjeta za sljedeći pokušaj stvaranja zapadne srpske države?

I SRH je bila izraz težnji hrvatskog naroda! Ali kakvih?

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) također je bila izraz težnji hrvatskog naroda, ali težnji one njegove tamnije strane, Mr. Hydea u njemu. Izraz težnji za služenjem tuđincu, izraz nepovjerenja u vlastite sposobnosti i mogućnosti, labilno duševno stanje kao posljedica potpunog nedostatka samopouzdanja. Stanje onih koji se plaše uzeti sudbinu u svoje ruke, onih koji se “ne bi šteli mešati kaj se netko ne bu srdil”. Onih koji zbog izgubljenog, ili možda nikad stečenog, dostojanstva radije čame pod stolom, nego da se pokušaju izboriti da za njim sjede. Onih koji su u ime zavodljivih ideja, a ponekad i posve prizemnih “viših” ciljeva, bili spremni prezreti vlastiti narod i žrtvovati njegovu slobodu i samobitnost. Izraz težnji onih Juda koji su spremni za šaku raznobojnih škuda izručiti na pladnju vlastiti narod vragovima svih tih boja. I zato su Hrvati morali umrijeti kako bi takva SRH kao najveća grobnica hrvatskog naroda u zaista velikoj Velikoj Srbiji, znanoj još i kao Jugoslavija, mogla životariti. Od NDH je naslijedila jedino osjećaj krivnje usput preuzevši na sebe i najveći dio krivnje tadašnje Srbije koja je provodila iste zakone kao i NDH, samo nešto revnije, uz zdušno odobravanje Srpske pravoslavne crkve. A od stranca, ratnog pobjednika, koji ju je, oživjevši “jugo-frankensteina”, kao usputnu kreaturu stvorio, naslijedila je još tješnje totalitarno odijelo od onog fašističkog. SRH je kao prava srpska gubernija sve vrijeme svoga postojanja ubijala i progonila one koji su se usudili živjeti ideal samostalne hrvatske države, a u mirnija vremena sakatila je hrvatsko narodno biće “suptilno” istjerujući Hrvate na “truli Zapad”. Tako je “elegantno” rješavala problem kronično neefikasnog gospodarstva i pratećeg nedostatka radnih mjesta. Svojoj slijednici (u smislu povijesnog tijeka, ne i mentaliteta) RH nije ostavila ni prebijenog novčića, čak ni prazne puške, već samo situaciju u kojoj joj je i novac i oružje trebalo kao ozeblom sunce. Upravo je to “točka na i” bilance SRH.

Oni koji se natječu drvljem i kamenjem nabacivati na NDH često prigovaraju kako ona nije bila neovisna, za što zaista ne manjka dobrih argumenata. Sklapanje Rimskih ugovora s Italijom i pristajanje na vrlo ograničen suverenitet NDH u talijanskoj okupacijskoj zoni koja je obuhvaćala južnu polovicu NDH na prvu se mogu okarakterizirati izdajničkim potezima. Ipak, ne treba smetnuti s uma da su karte Hrvata, novaka u igri, u tim trenutcima bile prilično slabe. A dobro je znati i kako se to dogodilo nakon talijanske vojne katastrofe u Grčkoj iz čega se već dalo naslutiti da talijansko sudjelovanje u ratu, tako ni utjecaj na oteta većinski hrvatska područja, ne će biti duga vijeka. Uostalom, to se za koju godinu pokazalo točnim. Konačno, je li trebalo poklonjenom konju, vlastitoj državi nakon više od osam vjekova, gledati u zube ili prihvatiti odgovornost za pruženu priliku? Priliku koja se ukazala sasvim nenadano, nakon toliko žrtvovanih života, vremena, muka i iznevjerenih nada. Iznenada, jer Hrvati su i tada bili tek drugi izbor europskih moćnika. Prvi su, kako sada (kod Frau Merkel), tako i tada (kod Hitlera) bili Srbi, samo što su “pocuclali” englesku lizalicu i uskoro to skupo platili. Što reći, nego da se ideologije mijenjaju, a njemački nacionalni interes ne. S druge strane, je li “i država srpskog naroda” SRH, k’o u škripcu stegnuta srpskim okovima iznutra (povlaštena srpska manjina s 50% udjela u dionicama SRH, iako nikad nije činila više od šestine populacije) i izvana (Beograd) bila više neovisna od NDH? Vjerojatno, onoliko koliko je bila manja od NDH (skoro dvaput), toliko je bila i manje neovisna, a izglednije još i manje. Konačno, nije sasvim izvjesno ni kako bi Republika Hrvatska u razdoblju poslije Tuđmana prošla komparira li ju se u neovisnosti s NDH.

Što nam je ostalo od SRH, a što od NDH?

Je li moderna hrvatska država RH izrasla iz SRH ili NDH, ili je možda izrasla ni iz čega? Ako je suditi prema izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava, onda je RH i formalnopravno slijednica upravo SRH. Tamo stoji kako je RH utemeljena na ZAVNOH-u i to nasuprot NDH, iako se sama SRH u tekstu izrijekom ne spominje. No, taj dokument treba iščitavati iz vremena njegova nastanka. U trenutcima potencijalne velike pogibelji mali narod često se mora prilagoditi očekivanjima velikog svijeta, baš kao što to čini mala životinjica okružena predatorima u džungli.

S druge strane, poznato je da se čovjek, kad se nađe suočen s teškim životnim okolnostima, npr. vlastitom bolešću ili bolešću bliske osobe, rado utječe svim svetcima i dragom Bogu, bez obzira što tijekom života nije bio vjernik. Tako se i hrvatski narod u prijelomnim devedesetima našao pred nestankom sa svjetske političke pozornice i novim masovnim pogromom. U tim preteškim trenutcima oni koji su bili spremni žrtvovati se za domovinu, činili su to s pozdravom “Za dom spremni” koji se kao i krunica oko vrata nametnuo kao neformalni, ali skoro neizostavni dio vojne opreme u cijeloj Hrvatskoj vojsci, a ne samo u Hrvatskim obrambenim snagama (HOS-u). Pri tom je sasvim nevažno kad je taj pozdrav, ili neki njemu sličan, nastao, i tko ga je koristio. Bitno je tek što je onda kad je bilo najteže potvrđen kao autentični, junački narodni pozdrav duboko ukorijenjen u hrvatskom narodu kao izraz najplemenitijih nagnuća hrvatskih ljudi. Iznimno je nepošteno prema hrvatskom narodu, a uz to je lišeno elementarne logike, njegovu nacionalnu simboliku (kune, prvo bijelo polje na grbu, pozdrav ZDS) vezivati uz fašističku ideologiju samo zato jer se NDH kao hrvatska država njima služila. Njihovo spontano prihvaćanje u pobjedničkim devedesetima najbolja je potvrda da nisu fašistički. Em su korišteni u borbi protiv zadnjih ostataka fašizma u Europi (komunističkog i četničkog), em u hrvatskom narodu nije više bilo nikog iole značajnog tko bi fašističku ideologiju promovirao, niti je u svijetu bilo nekog tko bi mu ih nametnuo. Ukratko, devedesete su kroz prihvaćenu simboliku potvrdile da je u hrvatskom nacionalnom bićuočuvana ona ista pozitivna emocija kojom je prethodno pokoljenje hrvatskog naroda vidjevši u NDH prije svega hrvatsku državu težilo za državnom neovisnošću i slobodom. Onaj koji veže te pojave uz fašizam, a ne uz iskonski hrvatski domoljubni osjećaj, nepravedno projicirajući vlastiti osjećaj teške boli i nepravde koju je doživio zbog postupaka vlasti i pojedinaca u NDH na simbole hrvatskog naroda, jednostavno prezire bit hrvatskog naroda pa ostaje otvoreno pitanje kako uopće može živjeti u takvom okruženju.

Bitna razlika između RH i NDH je u tome što je RH izborena nasuprot svim zakonima geopolitike i željama svjetskih moćnika, dok je uspostava NDH predstavljala dar tadašnjih dominantnih sila u ovom dijelu Europe. No, zajedničko im je da su se obje, u samim začetcima suočene s razarajućom pobunom iznutra, morale izboriti za vlastito održanje. NDH je doživjela tragičan kraj podijelivši sudbinu sile koja joj je državnost podarila. Tuđmanova RH formalnopravno još uvijek živi, ali njezin duh je odmah po Tuđmanovu odlasku u povjesnicu zamijenjen zloduhom SRH.

U simboličkom smislu RH izborena za vrijeme Tuđmana doista je izrasla na krvi mučenika Križnih puteva u smiraj i u poraću Drugog svjetskog rata, dok RH poslije Tuđmana predstavlja prirodni nastavak SRH u kojoj je hrvatstvo čučalo u zapećku. Osim po općem društvenom ozračju vidljivo je to i po zabranama nacionalnih simbola. RH poslije Tuđmana, a za vrijeme vladavine Zorana Milanovića, pokazuje svoj sluganski SRH karakter tako što kriminalizira narodnu zastavu – onu na kojoj stoji grb s prvim bijelim poljem, a koju je hrvatski narod u vrijeme stvaranja Hrvatske svesrdno prihvatio i Tuđman ju poljubio prvi put prisegnuvši za predsjednika RH – i zabranjuje je unositi na sportske priredbe. Milanović, taj vodeći korifej demonizacije Hrvata, upinjući se pokazati “većim pravoslavcem od Sv. Save”, potrudio se NDH prišiti etiketu začetnika holokausta, nadmašivši u laži svu jugosrpsku manufakturu i njezine domaće žbire koji vrte tu istu pokvarenu ploču već dobrih sedamdeset godina.

Istina je liječnik i lijek

Otužno je primijetiti da se Hrvatska, zapetljana u mrežu laži kao pile u kučine, srami sebe, pa sama progoni vlastite heroje i one nacionalne simbole koji su nadahnuli Hrvate na najveće podvige. Nasuprot tome samosvjesna bi država zabranila, ili možda bolje rasvijetlila (lustrirala) uistinu štetno naslijeđe SRH, još uvijek prisutno u sve manjem dijelu naroda omamljenog u narkozi održavanoj medijskim sedativima pripremljenim po recepturi iz SRH, a itekako živo u poltronskim vladajućim strukturama u mnogim područjima društvenog života.

Unatoč tome što je danas napola kriminaliziran, od nekih čak i označen kao govor mržnje, pozdrav najvećih hrvatskih junaka “Za dom spremni” i dalje živi na koncertima i stadionima kao izraz autentičnog hrvatskog duha ali i kao svojevrsna pobuna protiv prigušene Hrvatske. Pod pritiskom velikih oni koji vladaju Hrvatskom nedavno su opet pognuli glavu pa u njemu vide tek loš odgoj i nedostatak obrazovanja. Prihvaćaju tu, koliko jednostavnu, toliko podlu laž jer ju očito nisu u stanju razobličiti. Uzmicali su i njihovi prethodnici – Tuđman rjeđe, Pavelić nešto češće, a gubernatori SRH i nisu ništa drugo radili nego uzmicali pa im je uzmicanje postalo karakterno obilježje. Ovi danas možda uzmiču samo zato što misle da za istinu nisu još nastupile povoljne okolnosti, možda im manjka hrabrosti i pameti, a možda sve olako prihvaćaju svjesni da ono što je tako duboko uraslo u srce i memoriju naroda ionako više nije moguće iskorijeniti. Kako bilo, samo nek’ im uzmicanje ne prijeđe u naviku.

Danas se doista ne moramo ustručavati pogledati ne tako davnoj prošlosti u oči. Dovoljno je dokumenata i materijalnih dokaza koji, bilo izravno, bilo posredno, svjedoče o istini. Onima koji su za to školovani preostaje tek kopati, i u arhivima i doslovno, za što država kao predmet najvećeg državnog interesa mora osigurati novčanu i svaku drugu potporu. U suprotnom, do daljnjeg ćemo ostati u shizofrenoj situaciji u kojoj jedni imaju popise žrtava koje su sami ovjerili žigom, ali na mjestima koja su označili kao stratišta kostiju žrtava nema (ili ako ih ima, nose uniforme svojih navodnih ubojica ???!), dok drugima koji nalaze kosti u zapanjujućem broju i jezivim okolnostima nedostaju liste žrtava. Rugajući se ovim drugima cinični povjesničar amater Goldstein stariji, inače profesionalni čuvar pečata SRH historije, kao da pita – vjerujete li svojim očima ili listama s mojim pečatom? Utvrdi li suvremena povijesna znanost istinu o našoj povijesti, a ona ostane živjeti samo u okviru znanstvene zajednice, kao da je ni ne će biti. Uloga je politike da osigura istini mjesto u školskim nastavnim programima i u državnim institucijama uopće i po tome će se, između ostalog, mjeriti mandat trenutne hrvatske vlasti.

Grgur S./hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Objavio

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori