Pratite nas

U potrazi za Istinom

Što nam je ostalo od SR Hrvatske, a što od NDH?

Objavljeno

na

Kako bi mogao ostati čist pred samim sobom, ali i pred drugima, hrvatski narod mora naći snage i pameti odgovoriti što je i kakva je bila Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Je li NDH bila nacifašistička zločinačka država kako ju se uobičajeno karakterizira? Je li bila “takozvana” što će reći da nije bila nijedno od tri odrednice u svom nazivu? Ili je, pak, NDH bila izraz iskonske čežnje hrvatskog naroda da sam sebi kroji pravdu?

 I kao takva bila iscrtana u srcima i umovima hrvatskih ljudi, onih najboljih ali i onih manje dobrih. U svakom slučaju svih osim onih najgorih, onih koje se običava nazivati ništarijama. “Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bȉlo hrvatskog naroda”, reče na optuženičkoj klupi svetac, a još uvijek blaženik, potvrđujući ovu tezu. Doista, samo ništarije poput tadašnjih tužitelja i sudaca, a takvih ni danas ne manjka, mogu u povijesnim prosudbama zanemariti bȉlo hrvatskog naroda.

[ad id=”93788″]

Kako suditi o NDH

Jest, NDH je donijela i provodila zakone nedvojbeno protivne naravi i kršćanskoj baštini hrvatskog naroda. Još je manje dvojbeno da su ti zakoni poput vrtloga nametnuti NDH od većih i jačih, tadašnje Europske Unije, te da na to jedan mali narod, ako je želio opstati, nije mogao utjecati. Prije nego što dođemo u iskušenje da zbog tzv. rasnih zakona po kratkom postupku presudimo vlastima NDH, zapitajmo se ima li jednako nepravednih zakona i danas u Republici Hrvatskoj? Ako ima, tko ih joj je nametnuo i zašto ih je prihvatila? Uostalom, tko danas može znati hoće li i liberalna demokracija kao prevladavajući ideološko-politički konstrukt naših dana jednom kad postane povijest dobiti pozitivnu ocjenu budućih pokoljenja ili će možda u tom vrednovanju doživjeti sudbinu totalitarizama iz dvadesetog stoljeća? Hoće li se i tada Hrvatska država (ako je bude) ili čežnja za njom (ako nje bude a države ne bude) suditi po političkom uređenju i ideologiji nametnutoj joj izvana ili po prirodnoj težnji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom?

Je li čovjeka čini čovjekom odijelo koje nosi, a kojeg određuje prolazna moda, ili ono što umije i čini, misli i osjeća? Može li se drukčiji kriterij primijeniti na države, te nesavršene izraze narodne volje? Ako ne može, tada ni NDH nije pravedno suditi po uvezenom fašističkom odijelu koje je nosila, već po tome što je činila za boljitak hrvatskog naroda u jeku svjetskog ratnog vihora, od samih početaka nagrizana pobunom u prethodnoj državi privilegiranog dijela stanovništva koji ju nije prihvaćao. Zar je neobično što je NDH kao hrvatska država vodila brigu o hrvatskom jeziku i uvela u javnu uporabu hrvatske simbole – od pozdrava “Za dom spremni” do kune kao valute? Ili je neobično to što je NDH presuđeno kao fašističkoj prema djelima pripisanim joj od njezinih neprijatelja, a ne prema korektnim znanstvenim postupkom utvrđenim djelima? Kao posljedica prethodnog, monstruoznom su logičkom vratolomijom hrvatski nacionalni simboli uklesani u srca i duše Hrvata proglašeni fašističkima, a potom je takvom po inerciji proglašena i svaka buduća hrvatska država koja bi te simbole prihvatila.

Nije dvojbeno da su se vlasti NDH ogriješile o ljude drugih vjera, ali nije svejedno u kojoj mjeri i na koji način. Također, nije svejedno u kojoj su mjeri oni stradali u NDH i od ruke vlasti NDH ili negdje drugdje od nekog drugog. Niti je svejedno u kojoj mjeri su ta nedjela nastala kao posljedica samovolje pojedinaca, a u kojoj jasne državne politike. A nije svejedno ni je li ih NDH činila provodeći nametnute joj nepravedne zakone ili neutralizirajući one u koje nije imala povjerenje, ili braneći se od onih koji su je nasilnim putem na Staljinov mig nastojali srušiti. Uz to, iz sadašnje vizure gledano, neke moralno neprihvatljive postupke vlasti NDH nije pošteno suditi i zgražati se nad njima prema mjerilima današnjeg vremena, nego onog vremena u kojem su nastali. Minimum znanstvenog poštenja zahtijeva da ih se prosuđuje u kontekstu s (ne)djelima onih koji su dijelili prostor i vrijeme s NDH, najbolje postupcima njezinih izravnih neprijatelja. Upravo onih koji su kao ratni pobjednici bili skloni vlastita nedjela pripisivati drugima, a tijekom rata ih koristiti i za novačenje vlastite vojske, jer samo nesretnici koji ostanu bez ičeg svoga mogu postati revolucionari, dokumentirana je misao vodilja Moše Pijade.

Pri utvrđivanju okolnosti stradavanja žrtava rata nužno je uzeti u obzir ne samo broj žrtava, već i način stradavanja i njihovu strukturu. Ne mogu biti kao jednako zlo vrednovani čini koji su doveli, s jedne strane do žrtava zaraznih bolesti zbog nedostatne zdravstvene skrbi uzrokovane ratnom taktikom temeljenom na masovnom odlasku u šumu (ili u zbjeg na drugi kontinent – El Shatt), koje u pravilu najviše pogađaju one najslabije, dakle najstarije i najmlađe. I s druge strane ciljana masovna ubojstva mladih muškaraca u poraću kako bi se smanjila fertilna baza jednog naroda s dalekosežnim negativnim utjecajem na rodnost tadašnjeg i budućih naraštaja, a što je po svojoj prirodi genocidan čin (kako je pokazala nedavna presuda Međunarodnog suda pravde u slučaju Srebrenice).

Kako bi se dobila cjelovita slika Drugog svjetskog rata, trebat će objasniti i okarakterizirati činjenicu jasno vidljivu iz kasnijih popisa stanovništva kako to da ni u jednom jedinom srpskom selu na teritoriju NDH lokalno pučanstvo nije iskorijenjeno od te “genocidne” tvorevine, dok u hrvatskim selima okruženim srpskima u zapadnoj Bosni, istočnoj Lici i dijelovima Banovine i zapadne Slavonije poslije tog rata skoro nitko više nije prebivao. Nije li jedan od rezultata rata bilo i stvaranje etnički čistog srpskog teritorija kao preduvjeta za sljedeći pokušaj stvaranja zapadne srpske države?

I SRH je bila izraz težnji hrvatskog naroda! Ali kakvih?

Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) također je bila izraz težnji hrvatskog naroda, ali težnji one njegove tamnije strane, Mr. Hydea u njemu. Izraz težnji za služenjem tuđincu, izraz nepovjerenja u vlastite sposobnosti i mogućnosti, labilno duševno stanje kao posljedica potpunog nedostatka samopouzdanja. Stanje onih koji se plaše uzeti sudbinu u svoje ruke, onih koji se “ne bi šteli mešati kaj se netko ne bu srdil”. Onih koji zbog izgubljenog, ili možda nikad stečenog, dostojanstva radije čame pod stolom, nego da se pokušaju izboriti da za njim sjede. Onih koji su u ime zavodljivih ideja, a ponekad i posve prizemnih “viših” ciljeva, bili spremni prezreti vlastiti narod i žrtvovati njegovu slobodu i samobitnost. Izraz težnji onih Juda koji su spremni za šaku raznobojnih škuda izručiti na pladnju vlastiti narod vragovima svih tih boja. I zato su Hrvati morali umrijeti kako bi takva SRH kao najveća grobnica hrvatskog naroda u zaista velikoj Velikoj Srbiji, znanoj još i kao Jugoslavija, mogla životariti. Od NDH je naslijedila jedino osjećaj krivnje usput preuzevši na sebe i najveći dio krivnje tadašnje Srbije koja je provodila iste zakone kao i NDH, samo nešto revnije, uz zdušno odobravanje Srpske pravoslavne crkve. A od stranca, ratnog pobjednika, koji ju je, oživjevši “jugo-frankensteina”, kao usputnu kreaturu stvorio, naslijedila je još tješnje totalitarno odijelo od onog fašističkog. SRH je kao prava srpska gubernija sve vrijeme svoga postojanja ubijala i progonila one koji su se usudili živjeti ideal samostalne hrvatske države, a u mirnija vremena sakatila je hrvatsko narodno biće “suptilno” istjerujući Hrvate na “truli Zapad”. Tako je “elegantno” rješavala problem kronično neefikasnog gospodarstva i pratećeg nedostatka radnih mjesta. Svojoj slijednici (u smislu povijesnog tijeka, ne i mentaliteta) RH nije ostavila ni prebijenog novčića, čak ni prazne puške, već samo situaciju u kojoj joj je i novac i oružje trebalo kao ozeblom sunce. Upravo je to “točka na i” bilance SRH.

Oni koji se natječu drvljem i kamenjem nabacivati na NDH često prigovaraju kako ona nije bila neovisna, za što zaista ne manjka dobrih argumenata. Sklapanje Rimskih ugovora s Italijom i pristajanje na vrlo ograničen suverenitet NDH u talijanskoj okupacijskoj zoni koja je obuhvaćala južnu polovicu NDH na prvu se mogu okarakterizirati izdajničkim potezima. Ipak, ne treba smetnuti s uma da su karte Hrvata, novaka u igri, u tim trenutcima bile prilično slabe. A dobro je znati i kako se to dogodilo nakon talijanske vojne katastrofe u Grčkoj iz čega se već dalo naslutiti da talijansko sudjelovanje u ratu, tako ni utjecaj na oteta većinski hrvatska područja, ne će biti duga vijeka. Uostalom, to se za koju godinu pokazalo točnim. Konačno, je li trebalo poklonjenom konju, vlastitoj državi nakon više od osam vjekova, gledati u zube ili prihvatiti odgovornost za pruženu priliku? Priliku koja se ukazala sasvim nenadano, nakon toliko žrtvovanih života, vremena, muka i iznevjerenih nada. Iznenada, jer Hrvati su i tada bili tek drugi izbor europskih moćnika. Prvi su, kako sada (kod Frau Merkel), tako i tada (kod Hitlera) bili Srbi, samo što su “pocuclali” englesku lizalicu i uskoro to skupo platili. Što reći, nego da se ideologije mijenjaju, a njemački nacionalni interes ne. S druge strane, je li “i država srpskog naroda” SRH, k’o u škripcu stegnuta srpskim okovima iznutra (povlaštena srpska manjina s 50% udjela u dionicama SRH, iako nikad nije činila više od šestine populacije) i izvana (Beograd) bila više neovisna od NDH? Vjerojatno, onoliko koliko je bila manja od NDH (skoro dvaput), toliko je bila i manje neovisna, a izglednije još i manje. Konačno, nije sasvim izvjesno ni kako bi Republika Hrvatska u razdoblju poslije Tuđmana prošla komparira li ju se u neovisnosti s NDH.

Što nam je ostalo od SRH, a što od NDH?

Je li moderna hrvatska država RH izrasla iz SRH ili NDH, ili je možda izrasla ni iz čega? Ako je suditi prema izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava, onda je RH i formalnopravno slijednica upravo SRH. Tamo stoji kako je RH utemeljena na ZAVNOH-u i to nasuprot NDH, iako se sama SRH u tekstu izrijekom ne spominje. No, taj dokument treba iščitavati iz vremena njegova nastanka. U trenutcima potencijalne velike pogibelji mali narod često se mora prilagoditi očekivanjima velikog svijeta, baš kao što to čini mala životinjica okružena predatorima u džungli.

S druge strane, poznato je da se čovjek, kad se nađe suočen s teškim životnim okolnostima, npr. vlastitom bolešću ili bolešću bliske osobe, rado utječe svim svetcima i dragom Bogu, bez obzira što tijekom života nije bio vjernik. Tako se i hrvatski narod u prijelomnim devedesetima našao pred nestankom sa svjetske političke pozornice i novim masovnim pogromom. U tim preteškim trenutcima oni koji su bili spremni žrtvovati se za domovinu, činili su to s pozdravom “Za dom spremni” koji se kao i krunica oko vrata nametnuo kao neformalni, ali skoro neizostavni dio vojne opreme u cijeloj Hrvatskoj vojsci, a ne samo u Hrvatskim obrambenim snagama (HOS-u). Pri tom je sasvim nevažno kad je taj pozdrav, ili neki njemu sličan, nastao, i tko ga je koristio. Bitno je tek što je onda kad je bilo najteže potvrđen kao autentični, junački narodni pozdrav duboko ukorijenjen u hrvatskom narodu kao izraz najplemenitijih nagnuća hrvatskih ljudi. Iznimno je nepošteno prema hrvatskom narodu, a uz to je lišeno elementarne logike, njegovu nacionalnu simboliku (kune, prvo bijelo polje na grbu, pozdrav ZDS) vezivati uz fašističku ideologiju samo zato jer se NDH kao hrvatska država njima služila. Njihovo spontano prihvaćanje u pobjedničkim devedesetima najbolja je potvrda da nisu fašistički. Em su korišteni u borbi protiv zadnjih ostataka fašizma u Europi (komunističkog i četničkog), em u hrvatskom narodu nije više bilo nikog iole značajnog tko bi fašističku ideologiju promovirao, niti je u svijetu bilo nekog tko bi mu ih nametnuo. Ukratko, devedesete su kroz prihvaćenu simboliku potvrdile da je u hrvatskom nacionalnom bićuočuvana ona ista pozitivna emocija kojom je prethodno pokoljenje hrvatskog naroda vidjevši u NDH prije svega hrvatsku državu težilo za državnom neovisnošću i slobodom. Onaj koji veže te pojave uz fašizam, a ne uz iskonski hrvatski domoljubni osjećaj, nepravedno projicirajući vlastiti osjećaj teške boli i nepravde koju je doživio zbog postupaka vlasti i pojedinaca u NDH na simbole hrvatskog naroda, jednostavno prezire bit hrvatskog naroda pa ostaje otvoreno pitanje kako uopće može živjeti u takvom okruženju.

Bitna razlika između RH i NDH je u tome što je RH izborena nasuprot svim zakonima geopolitike i željama svjetskih moćnika, dok je uspostava NDH predstavljala dar tadašnjih dominantnih sila u ovom dijelu Europe. No, zajedničko im je da su se obje, u samim začetcima suočene s razarajućom pobunom iznutra, morale izboriti za vlastito održanje. NDH je doživjela tragičan kraj podijelivši sudbinu sile koja joj je državnost podarila. Tuđmanova RH formalnopravno još uvijek živi, ali njezin duh je odmah po Tuđmanovu odlasku u povjesnicu zamijenjen zloduhom SRH.

U simboličkom smislu RH izborena za vrijeme Tuđmana doista je izrasla na krvi mučenika Križnih puteva u smiraj i u poraću Drugog svjetskog rata, dok RH poslije Tuđmana predstavlja prirodni nastavak SRH u kojoj je hrvatstvo čučalo u zapećku. Osim po općem društvenom ozračju vidljivo je to i po zabranama nacionalnih simbola. RH poslije Tuđmana, a za vrijeme vladavine Zorana Milanovića, pokazuje svoj sluganski SRH karakter tako što kriminalizira narodnu zastavu – onu na kojoj stoji grb s prvim bijelim poljem, a koju je hrvatski narod u vrijeme stvaranja Hrvatske svesrdno prihvatio i Tuđman ju poljubio prvi put prisegnuvši za predsjednika RH – i zabranjuje je unositi na sportske priredbe. Milanović, taj vodeći korifej demonizacije Hrvata, upinjući se pokazati “većim pravoslavcem od Sv. Save”, potrudio se NDH prišiti etiketu začetnika holokausta, nadmašivši u laži svu jugosrpsku manufakturu i njezine domaće žbire koji vrte tu istu pokvarenu ploču već dobrih sedamdeset godina.

Istina je liječnik i lijek

Otužno je primijetiti da se Hrvatska, zapetljana u mrežu laži kao pile u kučine, srami sebe, pa sama progoni vlastite heroje i one nacionalne simbole koji su nadahnuli Hrvate na najveće podvige. Nasuprot tome samosvjesna bi država zabranila, ili možda bolje rasvijetlila (lustrirala) uistinu štetno naslijeđe SRH, još uvijek prisutno u sve manjem dijelu naroda omamljenog u narkozi održavanoj medijskim sedativima pripremljenim po recepturi iz SRH, a itekako živo u poltronskim vladajućim strukturama u mnogim područjima društvenog života.

Unatoč tome što je danas napola kriminaliziran, od nekih čak i označen kao govor mržnje, pozdrav najvećih hrvatskih junaka “Za dom spremni” i dalje živi na koncertima i stadionima kao izraz autentičnog hrvatskog duha ali i kao svojevrsna pobuna protiv prigušene Hrvatske. Pod pritiskom velikih oni koji vladaju Hrvatskom nedavno su opet pognuli glavu pa u njemu vide tek loš odgoj i nedostatak obrazovanja. Prihvaćaju tu, koliko jednostavnu, toliko podlu laž jer ju očito nisu u stanju razobličiti. Uzmicali su i njihovi prethodnici – Tuđman rjeđe, Pavelić nešto češće, a gubernatori SRH i nisu ništa drugo radili nego uzmicali pa im je uzmicanje postalo karakterno obilježje. Ovi danas možda uzmiču samo zato što misle da za istinu nisu još nastupile povoljne okolnosti, možda im manjka hrabrosti i pameti, a možda sve olako prihvaćaju svjesni da ono što je tako duboko uraslo u srce i memoriju naroda ionako više nije moguće iskorijeniti. Kako bilo, samo nek’ im uzmicanje ne prijeđe u naviku.

Danas se doista ne moramo ustručavati pogledati ne tako davnoj prošlosti u oči. Dovoljno je dokumenata i materijalnih dokaza koji, bilo izravno, bilo posredno, svjedoče o istini. Onima koji su za to školovani preostaje tek kopati, i u arhivima i doslovno, za što država kao predmet najvećeg državnog interesa mora osigurati novčanu i svaku drugu potporu. U suprotnom, do daljnjeg ćemo ostati u shizofrenoj situaciji u kojoj jedni imaju popise žrtava koje su sami ovjerili žigom, ali na mjestima koja su označili kao stratišta kostiju žrtava nema (ili ako ih ima, nose uniforme svojih navodnih ubojica ???!), dok drugima koji nalaze kosti u zapanjujućem broju i jezivim okolnostima nedostaju liste žrtava. Rugajući se ovim drugima cinični povjesničar amater Goldstein stariji, inače profesionalni čuvar pečata SRH historije, kao da pita – vjerujete li svojim očima ili listama s mojim pečatom? Utvrdi li suvremena povijesna znanost istinu o našoj povijesti, a ona ostane živjeti samo u okviru znanstvene zajednice, kao da je ni ne će biti. Uloga je politike da osigura istini mjesto u školskim nastavnim programima i u državnim institucijama uopće i po tome će se, između ostalog, mjeriti mandat trenutne hrvatske vlasti.

Grgur S./hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

‘Bosnom hodi Sefer paša, Bosnu čisti od ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Danas je 17. rujna što znači da je prošlo točno 25 godina od nastanka dokumenta na prvoj slici – zapovjedi glavnog štaba koju potpisuje “zamjenik komandanta” Stjepan Šiber.

Inače, Šiber, po nacionalnosti Hrvat, kao i Srbin Jovan Divjak, bivši je jugo-oficir koji je tobože odlučio “braniti Bosnu” a Muslimanima je dobro došao, kao i Divjak, dakle kao smokvin list koji bi trebao prekriti činjenicu da je tzv. ABiH bila jednonacionalna vojska. Prema tome, angažman ove dvojice je čisto peglanje svoje slike prema vani.

Odmah u točki 1. zapovjeda se “obustava borbenih dejstava” (dakle opet jugo-oficirska retorika)

U točki 2. govori se o slučajeva kad “Armija BiH ima pravo dejstvovati”, pa u zadnjoj rečenici kaže “…ukoliko dođe do ugrožavanja stanovništva na teritoriji koju kontroliraju jedinice Armije BiH od strane srpskih agresorskih paravojnih formacija ili udruženih snaga ovih formacija i postrojbi HVO.”

Postoji izreka “s kim si takav si”.

Pa je Šiber, očito provodeći previše vremena sa Sunitima i sam postao Sunit, pa bestidno izvrće, i to upravo dok njegova Armija BiH “u sadejstvu” sa srpskim agresorskim paravojnim formacijama napada HVO na području Mostara.

A to dokazuje i druga slika, to je isječak iz knjige Esada Šejtanića “Hercegovci na ognjenim vratima Bosne”. Inače, Esad Šejtanić je bio nekakav oficir ABiH u Mostaru, nekakav nižerangirani “komandant” kao što piše u tekstu, ove njegove citate u Haagu rabio je i general Praljak, jer tu se jasno vidi o čemu je zapravo riječ:

Odmah u prvom odjeljku piše kako su “linije prema Srbima bile borbeno neaktivne” pa je “cvjetao šverc”.

Odnosno, za razliku od onog sporazuma s Tuđmanom kojeg je Izetbegović potpisao 14. rujna, a isti taj dan njegovi rade pokolj u Uzdolu (koji se u hrvatskim medijima prikriva možda i zato jer ga je predvodio bivši pripadnik HOS-a Enver Buza) a sutradan Arif Pašalić izdaje zapovjed za napad na Hrvate uz pomoć srpskog topništva, ovaj put, nakon potpisanog sporazuma sa Srbima, Alijini jurišnici poštuju prekid vatre, crta bojišnice prema Srbima se umiruje, a počinje “cvjetati šverc”. Pametnom dosta.

Desno u drugom odjeljku po sredini jasno se piše o “direktnoj artiljerijskoj podršci” srpske strane kao i o “isporuci kritičnih MS” (MS su materijalna sredstva, uglavnom se pod tim podrazumjeva prije svega streljivo a zatim i druga oprema za vojne namjene).
Skroz desno dolje u zadnjem odlomku čovjek sam svjedoči kako je bio na liniji dodira sa Srbima gdje je dogovarana srpska topnička potpora, a Muslimane je u tom dogovaranju sa Srbima predvodio Safet Oručević, a to je pak isti onaj koji danas izigrava nekakvog humanitarca i borca za ljudska prava pa ima nekakvu udrugu koja se zove “Centar za mir” i svake godine dodjeljuje nekakve nagrade “zaslužnima” za njihovu stvar i kad navedem činjenicu da je prošle godine tu nagradu dobio Stjepan Mesić a ove godine Carmel Agius, time sam sve rekao.

Također, na današnji dan prije točno 25 godina Hrvatska vojska se nakon enormnog pritiska međunarodne zajednice povukla iz medačkog džepa.

I time sam završio s iznošenjem kronologije događaja koja je dovela do “pisma šestorice” kojom se traži ostavka Predsjednika Tuđmana, a koje je u “Erazmus Gildi” lansirano 20. rujna 1993. godine, i bilo uvod u pokušaj državnog udara koji je, hvala dragom Bogu, bio neuspješan, jer da je uspio, danas ne bi bilo ni Hrvatske ni Hrvata u BiH.

I zato ja tvrdim da ta današnja “desnica” kojoj je idejni vođa Ivo Banac koji je bio kolovođa te svinjarije i to po narudžbi Josipa Manolića nije nikakva desnica nego obična nakupina detuđmanizatorske pro-AVNOJ gamadi, kojoj bi u svakoj normalnoj državi bilo suđeno za veleizdaju, jer kad ti koristiš međunarodni pritisak koji je nastao zato jer si od srpskih terorista u čistoj operaciji zauzeo tri sela u svojoj državi, dok ti u isto vrijeme muslimanski teroristi hrvatskoj djeci pucaju u zatiljak iz neposredne blizine, ti to koristiš da bi rušio demokratski izabranu vlast i provodio puč, to ne može biti ništa drugo nego teška veleizdaja.

I ako je general Praljak vagao hoće li popiti onaj otrov ili neće (za slabije informirane, da general nije popio onaj otrov on bi danas bio na slobodi) ovakve stvari mogle su biti jezičac na vazi. Jer, što će ti život kad se ne možeš nastaviti boriti za istinu, kad nemaš s kim?

Dana 19. ožujka 1998. godine Predsjednik Tuđman je posve učvrstio svoje uvjerenje o tome što se izvodi na haškom sudu i gdje to smjera, a to je završilo točno tamo gdje je on i pretpostavljao da će završiti ako se to ne pokuša spriječiti svim mogućim sredstvima. I zato je utemeljio skupinu pod nazivom “OA Haag”, koja je trebala opertivno pratiti sve događaje na haškom sudu i štiti hrvatske interese onako kako su Srbi pred istim sudom štitili svoje a Muslimani svoje interese. I dobro nam je krenulo, Ivo Josipović i Ivan Šimonović dobili su za nas proces za sub-poenu kojom se tražila kompletna dokumentacija Ministarstva obrane RH u sklopu predmeta Blaškić, čime smo dobili dobru podlogu za zaštitu svojih interesa. Međutim, 2000. godine vlast se mijenja, na Pantovčak stižu Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko, Mesić dila dokumente dok Karamarko pod krinkom “reforme obavještajnog sustava” “razvaljuje OA Haag”.

I to je dijagnoza hrvatskog društva i dan danas, a terapija i lijek za to su samo jedno, a to je da se restaurira OA Haag kojem na čelu ima biti osobno Markica Rebić (i nemojte me više pilati da vam nikad nisam dao niti jedno ime) i da provedu lustraciju detuđmanizacije svim sredstvima ognjem i mačem, i da se više nikad ne dogodi da nekakvi mesići-manolići, banci-karamarci dođu u situaciju određivati stanje stvari u hrvatskoj državi!

Predrag Nebihi

Srbi su topništvom pomagali Bošnjacima protiv Hrvata u napadu na Mostar!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari