Pratite nas

Gost Kolumne

Što nas čeka s Bandićem u državnoj vlasti?

Objavljeno

na

Otkad je postalo jasno da tradicionalne političke stranke odlaze u povijesnu ropotarnicu, te da HDZ zbog svojih promašenih politika i postizbornih izdaja gubi koalicijski potencijal, a SDP puca po šavovima, slučajno ili ne, započelo je medijsko i kadrovsko pumpanje stranke Milana Bandića. Riječ je o višemjesečnome procesu provođenom osobito po općinama i gradovima Hrvatskoga zagorja gdje trenutno neuhljebljeni haenesovci i laburisti traže obećavajućega gazdu. U tu svrhu Bandić je iz šešira ponovo izvukao tunel ispod Medvednice. Kroz njega misli osvojiti Hrvatsko zagorje protegnuto kroz tri županije (uzgred: zamislite Istru razlomljenu u tri županije).

Neki smatraju kako je posrijedi Bandićevo dubinsko zahvaćanje u biračko tijelo raspadajućega SDP-a s ciljem preuzimanja vodeće uloge na tzv. ljevici, dok drugi drže kako je riječ o stvaranju hadezeu poželjnoga koalicijskoga partnera. Obje mogućnosti, a jedna od njih je sigurno točna, vjerojatno i obje, ciljaju na zadržavanje statusa quo i produženje roka trajanja truloga režima uspostavljenoga u posljednjih 18 godina. Nedvojbeno je Bandićev Klub u Saboru postao, mimo izbora, brojčano i koalicijski onoliko respektabilan koliko i moralno dvojben. Premostio je gnjavažu s izborima, piše Nenad Piskač/HKV.

Osim što je Bandićev uzor, čiji je zapravo Lončar političar?

Što se može očekivati od Bandića u budućnosti, a da nije već viđeno? Dosad su viđeni prigodni prokatolički maratoni sa svijećom, bedževi s likom „maršala Tita“, ljubav prema kućnim ljubimcima, bageristički ispit, gacanje snijega u čarapama, svjetonazorski gulaš, prvomajski grah, volja za moć i velika ambicija izražena kandidaturom za predsjednika države gdje je poražen od, frakcijski, neznatno drukčijega Josipovića. Istina, Bandićeva stranka može sa svima. Njemu je svejedno, važno je da budu usvojeni njegovi „projekti“, što je dobar štos za površne birače. Projekti, naime, ostaju samo projekti ako „nositelj projekta“ nije blizu rashodovne strane proračuna. Proračun kao glavni plijen odlika je klijentelističkih stranaka. Stoga su ovih mjeseci mnoge „oči željne napojnice“ (Iso Kršnjavi) uperene u Bandića.

Ono što bismo mogli očekivati od njega kad bi se na državnoj razini dokopao vladajuće koalicije s HDZ-om ili SDP-om skriva se u jednoj maloj vijesti JuL-a od 30. siječnja ove godine. U njoj piše da je gradonačelnik Bandić odlučio Budimiru Lončaru dodijeliti Medalju Grada Zagreba „uz obrazloženje da je Lončar bio savjetnik bivših predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića, da je sudjelovao u radu Ujedinjenih naroda, u osnivanju Pokreta nesvrstanih te Kvadrilaterale, pokreta u kojem su bile Austrija, Italija, Mađarska i bivša Jugoslavija“. U vijesti se skriva i „lažna vijest“, navodi se, naime, da je Budimir Lončar „hrvatski političar i diplomat“. Nije, on je radikalan jugoslavenski nacionalist i titoistički potrčko. Bez Tita on ne bi imao nikakvu političku biografiju, niti bi bio savjetnikom Mesiću i Josipoviću.

Bandić ispravlja propuste Beograda

Budimir Lončar rođen je 1924. u Preku. Preko nije Prečko u Zagrebu, već predivno mjesto na otoku Ugljanu. Uvidom u web stranice Općine Preko nisam ustanovio da je Općina Preko počastila Budimira Lončara nekim priznanjem ili medaljom, ako i jest, time se javno ne hvale. Lončar je bio i ostao istaknuti član Komunističke partije Jugoslavije i SKJ-ota. Poslije Drugoga svjetskoga rata radio je u represivnom aparatu Titova totalitarnoga režima odgovornoga za masovne likvidacije bez suda i evidencije. O tadašnjim pothvatima B. Lončara i danas se šaptom govori u Zadru i na zadarskim otocima. Neke od užasa čuo sam i na vlastite uši od starih Zadrana. Koliko je poznato protiv njega nije podignuta nikakva optužnica, pa niti za razdoblje u kojemu je za interese agresora radio na onemogućavanju hrvatske obrane. Je li mu Beograd odao kakvo priznanje nisam provjeravao. Sve eventualne propuste Općine Preko i Beograda ispravit će Bandić u Zagrebu.

Poživi li devedesetčetverogodišnji doajen jugoslavenske diplomacije, zadnji ministar vanjskih poslova države SFRJ (agresora na Hrvatsku!) i pri UN-u zagovornik embarga na uvoz oružja napadnutoj Hrvatskoj, mogao bi se pronaći i kao vojvoda budućega predsjednika Sabora ili Vlade druga Milana Bandića! HDZ i SDP takvo bi kadrovsko rješenje poduprli. Lončar je već bio savjetnikom hanesovim i esdepeovim predsjednicima, Mesiću i Josipoviću, a jedan od ključnih ljudi plekovićiziranoga HDZ-a, pomoćnik glavnoga tajnika stranke, Božidar Kalmeta, rado se fotografira s njime. Dodjelom Medalje Grada Zagreba Lončaru, Bandić je otvorio mogućnost i takvome raspletu stvari, ali i priznao da je truli poredak veličajući kadrove države agresora i inkluzivirajući ih u državni poredak, dosegnuo moralno i nacionalno dno. Nije to satira, već gruba stvarnost, kakve se ne bi dosjetio ni suvremeni nimalo satirični Srbobran.

Odluka o dodjeli Medalje Grada Zagreba Lončaru ruganje je hrvatskim žrtvama palima u obrani i oslobađanju Hrvatske od agresije Lončarove države. Istodobno taj čin pokazuje kako jugoslavenska ideja u Hrvatskoj ne bira sredstva pokoravanja izraza težnje hrvatskoga naroda za uspostavom slobodne i neovisne države. Bandić, kao političar, u osnovi je kadar faksa Političkih nauka i SKJ/SKH. Politički proizvod integralnoga jugoslavenstva. Nedavno je, ponizivši Grad Zagreb, u posjet primio notornoga četnika, Dragana Markovića Palmu, predsjednika skupštine srbijanske općine Jagodina – četnika, Arkanovog potrčka u agresiji na Hrvatsku, praveći se kasnije da nije znao o komu se radi. Ugostio ga je u gegajućem Zagrebu na dan obilježavanja 27. obljetnice pada Lušca s pripadajućim zločinima koje su počinili upravo Arkanovci, ali za njega nisu odgovarali. Za Budimira Lončara čak ni najpoznatiji bagerist SRH ne može sutra reći da ne zna o komu se radi. Arkan i Palma mali su izvršni komarci u odnosu na Lončara!

Bandić pokazuje da nema stvarnoga i iskrenoga pijeteta prema hrvatskim žrtvama jugokomunističkoga režima i žrtvama srbijanske agresije. Da ima, ne bi primio četnika i donio odluku o dodjeli Medalje provoditelju totalitarnoga režima. Da bi to prikrio, on je krajem prošle godine dopustio u Zagrebu postavljanje spomenika predsjedniku Tuđmanu, što mu se odlično uklopilo u kampanju preskoka s gradonačelničkog na državnu razinu.

Preuzimanje klijentelističke štafete višestranačke reprezentacije

Bandić je, dakle, proteza poretka bratstva i jedinstva u kojemu glavne role igraju detuđmanizirani HDZ i jugoslavenski SDP. Izuzetno je opasno po nacionalnu državu hrvatskoga naroda, ako se uz vlast nad Gradom Zagrebom dokopa i državne razine vlasti. Moć koju već sada posjeduje, nesrazmjerna njegovom intelektualnom kapacitetu, mogla bi se pretvoriti u još jednu tvrdu batinu protiv demokratske hrvatske Hrvatske. Lončar bi (p)ostao političkim podobnikom, kako vidimo, i s Bandićem na Pantovčaku, da je pobijedio Josipovića.

Gradonačelnik Bandić već dugo je na čelu Zagreba. Dosad je mogao pročistiti listu „počasnih građana“ na kojoj se nalaze komunistički mesari iz tuzemstva i inozemstva, čak i srbijanski kradljivac hrvatskoga kulturnog blaga Vuk Stefanović Karadžić. Umjesto pročišćenja on proširuje sramotni niz. Među „zaslužne“ odlično će se uklopiti i Medalja Grada Zagreba dodijeljena Budimiru Lončaru, uzoru druga Bandića, no, ne i slobodarskih i nacionalno svjesnih Zagrepčana, koji su dali najviše života na oltar Domovine. Na višem položaju od gradonačelničkoga Bandiću se otvaraju vrata ne samo prema proračunskom sladoledu, već i ona pomoću kojih može odlikovati i antifašista Palmu (četnika) za „osobite zasluge“ iskazane u borbi protiv „ustaša“, ali i ona kroz koja može u svojoj političkoj viziji bolje prošlosti prepjevati Hrvatsku u propali jugoslavenski projekt. U bilo kom obliku, kako to i stoji u Ustavu.

Ako se samo letimično pogleda koji su društvenopolitički radnici u posljednje vrijeme preletjeli u njegovo jato, vidjet će se kako on u toj družini ne može imati oponenata. Svi su ovisni o njegovim bagerističkim sposobnostima. Svi su okupljeni oko „projekata“ s pogledom na državni proračun, jer je gradski postao premali za zadovoljenje sve većih potreba i vizija, uključujući i one u „regionu“ o kojima ćemo naknado biti izvješteni, da se prije vremena ne dosjetimo jadu.

Bandić od HNS-a suvereno preuzima klijentelističku štafetu hrvatskoga višestranačja, koristeći pogubnu društvenu klimu što su je instalirale vlade pod vodstvom HDZ-a i SDP-a s potporom pripadajućih struktura grijeha. Tko se, dragi drugovi, ne želi iseliti, može, dakle, kod Bandića uz partijsku knjižicu dobiti i posao! Uz HDZ, SDP, SDSS i HNS, on postaje ponajvećim socijalkapitalističkim poslodavcem, premda nije Todorić, niti je prokazan kao pripadnik „ortačkoga kapitalizma“, što je i logično jer nikad nije radio u „realnome sektoru“. Programiran je za realpolitiku i društvenopolitički rad.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Vrijeme sadašnje ili kako ostvariti socijalnu državu

Objavljeno

na

Objavio

Svjedoci smo nemira, koji je ušao u pojedince, zajednicu kao cjelinu, Svjedoci smo brojnih, svakodnevnih, pa čak štoviše i u jednom danu, uznemirujućih vijesti, koje u pojedince unose strah, beznađe, dileme što im je činiti itd. Ne opravdavam i mislim da samo slabi, malodušni uz dodatnu dozu avanturizma traže „izlaz“ u odlasku nekamo u druge krajeve na našoj planeti.

Pojedinci mogu biti i jesu različitog stupnja obrazovanja, time i mogućnosti da razumiju što se sve događa, ali svatko, baš svatko ima opravdanu želju i pravo na dostojanstvo osobe.

Uvjeren sam kako su i neupućenom poznate odredbe iz Ustava (ipak je Ustav RH iz 1990.g. ne samo temeljni, već jedan od najboljih pravnih akata u Republici Hrvatskoj od trenutka njezina nastanka), posebno odredbe koje određuju osobne i političke slobode i prava ili one odredbe koje kazuju o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ne treba raspravljati o pravnoj prirodi ustavnih normi i o načinu na koji one trebaju doživjeti potvrdu i primjenu u stvarnom životu, ali one su nešto na što se uvijek možemo pozvati u obrani svog statusa i položaja od različitih svakodnevnih napada, bilo da se ugrožavaju naša prava na slobodu i osobnu nepovredivost, slobodu mišljenja i izražavanja misli, zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, sigurnost i tajnost osobnih podataka (i osobno sam se imao priliku uvjeriti što je nezakonito pravni sustav pod okriljem neovisnog i nepristranog suda spreman napraviti ili učiniti na ovom planu i kada vam se nameće uloga da vi trebate braniti i dokazivati svoju nevinost umjesto da vam javna vlast mora nesporno dokazati vašu krivnju, služeći se  sofisticiranim mjerama „špijuniranja“ a da vi o tomu ništa ne znate), bilo da su u pitanju neke druge ugroze, koje doživljava čovjek pojedinac. No, nije problem u „mjerama špijuniranja“, već u neprimjeni prava, što se smije i kada i pod kojim uvjetima. O tomu u posebnoj prilici i u „pravom“ trenutku.

Piše: Prof.dr. Srećko Jelinić

Nemam namjeru progovarati o stanju u sudstvu (stalno pristižu „zločeste“ informacije kako na ljestvicama neovisnosti  sudstva stalno tonemo!!! Prema izvješću sa zadnjeg Svjetskog ekonomskog foruma prema kriteriju neovisnosti pravosuđa (judicial independence)  Hrvatska je pala na 126 mjesto od 141 zemlje, ispred su, to znači s boljim ocjenama, Rusija, koja je na 91 mjestu, Srbija na 101 mjestu Ukrajina na 105 mjestu, ali namjera mi je ovom prilikom upozoriti na nešto  što možda nekomu i ne dođe do vida. Riječ je o odredbi iz čl. 49 st.3. Ustava RH u kojoj se propisuje da Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.  Blagostanje građana (namjerno ne ističem i adekvatni prijevod na engleski jezik) je ideal, kojemu država treba stalno težiti i svojim mjerama i propisima doprinositi ostvarenju ovog cilja. Da li imamo gospodarski i socijalni sustav koji potiče socijalno blagostanje građana?

U već pomalo zaboravljenoj odluci/rješenju Ustavnog suda RH U-I-1694/2017 od 2. 05.2018. Ustavni sud je pravdajući ustavnost i zakonitost Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (poznatiji kao lex Agrokor) izrekao nekoliko rečenica i pri tomu se pozivajući na članke 1,3 i 49 Ustava. Među njima su i rečenice: Socijalna država konstitutivni je elemenat europskog ustavnog identiteta. Koncept socijalne države omogućuje različite mjere državne i javne vlasti u ostvarivanje temeljnih socijalnih prava, ostvarivanje socijalne sigurnosti i radikalno ograničenje priznatih socijalnih prava. Socijalna pravda je jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH. Itd. Mogao bih komentirati tzv. Lex Agrokor (ne zaboravite tri suca Ustavnog suda su imala izdvojena mišljenja i odluke i ne bez osnove), no nije to predmetom ovog napisa, već nešto na što Ustavni sud u ovoj svojoj odluci i to s pravom upozorava. A to je postojanje socijalne države i da svi propisi moraju biti upravo takvi da teže ostvarivanju socijalne države, socijalne osjetljivosti, usmjereni kao stvaranju države blagostanja.

U ovom kontekstu, u vremenu sadašnjem, mnogi se pitaju – da li se socijalna pravda, koncept socijalne države ostvaruje zbog brojnih financijskih nameta, koje nameće npr. lokalna samouprava (prvenstveno, gradska, općinska).  Neki puta krivac nije sama lokalna samouprava, jer ima i nameta izvan lokalnih (kažu da ih ima preko 250). Oni koji su i poželjeli „legalizirati“ nezakonito izgrađene objekte sada dobivaju uplatnice na plaćanje vodnoga doprinosa po Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva i to u nerazmjernim iznosima u odnosu na samu vrijednost objekta (posebno ako je riječ o tzv. vikendicama u Slavoniji i Baranji). Zakonodavac poznaje samo tri lokacije – grad Zagreb, zone područje posebne državne skrbi i sve ostalo područje. Bitan je „namet na vilajet“ zbog čega i zbog kojeg sada mnogi žale što su uopće pokrenuli postupak tzv. „legalizacije“. Riječ je o visokom financijskom nametu u postupku legalizacije, a ne o financijskom nametu ubuduće od provedene legalizacije. Da li je takav Zakon socijalan? Treba li pokrenuti ustavnosudski postupak i da li je sav napor, koji bio trebalo uložiti vrijedan ako to drugi, koji donose propise propuštaju ocijeniti. Zar je moguće da se vodni doprinos plaća po istim mjerilima i za legalizaciju objekta negdje na moru ili npr. u gradu ili npr,. negdje u baranjskoj planini gdje nema niti vode tekučice, već samo oborinske vode?

Na razini lokalne samouprave brojnim vlasnicima nekretnina (jedna smo od rijetkih zemalja u svijetu koja je na različite načine poticala stjecanje privatnog vlasništva na nekretninama) sada pristižu omotnice s informativnim listom o stanju dugovanja za neplaćenu komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda i s uplatnicama za buduće razdoblje. Sjećamo se svi ne tako davnih rasprava  na temu – treba li ukinuti komunalnu naknadu i uvesti porez na nekretnine. Jedno vrijeme „narod“ se zabavljao na ovu temu baš kao na temu i predizborno obećanje aktualnog ministra prometa da će se za korištenje autocesta uvesti vinjete. I od svega ništa. Komunalna naknada se stalno povisuje, vjerojatno po onomu „zagrabi od naroda koliko ti treba, a ne koliko je podnošljivo i socijalno opravdano“. Znamo čemu ona treba služiti, ali običnom građaninu je teško kontrolirati da li je uvijek baš tako i onako kako to propisi nalažu. Jer samoupravni mehanizmi na lokalnoj samoupravi u pravilu ne funkcioniraju, a u nadzorna i upravna tijela biraju se „stranačke“ i poćudne osobe. Treba im, očito, vjerovati kada kažu, izdaci i troškovi funkcioniranja grada su visoki i jedini izlaz je povećati obveze građana. I ta se priča stalno ponavlja.

U postupak naplate dugovanja krenula je i gradska tvrtka Osijeka „Ukop“. Itd. Pravni mehanizmi naplate su dobri, efikasni, a naplata brza. Posljedica su i brojni blokirani (malo su utihnuli tko zna zbog čega, ali i dalje su ostali brojni blokirani).

Nitko ne tvrdi da se u današnjem materijaliziranom svijetu javne usluge (jer o njima je riječ) mogu dobivati bez plaćanja, rekli bismo besplatno, no, ipak ostaju neka pitanja:

  1. Može li se porezni sustav urediti na jednostavan i razumljiv način da bude što manje poreza, prireza, trošarina i kojekakvih naknada, doprinosa i drugog, kako bi obični građanin mogao shvatiti koliko je i komu dužan i što platiti? Kako će se prikupljeni novac dalje dijeliti među korisnicima javnih davanja to građanina ne interesira. To je stvar politike.
  2. Može li se država i državna vlast konačno urediti na način da bude efikasna, djelotvorna i da se zna što je i u čijoj je nadležnosti da bi se potom odgovorne jednostavno i lako moglo prozivati za nerad i nefunkcioniranje sustava? Koga možemo prozivati za nečiste ulice, vandalizam u gradu, uništavanje tuđe i gradske imovine (ipak budimo zahvalni, jer još uvijek je gradi siguran za kretanje i življenje) itd.
  3. Može li državna vlast (sva zajedno na svim razinama) biti u pogledu troškova manje zahtjevna i da se troškovi konačno prilagode mogućnostima građana?
  4. Kada će se konačno provesti reforma propisa u pogledu rokova zastare potraživanja. Nije logično da se u današnje vrijeme lakog praćenja u nepodmirivanju obveza (sve to rade, bilježe i javljaju računala) zastarni rokovi, npr. za neplaćanje komunalne naknade traju tri godine umjesto recimo najduže godinu dana, da se za plaćanje komunalne naknade primjenjuju strogi porezni propisi, kao da je riječ o porezu, a ne o naknadi za pružanje komunalnih usluga itd. Udruga blokirani se ovoga nije sjetila, a jednostavnim skraćivanjem rokova zastare brojnih potraživanja  olakšalo bi se stanje pojedinaca.

Pitanja bismo mogli nizati. Utješno je, reći će netko, državu se ne može organizirati za 30 godina njezinog postojanja. Treba duže vrijeme.  Ali,  ja dodajem, imate uzorno organizirane države u bliskom okruženju (zna se gdje i na koje države mislim), pogledajte, preslikajte sve (možda ne baš sve, jer ipak smo manje razvijeni i ne tako bogati kao neki drugi) na naše društvo od poreznog sustava do teritorijalne organizacije države, ustroja državne vlasti itd. Za to se ništa nikome ne morati platiti. Besplatno je i ne plaća se nikakva naknada, onomu od koga ste preuzeli organizaciju sustava države. Ovdje nema autorskih prava, koja bi se štitila.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Inauguracija Predsjednika bez nazočnosti mentorâ!

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Kako je to programatski medijima i najavio Orsat Miljenić (nekadašnji vlasnik odvjetničke kancelarije za prisilnu naplatu dugova građanâ, i autor „znamenitog“ Lex Perković) šef izbornog štaba, „inauguracija“ (hrvatski se kaže – ustoličenje) izabranog predsjednika Republike Zorana Milanovića senzibilnog na „belo“ bila je doista za razliku od paleoavangardnog otvaranja manifestacije „Rijeka EPK 2020.“ apartna, bez vidno istaknutih jugoslavenskih zastava i po mnogo čemu sociokulturno, estetski, moralno i politički znakovita u zatvorenom prostoru Uredu predsjednika da ne  bude i atmosferskog propuha, kako se tko od uzvanika ne bi prehladio i šmrcao a zbog helikopterske štedljivosti nisu bile nabavljene papirnate maramice.

Razriješene su i logična neizvjesnost te i enigma oko teksta svečane prisege, jer ju  je predsjednik-ateist izrekao u cijelosti tj. i s izričajem „Tako mi Bog pomogao“, što mu je bilo olakšano i time jer na svečanost ustoličenja zbog štednje nisu bili pozvani predstavnici religijskih zajednica  koje po novom Predsjedniku očigledno čine građani drugog reda – vjernici!

Ukupno su na komornu svečanost bez Ive Brešana i njegove „Svečane večere u …“ pozvane  43 osobe, i to dužnosnici po državnim funkcijama, bivši predsjednici, članovi uže obitelji i čak 19 članova izbornog štaba Zorana Milanovića-Belog, što znači da oni čine gotovo polovicu uzvanika. A to zorno, valjano, konkretno i nedvojbeno pokazuje i dokazuje kako i koliko su i oni bili važni i zaslužni za Milanovićevu pobjedu na predsjedničkim izborima!

Primijenjena pak poetika karnevalizacije institucije predsjednika Republike otkriva da to  nije samo trenutačni individualni hir, nego da ima i trajni cilj oduzimanja demokratskog prava narodu na izravan izbor predsjednika, daljnje razvlašćivanja naroda kroz promjenu Ustava i premještanje izbora predsjednika Republike u Hrvatski sabor, te jačanje  partitokracije i političke oligarhije da mogu biti samoodržive i dostatne same sebi te što više neovisne o narodu i biračima odnosno o izbornome legitimitetu!

PROGRAM IDEOLOŠKOG REVIVALA U VILI „ZAGORJE“

Počelo se standardno protokolarno hrvatskom državnom himnom, čija je vokalna interpretacija pokazala da postoji bitna razlika između provale narcističnog bijesa Lisice,  te glazbene i opće kulture Lisinskog već na razini elementarnog dobrog ukusa te poštivanja naroda i razlikovanja javnog događaja od partya.

Točan je Predsjednikov aperkat u pleksus od kojeg zastaje dah da je država sekularna, ali pluralno društvo to nije jer u njemu obitavaju i to u većini; te plaćaju poreze, doprinose i glasuju istina samo na formalno demokratskim izborima – i vjernici!

Premda to nitko od uzvanika nije glasno izrekao, ali se osjećalo da u zraku lebdi krucijalno pitanje –  kako i zašto na  inauguraciju nije bila pozvana umjetnička performerica Svastika sa Poljuda!? Ostao bi nepozvan na inauguraciju te uskraćen za to zasluženo priznanje i indirektni arhitekt i veliki kreator Milanovićeve izborne pobjede predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, ali  kao predsjednik Vlade RH po toj državnoj funkciji automatizmom je morao biti pozvan.

No birani sastav uzvanikâ i još više oni koji među njima nisu bili, izazvao je posebnu pozornost te otvorio dvojbe i pitanjâ: A gdje su među uzvanicima na inauguraciju  takvi neizravni i izravni korifeji izborne kampanje te „kumovi“ Milanovićeve pobjede na izborima kao što su to nedvojbeno Budimir Lončar-Embargo, veleposlanik Anvar Azimov i predsjednički kandidat  dr. sc. Miroslav Škoro-Pelikan? Pa zar i oni nisu zaslužni za Milanovićevu izbornu pobjedu, te zar su njihov  mentorski doprinos i zasluge u tome manje od zaslugâ 19 članova izbornog štaba, pa da za njih kao mentore nije moglo biti mjesta na svečanosti inauguracije? Te kako se i zašto uopće mogu i smiju podcjenjivati njihovo znanje, vještine, samoprijegor, rad, trud, vrijeme i mimikrija koje su nesebično uložili u izbornu kampanju te i pobjedu „Belog“?

No ako nisu bili pozvani, to ne znači i da su zaboravljeni njihov presudan utjecaj i zasluge za rezultat izbora, te postizborni dugovi i obveze prema njima! Naprotiv, već se lašte čizme za vojnu paradu u Moskvi 9. maja 2020.g., i raport dragom pokrovitelju Vladimiru Vladimiroviču. Njemački pak sponzori i „službe“ zbog njihova općepoznatog B-zyklonskog „humanizma“ koji metaforički po svemu sudeći umjesto Marshallovog plana postaje nacionalni arhetip na Angelin ego-trip,  diskretniji su  i samozatajniji u postizbornom trijumfalizmu. Američkih pak milijardu dolara za prometnu i inu infrastrukturu u državama Inicijative tri mora kaže predsjednik Zoran Milanović nisu vrijedni ni za kavu, kao da su pepel iz Pompeja. Sigurno je da bi u Predsjednikovu ideologiziranom sustavu vrijednosti  bili neusporedivo značajniji i vrijedniji,  da to nije izjava američkog državnog sekretara Michaela „Mikea“ Pompea!

Hrvatska je prije svega europska a ne transatlantska država, a njezino je prirodno zemljopisno stanište te logično sociokulturno bunjište i zvijezda vodilja u svjetlu budućnost   – „region“, kliče samoljubivo novi Predsjednik uz asistenciju Vesne Pusić i oca endehaškog suca natporučnika Eugena. Elektrifikacija-industrijalizacija-helikopterizacija-balkanizacija; a ne Srednja Europa, Višegradska skupina i transatlantske integracije, te digitalizacija i umjetna inteligencija – budućnost su naša!

Stihovi srbijanske rock grupe Ekatarina Velika „Ovo je kuća za nas“ u govoru Predsjednika bili su mnogima milozvučni, no među gledateljima televizijskog prijenosa inauguracije bilo je i mnoštvo onih koji su se osjećali prikraćenim što u njezin program nije bio uvršten Berliozov rekvijem Grande Messe des Morts, jer za Hectora Berlioza organizatori su mogli biti sigurni da ga neće boljeti zub, te da će korektno interpretirati tu apoteozu čovjekove tuge, žalosti, patnje i beznađa. Ne samo države, društva i većine hrvatskog naroda; nego i oružanih snaga čiji vrhovni zapovjednik – nije sudjelovao u Domovinskom obrambenom ratu!

Erih Lesjak

totalinfo.hr/zoran-milanovic-da-je-istina-jedini-kriterij-sdp-bi-vjecno-bio-na-vlasti/
ZORAN MILANOVIĆ: Da je istina jedini kriterij, SDP bi vječno bio na vlasti!    o8. 01. 2020.
liberal.hr/zoran-milanovic-predsjednicki-izbori-309
Milanović nije ničim zaslužio da bude predsjednik RH
liberal.hr/zoran-milanovic-zasluge-kukuriku-vlada-ekonomska-kriza-259
Milanović je najzaslužniji što je ekonomska kriza u Hrvatskoj trajala 5 godina duže nego u ostatku svijeta
kamenjar.com/komorni-predsjednik/ Komorni predsjednik
vecernji.hr/vijesti/milanovic-od-cate-do-predsjednika-1381117
Milanović: Od ćate do predsjednika. U Komunističku partiju tvrdi da nikad nije ušao, ali ne želi komentirati svjedočenja nadređenih i podređenih u Partiji koji kažu da jest. I to kada je kao Titov gardist služio vojni rok (kao svojedobno i Ivo Josipović!) u gardijskoj motoriziranoj brigadi (GMTBR) u Beogradu.
kamenjar.com/miroslav-skoro-cestitao-zoranu-milanovicu/
Miroslav Škoro čestitao Zoranu Milanoviću
novenews.net/hr/drustvo/kako-stvoriti-veliku-koaliciju-spremnu-za-juznoslavesku-obnovu-916
Tomislav Čuljak: Kako stvoriti Veliku koaliciju, spremnu za južnoslavensku obnovu
hkv.hr/izdvojeno/komentari/j-novak/3588-j-novak-hvala-vam-sto-odlazite.html
Javor Novak: Hvala Vam što odlazite
dragovoljac.com/index.php/razno/20242-arivizam-na-djelu
Ankica Benček: Arivizam na djelu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari