Pratite nas

Gost Kolumne

Što nas čeka s Bandićem u državnoj vlasti?

Objavljeno

na

Otkad je postalo jasno da tradicionalne političke stranke odlaze u povijesnu ropotarnicu, te da HDZ zbog svojih promašenih politika i postizbornih izdaja gubi koalicijski potencijal, a SDP puca po šavovima, slučajno ili ne, započelo je medijsko i kadrovsko pumpanje stranke Milana Bandića. Riječ je o višemjesečnome procesu provođenom osobito po općinama i gradovima Hrvatskoga zagorja gdje trenutno neuhljebljeni haenesovci i laburisti traže obećavajućega gazdu. U tu svrhu Bandić je iz šešira ponovo izvukao tunel ispod Medvednice. Kroz njega misli osvojiti Hrvatsko zagorje protegnuto kroz tri županije (uzgred: zamislite Istru razlomljenu u tri županije).

Neki smatraju kako je posrijedi Bandićevo dubinsko zahvaćanje u biračko tijelo raspadajućega SDP-a s ciljem preuzimanja vodeće uloge na tzv. ljevici, dok drugi drže kako je riječ o stvaranju hadezeu poželjnoga koalicijskoga partnera. Obje mogućnosti, a jedna od njih je sigurno točna, vjerojatno i obje, ciljaju na zadržavanje statusa quo i produženje roka trajanja truloga režima uspostavljenoga u posljednjih 18 godina. Nedvojbeno je Bandićev Klub u Saboru postao, mimo izbora, brojčano i koalicijski onoliko respektabilan koliko i moralno dvojben. Premostio je gnjavažu s izborima, piše Nenad Piskač/HKV.

Osim što je Bandićev uzor, čiji je zapravo Lončar političar?

Što se može očekivati od Bandića u budućnosti, a da nije već viđeno? Dosad su viđeni prigodni prokatolički maratoni sa svijećom, bedževi s likom „maršala Tita“, ljubav prema kućnim ljubimcima, bageristički ispit, gacanje snijega u čarapama, svjetonazorski gulaš, prvomajski grah, volja za moć i velika ambicija izražena kandidaturom za predsjednika države gdje je poražen od, frakcijski, neznatno drukčijega Josipovića. Istina, Bandićeva stranka može sa svima. Njemu je svejedno, važno je da budu usvojeni njegovi „projekti“, što je dobar štos za površne birače. Projekti, naime, ostaju samo projekti ako „nositelj projekta“ nije blizu rashodovne strane proračuna. Proračun kao glavni plijen odlika je klijentelističkih stranaka. Stoga su ovih mjeseci mnoge „oči željne napojnice“ (Iso Kršnjavi) uperene u Bandića.

Ono što bismo mogli očekivati od njega kad bi se na državnoj razini dokopao vladajuće koalicije s HDZ-om ili SDP-om skriva se u jednoj maloj vijesti JuL-a od 30. siječnja ove godine. U njoj piše da je gradonačelnik Bandić odlučio Budimiru Lončaru dodijeliti Medalju Grada Zagreba „uz obrazloženje da je Lončar bio savjetnik bivših predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića, da je sudjelovao u radu Ujedinjenih naroda, u osnivanju Pokreta nesvrstanih te Kvadrilaterale, pokreta u kojem su bile Austrija, Italija, Mađarska i bivša Jugoslavija“. U vijesti se skriva i „lažna vijest“, navodi se, naime, da je Budimir Lončar „hrvatski političar i diplomat“. Nije, on je radikalan jugoslavenski nacionalist i titoistički potrčko. Bez Tita on ne bi imao nikakvu političku biografiju, niti bi bio savjetnikom Mesiću i Josipoviću.

Bandić ispravlja propuste Beograda

Budimir Lončar rođen je 1924. u Preku. Preko nije Prečko u Zagrebu, već predivno mjesto na otoku Ugljanu. Uvidom u web stranice Općine Preko nisam ustanovio da je Općina Preko počastila Budimira Lončara nekim priznanjem ili medaljom, ako i jest, time se javno ne hvale. Lončar je bio i ostao istaknuti član Komunističke partije Jugoslavije i SKJ-ota. Poslije Drugoga svjetskoga rata radio je u represivnom aparatu Titova totalitarnoga režima odgovornoga za masovne likvidacije bez suda i evidencije. O tadašnjim pothvatima B. Lončara i danas se šaptom govori u Zadru i na zadarskim otocima. Neke od užasa čuo sam i na vlastite uši od starih Zadrana. Koliko je poznato protiv njega nije podignuta nikakva optužnica, pa niti za razdoblje u kojemu je za interese agresora radio na onemogućavanju hrvatske obrane. Je li mu Beograd odao kakvo priznanje nisam provjeravao. Sve eventualne propuste Općine Preko i Beograda ispravit će Bandić u Zagrebu.

Poživi li devedesetčetverogodišnji doajen jugoslavenske diplomacije, zadnji ministar vanjskih poslova države SFRJ (agresora na Hrvatsku!) i pri UN-u zagovornik embarga na uvoz oružja napadnutoj Hrvatskoj, mogao bi se pronaći i kao vojvoda budućega predsjednika Sabora ili Vlade druga Milana Bandića! HDZ i SDP takvo bi kadrovsko rješenje poduprli. Lončar je već bio savjetnikom hanesovim i esdepeovim predsjednicima, Mesiću i Josipoviću, a jedan od ključnih ljudi plekovićiziranoga HDZ-a, pomoćnik glavnoga tajnika stranke, Božidar Kalmeta, rado se fotografira s njime. Dodjelom Medalje Grada Zagreba Lončaru, Bandić je otvorio mogućnost i takvome raspletu stvari, ali i priznao da je truli poredak veličajući kadrove države agresora i inkluzivirajući ih u državni poredak, dosegnuo moralno i nacionalno dno. Nije to satira, već gruba stvarnost, kakve se ne bi dosjetio ni suvremeni nimalo satirični Srbobran.

Odluka o dodjeli Medalje Grada Zagreba Lončaru ruganje je hrvatskim žrtvama palima u obrani i oslobađanju Hrvatske od agresije Lončarove države. Istodobno taj čin pokazuje kako jugoslavenska ideja u Hrvatskoj ne bira sredstva pokoravanja izraza težnje hrvatskoga naroda za uspostavom slobodne i neovisne države. Bandić, kao političar, u osnovi je kadar faksa Političkih nauka i SKJ/SKH. Politički proizvod integralnoga jugoslavenstva. Nedavno je, ponizivši Grad Zagreb, u posjet primio notornoga četnika, Dragana Markovića Palmu, predsjednika skupštine srbijanske općine Jagodina – četnika, Arkanovog potrčka u agresiji na Hrvatsku, praveći se kasnije da nije znao o komu se radi. Ugostio ga je u gegajućem Zagrebu na dan obilježavanja 27. obljetnice pada Lušca s pripadajućim zločinima koje su počinili upravo Arkanovci, ali za njega nisu odgovarali. Za Budimira Lončara čak ni najpoznatiji bagerist SRH ne može sutra reći da ne zna o komu se radi. Arkan i Palma mali su izvršni komarci u odnosu na Lončara!

Bandić pokazuje da nema stvarnoga i iskrenoga pijeteta prema hrvatskim žrtvama jugokomunističkoga režima i žrtvama srbijanske agresije. Da ima, ne bi primio četnika i donio odluku o dodjeli Medalje provoditelju totalitarnoga režima. Da bi to prikrio, on je krajem prošle godine dopustio u Zagrebu postavljanje spomenika predsjedniku Tuđmanu, što mu se odlično uklopilo u kampanju preskoka s gradonačelničkog na državnu razinu.

Preuzimanje klijentelističke štafete višestranačke reprezentacije

Bandić je, dakle, proteza poretka bratstva i jedinstva u kojemu glavne role igraju detuđmanizirani HDZ i jugoslavenski SDP. Izuzetno je opasno po nacionalnu državu hrvatskoga naroda, ako se uz vlast nad Gradom Zagrebom dokopa i državne razine vlasti. Moć koju već sada posjeduje, nesrazmjerna njegovom intelektualnom kapacitetu, mogla bi se pretvoriti u još jednu tvrdu batinu protiv demokratske hrvatske Hrvatske. Lončar bi (p)ostao političkim podobnikom, kako vidimo, i s Bandićem na Pantovčaku, da je pobijedio Josipovića.

Gradonačelnik Bandić već dugo je na čelu Zagreba. Dosad je mogao pročistiti listu „počasnih građana“ na kojoj se nalaze komunistički mesari iz tuzemstva i inozemstva, čak i srbijanski kradljivac hrvatskoga kulturnog blaga Vuk Stefanović Karadžić. Umjesto pročišćenja on proširuje sramotni niz. Među „zaslužne“ odlično će se uklopiti i Medalja Grada Zagreba dodijeljena Budimiru Lončaru, uzoru druga Bandića, no, ne i slobodarskih i nacionalno svjesnih Zagrepčana, koji su dali najviše života na oltar Domovine. Na višem položaju od gradonačelničkoga Bandiću se otvaraju vrata ne samo prema proračunskom sladoledu, već i ona pomoću kojih može odlikovati i antifašista Palmu (četnika) za „osobite zasluge“ iskazane u borbi protiv „ustaša“, ali i ona kroz koja može u svojoj političkoj viziji bolje prošlosti prepjevati Hrvatsku u propali jugoslavenski projekt. U bilo kom obliku, kako to i stoji u Ustavu.

Ako se samo letimično pogleda koji su društvenopolitički radnici u posljednje vrijeme preletjeli u njegovo jato, vidjet će se kako on u toj družini ne može imati oponenata. Svi su ovisni o njegovim bagerističkim sposobnostima. Svi su okupljeni oko „projekata“ s pogledom na državni proračun, jer je gradski postao premali za zadovoljenje sve većih potreba i vizija, uključujući i one u „regionu“ o kojima ćemo naknado biti izvješteni, da se prije vremena ne dosjetimo jadu.

Bandić od HNS-a suvereno preuzima klijentelističku štafetu hrvatskoga višestranačja, koristeći pogubnu društvenu klimu što su je instalirale vlade pod vodstvom HDZ-a i SDP-a s potporom pripadajućih struktura grijeha. Tko se, dragi drugovi, ne želi iseliti, može, dakle, kod Bandića uz partijsku knjižicu dobiti i posao! Uz HDZ, SDP, SDSS i HNS, on postaje ponajvećim socijalkapitalističkim poslodavcem, premda nije Todorić, niti je prokazan kao pripadnik „ortačkoga kapitalizma“, što je i logično jer nikad nije radio u „realnome sektoru“. Programiran je za realpolitiku i društvenopolitički rad.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Hrvati od patriotizma do relativizacije žrtve

Objavljeno

na

Objavio

Mjesec svibanj u hrvatskoj memoriji pun je raznih teških sjećanja, bilo na Domovinski rat, bilo na II. Svjetski rat. Svi ti događaji, sve te reakcije na njih, nisu na mene djelovale poticajno za pisanje, naprotiv inhibitorno. Puno nedosljednosti, dvostrukih aršina, neznanstvenih interpretacija i političkog kalkuliranja. Sve to utjecalo je na mene stavljajući me u stand by režim, s potrebom, ali bez snage i bistra uma.

Kronološki, prva moja ljutnja i razočaranje vezano je za uvod Sjednice Vlade RH koja je održana 2. svibnja. Predsjednik Vlade pozvao je članove Vlade da minutom šutnje odaju počast stradalima u Borovu Selu.

Sama formulacija “stradali“ bez obrazloženja „kako“ i od „”koga“, pokvarila mi je raspoloženje. Jučer, danas, sutra, za 100 ili 1000 godina, ako netko želi komemorirati taj događaj treba jasno i glasno reći što taj dan komemoriramo. „Stradali“! Tko su ti stradali, od koga su stradali, kako su stradali? To su pitanja ili bolje reći generalije koje treba objasniti.

Nema tu ništa podrazumijevajućeg. Nema tu mjesta nečemu što se naziva politička korektnost. Tu postoje dvije stvari. Korektnost prema ubijenima i istina. Nikakva politička korektnost ne smije zasjeniti istinu, bez obzira koliko će to Milorada razjariti . Treba li otići u Izrael da bi se lekcija patriotizma naučila, a ne po Briselski izrelativizirala?

Slično je bilo i sa Bleiburgom. Stalno nam se događa princip dvostrukih mjerila, političkih kalkulacija kako se dodvoriti što širem spektru biračkog tijela, zaobilazeći cilj i svrhu komemoriranja kao i osudu počinitelja.

A onda, 22. lipnja , obilježen je Dan antifašističke borbe. Ukoliko netko postavi pitanje zašto taj dan, a ne dan nastanka Labinske republike koji je najstariji svjetski dan ustanka protiv fašizma, automatski će biti proglašen revizionistom.

Što je zadaća znanosti nego li sumnja i revizija netočnosti? Ali što će reći drugovi?

Kako bi laž, poluistine i relativizacija bliže i dalje povijesti bio standard u odgoju i izobrazbi mladih, pobrinut će se ministrica Blaženka Divjak.

Već vam je jasno da je moj dominantni fokus braniteljska populacija, stoga ću i u ovoj kolumni biti dosljedan.

Medeni mjesec između branitelja i ostatka društva, kada se je braniteljima zahvaljivalo (faza zahvalnosti) završila je negdje prije dvadeset i koju godinu. Ništa čudno. Svaka burna emotivna reakcija, jednako brzo splasne. Od onih kojima se zahvaljivalo, slavilo, do onih koji su postali teret, nije baš dug put.

Invalidi su kroz Zakon o pravima hrvatskih branitelja honorirani mirovinom. Oni koji nisu imali vlastiti smještaj, dobili su ga od države. Istina još uvijek postoje liste čekanja za one koji to pravo nisu do sada uspjeli konzumirati. Htjeli ne htjeli svako honoriranje izaziva oblik zavisti, a i postavlja se pitanje od kojih sredstava to ostvariti? Novčana sredstva koje za tu namjenu treba izdvojiti, pretače se u broj vrtića, osnovnih škola, bolnica, milijardi potrebnih za propalu i nekonkurentnu brodogradnju gdje su menadžment i političari mrsili brk. Rijetko se u taj kontekst stavljaju neki drugi troškovi poput obnove u srpskoj agresiji uništenih kuća i infrastrukture, donacije za 1001 nevladinu udrugu za sve i svašta osim za Hrvatsku.

Tu fazu možemo nazvati fazom racionalizacije, premda ona nije samo racionalizacija jer je obojena i subjektivitetom onih koji nisu „iskoristili“ priliku biti Tuđmanovom dragovoljačkom vojskom, često u različitim kontekstima nazivanom plaćeničkom”.
Prvi put sam doživio da me netko naziva plaćenikom kada sam u društvu kolega časnika 1993. godine na Poljudu pratio utakmicu Hajduka i Dinama, finale kupa HNL-a. Na toj utakmici Tuđman je ispraćen sa stadiona zvižducima i prije kraja utakmice.

Poslije utakmice, grupa navijača , počela je urlati na skupinu u kojoj sam se nalazio riječima :“Tuđmanovi plaćenici, Tuđmanovi plaćenici“ . Slijedile su salve razno raznih uvreda.

To je bio prvi znak da je prije očekivanog vremena došla faze koju ću nazvati negacija.
Vremenski kontekstualno to je vrijeme kada je Dalmacija bila u čestim redukcijama struje zbog uništene brane i HE Peruča , te plodonosnog Feralovog, medijskog linča.
Osjećao sam se jako pogođen, podcijenjen i uvrijeđen. Koji po bogu plaćenik, pa ja sam samo dragovoljac.

U literaturi nigdje nisam naletio da dok rat za oslobođenje domovine još nije ni gotov, da je došlo do inverzije odnosa prema braniteljima. Naravno da u isti kontekst ne možemo staviti rat u Vijetnamu.

To sam protumačio kao nezahvalnost što smo uopće uspjeli zaustaviti neprijateljsku agresiju, vratiti krajnji jug Hrvatske, proširiti oslobođeni teritorij Ravnih kotara i osloboditi područje oko brane i HE Peruče.

Mogao bih govoriti i o antihrvatskom raspoloženju manjeg dijela ljudi iz Hrvatske, njihovom žalu za propalom državom ili najkraće nečem što je najviše podsjećalo na Orjunu. Jesam li u pravu, ostavljam na razmatranje povjesničarima suvremene hrvatske povijesti.
Treba se pomiriti s činjenicom da ne vole svi samostalnu Hrvatsku. Ta jasna polarizacija, hrvatsko – antihrvatstvo, tuđmanizam – antituđmanizam i njegovi plaćenici, plod je repine koju vučemo od 1918 i nastanka prve Jugoslavije, druge Jugoslavije koja nije donijela hrvatsku neovisnost i demokraciju, već federaciju i drugi totalitarizam.

Iako, još uvijek nezavršen proces demokratizacije, prvo je donio pravo slobode mišljenja i govora. Malo ili nikako se ne vodi računa o odgovornosti za izgovorenu riječ, a svaku primjedbu na takve zaključke i ponašanja nazivaju gušenjem javne riječi i sloboda. Kada će sloboda ići sa odgovornošću? Pitanje je na koje je teško dati odgovor.

Ovih dana HDZ je proslavio 30 godina od svog utemeljenja. Slavilo se je u Zagrebu, pozivalo na put i Tuđmanovu ideju. Među uzvanicima , slavljenicima, nisam baš prepoznao puno Tuđmanista. U političkom životu HDZ-a i načina funkcioniranja stranke, preživjeti od Tuđmana do Plenkovića nemoguće je, a da si ostao gorljivi Tuđmanist.

Tko su Tuđmanisti? Najveći Tuđmanisti su dragovoljci Domovinskog rata jer upravo oni s malim dijelom bivših političara i nepotkupljivih intelektualaca brane Tuđmanovu ostavštinu. Tuđmanova ostavština je patriotizam.

Da odmah raščistimo. Proces detuđmanizacije nije počeo i završio s Mesićem, nego je nastavljen preko Sanadera, Kosorice. Detuđmanizatori su doživjeli totalni krah onog trenutka kada su generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni na Haaškom sudu. Cijeli projekt detuđmanizacije bio je građen na tome da će generali biti osuđen na Haaškom sudu, da će biti osuđena Tuđmanova politika, da će se osuditi njegov patriotizam.
Sastavnice tuđmanizma su: Hrvatska država, hrvatski patriotizam, oslonac na Europu, kršćanstvo kao supstrat te hrvatske države.

Tuđmanista nema na čelnim političkim pozicijama HDZ-a, o vladi da i ne govorimo. Prevladao je politički, rentni pragmatizam s kursom plovidbe “niz vitar“.
Dragovoljci najčešće nisu imali iskaznicu stranke, oni su bili dio pokreta kada su dijela bila izraz lojalnosti ideji i osobi koja je bila na čelu. Komad plastificirane iskaznice umanjivao je njihovu vjerodostojnost, jer što je komad karte ako izostanu dijela i požrtvovnost? Iskaznica je bila rezervirana najčešće za političke konvertite.

Danas su ti isti dragovoljci oporba. Glavni nezadovoljnici s političkom i gospodarskom situacijom. Kritičari korupcijskih afera, političkog inženjeringa, neefikasne državne uprave i svako malo neke nove afere koje svjedoče nevjerodostojnosti.

Svi branitelji nisu dragovoljci

Reakcije dragovoljaca na sve što se je od Tuđmana do danas izdogađalo, najčešće se očituju kroz rezignaciju, povlačenje u sebe i cijeli niz emotivnih i somatskih reakcija koje dodatno narušavaju njihovo zdravstveno stanje.

Dragovoljci ne predstavljaju ama baš nikakvu snagu ili bili kakav oblik čimbeništva u političkoj i društvenoj zbilji današnjice.

Preveliki broj braniteljskih udruga, sa sitnim, ponekad i krupnim partikularnim interesima vodstva udruga, umrvio je i pasivizirao najveći broj dragovoljaca.

Zašto stalno koristim termin “dragovoljac”. Dragovoljci i mobilizirani su branitelji, ali svi branitelji nisu dragovoljci.

Nije se razvio kult ličnosti

Te dvije skupine nisu imale istu razinu odlučnosti, motiva i adrenalina dolaskom u rat. Dragovoljci su u najvećem broju izuzev pripadnika HOS-a , davali potporu Tuđmanu. Krivo bi bilo misliti da se nije imalo prema pojedinim Tuđmanovim političkim odlukama kritičnosti i neslaganja.

Nije se razvio kult ličnosti, premda su ga upravo stvarali politički prebjezi i politički kalkulanti.

Ljeto je, doba kada fjaka nije samo rezervirana za Dalmatince. Čekaju nas predsjednički izbori i novi test birača i briselskih ćata.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dan borbe protiv antifašizma

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje Dana antifašističke borbe u mitološkoj Brezovici je uvijek dobra prilika za pogledati otužnu istinu hrvatske ljevice, i još tužnije, parodiranje hrvatske desnice koja evo već 27 godina pokušava sebe nametnuti kao nositelja vrijednosti i tekovina komunističke revolucije. Bez uspjeha.

Ono što mi zapne za uho svake godine je nekoliko frazetina kojima se pokušava opravdati veličanje komunističke gerile, koja danas možda postoji  isključivo na Kubi i Sjevernoj Koreji. Unatoč tome što je predstavnik Vlade bio izviždan zbog nekoliko dobrih zaključaka, njegov govor je također imao po koju od tih fraza. Istom prigodom gradonačelnik Zagreba je još jednom očitao lekciju svima onima koji ne vjeruju da postoji razlika između NOVJ za vrijeme rata i poslije rata, uz jednu od tih povijesnih izlika kojom se opravdavaju masovna ubojstva i pljačke.

Dakle, da se osvrnemo barem na dvije izjave političara!

„Ja sam u ime institucija u svom govoru afirmirao antifašizam koji je u temeljima hrvatske države. Međutim, ono što se dogodilo 1945. sigurno nije ono što su hrvatski građani i hrvatski narod očekivali. „

 „Sve ono što je u antifašističkom pokretu bilo od 1941. do 1945. godine je besprijekorno, čisto kao suza, a od 1945. do 1990. godine, ako je bilo zločina komunističkog režima, krivci za to trebaju odgovarati.”

Obzirom da hrvatski političari često jedno misle, a drugo govore, neću ulaziti u njihova uvjerenja i vjeruju li oni stvarno u ovo, ali činjenica jest da se kroz narativ hrvatskih političara, a posebno onih s desne strane i centra, stvorila priča o dva partizanska pokreta. Onaj dobri i krasni antifašistički koji se borio protiv oružanih snaga NDH i njihovih saveznika do 08. svibnja 1945., i onaj zločinački nakon tog 8. svibnja, kad su se valjda preko noći ti dobri i milosrdni borci povampirili i pobili i opljačkali stotine tisuće ljudi, od Maribora do Prilepa. Tko zna što ih je spopalo te sudbonosne noći s osmog na deveti svibanj da su se toliko iskvarili? Je li im šumska brlja udarila u glavu odjednom, ili su samo doveli do vrhunca dobro osmišljen plan i program koji su već 4 godine provodili u žicama, pištoljima i bajunetama. Tko je mogao znati da će uzurpirati vlast i vršiti zločinačku politiku skoro pola stoljeća? Pitaju se političari i povjesničari. Pa svi oni suvremenici koji nisu bili ideološki zaslijepljeni. Političari uporno ponavljaju da tadašnje stanovništvo Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika nije moglo znati u što će se pretvoriti partizanski pokret predvođen s KPJ. Ako je to stvarno tako, zašto je toliko mnoštvo civila bježalo s poraženim vojskama?

Moramo imati na umu da je u trenutku partizanske pobjede komunizam sto godina stara ideologija, koja je već doživjela praktičnu primjenu u Rusiji i drugim istočnoeuropskim zemljama, ali i u Bavarskoj i Mađarskoj kad su stvorene kratkovjeke komunističke vlade. Štoviše, jugoslavenski partizani od samog početka nisu skrivali svoj politički program. Iz tog razloga ih više poštujem nego hrvatsku modernu desnicu koja na Bleiburgu svake godine roni suze pred potomcima žrtava, ali povodom praznika 22. lipnja istim tim žrtvama kažu da komunistima dugujemo sve što imamo.

U vezi partizanskog djelovanja kroz Drugi svjetski rat evo nekoliko datuma:

27. srpnja 1941. partizani tijekom narodnog ustanka u Srbu etnički čiste hrvatska i muslimanska sela na području Like i Zapadne Bosne.

28. prosinca 1941. partizani odvode s mise i ubijaju 55 mještana Gvozdanskog.

29. lipnja 1942. u Vrgorcu (op.a. vrgorski kraj je za vrijeme rata podržavao partizanski pokret) pripadnici partizanskog bataljuna „Josip Jurčević“ streljaju 33 civila.

30. rujna 1943. komunistički odredi osvajaju Zrin, vrše progone, ubojstva i spaljuju naselje do temelja.

Nakon povlačenja talijanske vojske nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine, u Kaštelima se vrši niz ubojstava i pljački nad obiteljima intelektualaca i poduzetnika, od kojih je najpoznatiji slučaj Vladimira Stude, poduzetnika i pravnika, streljanog na Kevinoj jami. Inače, Stude je financijski i materijalno potpomagao partizanski pokret. Istovjetni zločini se u istom razdoblju događaju u svim gradovima i mjestima koja su bila pod talijanskom okupacijom.

23. i 24. listopada 1944. godine NOVJ vrši likvidacije na otočiću Daksa kod Dubrovnika.

Naime, ovo je 6 izabranih primjera na području Hrvatske i BiH u vremenu trajanja ratnih sukoba. I ako mislite da su sličnosti sa zločinima JNA iz devedesetih slučajnost, promislite opet. Nema što, čisto kao suza! Ako pod čistim smatrate ubijanje ljudi i oduzimanje imovine koju su stjecale generacije.

Kad pročitate ovaj kratki popis uzmite u obzir cijelo područje bivše Jugoslavije, a ne samo ovih nekoliko malih provincijskih sredina. Antifašisti su kroz sve razdoblje rata osvajali i gubili područja, gradove i mjesta diljem bivše države. Za vrijeme njihove ratne vlasti u zauzetim mjestima i gradovima vršene su dobro organizirane likvidacije, ne samo ratnih zarobljenika, nego i civilnog stanovništva. Obrtnici, trgovci, članovi raznih predratnih političkih opcija, poduzetnici, intelektualci, svećenstvo i ugledni seljaci diljem cijele Jugoslavije su bili potencijalna oporba nakon završetka rata, stoga je ratni kaos poslužio jugoslavenskim antifašistima da slome svaki budući otpor novoj vlasti. I sve to je bilo sprovedeno i osmišljeno po uzoru na Lenjinov i Staljinov crveni teror u SSSR-u. Nije bilo bitno jeste li zauzeli protivničku stranu u sukobu, bilo je jedino važno hoćete li biti prijetnja novom režimu. Nije vas moglo spasiti ni aktivno ni posredno sudjelovanje u partizanskom pokretu ako ste mogli biti buduća oporba. Pogotovo ako se uzme u obzir da su mnogi poznati komunisti stradali u sumnjivim okolnostima morate se zapitati zašto bi im bio problem ubijati nekomuniste i antikomuniste.

Dan antifašizma je ostatak nekadašnjih prošlih vremena i nadomjestak za njihove derneke povodom narodnih ustanaka, prvih pušaka, prvih boraca i drugih sastavnica partizanskog mita. Mita na temelju kojeg su antifašisti 45 godina suvereno vladali političkim, društvenim i gospodarskim životom u bivšoj državi. Na temelju kojeg su ulazili u stanove, postajali direktori i ravnatelji, na temelju kojeg su stjecane brojne nekretnine i inozemni računi. I da to tako ostane oni taj mit moraju održati živim. Ako želite znati razloge naše ekonomske neuspješnosti zadnja dva i po desetljeća upalite TV 22. lipnja i slušajte te govore. Marksističke filipike s obje strane političkog spektra. Jasno je da je jedan dio rješenja naše povijesne zapletenosti i ekonomskog tapkanja u mjestu mit o antifašizmu. Upravo je poredak koji je uspostavljen pobjedom komunizma veličao otimačinu, pljačku i korumpiranost, a sve kroz okvir socijalne pravde. Kako bi Hrvatska mogla živjeti, antifašizam mora umrijeti. Mit o antifašizmu pripada, baš i kao fašizam i nacizam, na smetlište povijesti, kao i sve druge idolatrijske ideologije

Iz prednjeg dijela teksta je jasno da su Hrvati i drugi narodi znali što slijedi uspostavom komunizma i jasno je da ta mala grupica ljudi koja se navodno tog 22. lipnja odmetnula u Brezovicu, imala jasan plan djelovanja u slučaju pobjede. Znali su da im neprijatelji nisu samo nacisti i ustaše, nego slobodna inteligencija, poduzetnici, seljaštvo i radništvo privrženo seljačkim i pravaškim organizacijama. I znali su da je ekonomski i biološki opstanak tih klasa, ali i nekih nacionalnih manjina, prepreka novoj crvenoj kasti.

Borba protiv antifašizma se, dakako, ne vodi antifašističkim sredstvima. Ona se vodi raskrinkavanjem njihovih mitova i izmicanje ljestvi onima kojima im pomažu, a pogotovo onima s desne strane. Mi mladi moramo se ugledati na onu građansku Hrvatsku koja je postojala prije njihovog divljanja i prije nego su se njihovi preci spustili s brda i preko noći ušli u tuđe stanove i tuđe urede. Iz pohabanih opanaka u kožne cipele. Nama je cilj oživjeti tu građansku Hrvatsku i njenu inteligenciju koju su nekoć davno gurnuli u jame misleći da ona neće opet ugledati svijetlo dana jer će je mrak jame zauvijek progutati. Posebno, u zadnje vrijeme sve je više mladih povjesničara koji se ne boje biljega revizionista. U društvu i historiografiji u kojoj je prije tri desetljeća bilo nečuveno reći da je u logoru Jasenovac ubijeno manje od 700.000 ljudi, titula revizionista može biti samo kompliment. Naposljetku, sam taj pojam građanske Hrvatske je uzurpiran, ali vratit ćemo ga u ruke onima kojih pripada. Pridruži nam se.

Evan MacIan/Časopis Obnova/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari