Pratite nas

Analiza

Što se do sada našlo u ponudi predsjedničkih kandidata?

Objavljeno

na

Iako će predsjednički izbori biti službeno raspisani tek na jesen, a održat će se tek u prosincu ove godine, nekoliko je kandidata već istaknulo svoju kandidaturu, pa da vidimo što se do sada našlo u predsjedničkoj ponudi.

Goran Jurišić, profesor povijesti i neovisni kandidat desnice, čiju su kandidaturu mediji prešutjeli, istaknuo je svoju kandidaturu još u siječnju, a kroz četri točke svog programa poziva na duhovnu, gospodarsku, demografsku i obnovu hrvatskog suvereniteta.

Svojoj publici obraća se video porukama preko YouTube kanala “Jurišića za predsjednika”. Duhovnu obnovu smatra najvažnijom točkom svog programa, pa tako planira zabraniti gay parade i kriminalizirati psovanje Boga čime bi se Hrvatska oslobodila Sodome i Gomore. Ističe kako se demografska obnova može provesti isključivo zakonskom zaštitom života od začeća do smrti, te kako se “pobačaj ne može promatrati kao pravo žene, već kao pravo nerođenih da budu rođeni”.

Za obnovu hrvatskog gospodarstva predlaže Hrvatsku narodnu banku koja nije u službi Europske centralne banke, a zalaže se i za Croexit kako bi se Hrvatska spasila od “udbo-mafije, komunista i srpskih pobunjenika koji njome trenutno vladaju u službi globalnih elita”.

Hrvatskim braniteljima vratio bi dignitet koji su im kako tvrdi oduzele političke elite proglašavajući ih ratnim zločincima, a branitelje predlaže i kao brojače izbornih glasova, obzirom da sumnja u istinitost izbornih rezultata koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo. Smatra kako hrvatski Srbi, kao braća Hrvata po Kristu zaslužuju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pa bi Srpsku pravoslavnu crkvu izbacio iz Hrvatske.

Snažno se protivi migracijama za koje ističe da ih provode globalisti s ciljem destabilizacije kršćanske Europe, pa planira raspisati i referendum o poništenju marakeškog sporazuma i globlanog pakta UN-a o migracijama. Papu također smatra dijelom globalne urotničke klike, a britanskom parlamentu planira poslati zahtjev za plaćanje ratne odštete za žrtve Bleiburga i križnog puta.

Nacionalizam shvaća kao božansku ideologiju, a globalizm kao novu vrstu totalitarizma koji ljudima nudi razne slobode čime ih suptilno uvodi u mentalno ropstvo i grijeh. Sebe vidi kao predsjednika domoljuba, a politička korektnost ga kako kaže ne zanima.

Namjeru da se kandidira najavio je još prošle godine i Antun Babić, kandidat platforme Spasimo Hrvatsku, a kandidaturu je istaknuo u veljači pred TV kamerama ispred Banskih dvora. Babić je iskusan diplomat i bliski suradnik predsjednika Tuđmana 90-tih kada se vratio u Hrvatsku iz Australije.

Na kandidaturu ga je potaklo „razočaravajuće i opasno stanje koje je zavladalo Hrvatskom nakon Tuđmana, obilježeno nedomoljubljem, nesposobnosti i služenju stranim interesima“. Njegovu su kandidaturu mediji također uglavnom prešutjeli, iako je za razliku od Jurišića dobio nešto veću, ali zanemarivu medijsku vidljivost u usporedbi s drugim kandidatima.

Tvrdi kako je došlo vrijeme za predsjednika koji bi bio „potomak domobrana ili ustaša, dakle istinski domoljub i vjernik“, obzirom da tvrdi kako su svi dosadašnji predsjednici i predsjednica nakon Tuđmana “sinovi i kćeri partizana, komunista i udbaša koji su djelovali ili djeluju u službi stranih, masonskih i protuhrvatskih interesa“. Iako će svoj program tek objaviti, njegova vizija budućnosti Hrvatske temelji se na odmaku od globalizma, borbi protiv migracija, demografskoj obnovi, lustraciji i novom odnosu Hrvatske prema iseljeništvu.

Babić smatra kako bi umjesto migranata, Hrvatsku trebalo napućiti hrvatskim iseljenicima što bi ujedno dovelo i do najveće demografske, ekonomske, političke i duhovne reforme u hrvatskoj povijesti.

Uspješne hrvatske iseljenike vidi kao  „veleposlanike dobre volje“, te s njima kao predsjednik planira ostvariti snažnu suradnju na svim poljima s ciljem oporavka Hrvatske. To je naime potrebno kako bi se konačno spriječila „demontaža hrvatske države od strane komunista, liberala i ‘lijevih seljaka’“ koji su na vlast u Hrvatskoj došli 2000. godine.

Andreja Plenkovića poznaje još iz vremena kada je djelovao u vanjskoj politici, te opaža kako se razvio u odličnog diplomata, međutim ga vidi i kao dosad „najopasnijeg premijera za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države“.

Naglašava i kako bi Plenković, da nije „opsjednut Europskom unijom“, odnosno da je domoljub i suverenist bio najbolji hrvatski premijer. Usporedio ga je sa Stipom Šuvarom, kao zagovaratelja “bratstva i jedinstva do kraja“, doduše ne na jugoslavenskom nego na europskom nivou, a predviđa mu i političku sudbinu sličnu Šuvarovoj.

Plenkovićev HDZ vidi kao „stranku opasnih namjera koja bi mogla dovesti do uništenja hrvatske države“, a Miroslava Škoru kao lažnog domoljuba, obzirom da je 90-tih pobjegao u Ameriku, za razliku od njega koji se tada vratio.

Za Škorine pjesme tvrdi kako nisu domoljubne, već prilika za dobru zaradu, dok za aktualnu predsjednicu tvrdi da je „fake, masonka, te također lažna domoljupka“.

Predsjedničku kandidaturu istaknula je i Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte, inače sveučilišna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Za razliku od Jurišića, Peović smatra kako je upravo komunizam koji doduše nudi pod modernijim nazivom “demokratski socijalizam” sustav koji će “izbaviti obespravljen narod iz ropstva u koje su ga uveli globalisti”, pa tako poziva sve antifašiste i antifašistkinje na radničku revoluciju s ciljem stvaranja besklasnog društva u kojem bi se prakticirale ekološki prihvatljive tehnologije, poništila razlika između rada i kapitala, te uklonila bilo kakva diskriminacija i društvena podređenost.

Zagovara izravnu participaciju građana, što bi političke stranake i elite učinilo suvišnim. Na ekonomskom planu zagovara zajedničko vlasništvo zaposlenih, koje bi poništilo kapitalizm, kojeg smatra novim oblikom fašizma, i suradnju odnosno demokratsko planiranje koje bi poništilo slijepo tržišno natjecanje i konukurenciju.

Kao što Jurišić za HDZ, ali i Suvereniste tvrdi da su lažna desnica, Peović SDP vidi kao lažnu ljevicu koja desetljećima podržava kapitalističke zakone koji gaze radnička prava. Ipak, radničku revoluciju s Pantovčaka planira provoditi samo protokolarno, odnosno simbolički kritiziranjem raznih društvenih anomalija, pa tako ispada kako s Peović građani ne bi dobili “antifašističku revolucionarku u borbi obespravljenog naroda protiv globalističkih elita”, već ipak samo “predsjednicu kritičarku”.

Za svog protukandidata Miroslava Škoru smatra da je dosadan, te tvrdi kako je kandidat elita, unatoč tomu što se predstavlja kao kandidat naroda, obzirom da je svoj poduzetnički i glazbeni uspjeh postigao sa stranačkom iskaznicom HDZ-a.

Za Kolindu Grabar-Kitarović smatra da je u službi kapitalističkih elita, interesa Zapada i svojih prijatelja tajkuna, a predbacuje joj što je “pomilovala kapitaliste odgovorne za gospodarski kriminal”. Za Zorana Milanovića tvrdi kako je idealan predsjednički kandidat, ali centra, te mu zamjera kako je Hrvatska u njegovom mandatu postala vodeća zemlja po broju ugovora na određeno, ali je pohvalila njegovu ulogu u slučaju švicarskog franka i politici prema migrantima.

Kao kandidat SDP-a predsjedničku kandidaturu istaknuo je i bivši premijer Zoran Milanović, koji želi biti predsjednik “moderne, progresivne i znatiželjne Hrvatske”. Tvrdi kako je karakter sudbinska stvar čovjeka koji izvire iz misli, a formira se preko riječi, djela i navika, pa je tako ponudio sebe kao “predsjednika s karakterom”.

Svjestan je trenutnih prilično limitiranih političkih ovlasti predsjednika, ali obzirom da netko mora obavljati i tu funkciju, prijavio se eto i on koji za sebe tvrdi kako nije “ni pošten čovjek, ni pošten političar”. Milanović, koji je po nekim ekonomskim istraživanjima bio najneuspješniji hrvatski premijer, zagovara “EU kao način življenja, a Hrvatsku kao zemlju bez bodljikave žice”.

Kada je premijer Plenković krajem lipnja boravio na maratonskim sjednicama u Briselu kao glavni pregovarač za funkcije europskih institucija, Milanović je naglasio kako je i on 2014. godine mogao otići na neku europsku funkciju, ali je odlučio ostati jer je “nepokolebljivo neovisan i uvijek ide težim putem”.

Kandidaturu je kao neovisni kandidat istaknuo i Miroslav Škoro, doktor ekonomskih znanosti, poduzetnik i pjevač narodne glazbe. Poput Jahve koji je preko Abrahama sklopio savez sa svojim izabranim narodom, Miroslav Škoro ponudio je savez hrvatskom narodu s kojim želi vladati preko referenduma.

Smatra kako vlast treba vratiti narodu, obzirom da u Ustavu tako piše, pa će stoga “račune polagati samo narodu” i borit će se protiv političkih elita koje se na “vlasti izmjenjuju sa svojim trgovačkim partnerima, a u Sabor ulaze zastupnici po volji stranačkih šefova”.

Za razliku od Milanovića koji bi na Pantovčaku vrlo rado samo fikusirao, Škoro poziva na osnaženje ustavnog poretka koji bi mu dozvolio raspisivanje zakonodavnog referenduma mimo volje premijera o temama poput uvođenja eura, gospodarskog pojasa, ovlasti predsjednika, izbornog sustava i porijeklu imovine.

Predlaže i novi model izbora ustavnih sudaca koje bi predlagao predsjednik iz redova ustavnih stručnjaka, a Sabor bi onda vršio odabir između predloženih kandidata. Po toj bi logici i ustavni stručnjaci poput Sanje Barić ili Branka Smerdela, koji su inače kritizirali njegove prijedloge trebali postati ustavni suci.

Od Srbije bi tražio odštetu za žrtve domovinskog rata, obzirom da se dobrosusjedski odnosi mogu graditi isključivo na politici “čistih računa”. O političarima i protukandidatima govori pristojno i s odmakom. Kada ih komentira zapravo govori o sebi, pa tako ističe kako “za razliku od njih ne ovisi o politici, te mu nitko ne može prigovoriti kako je s nekim slavio rođendan i da on umjesto da pije kavu, pušta plaću svojim zaposlenicima”.

Svoju kandidaturu istaknuo je i Tomislav Panenić kao neovisni kandidat koji je posljedično izbačen iz saborskog kluba Mosta, obzirom da nije dobio njihovu podršku. Iako svoj program za sada nije istaknuo, kratko je rekao kako mu je funkcija predsjednika s ovlastima fikusa sasvim primamljiva.

Mislav Kolakušić javio se iz Brisela gdje je prisustvovao konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta, odakle je poručio kako će kandidaturu objaviti početkom listopada, a ove uranjene objave okarakterizirao je smješnim i nepotrebnim.

Valja također spomenuti i kako kandidati koji ne prikupe minimalno 10,000 potpisa neće moći sudjelovati u službenom dijelu utakmice za Pantovčak, a čini se kako je pred nama jedna od najzanimljivijih predsjedničkih utrka u hrvatskoj modernoj povijesti.

Bojana Kocijan/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Jan Ivanjek: Ojačana nazočnost HV-a na jugu je nužna

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je svečano obilježena 28. godišnjica Hrvatske ratne mornarice, ovaj puta u našem Dubrovniku, gdje se nalazi biser hrvatskog Jadrana. Njene sposobnosti se nakon dugih godina zanemarivanja polako oživljavaju i jačaju.

Flota se remontira i izgrađuje, a znatno je povećan angažman i u mirovnim misijama pa su u proteklih godinu dana po prvi puta u međunarodnu operaciju Sea Guardian u Sredozemlju upućene i raketne topovnjače. Po povratku s te zadaće u luku Gruž je prije nekoliko dana i uplovila raketna topovnjača 42 Dubrovnik, klase Helsinki.

Po prvi puta, provodi i remont pramčanih topova od 57mm koji čine osnovno topničko naoružanje raketnih topovnjača, a provest će se i veliki remont dvije topovnjače klase Kralj.

Krenuti će se u izgradnju drugog obalnog ophodnog broda klase Omiš, dok je prototip, OOB-31 Omiš, koji je također uveličao svečanost u Dubrovniku, zadovoljio sva očekivanja.

Mornarica od prošle godine raspolaže i s borbenom kopnenom komponentom, Satnijom mornaričkog desantnog pješaštva, koja će nastaviti razvoj i jačanje sposobnosti, a baziranost u Pločama, na jugu Domovine, osigurava mir i stabilnost naše zemlje i na tom trusnom području, kao i zaštitu samog juga te Dubrovniku.

Ojačana nazočnost Hrvatske vojske na jugu je nužna s obzirom na često neprijateljsku retoriku koja dolazi iz susjednih zemalja. Izuzetno je važan i Studij vojnog pomorstva koji je uveden prošle jeseni, jer bez specifičnog obrazovanja i obuke nije moguće stvarati kvalitetan i sposoban časnički kadar kakav treba našoj mornarici.

U budućnosti je pak nužno nastaviti gradnju obalnih ophodnih brodova, započeti odabir buduće protubrodskog raketnog sustava koji će zamijeniti RBS-15, te dobro razmotriti potrebu za većim plovilima, raketnim korvetama i izvanobalnim ophodnim brodovima kakvi su daleko pogodniji za međunarodne misije od raketnih topovnjača.

Nužna je i obnova protupodmorničkih sposobnosti, prvenstveno razvojem podmorske senzorske mreže i protupodmorničkim helikopterima. No sve navedeno traži mnogo vremena i još više novca, te nije realno očekivati da se u takve projekte krene u neposrednoj budućnosti.

Nekima se čak i koraci koji su već poduzeti čine malenima, no obnova cjelokupne mornarice iz stanja zanemarivanja dugotrajan je i spor proces koji ne daje rezultate odmah i sada.

Važno je da je pokazana nedvosmislena volja za razvojem Hrvatske ratne mornarice i da će njena budućnost biti svijetla, a naš Jadran i njegovo podmorje, od Istre do Dubrovnika, siguran. Svim hrvatskim mornarima čestitam njihov rođendan, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Republika Hrvatska – država svih njezinih državljana!?

Objavljeno

na

Objavio

Polazeći od činjenice da je biološko podrijetlo jedini stvarni temelj etničkog identiteta svakog pojedinca i zajednice, dok jezik, vjera, kulturna baština, teritorij i pripadajući državni okvir, koji također imaju bitnu ulogu u etnogenezi naroda, to izvorno nisu, nije teško zaključiti kako današnje nacionalne države nije moguće promatrati samo prema njihovim temeljnim prirodnim identitetskim obilježjima, već prvenstveno po obilježjima koji te narode određuju u državno-pravnom i kulturno-političkom smislu.

Iako je za razliku od velike većine europskih naroda hrvatski narod jedan vrlo jednostavan etnički složenac, sačinjen uglavnom od romanizirane ilirske i iranizirane slavenske komponente, neosporno je kako već u sedmom stoljeću mješanjem tih dviju etničkih sastavnica dolazi do stvaranja hrvatskog političkog naroda, koji se onda kroz četrnaest stoljeća postojanja dodatno etnički zakomplicirao, a potom i podijelio, jer su u međuvremenu od njega, na njegovom povijesnom prostoru, nastale čak tri neovisne države i tri različita politička naroda.

Kao nositelj suvereniteta narod je već u Članku 1. Ustava Republike Hrvatske definiran po tzv. političkom načelu, gdje se nedvosmisleno ističe kako u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. U toj jednostavnoj rečenici bila bi sabrana i ostvarena sva povijesna težnja hrvatskoga puka za jednakopravnošću i slobodom, kada u Izvorišnim osnovama istoga Ustava te kasnije u Članku 15. i u njime najavljenom Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina Hrvatska ne bi bila uređena po etničkom načelu kao nacionalna država hrvatskoga naroda, što onda zbog poštivanja jednakopravnosti svih njezinih državljana postaje dovoljnim razlogom posljedičnog ili možda čak i unaprijed ciljanog uvođenja nacionalnih manjina kao zasebnih političkih subjekata, i to već u istoj rečenici.

 Politički narod i etničke zajednice

Postavljanje etničkih naroda na mjesto nositelja državnog suvereniteta može poslužiti održavanju složenih odnosa u nacionalno i teritorijalno podijeljenim državama poput Bosne i Hercegovine, ali ne i uređivanju država kakva je Republika Hrvatska, u kojoj je Ustavom nametnuta etničko-politička podijela postala glavnim čimbenikom sveukupne destabilizacije društva.  Stoga, legitimno je i logično pitati se, a bilo bi dobro na referendumu pitati i narod, treba li Hrvatska pristupiti izmjeni ovakvoga Ustava te umjesto sadašnje narodne republike (od lat. natio: rod, narod), upostaviti pučku republiku (od lat. populus: puk), čime bi se kao nositelje suvereniteta u potpunosti izjednačilo sve državljane Republike Hrvatake, a njihovo etničko podrijetlo, s javne i političke razine, konačno spustilo na razinu privatnosti, gdje mu je i mjesto.

Sadašnje političke nacionalne manjine postale bi tada normalne etničke zajednice, a njihovi bi se članovi, kao što je to slučaj u brojnim državama razvijene demokracije, sastajali po zavičajnim klubovima i tamo njegovali svoje narodne običaje i kulturu. Činjenica da ovakav ili sličan odnos prema etničkim zajednicama imaju najstabilnije demokratske države zapada, u kojima je broj i udio etničkih zajednica u ukupnom stanovništvu daleko veći nego u nas, jasno govori u prilog postavci da je državama nastalim raspadom Jugoslavije nametnut destabilizacijski model usklađen s ciljevima onih politika kojima je u interesu održavanje stanja trajne nestabilnosti i sukoba na jugoistoku Europe, model koji je u praksi onda i dodatno usklađen sa slabošću hrvatske državne politike i jakošću politika nama nesklonih susjednih država.

Etničko svrstavanje stanovništva

Ustavnu definiciju naroda po etničkom načelu potrebno je sagledati i s područja ljudskih prava i zaštite osobnih podataka. U tom smislu, doista je teško pronaći dobar razlog zbog kojega bi se u jednom demokratskom društvu s visokim stupnjem zaštite čak i manje važnih osobnih podataka ustrajavalo na zadržavanju ustavnog rješenja kojime se potiče zadiranje u duboke i često vrlo ranjive slojeve ljudske intime te nameće sustavna etnička podijela i svrstavanje hrvatskih državljana u jedan od predviđenih većinskih ili manjinskih nacionalnih kalupa.

Zbog kojega to razloga, primjerice, ljudi heterogenog etničkog podrijetla, u što uz sve one koji se tako izjašnjavaju spada i značajan dio opredijeljenih pripadnika etničke većine i nacionalnih manjina, ne bi trebali istodobno njegovati sve različitosti od kojih su sačinjeni, umjesto da probirući po obiteljskoj povijesti odbacuju dijelove sebe samih, kako bi s ponuđenog ustavnog menija sebi i svojim potomcima izabrali jednu od dvadeset i tri ponuđene etničke pripadnosti, usklađujući nerijetko svoj identitet s neposrednim životnim okruženjem, prolaznim politikama ili zamišljenim osobnim probitcima. Kao jasno vidljiva posljedica poremećenih odnosa jednoga ovako politički etniciziranog društva prema čovjeku i njegovim temeljnim slobodama dobro može poslužiti primjer nedavnog javnog prekopavanja, utvrđivanja i etiketiranja etničkog podrijetla hrvatskoj nogometnoj veličini Danijelu Subašiću.

Došli smo do trenutka u kojemu se gotovo svakim novim danom iznova potvrđuje koliko je Hrvatskoj potreban jedan ozbiljan politički zaokret, koji bi bio pokretač ozdravljenja svih ostalih odnosa u društvu. Unazad desetak godina u više sam navrata i na različitim mjestima predlagao redefiniranje uloge naroda kao nositelja državnog suvereniteta i stvaranje Druge Republike, što do sada nije zainteresiralo naše lijene političke elite više od razine pukog predizbornog poigravanja ovim svidljivim nazivom. No tada, kao i sada, uz dovoljno mudrosti, upornosti i političke volje, Hrvatska bi u suradnji sa svim zainteresiranim stranama itekako mogla izvršiti potrebne ustavne promijene i javnosti ponuditi tako uređenu državu koju bi svaki njezin državljanin, bio on hrvatskog, miješanog ili potpuno nehrvatskog etničkog podrijetla, imao dovoljno razloga osjećati i voljeti na onaj isti način kako su ju osjećali i voljeli ljudi poput Ivana Zajca, Vatroslava Lisinskog, Luke Sorkočevića, Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Augusta Šenoe, Vlahe Bukovca, Nikole Tesle, Josipa Juraja Štrossmayera, bl. Ivana Meza i brojni drugi poznati i manje poznati podrijetlom ili samo dijelom podrijetla neetnički Hrvati.

 Ustav u službi destabilizacije i vezivanja Hrvatske za tzv. region

Ustavna definicija naroda uvedena po etničkom, umjesto političkom načelu, kojom je uloga državljana kao jedinih stvarnih nositelja državnog suvereniteta svedena na besmislenu i nepotrebnu podijelu u dvije etničke skupine, većinski narod i nacionalne manjine, razlog je zbog čega u Hrvatskoj svjedočimo nepostojanju temeljnih društvenih poveznica koje jednu državu čine državom.

Ovako skrojen državni ustroj i pripadajuća uloga naroda možda su samo primjer lošeg pristupa u rješavanju toga najvažnijeg državnog dokumenta, a možda i posljedica pritiska zainteresiranog dijela međunarodne zajednice na ondašnje političare i stručnjake ustavnoga prava, uz organizacijsku i svaku drugu pomoć ljudstva prenesenog iz ondašnje u današnju duboku državu.

No, koji god i kakvi bili ti razlozi, ostaje činjenica da je Ustav kakvoga danas imamo snažan čimbenik destabilizacije države i temeljni uzrok brojnih nezdravih podijela u hrvatskome društvu. Naravno, nije teško dokučiti da je postojeće ustavno rješenje i duboko u službi sidrenja Hrvatske u mutnim vodama tzv. regiona, kojega se zbog njegove geosteteške važnosti održava u stanju trajne nestabilnosti i neprekinutih sukoba po načelu krvi i tla, stanja sintetiziranog naslovom članka Nikole Stojanovića “Do istrage vaše ili naše”, koji najbolje oslikava zamišljeni kontekst i postavljene gabarite izvan kojih nije predviđen bilo kakav drugačiji način rješavanja nacionalnih odnosa. Slaba je utjeha što pokroviteljima takve politike stvarni cilj nije stvaranje stabilne i prosperitetne male ili velike Srbije, nego održavanje stanja trajne nestabilnosti na području jugoistoka Europe, koje je zbog očuvanja i zaštite njihovih geopolitičkih probitaka jedna od ključnih uporišnih točaka postojećih odnosa u svijetu. Drugim riječima, kada bi kojim slučajem nekakva velika Srbija i bila stvorena, oni bi ju jednako uporno destabilizirali i mrcvarili kako su to kroz povijest činili potencijalno velikoj Hrvatskoj, potičući tada, primjerice, snove o velikoj Bugarskoj ili velikoj Albaniji.

 Druga Republika kao susret pomirenja i povjerenja svih državljana RH

Hrvati su stoljećima opstajali kao narod bez države, dok im danas prijeti propadanje u državi bez naroda. Povijest je puna dokaza kako budućnost jednoga naroda ne ovisi isljučivo o čvrstoći postavljenih granica ili nazivu njegove države, nego prije svega o stanju njegova duha, njegovoj okrenutosti kulturi života, obitelji i izgradnji općeg dobra.

Želi li se doista zaustaviti procese raslojavanja društva i destabilizacije države potrebno je snažnije uključiti sve sada podijeljene društvene skupine u stvaranje uređenijeg, pravednijeg i prosperitetnijeg društva od ovoga danas. Postavljena na drugačijim osnovama, takva Hrvatska više ne bi bila država većine niti manjine, već država svih njezinih državljana, svojevrsni čin uspostave pomirenja i povjerenja sada podijeljenog puka na većinski i manjinski narod, novi susret u kojemu većina trajno odustaje od bilo kakvog oblika nametanja hegemonije manjini, a manjina od podijeljenog prihvaćanja zajedničke države kao vlastite domovine.

Ne učinimo li to sami, takvo će nam rješenje u bliskoj budućnosti ionako nametnuti neka čvršće sjedinjena Europa, koja za cilj i ima stvaranje jedinstvenog političkog naroda. Hoćemo li mi do tada jedni drugima nastavljati zagorčavati živote i uništavati budućnost u zajedničkoj državi, igrajući naše ustavom predviđene uloge u ovom većinsko-manjinskom cirkusu, prije svega, ovisi o nama.

Davor Jurica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari