Što se grbo rodi, i Grbinu služi za sprdnju

Uputivši Mostu poruku – Pozovite ljude na cijepljenje, i podržat ćemo vaš referendum! – Peđa Grbin je razotkriorazotkrio svu bijedu trgovačke naravi oporbene suradnje u Saboru, čak i kad je tako mila im destrukcija općeg dobra otežavanjem odlučivanja vladajućima posrijedi. Kad se ni među sobom mimo modela „ruka ruku mije“ nikako ne mogu dogovoriti, što bi tek činili običnoj saborskoj većini kad bi u rukama imali alat odlučivanja dvotrećinskom većinom?

Kad Peđa starta s leđa

Jasno je kako Peđa nije slučajno grubo startao s leđa na dojučerašnje kamerade, optuživši ih za parazitiranje na brojnim smrtima, istodobno im cinično pružajući ruku pomirnicu čitava 3 dana prije isteka roka za prikupljanje potpisa, kad ih je već dao svatko tko je to htio. Saborski je nastup iskoristio samo kako bi se nesmiljenošću karakterističnom za čistke kakve Partija povijesno baštini efektno obračunao s tim naturščicima uz šum vodokotlića u pozadini. Zašto i ne bi, kad su mu se sami nabacili na volej, prethodno u više navrata naglašavajući kako SDP referendumska pitanja ne može odbiti, jer se poklapaju s njegovim pogledima? Ili kako je to s nemalom dozom cinizma formulirao Arsen Bauk, zahvalivši mostovcima što im referendumskim pitanjem poklanjaju toliko povjerenje. Naime, uzevši u obzir trenutni odnos snaga u sabornici, iza dimne zavjese stvorene širenjem percepcije o ukidanju COVID potvrda, u srži referenduma zapravo stoji tek uključivanje ljevice u odlučivanje o epidemijskim mjerama, onako kao što je dvotrećinska većina tjerala HDZ i SDP da se dogovore oko izbora ustavnih sudaca čak i u vrijeme dok su ih vodili Karamarko i Milanović. A kako bi to utjecalo na COVID potvrde, imajući u vidu prilično rigidniji stav ljevice glede mjera uopće, možda i nije tako teško pretpostaviti. Naravno, u cijeloj priči ne treba zanemariti ni slutnju da se SDP-u baš i ne odlučuje, budući da to ipak povlači i određenu odgovornost. Puno je udobnije brinuti se za živote građana s distance, iz sigurnosti oporbene hladovine.

Nikola Grmoja: Teško ću oprostiti SDP-u

 

HDZ-ovci sve posvuda

Sladunjava sapunica s tom žanru svojstvenim melodramatskim vrhuncem, koja je popratila rasap nenaravnog braka Partije i Ćuprije, jer brak između djece istog oca ni ne može biti drukčiji, poslužila je tek okorjelim ekshibicionistima da se nađu pred svjetlima reflektora, od čega, u nedostatku drugih kvaliteta, životare. Izuzme li se upečatljiv nastup doktorice Selak Raspudić, kao svojevrsna posveta neprežaljenom Ivanu Pernaru, garnirana zahtjevom predsjedniku Sabora da ju se iznese iz sabornice, možda i najvećim tragičarom ove saborske groteske ispao je doktor Nino Raspudić. Na stranu sad to što braneći „čast“ smrtno uvrijeđene „na Neretvi ćuprije“ neodlučnim prilaženjem u maniri Mr. Beana ne bi zastrašio ni daleko neugledniju saborsku priliku od orijaša Grbina. Pa čak i da nije bilo epidemiološke intervencije hurije Sabine, čijim se čarima, za razliku od Mire Bulja, smjesta povinovao. Naime, Raspudić se suočio s gorkom spoznajom kako su svi oni za kojima su mostovci cmoljili gradeći oporbeno referendumsko jedinstvo zapravo HDZ-ovci. Tako braća i sestre po direktnoj demokraciji iz nakupine zvane „Možemo“ nisu ništa drugo do HDZ-ovci u starkama. Sabina Glasovac je, posve logično, HDZ-ova higijeničarka. A Dražen Keleminec je što drugo nego HDZ-ov plaćenik, Zekanović 2, samo zato što je referendumsko pitanje pročitao s razumijevanjem. Štoviše, za kritičko propitkivanje spreman usudio se ne dočekati mostovce ovacijama po izlasku iz Sabora. Konačno, treba li uopće reći da i SDP igra za HDZ? Baš kao i Orban, Janša, Putin, Biden, Xi,… ukratko, svi politički vođe svijeta osim Bolsonara i još jednoga.

Džuboks s Pantovčaka ima pjesmicu za svakoga

Kulminacija oporbene saborske farse nastupila je kad su se razmažena dječica, razmjenjujući nimalo benigne kvalifikacije dobrano ispod pojasa, počela pozivati na autoritet tatice Milanovića. Džuboks s Pantovčaka, naime, ima vazda spremnu pjesmicu za svačije uši. Pozivajući na cijepljenje, čvrsto se drži kursa Partije, no u isti mah draška i uši Ćuprije, naglašavajući kako svatko ima pravo izabrati hoće li se cijepiti, pri čemu ne skriva kako ga od sve te kampanje oko cijepljenja (jer tko je to želio, cijepio se još ljeti) više nerviraju tek druge epidemiološke mjere. Vrijedi se prisjetiti i kako je upravo Milanović izvorni stihoklepac pjesmice o odlučivanju saborskom dvotrećinskom većinom.

Zazivao ju je od samih početaka epidemije, već tada što zaplotnjački, što javno opstruirajući borbu protiv širenja zaraze. Ironično, najvjerniji Milanovićevi saborski sljedbenici doživjeli su sad istu sudbinu kao njihov tatica, uvjerivši se u istinitost one stare – s kim si, takav si! Eto, svi su se urotili protiv njih, posve na tragu Milanovićeve epske epidemijske dileme kojom svakodnevno razbija glavu – ili on nije normalan ili su svi poludjeli! A svi znaju da on ne može biti nenormalan kad se u kampanji jasno odredio normalnim. Slično kao što svi znaju da „Na Neretvi ćuprija“ ne može biti nepoštena.

Tim gnjavatorima sad ne preostaje drugo nego cirkusku točku odigrati do kraja, samo kako bi što duže uživali medijsku pozornost. Koga bi još začudilo, pokažu li se pritom spremnima na svaku podvalu? Pa i u tri smjene „prikupljati“ potpise vlastoručno prepisujući podatke o „potpisnicima“ s neke lako dostupne im liste, a same potpise krivotvoriti, onako kako su to u prošlosti činili neki im prethodnici. Tako mogu „prikupiti“ i debelo preko pola milijuna potpisa, premda ih u stvarnosti u tom morbidnom referendumu za krunu, kako glasi prijevod korone s latinskog, po svoj prilici nisu prikupili bitno više od diletanata koji su se istim putem nedavno borili za kunu. Osim ako ih od te rabote ne odvrate neugodnosti u kojima su se našli protivnici uvođenja eura nakon upita Agencije za zaštitu osobnih podataka.

Majstorsko brisanje šmrklja

U potrazi za smislom postojanja sa sličnim egzistencijalističkim dvojbama susreće se i tatica Ćuprije, a nije Andrić. Zoran Milanović ih nastoji razriješiti držeći se istog recepta, igrajući na najniže nagone onih koji se u vanjsku politiku razumiju koliko i u borbu protiv zaraznih bolesti. Kritički se obrušio na politiku Vlade spočitavši joj nedostatan žar u zaštiti prava Hrvata u BiH pred međunarodnim tijelima. No, nastupio je suviše otvorena garda da ne bi naletio na školski izveden direkt. Andrej Plenković je s njim jednostavno obrisao pod onako kako se šmrklji i inače brišu. Prezentirajući malu školu iz pravila diplomacije i tumačenja finesa diplomatskog rječnika, argumentirano je pojasnio malom Zoranu kako je i bez popratne pompe hrvatska diplomacija na skupu na razini EU izborila osjetno povoljnije zaključke po BiH Hrvate od onih koje je navodno on iskamčio na nedavnom zasjedanju NATO-a, zaprijetivši kako će uskratiti potpis na zajedničku izjavu. Imun na lekcije, Milanović i dalje ostaje uvjeren kako će ekscesnim ponašanjem i blokadama, kakvima se svojedobno služila Slovenija u bilateralnim sporovima s Hrvatskom pa doživjela debakl, u multilateralnim forumima isposlovati nešto više od imidža „troublemakera“ (nažalost, ne samo njemu, nego i Hrvatskoj koju predstavlja). Naime, i osobi oskudna znanja i životnog iskustva je jasno kako takve prilike zahtijevaju suglasje mnoštva suprotstavljenih interesa (primjerice, neke zapadne zemlje zbog svoje unutarnje situacije dižu obrve na sve što miriši na decentralizaciju i federalizaciju). Kad bi se svak’ koristio vetom, nikakva suglasja ne bi bilo, što bi naštetilo svima. Zato diplomacija i jest fino tkanje, a ne teren za slonove u staklani.

Kako prepoznati istinske neprijatelje Hrvata u BiH?

Kad je riječ o borbi za prava Hrvata u BiH, Milanović se pokazuje onom vrstom navijača, udobno smještenog na tribini uz kokice i kikiriki, koji vrataru svoje momčadi svako malo skandira da je rupa. Navijač je to kojemu nije po volji čak ni pobjeda na penale, nego jamra kako je to trebalo riješiti prije. Pritom se oslanja na povodljivce koji ne razumiju prešutna pravila igre pa traže da im se sve nacrta, listom mahnite mitomane koji u utakmici, tijekom koje se više od 20 godina samo primalo golove, sad ne priznaju uspjehom ništa ako se u sudačkoj nadoknadi ne zabiju 3 gola. Ti i takvi olako zaboravljaju kako je primanju golova u prošlosti Milanović i sâm obilato doprinio, dopuštajući da mu kao premijeru službe zlostavljača Hrvata doslovce vršljaju pred nosom, marljivo prikupljajući materijale kako bi ih iskoristili za zlostavljanje pripadnika HVO-a. A tko zna, možda ih nije na vrijeme detektirao zato što mu je nos već tada bio začepljen od silnoga šmrcanja? I danas se Milanović, samo na drugi način, pokazuje ako ne špic-igračem, onda barem navijačem u službi upravo tih zlostavljača. Koliko god ih s jedne strane obasipao teškim riječima, s druge im, otupljujući oštricu hrvatske diplomacije, djelima zapravo podilazi. Omalovažavanje hrvatske diplomacije kako slabije kotira u EU od sarajevske čaršije, u čija su jedra još donedavno složno puhali svi relevantni zapadni vjetrovi, unekoliko podsjećaju na ironičnu izjavu Bože Petrova nakon izgubljene arbitraže protiv MOL-a, čemu je sâm kumovao slijepo nastavljajući ono što je Zoran Milanović započeo.

Petrov tada kaza kako će Plenković sve to riješiti, jer on je Superman. Znači Plenković kao svemoguć dođe svakako kriv, a oni koji su prethodno kestene u vatru pobacali nisu luk jeli niti su luk mirisali, još će ispasti i zaslužni nadođe li na dobro. Kao po nekom ustaljenom obrascu, bila posrijedi borba za suzbijanje stoljetne zaraze ili ona za jednakopravnost Hrvata u BiH, najpogibeljnijim se neprijateljem Hrvata, gdjegod bili, pokazuje guja u vlastitim njedrima, koristeći svaku prigodu ne bi li opravdala nadimak Ćuprija.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?