Pratite nas

Kolumne

(Š)TO SE (NE) ODNOSI NA NAS

Objavljeno

na

O čemu se razgovaralo i što zaključilo na Konferenciji zemalja zapadnog Balkana koju je organizirala njemačka kancelarka Angela MerkelTri zaključka se mogu povući iz ove jednodnevne konferencije s bogatim programom, terminima i simbolikom, konferencije na koju je u četvrtak, 28. kolovoza, pozvala njemačka kancelarka Angela Merkel.

Njemačkoj je stalo da plašt Europske unije natkrili cijeli europski Jugoistok, Srbija je de facto priznala Kosovo, a Hrvatska i je i nije sastavni dio zapadnog Balkana.

Sastanak šefova vlada, ministara vanjskih poslova i ministara gospodarstva Albanije i zemalja što su nastale raspadom Jugoslavije izbacio je i Završnu izjavu koja liči na dobro razrađenu agendu, a u biti ukazuje na dugoročnu strategiju s kojom se želi stabilizirati politički i gospodarski trusni Balkan.

Krenulo se prije podne u ministarstvu gospodarstva s govorima i panelima koji su okupili oko tristotinjak gospodarstvenika, raznih profila i generacija pa tako mnogi od sudionika svoje poslovne veze vuku još iz jugoslavenskog doba.

Razgovarali su o gospodarskoj suradnji na području energije, tehnologije i infrastrukture. Pozdravni je govor održao njemački ministar gospodarstva Sigmar Gabriel istaknuvši da je čak 83 % njemačkih poduzetnika postiglo investicijske ciljeve i da su zadovoljni s poslovnim položajem.

Gabriel smatra da njemački privrednici mogu zadržati svoje pozicije i učvrstiti ih samo onda ako i zemljama s Jugoistoka Europe krene na bolje. Jugoistoku treba jači izvoz, radnici s dobrom akademskom i strukovno-industrijskom izobrazbom, suvremena komunikacijska infrastrukutra i valjana prometna povezanost. Velika većina njemačkih sudionika zahtijevala je mjere koje bi spriječile gospodarsko zaostajanje tih zemalja.

U gospodarskim pitanjima Angela Merkel ima podršku Europske unije.

Iz Bruxellesa je došao Günther Oettinger, komesar za energetiku, i o energetskim problemima govorio u svijetlu ukrajinsko-ruske krize. Smatra da se Europa ne treba i ne može odreći ruskoga plina i da sve valja učiniti da se ukrajinska kriza što prije riješi, ali je nadodao da je Europi potreban i Jadransko-jonski plinovod, kojim će se plin iz Kaspijskog mora preko Albanije isporučivati u Italiju.

berlin720(2)28082014Razgovaralo se i obnovi i izgradnji željezničkih pruga koje bi povezile Mađarsku sa Srbijom, Kosovom, Crnom Gorom, Albanijom i Bosnom i Hercegovinom. U diskusiji je svaki ministar nastojao ukazati na najaktualnije gospodarske poteškoće s kojima se bori njegova zemlja. Iz izlaganja hrvatskog ministra Ivana Vrdoljaka moglo se zaključiti da je na ovoj konferenciji Hrvatska zauzela poziciju punopravne zemlje članice Europske unije i da sjedi s druge strane stola.

Budućnost Balkana je u Ujedinjenoj Europi, rekla je njemačka kancelarka u svom uredu na konferenciji za novinare, koja je održana kasno poslije podne.

Naravno ta se budućnost ne će ostvariti, ne ispune li se zadati uvjeti, to je uvijek iznova spominjala, nekad kao usput, a ponekad i s osobitim naglaskom.

Kako su i mladi budućnost, tako je Angela Merkel posegla za pozitivnim iskustvima francusko-njemačkih foruma mladih koji su poslije Drugog svjetskog rata uvelike doprinijeli francusko-njemačkom pomirenju predloživši stvaranje međunacionalnih foruma mladih.

Ne znamo da li se u svojim razmišljanjima zapitala da li su ta iskustva primjenjiva i na „naše mentalitete“ ali je očito da želi što prije odstraniti ne jedan kamen spoticanja, nego njih više – mukotrpni razgovori između Srbije i Kosova, stvaranje vlade nakon izbora u Bosni i Hercegovini u listopadu ove godine, svađu Grčke s Makedonijom oko naziva makedonske države.

Pred novinare su izašli i predsjednik Europske komisije José Barroso i šef albanske vlade Edi Rama.

Barroso je državama zapadnog Balkana obećao dodatnu financijsku pomoć, spomenuo je 12 milijardi dolara do 2020. Edi Rama je istaknuo važnost Albanije za Europsku uniju u odnosu na energetsku sigurnost, prometnu infrastrukturu, srednji poduzetnički sloj i turizam.

Nekoliko minuta prije nego što se pojavila Angela Merkel s Barrosom i Ramom, uručena nam je Završna izjava.

Napisana je na pune četiri stranice u 18 točaka i pet poglavlja i sve što je zaključeno, odnosi se, jedno je od mogućih čitanja pa time i tumačenja, i na Hrvatsku.

Poglavlja podsjećaju na domaću zadaću: što će se konkretnoga poduzeti u iduće četiri godine, do 2018., koji put vodi u europsku budućnost, zašto taj put mora biti popločan jačanjem regionalne suradnje, kako se naučiti boljem vođenju države i kako održivim gospodarskim rastom doći do blagostanja stanovništva.

Najzanimljivija je 13. točka koja se odnosi na zemlje koje još nisu članice Europske unije. U toj točki stoji da će njemački gospodarski sektor poticati izvoz iz zemalja regije u Njemačku i s tim bi se trebalo početi već iduće 2015. godine.

Nije bilo hrvatskog novinara, a bilo nas je tako jedno desetak, što iz Hrvatske što odavde iz Njemačke, Kölna i Berlina, koji se nije odmah upitao da li će se poticati i hrvatski izvoz.

Odgovor na to pitanje dočekali smo kad je nad Berlinom već dobrano pala noć.

Kada su Angela Merkel i njeni gosti završili svečanom radnom večerom, tada su na travnjaku pred Reichstagom i Domom parlamentaraca Paul-Löbe-Haus počele nacionalne konferencije za novinare – bosanska, hrvatska, makedonska, srpska. Crnogorske i slovenske kolege nisam uočila.

Hrvatski premijer je nama, hrvatskim novinarima, ovako protumačio tu 13. točku Završne izjave: „Pa mi nismo Zapadni Balkan! Mi smo članica Europske unije i to se ne odnosi na Hrvatsku. Hrvatska, Slovenija, Austrija i Njemačka su članice jedinstvenog tržišta, a ove druge države nisu. To se odnosi na njih.“

Za Završnu izjavu Milanović je rekao da oni, pozvani šefovi vlada, nisu sudjelovali u njenoj izradbi: „To nije deklaracija o kojoj se pregovaralo. To je u stvari jednostrano njemačko izvješće.

Ovo nije bila konferencija, ovo je bio jedan intenzivni okrugli stol u kojem smo mi, Slovenija i Hrvatska, kao članice Europske unije, i Austrija kao ko-domaćin, jer sljedeći sastanak će biti u Austriji, razgovarali s partnerima tzv. Zapadnog Balkana, gdje smo i mi politički bili do jučer.

Ja sve ovo danas ocjenjujem kao jednom jako dobrom političkom manifestacijom na kojoj je bilo govora i o čistoj politici i o projektima, pa smo tako razgovarali i o prometnim pravcima, o svemu pomalo. To je jedna relaksirajuća forma, ako tako mogu reći, koja u regiji fali.

Ovo je bila prilika da se razgovaramo sa susjedima iz Srbije s kojima u zadnje vrijeme nismo razgovarali. Možda i nije bilo vremena da se nalazimo i da puno razgovaramo.

Kao što znate, Hrvatska ni s jednom bivšom jugoslavenskom republikom nema ugovor o granici. To vidim kao jedan od zadataka pred sobom i pred vladom da probamo barem sa Srbijom, ako ne ide s drugima, doći do rješenja pitanja granica. Za to je potrebno puno razgovora i strpljenja, kadkada i kompromisa. Sa Slovenijom smo se natezali dvadeset godina i sad smo na arbitraži.“

Tek što je Zoran Milanović nestao iz dometa kamera i mikrofona, iz mraka se pojavila dobro raspoložena ministrica vanjskih poslova prof. dr. Vesna Pusić i ne čekajući pitanja, odmah krenula sa svojom izjavom: „Na sastanku ministara vanjskih poslova razgovaralo se u dva bloka. Vodio je njemački ministar Walter Steinmeier.

Značajno je da je nakon neke vrste njemačkog zamora Jugoistočnom Europom ili Zapadnim Balkanom Njemačka ponovno pokazala interes za našu regiju.

Njemačka naravno nije jedina članica Europske unije ali je značajna članica Europske unije i njezin interes svakako doprinosi mobiliziranju većeg interesa unutar Europske unije i europskih institucija za Jugoistočnu Europu. To je jedan od ciljeva hrvatske vanjske politike.

Mi zbog toga smatramo da je ovaj sastanak apsolutno na tragu naših nastojanja da zadržimo našu regiju – Jugoistočnu Europu ili Zapadni Balkan na dnevnome redu europskih institucija. Govorili smo o političkom aspektu, o pitanju suradnju koje po mojoj ocjeni de facto nije više pitanje.

Zemlje regije prolaze već kroz razdoblje, ja bih rekla, treće tranzicije prema normalnom funkcionirajućim državama. Zbog pravila koje govori da kuća može biti sigurna samo ako je i njeno okruženje sigurno, Hrvatska je bitno zainteresirana da države regije prođu kroz sve transformacijske procese i ispune sve uvjete da bi se kvalificirale za članstvo. Zato surađujemo.

Druga tema je bila pitanje gospodarskih preduvjeta i ono što je u procesu pridruživanja Hrvatska trebala napraviti, i još treba napraviti.

To je pitanje borbe protiv korupcije i da država stvarno počne borbu protiv korupcije, a ne da se problemi samo skrivaju pod tepih. To je pitanje i stabilizacijskih uvjeta što se tiče investicijske klime u situaciji kad se prolazi kroz dramatične i korjenite promjene.

Svi su razgovori danas bili vrlo korisni za nas i naše susjedstvo. Također je neobično važno da u ovim uvjetima, kad su Ukrajina, Sirija, Irak i Libija krizna žarišta pa zauzimaju prve stranice svih medija, mi uspijevamo da nas Europa drži na dnevnom redu.“
izvor:Hrvatski Glas Berlina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Tko šljivi nemoćnije’

Objavljeno

na

Objavio

Čitao sam Noama Chomskog. Naravno, njegov govor o koronavirusu, o tome sada baš svatko govori. Slažem se s njim da smo svoju sudbinu prepustili privatnim tiranijama zvanima korporacije koje nisu podložne interesima javnosti. Ali ne uspijevam razumjeti kako je koronavirus kolosalni neuspjeh tržišnog društva te kako se znalo dugo vremena da je pandemija vrlo vjerojatna. I čak da će to biti koronavirusna epidemija. Očito čovjek ima natprirodne moći ili pripada krugu onih koji su sve ovo smuljali.

Tu je negdje i Bill Gates, filantrop kako mu tepaju. Njega sam gledao u razgovoru za CBS. Naučene geste, glas kreštav, prazne riječi. Zaista ljigavo. Ali htio sam ga »doživjeti«, usput vježbajući engleski. Proricao nam je budućnost, obećavao neku vakcinu za koju on već pravi tvornicu. I morat će ju svatko primiti, jer, Bože moj, naša je budućnost u pitanju. I šmrcnuo sam tu zajedno s njim.

Šalu na stranu, dotične treba otpiliti. Umjesto slobode spremaju nam tamnicu, a sve pod krinkom brige za nas. I ne samo njih. Ovih dana navališe nam se na grbaču i Google, i Facebook… Oni bi nas pratili, jer to je opet za naše dobro. Činio bi to i Andrej Plenković pa je uputio u sabor takav zakon. Hoće ščepati naše mobitele. Radije neka ščepa tzv. migrante, ali on im, kako kažu najnovija izvješća, želi širom otvoriti vrata. Ne bismo smjeli to dopustiti.

Možda je o svemu najbolje rekao nesretni Ivan Pernar. Prigovorio je vladajućim što su zbog nekoliko ostarjelih djedova i baka zatvorili čitavu državu, ta svakako više ničemu ne koriste, samo štete. Upravo ta misao i jest u temelju pojave koronavirusa i sličnih pandemija prije, kao i onih koje će doći, ako se ne usprotivimo. To je taj svijet onih koji se nisu napojili na izvoru Evanđelja ili barem neke od religija. Proglasivši da je čovjek u središtu svega, da tamo gore iznad nas nema ništa, ne preostaje nam ništa drugo nego grabiti i samo grabiti, bez osjećaja za one nemoćnije kraj nas. Kako bezdušno i kako promašeno!

Isus Krist nas, pak, uči da je moguće sagraditi drukčiji svijet. Zbog toga je pošao na križ. Zlo je zapljeskalo, konačno je gotov. Ali bilo je drukčije. On je otišao u svjetlost, ono je potonulo u tamu. I to je zaista zakon života. Dobro uvijek pobjeđuje, pa ma koliko zlo nekada izgledalo jako.

Znali smo to jamačno i mi devedesetih godina. Na obzorju nije bilo svjetla, samo tama. Hoćemo li uspjeti?! Stiskali smo krunicu oko vrata i uzdali se u svoga Boga. Nije nas iznevjerio. Sjećamo se toga dok određeni iz Trebinja zabranjuju uvoz robe iz Čapljine pod izlikom mjera glede koronavirusa. Nakon toga Čapljincima puče film, koji su već bili pospremili u prošlost, te isto zabraniše njima, pridodavši još i prolaz kroz njihov grad. Dobro se sjećaju što su sve učinili tome gradu kada devedesetih navališe na njega. Čovjek se zaista pita čemu sve to? I čeka de se neki oglase, ali ništa od toga.

No, dočekali smo da nam oslobode kardinala Georga Pella. Gadno su ga bili optužili i strpali u gadnu tamnicu. Oklevetaše ga da se ćudoredno loše ponašao. I onda graknuše na njega. Svi suprotni dokazi u toj graji nisu pili vodu. Mora biti kriv i gotovo. Tako i bi. Sladostrasno su to razvlačili po medijima. Napadalo se Crkvu sa svih strana. A čovjek se u svemu tomu pitao pa da to sve i jest tako nije ga Crkva učila takvim stvarima nego ti koji sada viču. On, pak, nije prestajao moliti i tvrditi da je nevin. Visoki australski sud, jedini još preostao, jednoglasno je na temelju činjenica zaključio da je to tako. I pustio ga na slobodu. Među onima koji to nisu uspjeli prihvatiti je i notorni Index. Pobježe mu lovina. Kako će se sad opravdati pred tatom Sorosem i drugom klateži?! Puno lakše nego pred Bogom. Vrijeme je dotičnima misliti na to.

Laudato tv zaista misli na Boga. Između ostaloga nedavno se posvetila Bezgrješnom Srcu Marijinu. Shvaća da joj je poslanje širiti istinu i dobro, a ne laž i bezobzirnost prema nejačem. Do te su točke stigli i mnogi Amerikanci. Našavši se pred izazovom koronavirusa počeli su se više moliti, kako pokazuju istraživanja. Zlu to očito nije drago. Međutim, samo je krivo. Nije trebalo pokretati ovu pošast.

Nadajmo se da će se opametiti i neopamećeni trgovci u našem društvu. Trebali bi omogućiti djelatnicima koji im stvaraju dobitak da Uskrs provedu sa svojim obiteljima. I onda to produžiti na sve nedjelje kroz godinu. Ne može se biti sretan, ako nije sretan i drugi kraj tebe. Život to neprestano dokazuje.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko dugo ćemo se liječiti od ‘lijeka’?

Objavljeno

na

Objavio

Što će ti taj Ronaldov dres? Idem na nasip, malo otrčati. Vraćaj se, evo sad je Stožer rekao da je od korone umro tvoj vršnjak, potpuno zdrav čovjek bio!

Navečer je ispalo da je čovjek bio nepokretan, tetraplegičar, gojazan i s visokim tlakom. Ne čudi što je dezorijentiranost danas dominantan osjećaj. Dez-orijentiran je onaj koji ne zna gdje je orijent, istok, iskon, smisao, Jeruzalem, uporišna točka prema kojoj se slažu sve druge koordinate.

Ova pandemija je jedinstvena pojava u povijesti čovječanstva. Iako po smrtnosti nije mjerljiva s kugama i ratovima, nikada do sada cijeli svijet nije bio u kućnom pritvoru. Nije sigurno ni kako je započela. Službena varijanta je da nam je virus proslijeđen od šišmiša.

U našem imaginariju i sam šišmiš je nakarada, sisavac koji leti, miš s kožnatim krilima, slijep, radarski se orijentira i još gotički dizajniran. Na mokroj tržnici u Wuhanu ga gledaju kao kod nas mlado janje. Je li nam virus od šišmiša proslijeđen preko laboratorija ili lonca sada je manje važno.

Ne zna se ni koliko je ljudi doista zaraženo, ni kolika je stvarna smrtnost. U Italiji su eksplicitno rekli da pri zbrajanju žrtava ne prave razliku je li umro od korone ili s koronom. Ona je dašak smrti koji ugasi krhki plamen na kraju života, piše Nino Raspudić / Večernji list

Puno je proturječnih informacija, većina ljudi, jasno, ne čita znanstvene časopise, već se (dez)informira iz senzacionalističkih medija, a ovi su stalno u potrazi za klikom. Kako se orijentirati? Kome vjerovati? Treba li, primjerice, nositi maske ili ih ne treba ih nositi? Odgovor se mijenja iz dana u dan. A odgovor na pitanje treba li šetati na svježem zraku u istom danu može ovisiti o tome kojeg člana Stožera pitate.

Opovrgnuta je informacija kako su liječnici u Italiji bili prisiljeni birati koga ostaviti na životu. Sofijin izbor, srećom, nije se događao. Isto tako opovrgnuto je da se preminuli svećenik don Giuseppe Berardelli odrekao respiratora u korist mlađe osobe.

Sve više su zamućene granice epidemiologije, politike, ekonomije i pučke mitologije. Lako je reći kako su javno zdravlje i ljudski životi u prvom planu pa tek onda ekonomija, ali problem je i što će stanje ekonomije povratno utjecati na javno zdravlje. Ne zna se hoće li biti lijeka i cjepiva i kada će ih biti. Hoće li se virus vraćati sezonski, mutiran, pa ni cjepivo neće biti dovoljno.

Foto: Nino Raspudić

U općoj dezorijentiranosti, jedino je sigurno da treba slušati struku, ali, važno je napomenuti, samo u domeni te struke. Epidemiolog je autoritet na svom području, međutim kad pređe u sferu političkih odluka ne može prenositi autoritet iz jedne domene u drugu. Gaf sa “zdravim” tetraplegičarem pokazuje nesvjesnu tendenciju širenja straha. Isti dan pravednički bijes cijele nacije pumpan je viješću o ženi koja je zaražena došla u poštu u Zapruđu, da bi se ispostavilo da je žena zdrava, odgovorna i humana, jer je došla predati doznaku za druge slijedeći sve upute Stožera.

Puno je lovaca u mutnom, previše je nepotrebnih uniformi i militarističke retorike. Ovo nije rat. U ratu su bili srušeni gradovi, uništene ceste, mostovi, tvornice, obradiva zemlja posijana minama, poginuli i ranjeni ljudi u naponu snage, veliki dio radno sposobnog stanovništva mobiliziran za front.

Sada nema ničega od toga i stoga ne treba pribjegavati promašenoj hiperboličnoj metaforici. Zvuči banalno, ali sada je potrebno bespogovorno učiniti sve što treba učiniti, ali i ništa preko toga.

Prije svega to se odnosi na neargumentirano sužavanje prostora individualne slobode. Došli smo do toga da nam poklanjaju ono što je naše, kao u slučaju famoznih propusnica za kretanje iz općine u općinu. Vlast prvo zabrani kretanje, a onda izda 700 tisuća propusnica. Čemu? Sadržajno je isto, ali formalno nije – ne krećeš se zato što je to tvoje pravo, već zato što ti je to poklonjeno nečijom milošću.

Totalitarni atavizam najbolje se ipak vidi u namjeri praćenja lokacije mobitela bez preciziranja na koga se odnosi, na koji vremenski rok, kada će se uništiti prikupljeni podaci i tko će sve to nadzirati. Stožer je, unatoč nekim propustima, do sada odradio dobar posao.

Autoritet stručnosti djeluje sam od sebe, što se posebno vidi kod dr. Markotić. Stoga im totalitarni umovi ne trebaju činiti medvjeđu uslugu smišljajući PR smicalice tipa “moj prijatelj Vili” ili dječje crteže superheroja, čime samo postižu kontraefekt i iritiraju javnost. Još fale sletovi i trčanje štafete. Ali uski partijski umovi ni ne znaju drugačije.

Odredbe se odnose na naša tijela, našu fizičku, biološku prisutnosti i potencijal da se zarazimo i prenesemo zarazu drugima. Pokrij gubicu i nos, ne dodiruj druge. Ograničava se što građaninovo tijelo može raditi i gdje i kako se smije kretati.

Za vrijeme opće pogibelji možemo im privremeno može dati na upravljanje svoje tijelo. Ali ne i dušu i um. Kao lojalni građani poštovat ćemo upute stožera, ali nećemo pri tome odustati od prava na razmišljanje, sumnjanje, postavljanje pitanja, traženje argumenta. Inače ćemo se duže čupati od lijeka nego od bolesti, piše Nino Raspudić / Večernji list

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari