Pratite nas

Komentar

Što se skriva u mračnim dubinama interneta?

Objavljeno

na

Neke pojave čovjek ne može dokučiti jer su previše složene, skrivene, pa čak i previše otkrivene. Vjerojatno svatko od nas ima niz takvih stvari. Neki o njima šute. Drugi se pretvaraju kao da ih ne zanimaju. Treći se trude shvatiti. Četvrti se ponosno hvale svojim neznanjem. Peti traže pomoć. Na mrežnim dverima Popular Science 01. 04. 2015. naišao sam na tekst: „Većina mreže Googlea je nevidljiva. Evo što sadrži.“ (http://www.popsci.com/dark-web-revealed) Marca Goodmana koji započinje napomenom o tome kako većina misli da poznaje internet jer poznaje Google, Facebook, YouTube i sl., iako tome nije tako. Radi se o tzv. Površinskoj mreži (engl. Surface Web) ispod koje se u mračnim dubinama skriva Duboka mreža (engl. Deep Web). Duboka mreža je 500 puta veća od Površinske mreže. Primjerice, pretražujući mrežu pomoću alata Google on nam otkriva samo 16% dostupnih informacija, dok Duboku mrežu uopće ne dotiče. Njoj se pristupa pomoću posebnih lozinki i ključeva. Iako sadrži uglavnom neindeksirane materijale poznatih i javnih stranica i portala, ona skriva i mračne tajne (http://www.popsci.com/article/technology/popular-drug-trafficking-website-silk-road-shut-down-government).

[ad id=”68099″]

Ispod Duboke mreže skriva se još dublja koja se naziva Mračna mreža (engl. Dark Web) koja nije mreža Onoga Koji Hoda Iza Redova, Darth Vadera, niti Onoga Čije Se Ime Ne Spominje, nego, kako piše Goodman, „mreža u mreži gdje djeluju lopovi, kriminalci, teroristi, pervertiti i luđaci najmorbidnijih vrsta nerijetko nepojmljivi običnom čovjeku“. Na njoj se mogu prodati i kupiti droga, lažni novac, krivotvoreni dokumenti, naoružanje, eksplozivne naprave, ljudski organi, ljudi, čak i unajmiti plaćeni ubojice. Bubreg doseže cijenu do 200.000 USD, srce 120.000, jetra 150.000, par očiju 1.500. Ovdje sam se počeo gubiti u tekstovima poveznica i pojašnjenjima stručne terminologije i postupaka, no nastavilo me kopkati kako se pristupa Mračnoj mreži i zahvaljujući kojim mehanizmima uopće opstaje i uspijeva? Na niz mojih pitanja kratke odgovore pružio je dr. sc. Hrvoje Jerković koji se teorijski i praktično bavi računarstvom, a ovdje ih donosim u obliku intervjua. Ovom prilikom zahvaljujem se dr. sc. H. Jerkoviću na intervjuu.

Pitanje: Mnoge stvari omogućuju djelovanje na Mračnoj mreži, stvari poput kripto valuta, npr. Bitcoina, Bulletproof Web-hosting Services, Hackers For Hire, Multilingual Crime Call Centers, i sl. Možete li pojasniti neke od tih pojava i načine djelovanja na Mračnoj mreži?

Hrvoje Jerković: Važno je naglasiti da je glavni cilj postojanja darkent mreža anonimnost. Pri tome nisu sve aktivnosti isključivo kriminalne naravi. Prilikom kreiranja svake stranice ili servisa na Internetu imate mogućnosti onemogućiti softverskim robotima skupljanje informacija sa vašeg weba i ograničiti pristup samo određenim osobama. Prema definiciji darknet je upravo to, privatna mreža unutar koje se komunikacija vrši samo između određenih pojedinaca pri čemu se koriste ne-standardni protokoli. Skup svih različitih oblika darkneta je opet samo dio Deep Weba. TOR mreža je najpopularniji darknet upravo zbog specifičnog protokola za anonimiziranje koji je vrlo efikasan. U Deep Web dakle spadaju svi web sadržaji koje tražilice iz bilo kojeg razloga ne mogu indeksirati.

Bitcoin je decentralizirana, ne nadzirana mreža za plaćanje i ujedno i kriptovaluta. Kriptiranje se koristi kako bi se osigurale i bilježile transakcije, ali i prilikom kreiranja nove količine valute. Transakcije se bilježe u mreži, ali su anonimne i pa je Bitcoin mreža kao takva pogodna za anonimne transakcije na raznim darknet mrežama od koji je TOR najpopularnija (https://www.youtube.com/watch?v=cFj72hrUZt4). Bitcoin je legalna valuta, no malo online trgovina na klasičnom webu prihvaća Bitcoin. Ima raznih načina kupovanja korištenjem Bitcoina putem posredničkih servisa (http://www.deepdotweb.com/2015/03/30/how-to-spend-bitcoin-at-amazon-starbucks-apple-and-walmart/) i broj biznisa koji prihvaćaju Bitcoine  stalno se povećava. U nekoliko pubova u Londonu možete pivu platiti s Bitcoinima (http://www.wired.co.uk/news/archive/2013-06/17/london-bitcoin-pub).

Bulletproof Web-hosting Services pojam označava pružatelja web hosting usluga koji omogućuje hosting raznih ilegalnih sadržaja i servisa uglavnom na vidljivom webu, ne na Deep Webu. SPAM-eri, kreatori crva i raznih ostalih oblika crimewarea koriste usluge takvog web hostinga. Tu još mogu spadati pornografija, kockarski sitevi itd. FBI, Interpol i ostale međunarodne agencije u zadnje vrijeme uspješno zatvaraju takve hostinge čak i u najvećim zabitima. TOR web stranice uglavnom ne koriste takve hostinge jer su ionako anonimni, pa im ne trebaju takvi oblici. Inače ako želite imati svoj web site na TOR mreži za to je najbolje koristiti obično računalo. Evo dobrih uputa za to kako napraviti web site na TOR mreži: http://www.makeuseof.com/tag/create-hidden-service-tor-site-set-anonymous-website-server/. Web stranice na TOR su ponekada nedostupne upravo zato što korisnici računala na kojima stoje webovi gase, premještaju, odspajaju i spajaju na Internet – upravo kao svoja računala ili laptope.

Najam hakera postaje uobičajena aktivnost te se mogu pronaći stranice na kojima navodni hakeri nude razne oblike hakiranja. Hackers List stranica (https://hackerslist.com/) i slične nalaze se dostupne na vidljivom webu, no upitno je okupljaju li se hakeri stvarno na tim sitevima, te kakva je učinkovitost hakiranja. Uglavnom se traži hakiranje Facebook (za oko 330 USD) i raznih email računa, prepravak ocijene u nekom info sustavu za učenje, hakiranje igrica i sl. Pri tome se među ostalim načinima može plaćati i Bitconima. Uzeli vi uslugu na darketu ili bilo gdje na vidljivom webu postoji velika vjerojatnost da ćete jednostavno biti pokradeni. Bez escrow accounta (http://en.wikipedia.org/wiki/Escrow) tj. treće neutralne i pouzdane strane koja će zadržati novac dok se posao ne obavi adekvatno, nema smisla plaćati bilo kakvu uslugu takvog tipa. No, naći na takvog pouzdanog posrednika za ilegalan posao je gotovo nemoguće. Kada se i pojavi ubrzo se otkrije da se ipak radi o prevarantima, ili ako su zaista pouzdani, onda se FBI pobrine da ga se ukloni. Tako je primjerice uklonjen Silk Road i poslije Silk Road 2 portali na kojima su se mjesečno okretali milijuni dolara prilikom prodaje i kupnje raznih droga (http://www.fbi.gov/newyork/press-releases/2014/operator-of-silk-road-2.0-website-charged-in-manhattan-federal-court). Iz FBI izvještaja se vidi da je agent FBI-a uspio doći do položaja pomoćnog osoblja u administraciji Silk Road 2 portala. Niste puno zaštićeniji niti ako ste kupac na zaista pouzdanom darket portalu za kupnju ilegalnih sredstava i usluga. Evo primjera kako je priveden muškarac koji je preko darkneta kupio pištolj sa prigušivačem (http://www.deepdotweb.com/2015/04/03/man-charged-with-btc-purchase-of-firearm-and-silencer-on-darknet/). Opet se radilo o tome da je FBI agent glumio ilegalnog prodavatelja vatrenog oružja. No TOR mreža je svakako praktična za objavu sadržaja na web anonimno i za anonimiziranje pristupa Internetu. Politički aktivisti i razni borci za slobodu mišljenja, izražavanja i sl. mogu tu djelovati bez straha na raznim anonimnim forumima i portalima.

Pitanje: Možete li pojasniti kako se pristupa Mračnoj mreži i što u tom kontekstu znače pojave kao što su: Anonymizing Browser, Secret Search Engines, Criminal Wikis, Hidden Chatrooms i sl.

Hrvoje Jerković: TOR je primjer darknet mreže kojoj obični korisnici mogu pristupiti s ciljem anonimiziranja svog prisustva na Internetu. Mreži se jednostavno može pristupiti tako što downlodate TOR browser (https://www.torproject.org/projects/torbrowser.html.en). TOR znači The Onion Router. Naziv dolazi od toga što se svaka komunikacije od čvora do čvora (routera) u TOR mreži enkriptira pri čemu svaki čvor može dešifrirati adresu samo idućeg čvora gdje upit treba poslati. Iz NSA dokumenata koji su procurili u Edward Snowden slučaju može se vidjeti da niti NSA nije još uspio provaliti adekvatno TOR tj. naći  načina da se identificiraju pojedinci na mreži.

TOR pretraživač koji se downloada je u srži Firefox koji je modificiran tako da se omogućuje spajanje na TOR mrežu ukoliko vam vaš davatelj Internet usluga nije na neki način blokirao pristup TOR mreži, no i u tom slučaju se može pristupiti TOR-u. Jednom kada ste instalirali TOR na vaše računalo vidjeti ćete direktorij na Desktopu koji se zove Tor Browser. Dovoljno je ući u njega i pokrenuti program Start Tor Browser. Zatim kliknite na Connect. I ako ništa ne blokira vaš pristup TOR mreži vidjeti ćete obavijest da ste se uspješno spojili. Kako znam da je moj pristup anoniman? U tor tražilici upišite „My  IP“. Dobiti ćete neku adresu. Dakle vaša adresa je npr. 176.10.99.209. Idemo sad vidjeti gdje je registrirana ta adresa. Ako upišete adresu u tražilicu, proizlazi da je vaša trenutna lokacija npr. negdje u Švicarskoj. I ako pokušate otvoriti tražilicu, vidjet ćete da će vas baciti na google domenu neke druge zemlje jer Google misli da dolazite od tamo. Dakle, vaš pristup je anoniman.

Na TOR-u možete pretraživati vidljivi web baš kao i na klasičnom webu sa klasičnim pretraživačem , ali možete i otvarati posebne web stranice koje se nalaze na TOR mreži (koje imaju nastavak –.onion), a kojima se može pristupiti samo ako imate TOR pretraživač i ako imate točnu adresu TOR stranice. Npr. jedan od ne tako tajnih pretraživača na TOR-u zove se Grams (s razlogom). Pristupiti mu možete sa vašim TOR pretraživačem ako u adresno polje u TOR pretraživaču stavite http://grams7enufi7jmdl.onion/  (navedeni link se ne može otvoriti sa standardnim pretraživačem već samo sa TOR pretraživačem). Criminal Wikis, Hidden Chatrooms i sl. samo su neke od raznih načina kako pojedinici na TOR-u mogu komuncirati. No opet treba imati na umu da će tu osim kriminalaca vjerojatno biti prisutni prevaranti i pokoji FBI agent posebno ako je ta stranica ili usluga razvikana tj. ako o njoj na vidljivom webu ima dosta članaka.

Pitanje: Zamislimo da se individualna fizička osoba nađe na udaru kriminalaca s Mračne mreže. Možete li pružiti kakav praktičan savjet što u toj situaciji uopće može učiniti i što bi svakako trebala učiniti?

Hrvoje Jerković: Promijenite password na svim računima gdje god ih imate u nešto kompleksno i potpuno nevezano za sve što se o vama može doznati sa weba, upitima o vama i vašoj obitelji prijateljima ili iz bilo kojeg zapisa koji postoji (socijalne mreže, e-mailovi, policijske baze, zdravstveni baze itd.) i#fo1&9e/)k~\>M je primjer kompleksnog, ali i socijalno nepovezujućeg passworda. Primijenite dvostruku verifikaciju na svim servisima gdje je to primjenjivo (za Google se nalazi ovdje http://www.google.com/landing/2step/). Mijenjajte password redovito,  npr. jednom u par mjeseci. Na svim servisima bi password pri tome trebao biti različit. Time ćete se zaštititi od eventualnih proboja servisa koje koristite. Inače, 5 miliona Gmail passworda osvanulo je na jednom Ruskom Bitcoin forumu krajem prošle godine, provjerite ovdje jeste li na toj listi računa: https://securityalert.knowem.com/. Slično se desilo sa eBay računima (http://bgr.com/2014/05/27/ebay-hack-145-million-accounts-compromised/), pa sa Apple računima (http://www.bbc.com/news/technology-29039294) itd. Redovitom promjenom lozinke smanjujete mogućnosti kompromitiranja vašeg računa.

Koristite TOR mrežu za pristup servisima (email, Facebook) no sa nekim servisima ćete imati problema jer ne dopuštaju pristup kroz TOR mrežu (https://blog.torproject.org/blog/call-arms-helping-internet-services-accept-anonymous-users) Možda je u skladu sa time vrijeme za alternativu? Za pristup Internetu koristite uvijek zadnju verziju pretraživača, po mogućnosti Google Chrome. Moderni pretraživači se samostalno osvježavaju sa novim verzijama. Koristite legalne verzije svog operacijskog sustava i obavezno instalirajte sve dostupne updejte (bez njih ste nesigurniji nego bez antivirusnog softvera). Koristite antivirusni i antimalver programe i redovito ih updejtajte. Bez obzira na to jedno tjedno koristite besplatni skener (http://www.bleepingcomputer.com/forums/t/540376/recommended-offline-scanners/). Ne čuvajte svoje passworde u online servisima za pohranu tipa Dropbox, Google Drive, One Drive kao niti u SMS porukama, telefonskom imeniku ili bilo gdje drugdje na računalu ili na smartphoneu (kako napraviti i zapamtiti kompleksni password: http://lifehacker.com/four-methods-to-create-a-secure-password-youll-actually-1601854240).

Smartphoni su posebno ranjivi, a u njima se vrlo često nalaze sve dostupne informacije. Smartphone treba redovito ažurirati sa svim novijim updejtima operacijskog sustava što puno ljudi nije u mogućnosti raditi jer to zahtijeva prelazak na bolji model. Smatra se da je većina smartphona u upotrebi izuzetno ranjiva. Zaštitite SIM sa passwordom, ali  pristup smartphonu sa kompleksnim uzorkom. No bez obzira kakve mjere poduzeli i dalje ste ranjivi dokle god ste prisutni na Internetu. Hakersko natjecanje Pwn2Own je dokaz toga (http://www.zdnet.com/article/pwn2own-2015-the-year-every-browser-went-down/). Stručnjaci kažu da ako imate informacijski sustav na serveru koji je odspojen sa Interenta, stavljen u sef, sef se nalazi u bunkeru 50m pod zemljom, onda je to relativno siguran informacijski sustav.

Poštovani čitatelju, hvala Vam na čitanju s nadom kako je Vaša svijest o opasnostima Duboke i Mračne mreže ovim informacijama barem malo viša nego što je to bila prije. Za ovu priliku, pjesma H. Dacrea iz 1892. Daisy Bell (Bicycle Built for Two) u izvedbi računala HAL 9000 iz filma 2001: Odiseja u svemiru (S. Kubrick, 1968.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

Objavljeno

na

Objavio

Buda Lončar masti i laže, naravno, kao i obično, pomaže mu “desnica” svojim nemuštim napadima.

Prvo, nije nama Lončar uveo embargo nego Vijeće sigurnosti, i to tako što su se najveći zagovornici opstanka jugoslavije Amerikanci udružili s pro-srpskim Francuzima i Britancima i oni su nam odlučili uvesti embargo.

A zadaća Bude Lončara, inače ratnog i poratnog zločinca iz vremena ww2 bila je da kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije izlobira kod Rusa, a pogotovo kod Kineza, da ne ulože veto na tu Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a od 25. rujna 1991.

Dakle, to je Budin tal u tom zločinu kad su dva naroda ostavljena u jednom masakru brahijalne srpske sile.  Drugo, kad se to 2006. otkrilo u knjizi Carole Hodge, Mesić, čiji je Buda bio savjetnik u prvoj reakciji je rekao da to plasiraju “ustašoidi iz Večernjaka”, jer je Mesićevo stanje svijesti tad b ilo jednako kao i 1992. kad je u Americi svjedočio o embargu i rekao otprilike da je to “kao da zaključate silovatelja i žrtvu u istu sobu i kažete im da ste im osigurali jednake uvjete”, dakle da je embargo za Hrvatsku štetan.

Međutim, kad su vidjeli da je to objavila ugledna britanska znanstvenica, kojoj se nije mogla lijepiti etiketa “ustašoida” prešlo se na plan B, i izmislila se laž kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao”.

Još kasnije plasirana je laž da je Kadijević, kad je u ožujku 1991. išao u Moskvu od Jazova (tadašnjeg zapovjednika vojske SSSR-a) tražiti potporu za izvršenje vojnog udara u jugoslaviji, ugovorio i kupnju novog oružja od Rusa u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Za ovu tezu nikad nitko nije ponudio niti jedan jedini konkretni dokaz, a ovu tezu je inače u jednu od svojih knjiga, na moje veliko iznenađenje, uvrstio i Ante Nazor. Tu jednostavno stvari ne štimaju.

Prije svega, rasprave radi, uzmimo da je ta teza točna i da je JNA stvarno naručila od Rusa oružja u vrijednosti od 2 milijarde dolara, i da dođu Ameri, Britanci i Francuzi i urote se uništiti Rusima taj posao, a Rusija ima pravo veta koje ne koristi? Tko je to toliko imberlan da može progutati jednu takvu laž?

Prava istina je da će vam bivši branitelji Vukovara reći kako u Vukovar nije stigao ni metak nakon 1. listopada 1991. I to je istina. Ali ne zato jer je Tuđman izdajnik, kao što će Buda, Mesić i njjihovi pijunčići po medijima tipa Krile, Boris Pavelić, Pilsel i slični tvrditi, nego upravo zato jer nam je 6 dana prije toga uveden embargo i uvoz koji se do tad vršio preko Mađarske je prekinut. Nakon toga JNA napada selo Marince između Vukovara i Vinkovaca i kida komunikaciju Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar i tad se Vukovar na lazi u totalnom obruču, a dalje je sve poznato.

JNA i Srbi ne samo da nisu trebali uvoziti nikakvo naoružanje, nego su ga mogli izvoziti i izvozili su ga. Vi ćete u dijamantskim ratovima devedesetih u Sierra Leoneu, LIberiji i sličnim afričkim zemljama često vidjeti fotografiju afričke djece od 13-14 godina kako poziraju s automatima firme “Crvena zastava” iz Kragujevca.

Lončar je, pokušavajući se obraniti, pozvao na Tuđmana, jer mu je to vjerojatno savjetovao Mesić koji je u više navrata posezao za strategijom posezanja za mrtvim svjedocima (na primjer kad je oklevetao Dunju Zloić – Gotovina da je ukrala torbu s novcem iz hrvatske dijaspore, pa kad ga je Dunja tužila on je rekao da mu je to rekao Fra Tomislav Pavao Duka koji je bi mrtav, ili kad ispalio laž da smo u Maslenici !izgubili 185 ljudi a nismo se makli ni milimetra” pa kad su branitelji reagirali onda je rekao da mu je to rekao Tuđman), međutim, danas je Budu upravo HDZ matirao i prenio djelove izjave upravo Predsjednika Tuđmana od 27. rujna 1991. dakle dva dana nakon usvajanja Rezolucije VS UN-a kojom je uveden embargo. Predsjednik Tuđman tad je rekao slijedeće:

“Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku. (…) Lončar je propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Dakle, tu je sve jasno. Amerikanci, Francuzi i Britanci uveli su nam embargo, Buda Lončar je uspio uvjeriti Ruse i Kineze da ne stavljaju veto, zbog toga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti, dok su Srbi i JNA imali tenkova, topova, zrakoplova, bojnih brodova, raketnih sustava. raketnih lansera, VBR-ova, streljiva, granata, logističke opreme, inžinjerijskih pomagala i svih mogućih tvarno tehničkih sredstava potrebitih za ratovanje da su mogli ratovati 50 godina uzastopno bez obnavljanja zaliha i to protiv protivnika puno jačeg od razoružanog golrukog hrvatskog naroda.

I to je prava istina, a ovo što govori Buda Lončar, što pišu Pilsel i slični to su takve laži u koje ne vjeruju ni njihovi ukućani, jedini možda oni sami, jer oni svi imaju Mesićevski sindrom, kad nešto izmisle i ta laž koju su izmislili im koristi i onda oni polako s vremenom počnu vjerovati da je ta laž istina, iako im je u podsvijesti jasno da su je oni sami izmislili, ali za takvo što bi valjalo imati obraza, a kakvog obraza mogu imati likovi poput Mesića koji su i u Beogradu radili za KOS i s Vasiljevićem ugovarali uhićenje Tuđmana ili jedan Buda Lončar, koji je svojim lobiranjem, to je Davor Ivanković dobro napisao 2006. godine, osudio Hrvatsku na smrt!

Budimir Lončar ne želi primiti priznanje Grada Zagreba: Ovo je žalosni igrokaz koji sramoti moju domovinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Igor Vukić: ‘Prema Golom otoku i Gulagu, Jasenovac je bio sanatorij’

Objavljeno

na

Objavio

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac.

Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden. Ove godine navršava se dvadeset godina od tog suđenja.

Tekst o Ivanu Šoštariću, koji se na kraju nije pojavio na prostoru za svjedoke, objavljen je u Hrvatskom tjedniku u listopadu 2015., a može se pročitati na web stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Jasenovac je bio sanatorij u odnosu na Goli otok i Gulag

Tekst o bivšem jasenovačkom logorašu Ivanu Šoštariću koji je 1998. htio svjedočiti u korist Dinka Šakića, objavljen u Hrvatskom tjedniku 15. listopada 2015.

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.
Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.
Unatoč trudu njegovih odvjetnika, Ivana Kerna i Branka Šerića, proces je okončan osuđujućom presudom. Ivan Šoštarić na kraju se nije pojavio kao svjedok pred sudom. U materijalu koji je prikupljan u pripremi tog sudskog procesa, nalazi se rukom pisana rečenica o Šoštariću: Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio.
Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.
Ivan Šoštarić, rođen 1924. godine, bio je u ratno vrijeme tajnik srednjoškolskog vodstva USAOH-a, Ujedinjenog saveza anfašističke omladine Hrvatske. Ta je skupina organizirala propagandno-terorističke akcije protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezinih saveznika, poput dijeljenja letaka, rušenja telefonskih stupova, postavljanja eksploziva pod pruge i slično.
Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.
U logoru je nove kažnjenike dočekao ustaški poručnik koji ga je pitao zašto je interniran. „Kažem da sam član antifašističke omladine Hrvatske, a on kaže da ustaše nisu fašisti. Lista moje papire i vidi da sam gimnazijalac i da sam tri godine bio u sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a on je nesvršeni đak sa Širokog Brijega kod Mostara. Tako on gleda cijelu našu skojevsku grupu pa se okrene, i ode“, ispričao je Šoštarić u sjećanjima koje je napisao 1987. godine.
U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Ivan Šoštarić, čestitka DInku Šakiću

Božićna čestitka Ivana Šoštarića upućena Dinku Šakiću

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U kolovozu 1944. zatočenici su, kaže, pripremali pobunu. No umjesto toga u rujnu je stigla zapovijed uprave da svi zatočenici pokupe svoje stvari jer slijedi preseljenje u Jasenovac. „Invalidi bez nogu i s protezama stavljeni su na seljačka kola. Svaki logoraš nosi sa sobom svoju jadnu imovinu, neki vuku i perine, jastuke, vojničke kofere…“, opisivao je Šoštarić.
U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.
U svibnju 1945. logor u Linzu oslobodili su američki vojnici. Logoraši su se potom uputili u sovjetsku vojnu zonu, veoma uzbuđeni „zbog skorog susreta s ljudima iz prve zemlje komunizma“. Tu je uslijedilo prvo razočaranje. Sovjetski satnik vidio je među njima grupu od desetak logorašica rodom iz Slovenije. Zapovijedio je: mi vas oslobodili, davajte djevuške… Naišla je neka vojna patrola pa je taj put inicident spriječen.
Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.
U osvrtu na logor iz 1987., Šoštarić je istaknuo da je u Gradiški i Jasenovcu bilo najviše zatočenika iz Zagreba, Hrvatskog zagorja, Slavonije, Podravine, a tek onda iz Bosne, Banije i Korduna. U Jasenovcu je vidio jednu likvidaciju, u listopadu 1944. godine. Riječ je bila o vješanju trojice zatočenika koji su u logor donijeli novine i poticali ostale na pobunu jer su Rusi ušli u Jugoslaviju. O tome su iskazivali i drugi zatočenici iz tog vremena, opisujući da je o sudbini trojice uprava logora provela disciplinski postupak.
Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.
Svjedočenje Ivana Šoštarića moglo je ipak biti vrlo značajno za Šakićevu obranu, jer bi dalo dosta informacija o tome kakvi su bili stvarni uvjeti života zatočenika. Drugi svjedoci koji su saslušavani na suđenju, bili su mahom pripadnici komunističkih poslijeratnih struktura i o logoru su govorili u stilu poratnih propagandnih brošura. Njihova svjedočenja prihvaćalo i vijeće Županijskog suda u Zagrebu i uvrštavalo u presudu, a s time su se slagali i viši sudovi, koji su razmatrali Šakićeve žalbe.

Ivan Šoštarić, Jasenovac, Dinko Šakić

Ivan Šoštarić

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Odvjetnici Dinka Šakića učinili su što su mogli u tim okolnostima. U završnim su riječima uravnoteženo prikazali prilike u jasenovačkom logoru, no njihovi govori nisu dopirali do šire javnosti. Pitanje je bi li to mogli i danas.
Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.
Na kraju bi svjedok priznao da mu ta plomba još stoji u zubu, 55 godina nakon što je stavljena u logorskim uvjetima.
Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.
Šoštarić je, čini se, bio čovjek drukčijeg karaktera. Po povratku iz Austrije 1945. odbio je ponuđena radna mjesta (mnogi bivši logoraši zaposleni su u vojsci, policiji, diplomaciji, državnim poduzećima, itd.) i nastavio se sam školovati i probijati kroz život. Završio je Fakultet za vanjsku trgovinu, radio u nekoliko poduzeća, a najdulje u Plivi od 1967. godine. U izjavi iz 1987. godine usudio se reći da je ustaškinja Maja Buždon u Staroj Gradiški bila vrlo elegantna i za njegove pojmove dosta fizički zgodna. U čestitki za Božić zaželio je svom bivšem čuvaru u logoru, Dinku Šakiću i njegovoj supruzi Nadi, puno zravlja i sreće. Šoštarićev nastup pred zagrebačkim sudom sigurno bi bio vrlo zanimljiv, ali već i njegova ponuda za svjedočenje u korist obrane dužnosnika sabirnog logora iz Drugog svjetskog rata, zasigurno spada među svjetske raritete.

Ivan Šoštarić, Jasenovac

Putovnica s kojom je Šoštarić iz Jasenovca upućen na rad u Njemačku

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Nije samo Ivan Šoštarić bio potencijalno nezgodan svjedok za optužbu. U pripremi suđenja, policija i državni tužitelji 1998. saslušavali su niz bivših logoraša, a na kraju su na glavnu raspravu odlučili pozvati samo neke. Među njima nije bio Mijo Topljak, koji je tužiteljima ispričao da je u logoru radio u kulturnoj ekipi i pjevao u crkvi. To se odnosilo na logor u Staroj Gradiški, gdje je Dinko Šakić također jedno vrijeme bio u upravi. Topljak je rekao da je u logoru postojao i muški i ženski zbor. Za Šakića je čuo „da je bio poštenjak“. Ljuba Blazina je detaljno opisivala poljoprivredne radove na ekonomijama Stare Gradiške i Jasenovca. U logorima je bila od 1942. do 1944. U Staroj Gradiški nije vidjela nikakva zlostavljanja logoraša. Na izričito pitanje županijskog državnog odvjetnika ima li saznanja o masovnim likvidacijama, svjedokinja je odgovorila da o tome ništa nije čula, niti vidjela. Jedino se sjeća da je jedna logorašica uspjela pobjeći iz crkve jedne nedjelje kad su imali misu.
Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Igor Vukić

Govor Igora Vukića na predstavljanju knjige ‘Razotkrivena jasenovačka laž’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari