Pratite nas

Kolumne

Što se to danas događa s Europom?

Objavljeno

na

Vojna Krajina ponovno u Hrvatskoj

Iz perspektive prošlosti, naziru se konture jednog suvremenog novog europskog Antemurale Christianitatisa (Predziđa kršćanstva). Povijest se ponavlja nekada u kraćim, a nekada i u dužim ciklusima.

Prije dvadesetak godina nezamislivo je bilo iz tadanje perspektive gledanja razmišljanje o pojavi i potrebi uspostave novog Antemurale Christianitatisa, kao predziđa kršćanstva čije se konture već dobro naziru kao suvremena stvarnost.

A sve zbog “nenaoružanog” i masovnog prodora islamista koje ima karakter najezde poput cunamija na cijelu Europu, (i to skoro 90% zdravih mladića), a ideološki zadojenih mržnjom o nužnosti potpunog uništenja kršćanstva i to na samom teritoriju Europe.

Rušenje i oskvrnuća katoličkih crkvi

Već je izvršeno rušenje i oskvrnuća oko tisuću katoličkih crkvi, u zapadnoj Europi, a posebno u Francuskoj, što je kršćanstvu sveto. Ali o tome svi šute, pače mediji ne dopuštaju da se to i javno objavljuje. Tu i tamo se mogu pojaviti na internetu, islamistički planovi s Europom, koji su naprosto zastrašujući.

Iz perspektive te prošlosti naziru se i konture novog stvarnog suvremenog stradanja naroda kroz naredne desetke godina zbog udara islamista.

U prvoj fazi gerilskim ratovnjem, i suludim suicidima eksplozivom kojeg nose oko pojasa, kojeg aktiviraju kad su među katoličkim mnoštvom bilo u crkvi bilo na okupljanju naroda na trgovima. Mnogo puta smo imali priliku vidjeti na sve strane rastrgana ljudska tjelesa. Sve to učinjeno u ime Allaha.

Iz te perspektive prošlosti naziru se i konture suvremenih mučenja kristovih sljedbenika kršćana, pravi pogrom kršćanstva – koje su već dobrano počeli u nekim islamskim državama prvenstveno na Bliskom istoku i drugdje. I nikom ništa. a svi o tome samo šute. Hrvatske i europske liberale to ne zanima, bez obzira što će se i oni naći među njihovim žrtvama.

Iz perspektive prošlosti naziru se konture i suvremenog masovnog razaranja i paleža crkvi, rušenja križeva, rušenja svega što je sveto. A posebno već učinjeno rušenje najvećeg i najstarijeg katoličkog svetišta velebne katedrale Notre Dame u srcu Pariza i još nekih crkvi u Francuskoj.

Ista, i još gora sudbina čeka i brojne druge crkve, prvenstveno veća marijanska svetišta, ne samo u Europi već i cijelom svijetu poput pokolja i paleži katoličkih crkvi u Šri Lanki.

Povijesno iskustvo Europe u borbi s islamistima

Ti, Europo, spavaš kao što si jednako tako spavala i u naletu Osmanlija. Tada si mogla mirno, spavati jer si imala Nikolabrojne Nikole Šubiće, koji zaustaviše Turke pod Sigetom, imala si Nikole Jurišiće koji ih zaustavi ispred Kisega. Imala si ljeto 1683. godine kad je na Beč nagrnula najveća osmanlijska vojska ikada skupljena, i počela dugu opsadu habzburške prijestonice. Da je taj grad tada pao, palo bi cijelo europsko kršćanstvo.

Postojao je samo jedan čovjek koji je mogao spasiti Europu i to je bio poljski kralj Jan III. Sobjeski.

Da nije bilo njegovog spektakularnog juriša, Europa ne bi mogla ni sanjati slobodu i opstanak kršćanstva, koji nju obrani pred samim Bečom. I bezbrojni drugi iz svih onih zemalja koje nose naslov Antemurale Christianitatis (“predziđe kršćanstva”), što im ga udijeli papa Lav X. (dao ga i Hrvatskoj godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću). Tada si, ti Europo, doista mogla spavati.

Milijunske mase islamista spremne da krenu na Europu

A sad na tebe jurišaju, ne samo suvremene Osmanlije, već na tebe krenuše milijunske mase svih vrsta islamista iz gotovo svih islamskih područja svijeta; Azije, Afrike, Bliskog Istoka, pa čak i iz same Europe.

Europo tko će te braniti, sama ne možeš, jer tvoje duhovno stanje već je duboko uronulo u bezbožje, pa se i ne želiš braniti. Oko dvjesto pedeset milijuna islamista iz subsaharskog područja samo čekaju znak skrivenih vođa da krenu na Europu.

Tamo u srednjem vijeku, Rimski pape, pokretali su velike obrambene svete križarske ratove, da spriječe agresivne islamiste da zauzmu kršćanske teritorije. Vitezovi su se borili na život i smrt za slobodu i krst časni.

To, u što uspavana Europa ulazi, zvat će se antimarijanski rat. To je slikovito rečeno “Kuća gori, a baba se češlja”.

Iskustovo Hrvata s rušenjem vjerskih objekata

Mi, Hrvati, dobro smo to iskusili u vrijeme Domovinskog obrambenog rata, kad je brutalna srbska soldateska s pratećim ubojitim ološom odreda rušila i spaljivala crkve i marijanska i druga svetišta po Hrvatskoj, uz podršku i blagoslov takve bezbožne Europe.

Poziv Islamistima da nasele Europu

Angela nije anđeo koji islamiste poziva! Jednako ih tako poziva i aktualni Romanus Pontifex – kako reče zbog samilosti i milosrđa.

Ako bi pastir stada, zbog samilosti i milosrđa, pozvao u svoje stado gladne i promrzle vukove, pojest će i njega i njegovo stado, ali i s njegovim milosrđem i samilošću, na kraju će se zasladiti kao s kolačem.

Naivnost, prioritetno ona politička, razarajuća je činjenica koja je uništila mnoge narode u povijesti, a posebno one male.

Što se događa s Europom!?

Što se to danas događa s Europom? Europom u kojoj su zauvijek trebale biti izbrisane granice između njenih država i naroda, dogodilo se obrnuto i to ekstremno obrnuto. Pojedine države se ograđuju visokim zidovima od guste i oštre bodljikave žice. To nije Europa slobode i legaliteta,  već Europa nemoći i bolesti, Europa koja se odrekla Boga. Ne samo da ga se odrekla već ga i protjerala iz brojnih država Europe.

Dakle nije Bog ostavio Europu već Europa je ostavila Boga. Više ju nema tko zaštititi. To je postala Europa velikog straha i strepnje o svojoj budućnosti.

Ponovna uspostava Vojne krajine

Sve se više čini da će se u Hrvatskoj i drugdje morati ponovno uspostaviti Vojna krajina. Zapravo djelomično već i postoji jer Hrvatska danonoćno čuva granicu prema BiH s nekoliko tisuća graničara, današnjih policajaca. Ali su im od te iste Europe zavezane ruke. Izgleda da još nismo završili ratove iz vremena turskih osvajanja.

Nemoć Europe da se međusobno dogovori!

Istina, da unutar Europe nije nastala niti jedna religija, ali su za to nastali fašizam i komunizam jednako bezbožno i tragično, užasno tragično, jer je već tada iz sebe istjerala Boga, dapače i ranije još iz vremena Francuske revolucije, koja se i dan danas slavi.

Višeglava Europa nikad se neće moći međusono dogovoroti o tome kako tu opasnost ukloniti. Nad njom su se nadvili oblaci tame a ako to nitko ne vidi ni političari ni europsko svećenstvo, ni europska filozofija liberalizma, onda doista nije ni dostojna da preživi.

“Svako nezrelo voće je grko, a nezrelost politike stvara gorčinu u srcima naroda, poput nezrelog voća” (Codex moralis Croaticum)

Mile Prpa/HKV

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari