Pratite nas

Reagiranja

Što to Markovina zna o fra Bernardinu Sokolu?

Objavljeno

na

Kolinda Grabar-Kitarović/Facebook - Franjevački Samostan Badija.

Što to Markovina zna o Sokolu? Pita to danas fra Stipe Nosić iz dubrovačkog franjevačkog samostana nakon što je jučer povjesničar i kolumnist Telegrama Dragan Markovina na tom portalu objavio kako je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović „otkrila spomenik fra Bernardinu Sokolu, čovjeku koji je ubijen nakon što je Nijemcima prijavio sedam partizana”.

Markovina u svom tekstu ističe: „Fra Sokol njemačkoj komandi, i to neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani. Priča je posebno zanimljiva, s obzirom da je podatak o toj Sokolovoj dojavi, njemački vojnik, suradnik partizana, prenio časnoj sestri Manes Karninčić. Ta predstojnici zavoda Anđela čuvara u Korčuli, koja je također bila suradnica partizanskog pokreta, prenijela je tu informaciju dalje, ali su Nijemci bili brži i ovu sedmoricu se nije moglo zaštiti.”

„Naizgled je riječ o jednom protokolarnom događaju, kakvih u mandatu predsjednice ima na desetine. Međutim, to je samo naizgled tako. Fra Bernardin Sokol je čovjek koji je u aktualnom naletu povijesnog revizionizma, postao simbol hercegovačkih franjevaca koji upravljaju Badijom i netko na čije se nasljeđe pozivaju. Na isti način se u govoru prilikom otvaranja galerije postavila i predsjednica republike, zahvalivši se svim hrvatskim mučenicima, pa tako i Sokolu, koji su ubijeni da bi ona mogla postati predsjednica.” – piše Markovina i navodi kako je sve navedeno u knjizi „Sjećanja jedne generacije”, o međuratnoj i ratnoj Korčuli, koja je objavljena 1990. godine kao što i, navodi Markovina „u memoriji Korčule, postoje svjedočanstva o razlozima zbog kojih je Sokol ubijen”.

„Pored Manes Karninčić, prior samostana na Badiji, Andro Vid Mihičić, kasniji kustos splitske Galerije umjetnina te Moderne galerije u Zagrebu i redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, je također, još od 1941. godine, bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Isto vrijedi i za većinu ostalih franjevaca na Badiji, kao i za korčulanske dominikance i dominikanke. Nitko od njih, ne samo što nije stradao, nego su i dobili priznanja za sudjelovanje u antifašističkom pokretu.” – piše između ostalog Markovina prehodno se zapitavši je li to što je netko ubijen bez suđenja, tog čovjeka automatski kvalificira za uzor kojeg bismo trebali slijediti?

„Ne isplati se baš gubiti vrijeme na tvrdnje takozvanih „antifašista“ koji su u ovo naše vrijeme čak ponekad u optužbama gori nego fašisti u ono doba. Koriste gotovo istu matricu koju koriste oni koji su pred četvrt stoljeća pucali po Dubrovniku i Vukovaru. Kažu da su se morali braniti, jer su bili ugroženi, pa su pucali po gradovima. I ranjenike iz bolnice tretirali su kao „legitimne vojne ciljeve“. Gotovo da nešto slično čujemo iz usta modernog političara i povjesničara gosp. Dragana Markovine. Dotični gospodin zamjerio je predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović, što je 17. rujna 2019. na franjevačkom otoku Badiji ispred Korčule svečano otvorila galeriju koja nosi ime fra Bernardina Sokola (22. svibnja 1888. – 28. rujna 1944.) i otkrila bistu ovog glazbenika. Izjave u vezi sa Sokolom koje je dotični javno iznio ne odgovaraju činjenicama.” – odgovara mu danas fra Stipe Nosić.

Nosićev odgovor prenosimo u cijelosti:

Sokol je 28. rujna 1944. ubijen bez suđenja i bačen u more, i tu je riječ o ratnom zločinu. A Markovina pravda ratne zločine tako što kaže da je ubojstava bez suđenja kod partizana svakako bilo, ali da je toga bilo i u Europi, i da su se i tamo „događale iste stvari sa suradnicima nacističkih režima“. (usp. Damir Pilić, „Baja: Ubiti ih se mora“, Slobodna Dalmacija, 26. lipnja 2006., str. 3.). Markovina se u svom prigovoru Predsjednici poziva na knjigu Sjećanja jedne generacije iz 1990. i na „memoriju Korčule“.

Moram reći da je mnogo takvih knjiga, koje su izišle iz iste kuhinje i iz iste „memorije“, kakva je očito i njegova. I Viktor Novak je na primjer u svoju knjigu Magnum crimen, već nekoliko godina nakon Sokolova smaknuća, ukomponirao laž da je Sokol ispjevao pjesmu Anti Paveliću. On piše: „Nije bez značenja činjenica, koja osvjetljuje odnose klera prema Paveliću i njegovim nastojanjima, koja se nalazi u jednoj muzičkoj zbirci pjesama ‚Hrvatsko selo’, komponiranih od franjevca Bernardina Sokola, u kojoj svaka pjesma ima ne samo svoj crkveno-katolički ton, nego svaku prožima i politička i ustaška misao. Taj pjesnik-kompozitor u svojoj političko-patriotskoj inspiraciji progovorio je kroz zvukove, koji su odjekivali u ustaškim logorima u Italiji, kao i u Hrvatskoj: ‚Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!’“ (usp. Viktor Novak. Magnum crimen, pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948., str. 542.). Novak je točno napisao naslov zbirke, i stihove koji se tu nalaze: ‚Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!’ Istina je međutim da to nije pjesma Sokola Paveliću, nego je riječ o pjesmi Miha Jerinića (1872. – 1955.) s naslovom „Himna Ante Starčevića“, koju je Sokol uglazbio i objavio u zbirci „Hrvatsko selo“, a zbirku je Sokol tiskao pod br. 61, i posvetio je Braći Hrvatskog zmaja.

Dobro je znati da je taj franjevac glazbenik od 1929. do 1941. objavio 80 svezaka zbirka za crkvenu i svjetovnu glazbu Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U tom nizu tiskao je i Glazbene monologe, koje je sam opisao kao „25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu“ a tu je objavio i jedanaest Angelusa. Nije zato slučajno Sokol još za života ušao u neke stručne strane leksikone.

A fama da je Sokol izdao partizane Nijemcima, koju kao činjenicu preuzima Markovina, pobijena je još za života Sokola, jer se saznalo da je to učinio netko drugi. Mogao je gosp. Markovina navesti i knjigu partizanskog oficira Nikole Anića, Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) Od okupacije do oslobođenja. Knjiga 1. koju je uredio Nikola Tolja, i poslije smrti autora izdala Udruga antifašista u Dubrovniku 2013. U knjizi stoji: „Na Vrnik je došao držati misu fra Bernardin Sokol i na neki način saznao da se tu nalaze skriveni partizani. Nije se, po običaju, poslije mise vratio na Badiju, nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abwera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli. […] Naši su onda pošli na Badiju uhapsiti špijuna fra Sokola…“ Anić piše da je ta „grupa od oko 7 partizana“ uhićena i odmah pogubljena, „iako su bili zaštićeni kao ratni zarobljenici“ (str. 108). Anićeva tvrdnja o prevoditelju, a time i Markovinova o „memoriji Korčule“ pada u vodu, kad se zna da je Sokol dobro vladao njemačkim i talijanskim jezikom.

Sokolovo svojevrsno oproštajno pismo koje su partizani u noći njegova hapšenja uzeli iz njegove sobe, tipkano pisaćim strojem na pet i pol stranica formata A4, koje je on započeo pisati 24. kolovoza 1944., otkriva da nije volio partizane, ali da ih nije izdao. U tom pismu, koje leži u mapi OZN-e, i koje je tek nedavno došlo na svjetlo dana, Sokol piše: „Znali smo da partizani prigovaraju svima koji imaju veze s Nijemcima prodajom ili služenjem u kući, radom u bunkerima, pa su mnogi muški iz straha prešli njima.“ Također: „Kako ja znam njemački bolje nego drugi naši, mene su slali za sve potrebe.“ Bio je dakle Sokol kod mnogih pitanja posrednik, i time svjestan da je u opasnosti, pa u pismu ističe: „[…] jer su me partizani imali prije na zubu, pa su me u prosincu tražili među našima u Blato i govorili doći će nam Soko prije ili kasnije … Oni su me znali još iz Korčule kao Hrvata.“ U tom pismu iznosi činjenicu da zna za tešku klevetu o izdaji partizana koju su „‚neslužbeni’ partizani u Korčulu bacili“, i iznosi predosjećaj da će ga partizani odvesti, mučiti i ubiti. Pismo je nastavio pisati i završio ga „na ime Marijino 1944.“ (12. rujna). Tu iznosi podatak da se saznalo „da partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…“. Po njega na Badiju nisu dakle došli zbog izdaje, nego zbog toga da ga ubiju.

Markovina spominje i franjevca Andra Vida Mihičića (1896. – 1992.), kao „priora“ , koji je, po njemu, još od 1941. godine bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Mihičić „prior“ nije bio. S Badije je u partizane otišao 1944. nakon što je u tamošnjoj franjevačkoj gimnaziji predavao od 1933. do 1944. Ali, uvaženi pjesnik i znanstvenik Mihičić, za razliku od povjesničara Markovine nikada nije rekao da je Sokol izdao partizane, a imao je za to vremena od 1944. do 1992., kad je umro. A u vrijeme odvođenja Sokola gvardijan samostana na Badiji bio je fra Nikola Španjol.

Molim oprost od mučenika fra Bernardina Sokola što sam ga kao velikog glazbenika doveo u vezu s izjavama kvazi povjesničara Markovine. Usput rečeno, nitko ne priječi Markovini baviti se politikom, ali kad o povijesnim činjenicama govori, dobro bio bilo da ih provjeri. Možda je on s Korčule i možda ih zna, ali namjerno se služi lažima, kako bi njima zagadio javni prostor i time nešto za sebe dobio u politici. Sokola, franjevca i velikog hrvatskog glazbenika nitko nije trebao ubiti zato što je Hrvat i zato što eventualno drukčije misli. Ali, očito ima još ljudi koji i u današnjoj Hrvatskoj državi smiju javno izjaviti, kao što je misleći na Sokola u Korčuli rekla unuka ubojice: „ponosim se što mi je djed ubio ustašu“!” – napisao je fra Stipe Nosić, prenosi Dubrovnikpress.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ured predsjednice: Zašto bi se predsjednica Republike javno sučeljavala s građaninom Milanovićem?!

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je predsjednički kandidat SDP-a Zoran Milanović preko Facebooka pozvao Kolindu Grabar-Kitarović na sučeljavanje, s Pantovčaka ne odgovaraju na provokacije jer Milanović još nije predsjednički kandidat, niti je službena kampanja počela.

– Pozivam Kolindu Grabar-Kitarović na sučeljavanje, i to sada, a ne dva dana prije izbora. Umjesto pjevanja, skrivanja iza stranačkih skuta i bježanja od medija i javnosti, neka pokaže odgovornost i sučelimo se pred svim ljudima u Hrvatskoj. To je demokratski standard – napisao je Milanović.

Milanovićeva ekipa smatra da se Grabar-Kitarović boji susreta s protukandidatima i bježi od kampanje te (zlo)upotrebljavajući svoju funkciju predsjednice, s koje vrlo aktivno obilazi teren, piše Novi list.

Miroslav Škoro poručuje da želi sučeljavanje, ali pred narodom i ne bez Grabar-Kitarović.

– Želimo sučeljavanje, dapače, ali ne kao privatnu zabavu udvoje s Milanovićem, nego pod uvjetom da se okupe sva tri kandidata s najviše šansi. Otvoreni smo pritom za sve forme – može televizija, radio, štogod, ali ono što bismo mi voljeli, to je nastup pred publikom, pred narodom, da se vidi kako ljudi reagiraju na naše poruke. Možda da se takvo što održi u Areni u Splitu ili Zagrebu, pa da bude pravi spektakl. Tko se ne boji naroda, na to će pristati – rekao je glasnogovornik Škorine kampanje Mate Mijić.

O ovoj temi oglasili su se iz Ureda predsjednice te zapitali zašto bi se predsjednica Republike javno sučeljavala s građaninom Milanovićem?!

– Ni Milanović ni Škoro još nisu skupili po deset tisuća potpisa pa prema tome nisu niti službeni kandidati, niti je kampanja započela. Kad se izbori raspišu, može, pa barem predsjednica nikad nije bježala od ljudi i komunikacije pred publikom. No, zasad je za nas Zoran Milanović običan građanin, a zašto bi se predsjednica Republike sučeljavala s građaninom Milanovićem?! Nema razloga za to. Uostalom, on nije iznio dosad nikakav program pa ostaje pitanje i zašto bi se sučeljavanje uopće trebalo održati, oko čega, oko kojih stavova ili ideja? Stoga se ovaj njegov opetovani potez može samo shvatiti kao luzerski potez, potez očajnika koji nema što ponuditi, pa poziva na događaj za koji dobro zna da se neće dogoditi dok ne sakupi 10.000 potpisa – poručili su iz Ureda predsjednice, piše Novi list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić: ‘Super-hik’ varijanta štrajka nije prihvatljiva

Objavljeno

na

Objavio

Nezavisni sindikat znanosti i ministrica Divjak prošle su godine potpisali novi Kolektivni ugovor za resorno područje: znanost i visoko obrazovanje.

On je u provedbi po određenim člancima stupio na snagu ovih dana. Dakle, to su dva institucionalna subjekta koja su netom dogovorila strategiju, planiranje i financiranje kadrovske politike na sveučilištima, znanstvenim institutima i slično. Iako je većina članstva, ali i akademske zajednice ostala zbunjena pojedinim definicijama iz Kolektivnog ugovora, Sindikat je obećao izmjene i dopune u dogovoru s Ministarstvom / Divjak. Izmjene i dopune koje je članstvo na terenu direktno zahtijevalo su izostale, što znači da Kolektivni ugovor nije regulirao stavke koje je imao prilike definirati.

Postojala je mogućnost da se ovim ugovorom definiraju i stavke radnih prava za tzv. administrativno osoblje u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, no samo je potpisnicima ugovora jasno zašto to nije učinjeno. Kolektivni ugovor je krajem prosinca 2018. predstavljen kao genijalan dogovor Vilima Ribića i Blaženke Divjak. Pohvale su prštale s obje strane, no ne i od članstva. Ni godinu dana nakon što su strane potpisnice propustile sastaviti i potpisati kvalitetan i primjenjiv Kolektivni ugovor, a što nisu učinili, sindikat potpisnik najavljuje štrajk.

Da stvar bude luđa, štrajk svojim izjavama deklarativno podupire i sama resorna ministrica. Postavlja se pitanje što su ti subjekti radili prije godinu dana kada su zaboravili pitati sindikalno članstvo što i kako poboljšati uvjete rada te zašto danas organiziraju štrajk, ako smatraju da su vrhunski odradili svoj posao? Teško je razmišljati da su u sprezi, jer bi to bilo protuprirodno i stavilo bi djelovanje sindikata u političke svrhe što je nedopustivo. No onda smo prisiljeni razmišljati na način da netko svoj posao ne radi dobro, što je legitimno, ali je nedopustivo da sindikalna zajednica (članstvo!) bude talac lošeg poslovanja.

Ako je Kolektivni ugovor iz 2018. godine loš, Sindikat potpisnik jasno treba reći kako je odradio loš posao te to izrijekom navesti kao povod štrajku. Floskula o povećanju koeficijenta ili soliradizacija sa sindikatima koji su već u štrajku nisu dovoljno valjani argumenti za članstvo, kojem nije jasno zašto plaća svoje sindikalne predstavnike koji su situaciju doveli do apsurda.

„Super-hik“ varijanta štrajka nije prihvatljiva, a članstvo nije marioneta u igri velikih.

Zadnja ili prva linija obrane od obmane su zdrav razum i otpor na bilo kakvu vrstu prisile. Koristite se tim oružjem kada vam institucije ponude “štrajk” u službi njezina visočanstva.

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić,

predsjednica Hrvatskog sveučilišnog sindikata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari