Pratite nas

Komentar

Što veže Nikolu Pašića, Dragana Zelića i treću generaciju ustaša u Argentini?

Objavljeno

na

Buran je bio ovaj tjedan. Događaji u zemlji i susjedstvu se redaju tom brzinom da ih je teško sve i popratiti, a kamoli analizirati. Dok se u Hrvatskoj još uvijek koplja lome oko Istanbulske konvencije, ispod radara prolaze neki transferi koji bi inače trebali biti središnja tema medijskih, politoloških, ali i socioloških analiza.

No, krenimo redom. Na Kosovu je specijalna policija upala u dvoranu u Kosovskoj Mitrovici na sastanak lokalnih predstavnika Srba sa Markom Đurićem, direktorom Ureda Vlade Srbije za Kosovo i Metohiju. Izgleda kako Đurić nije imao potrebne dozvole za ulazak na Kosovo, koje bi trebala izdati Vlada Kosova za sve predstavnike stranih vlada. E tu nastaje problem, Srbi iz Srbije, a pogovoto oni iz vlasti, nikako da shvate kako su stranci na Kosovu. Mit o Kosovu kao „vjekovnoj kolijevci Srbije“ nikako se ne sviđa kosovskim vlastima, a pogotovo činjenica da im predstavnici susjedne države švrljaju po državi i organiziraju političke skupove.

Stoga su u Mitrovicu poslali teško naoružane specijalce koji su u nekoliko minuta razjurili skup i priveli sve one koji su se nelegalno našli na teritoriju Kosova. Sam čin privođenja Marka Đurića, de facto ministra u Vladi Srbije, izveden je teatralno kako bi se poslala poruka službenom Beogradu.

Ruku na srce, privođenje Đurića je, odnosno njegovo povlačenje po ulicama Mitrovice i Prištine onako izmrcvarenog dok rulja skandira i fotografira, poniženje čitave Srbije. Poniženje koje sami provociraju svojatanjem čitavog Balkana. Šamar Srbiji je veći, u povijesnom kontekstu, činjenicom što je Đurić pranećak, po majci, oca srbijanskog unitarizma, centralizma i ekspanzionizma Nikole Pašića. Istog onog Pašića koji je objeručke nudio Talijanima hrvatsku obalu, Pašića koji je prekršio Krfsku deklaraciju i sve moguće dogovore s Jugoslavenskim odborom. Da, to je onaj Pašić koji je nametnuo crni Vidovdanski ustav u netom stvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Donošenje takvog ustava, zasnovanog na srbijanskoj hegemoniji, pokrenulo je rijeke iseljenika iz Hrvatske prema svim krajevima svijeta, između ostalog i prema Argentini.

Posljedice nametanja takve hegemonije kulminirati će za vrijeme Drugog svjetskog rata, a rezultirati još većim valom iseljavanja Hrvata nakon 1945. godine. Iz tog razloga privođenje Marka Đurića potomka Nikole Pašića, na onako krajnje ponižavajući način, na određen način i nakon sto godina simbolično urušava sve srbijanske snove o prevlasti na Balkanu.

Stoljetna srbijanska hegemonija na prostoru Hrvatske stvorila je povlaštenu kastu koja je služeći gospodaru u Beogradu bila spremna prodati svaki vid nacionalne samobitnosti, ali što je još važnije, oštro se boriti protiv svih oblika hrvatske nacionalne svijesti. Pašićeva politika, ali i politika njegovih nasljednika stvorila je na prostoru Hrvatske brojna udruženja, klubove i političke organizacije koji su bili glasnogovornici vladajuće dinastije Karađorđević i politike unitarizma zasnovanog na srbijanskoj hegemoniji. Sokolska udruženja, četničke organizacije, a u konačnici i jerezovske organizacije bile su oružje Beograda za držanje u pokornosti hrvatskog naroda. Pašić je postavio sustav koji će i desetljećima nakon njega funkcionirati besprijekorno, stoga i danas imamo slične obrasce djelovanja.

Kolone Hrvata nakon svakog jačeg pritiska bile su sve veće i veće u pravcu Zapada. Ulogu navedenih udruženja za vrijeme druge Jugoslavije preuzeli su Partija i Komiteti koji su se unitarizam branili pod krinkom nove ideologije. Hrvati su ponovno punili vlakove i prekoocenaske brodove prema Zapadu. Kad smo konačno pomislili kako ćemo se uspostavom samostalne i slobodne Republike Hrvatske konačno riješiti Pašićeve ostavštine, stara politika zatiranja nacionalne samobitnosti Hrvata i držanja u pokornosti iznova je izronila u vidu brojnih ne vladinih udruga tzv. civilnog društva. Pod plaštom razvoja društva 90-tih godina su u Hrvatskoj nikle brojne udruge financirane i usmjeravane iz inozemstva, manje iz Beograda, ali ni njegov utjecaj nije potpuno nestao. Cilj je kao i u vrijeme Pašića isti – držati Hrvate u pokornosti, raditi sve kako bi se u narodu stvorili što veći razdori i prijepori, a kako bi tuđinski utjecaj na sve sfere života bio konstantan.

Dok se provode te i takve operacije Hrvati ponovno pune vlakove, autobuse i brodove. Ogledni primjer nove generacije Pašićevih potomaka je udruga GONG. Parapolitička udruga koja se nametnula kao neizostavni arbitar u brojnim političkim procesima. Dragan Zelić, donedavno čelnik ove udruge, bio je čak i imenovan, kao nestranačka osoba, u saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav.

Tijekom cijelog svog mandata Zelić je u zemlji, ali i u inozemsvu, konstantno širio teze o povampirenom nacionalizmu i fašizmu u Hrvatskoj, o negativnoj ostavštini Franje Tuđmana te o nedostatku demokratskih kapaciteta u državi. Jasno, vrhunac Zelićeva angažmana bio je u vremenima kada SDP nije bio na vlasti, kad bi pak SDP došao na vlast aktivnosti bi zamrle.

Osobno sam sa gospodinom Zelićem vodio nekoliko zanimljivih polemika na jednoj trbini. Naime, Zelić i njegov GONG stigli su u jedan grad nadzirati izborni proces i izvještavati o izborima. Sve bi to bilo normalno i demokratski da jedan od kandidata na izborima nije platio prijevoz, smještaj, hranu i dnevnice aktivistima GONG-a. Na javnoj tribini sam pitao Zelića kako može tvrditi da su on i njegova udruga nepristrani kada ih plaća jedan od kandidata izbornog procesa, ali što je još važnije, kako u takvim okolnostima može nepristrano izvještavati?

Zelić se nije dao pokolebati, tvrdio je kako je nezavisan iako ga plaća političar. Koliko je nezavisan vidjeli smo ovih dana kada je postao politički tajnik SDP-a. Ustvari Zelić je u pravu, on je cijelo vrijeme bio na zadatku, a nezavisan je bio koliko i Bakarić od Tita. No, Zelić je ispunio svoj zadatak, kako u gradu u kojem smo vodili polemiku tako i u čitavoj Hrvatskoj. Razdori i podjele u društvu nikada nisu bili veći, a kolone Hrvata u pravcu granice nikada duže.

Pa ipak, Zelićev ideološki kolega Žarko Puhovski ne odustaje od progona Hrvata ni kada napuste ognjišta. Tako je na RTL-u, u emisiji Zorana Šprajca, mrtav hladan treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini nazvao – trećom generacijom ustaša. Da, dobro se čuli, iako se radi u trećoj generaciji potomaka iseljenika od vremena Drugog svjetskog rata u Argentini oni su za Žarka Puhovskog i njegove istomišljenike, vjerojatno i za Dragana Zelića, treća generacija ustaša. Valjda se, po njima, ustaški gen prenosi s generacije na generaciju. Na ovu izjavu u Hrvatskoj nitko nije reagirao, ni vlast ni oporba, a da ne govorimo o silnim udrugama civilnog društva koje plaćamo milijunima kuna iz državnog proračuna kako bi pazile baš na ovakav govor mržnje.

Sad samo zamislite da je kojim slučajem netko u Hrvatskoj prozvao nekog dužnosnika da je pripadnik treće generacije partizana koljača s Bleiburga. Ne brinite, dok je Zelića i njegovih suradnika to se neće dogoditi, jer onaj koji bi to napravio zauvijek bi bio ostraciziran iz javnog života!

I tako dok izravni nasljednici i potomci Nikole Pašića na jugu Srbije i na Kosovu završavaju u policijskim maricama s lisičinama na rukama, na srbijanskim “zapadnim granicama”, u Hrvatskoj, sljedbenici njegova političkog projekta i dalje žare i pale javnim životom. A kolonije “ustaša”, svih generacija, rastu u Argentini, Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj…

Željko Primorac/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari