Pratite nas

Analiza

Što više promjena, sve više ostaje sve isto

Objavljeno

na

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike utemeljene na etničkoj hegemoniji dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponavljanju.

Prenosimo izuzetno aktualan članak s portala TransConflict o prošlim izborima u BiH i mogućim posljedicama.

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike korištene za uspostavu etničke hegemonije dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponoviti iste.

Prije osam godina je kandidat za državno Predsjedništvo, Željko Komšić, u stvari dobio nekih 70-80 posto glasova bošnjačkih birača. Prije dva mjeseca, u ponavljanju izbora iz 2006. i 2010. godine, Komšić je ponovno pobijedio u izborima za predsjedništvo učinkovito lišavajući izbornoga prava veliku većinu hrvatskih birača, najavljujući ono što će vjerojatno biti još jedno razdoblje političke nestabilnosti u zemlji.

Za svakoga tko je upoznat s poviješću i sudbinom dviju Jugoslavija u 20. stoljeću, povijesni presedan ukazuje da bi Komšićev izbor pod ovim uvjetima trebao bi biti prilično zabrinjavajući. Nepoštena politička manipulacija umiješana u Komšićev izbor nije ništa novo – a nažalost, imamo znatne dokaze o tome kakve posljedice su takve taktike imale u prošlosti. Budući da se ove godine obilježava stota obljetnica osnutka prve jugoslavenske države, vrijedi razmotriti Komšićev izbor iz perspektive načina na koji način su ranije takvi pokušaji prošli.

Vjerojatno neizbježno, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine) koja je iskrsnula 1918. godine raspadom habsburškog i otomanskog carstva, započela je kao administrativni produžetak predratne nezavisne Kraljevine Srbije. Ovo prijeratno srpsko kraljevstvo imalo je moralni autoritet biti na pobjedničkoj strani saveznika i organizacijsku prednost imajući potpuno razvijenu državnu birokraciju i vojnu silu. Nažalost, ono što ovoj prijeratnoj srpskoj birokraciji nedostajalo bilo je političko iskustvo potrebno za  razumjeti kako upravljati raznolikom, multietničkom i multi-vjerskom populacijom, što se značajno razlikuje od upravljanja, u najvećoj mjeri, jednonacionalnom i jednoreligijskom srpskom nacionalnom državom.

Dakle, gotovo po pravilu, jugoslavenska država je nakon I. svjetskoga rata jednostavno pokušala proširiti i nametnuti srpski predratni unitarni politički sustav na cijelu novu južnoslavensku državu. Ipak, problem s ovom strategijom, kao što je istaknuo Ivo Banac u svojoj studiji o formiranju prve Jugoslavije, bio je:

„…unitarizam koji je bio jasno suprotstavljen stvarnosti srpske, hrvatske i slovenske nacionalne individualnosti, a još više u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi već u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … ignorirala se činjenica da južni Slaveni nisu bili jedan narod, jedna kultura i jedna odanost, ili insistirajući da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedstvo na temelju odbacivanja svih oblika asimilacije i poštivanja karaktera višenacionalne Jugoslavije, što je bila jedina politika koja bi mogla ojačati jugoslavensko državno uređenje … Suradnja nije bila cilj političkih vođa, niti bi to moglo biti dokle god unitaristički blok odbija poštivati ​​načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici … Pretpostavlja se da su takve stranke kao Demokratska stranka bile “višeplemenske”, iako zapravo hrvatski i slovenski Demokrati nisu imali stabilnu potporu u svojim zajednicama. Jugoslavija je doista bila vrlo raznolika višenacionalna država, ali multinacionalizam nije mogao promovirati konsocionalizam, sve dok su nacionalne ideologije glavne skupine poticali ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna.“

Imajući u vidu ove ideološke slijepce, u prvoj Jugoslaviji ni višestranačka demokracija niti kraljeva diktatura nisu mogle razviti okvir za unitarnu državu koja istodobno zadovoljava legitimne interese različitih jugoslavenskih etničkih skupina za autonomijom i samoupravom. Nakon neka dva desetljeća kronične nestabilnosti, izbijanje Drugog svjetskog rata zabilo je zadnji čavao u prvi jugoslavenski lijes.

Tragično, tijekom Drugog svjetskog rata ti problemi su se vratili čestom pojavom kod Južnih Slavena, u obliku bratoubilačkog građanskog rata koji je pogodio Jugoslaviju od 1941. do 45. godine. Komunistički pokret Josipa Broza Tita izišao je pobjednički iz krvoprolića, zahvaljujući u dobroj mjeri i činjenici da su možda samo oni formulirali političku platformu koja je privukla barem malo podrške među različitim narodima Jugoslavije.

Jedan od najvažnijih stupova te platforme bio je stvaranje etno-federalnog sustava i implicitno prihvaćanje političke ravnopravnosti konstitutivnih naroda Jugoslavije, bez obzira na brojnost (implicitno prihvaćanje je postajalo eksplicitnije, kako je vrijeme prolazilo). Mnogi akademski stručnjaci za Titovu Jugoslaviju smatraju da je to zapravo bio ključni razlog uspjeha partizanskog pokreta. Na primjer, Susan Woodward je tvrdila da je “opredjeljenje za priznavanje zasebnog postojanja jugoslavenskih naroda i njihovih suverenih prava ključno za komunističku pobjedu nakon 1943.”

Nigdje je to nije bilo kritičnije nego u Bosni i Hercegovini (BiH), gdje je slavna deklaracija Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja iz 1943. godine (lokalni akronim: ZAVNOBiH) tvrdila da Bosna nije “ni srpska, niti hrvatska, ni muslimanski … nego i srpska i muslimanska i hrvatska”, čime se izričito potvrdio koncept da su sve tri etničke skupine bile ravnopravni konstitutivni narodi u BiH.

Ipak, iako su jugoslavenski komunisti bili politički lukaviji kad su se bavili nacionalnim pitanjem Jugoslavije, ni oni nisu uspjeli naći formulu pravoga rješenja, baš kao što su prije njih promašili Habsburgovci i kraljevska jugoslavenska vlada. Do 1960-tih godina je na primjer Dennison Rusinow tvrdio da:

„Sklonost podvođenju svih drugih pitanja i sukoba pod nacionalne, te tumačenja i pojednostavljivanja svakog pitanja unacionalnim odnosima, podsjećajući na staru Jugoslaviju i Habsburšku monarhiju prije nje, ponovno je postala gotovo univerzalna“.

Doista, kako je vrijeme prolazilo, glavni marksistička teoretičar u jugoslavenskom komunističkom vodstvu, Eduard Kardelj, postajao je sve više i više pesimističan po pitanju rješavanja problema. Do 1960-ih Kardelj je tvrdio:

„Do sada smo pokušali sve moguće da održimo Jugoslaviju; prvo je to bila unitarna država, onda je postala federacija, a sada se krećemo prema konfederaciji. Ako čak i to ne uspije, tada nam samo ostaje priznati da je Kominterna bila u pravu kada je tvrdila da je Jugoslavija umjetna tvorevina i da smo mi – jugoslavenski komunisti – pogriješili.“

S Titovom smrću 1980. godine počela je završna faza raspadanja Jugoslavije. Iako je kolaps zemlje uzrokovan višestrukim fenomenom (oboje, domaćim i međunarodnim), jedan od njih zasigurno je bio pokušaj Slobodana Miloševića da u posljednjoj polovici desetljeća nametne svoje vlastite vođe na Kosovu, u Crnoj Gori i u Vojvodini, sve to u pokušaju da izgradi umjetnu većinsku koaliciju za svoju viziju centraliziranije, unitarne jugoslavenske budućnosti.

Kako se moglo predvidjeti, vođe drugih jugoslavenskih republika/etničkih skupina su se usprotivili. Tako je slovenski predsjednik Milan Kučan argumentirao: “Može li nametanje većinske odluke u multinacionalnoj zajednici sa strane onih najbrojnijih biti bilo što drugo osim kršenja načela ravnopravnosti naroda, negiranja njihove suverenosti i time prava na autonomno odlučivanje …? Ostalo je, kako se kaže, povijest.

Baš kao što je to bilo u objema Jugoslavijama, neslaganja oko načela ravnopravnosti naroda u multietničkoj državi mučila su Bosnu i Hercegovinu još od samog početaka. Godine 1991.-1992. bosanski Srbi su dijelom pravdali svoju pobunu argumentom da je njihova ravnopravnost kao konstitutivnog naroda u BiH povrijeđena nadglasavanjem hrvatsko-muslimanske koalicije u Bosni.

Rješavanje ovog pitanja ugrozilo bi mirovne pregovore tijekom trajanja rata; doista, jedan od preduvjeta za okončanje bosanskog rata bio je da se međunarodni pregovarači pomire s potrebom primjene federalnih i konsocijacijskih načela na bilo koje poslijeratno rješenje. Kao što je kasnije Richard Holbrooke jednom primijetio:

„Bosna je federalna država. Ona mora biti strukturirana kao federalna država. Ne možete imati unitarnu vladu, jer bi se zemlja vratila u borbu. I to je razlog zašto je Daytonski sporazum vjerojatno najuspješniji mirovni sporazum u svijetu u posljednjoj generaciji, jer je prepoznao realnost.”

Negdje u posljednjih nekoliko godina, međutim, novi je koncept upuzao u bosansku politiku, što je Ivan Lovrenović opisao kao “epohalni presedan”: odricanje od ideje ZAVNOBiH da je Bosna i Hercegovina “i srpska i muslimanska i  hrvatska, što isključuje ideju kriterija većine i manjina u vladanju, u zahtijevu da imaju veća prava,” u korist ideje da sada postoji politička većina i političke manjine u BiH.Potpuno predvidljivo, jednostrano odustajanje od načela ZAVNOBiH bacilo je bosansku politiku u kaos.

Brojne pobude pokreću ovu politiku. Islamski elementi u zemlji već desetljećima žele neosporan unitaristički poredak u zemlji. Kao što je Alija Izetbegović zahtijevao prije nekih četrdeset godina:

„Postoji jedan poredak, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može izgraditi na ovoj zemlji i na ovom području, ali to nije poredak, napredak i dobrobit Europe i Amerike … Islamski pokret može i mora krenuti prema preuzimanju vlasti čim bude moralno i brojčano dovoljno jak da, ne samo da može uništiti postojeći neislamski [poredak], nego izgraditi novu islamsku silu.“

Dok bosanski sekularni unitaristi imaju drugačiju metafizičku inspiraciju, konačan rezultat je uglavnom isti. Nažalost, malo je međunarodnih promatrača bilo dovoljno pronicljivo da to prepoznaju. Među par rijetkih je Sumantra Bose, koji je jednom pravilno istaknuo da su mnogi od “najjačih protivnika širenja političke vlasti i raspodjele moći [očitovanoga u Daytonskom mirovnom sporazumu] vrlo često duboko neliberalni elementi – etnički većinski nacionalisti… koji ponekad pokušavaju zamračiti svoj stvarni plan, centralizaciju i dominaciju. pozivajući se na načelo ravnopravnosti svih građana bez obzira na etničku pripadnost ili nacionalnost”. Bose bi također primijetio:

„Snažni prosvjedi mnogih (ne svih) bosanskih i stranih integracijskih revizionista protiv Daytonskog rješenja nadahnjuju se, u stvari, ne na vrijednostima koji se temelje na multinacionalnom, građanskom društvu, već željom za manje decentraliziranom, više unitarnom državom koja će neposlušne i nelojalne bosanske Srbe (a u manjoj mjeri i nepopustljive Hrvate) staviti na njihovo mjesto. Temeljni motiv je podmiriti račune iz rata, a ne izgraditi buduću viziju i strategiju za obnovu Bosne i Hercegovine u cjelokupnom kontekstu jugoslavenske regije.“

Ponešto ironično, iako zagovornici ove politike tvrde da su oni građanski ne-nacionalisti koji odbacuju “konstruirane” etničke kategorije, oni ili ne razumiju ili ih ne zanima intelektualna proturječnost u srži vlastitih argumenata – to da dioba etničkih skupina u stalne političke većine i manjine ne razbija etničke identitete i odanosti, nego ih obnavlja i učvršćuje.

Nadalje, s obzirom na stvarnost suvremene Bosne, ono što unitaristi zapravo nastoje nametnuti nije građanska, ne-nacionalna država i društvo, nego oblik unutarnjeg kolonijalizma u kojemu je jednoj skupini ljudi u jednom dijelu zemlje dopušteno uspostaviti političku dominaciju nad drugim skupinama ljudi u drugim dijelovima zemlje.

Dok Komšić tvrdi da ima razumijevanje američkog veleposlanika u Sarajevu i visokog predstavnika, većina razumnih ljudi se slažu da su u složenoj multietničkoj zemlji takve politike štetne. Primjerice, još u rujnu 2006. godine, Haris Silajdzić je objasnio Komšiću:

„Vjerujem da ako živimo u sustavu etničkog predstavljanja i ako Bošnjaci biraju bošnjačkoga predstavnika, a Srbi srpskoga predstavnika, da nije pravedno prema Hrvatima da netko izabere njihovoga predstavnika u njihovo ime. Vjerujem da je to opasno za BiH … i to će uzrokovati da građani hrvatske nacionalnosti osjećaju odvratnost prema BiH. A to bi moglo voditi Hrvate da traže treći entitet.“ 

Druge istaknute javne osobe u Bosni izrazile su sličnu zabrinutost. Senad Hadzifejzović jednom je napomenuo da sarajevsko nametanje Komšića Hrvatima sliči HDZ-u koji je nastojao nametnuti pobunjenog vođu Fikreta Abdića bošnjačkim biračima, dok je Muhamed Filipović rekao da, ako Komšić ima bilo kakav moral, nikad se ne bi ni predstavio kao kandidat, U međuvremenu, stručnjaci poput Mile Lasića i Šaćira Filandre tvrde da je unitaristički nacionalizam koji predstavlja Komšić opasan za Bosnu i Hercegovinu kao i separatistički nacionalizam Hrvata i Srba.

Čak i pojedinci čija su politička mišljenja o većini stvari dijametralno suprotna su izrazili slična stajališta o ovom pitanju. Uoči listopadskih izbora u BiH, vođa Islamske vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, Husein Kavazović, izrijekom je izjavio da “ne smatram dobrim da članovi jednog naroda izaberu predstavnike drugog naroda”, dok je Milorad Dodik sa svoje strane upozorio da drugi ne bi trebali napraviti istu pogrešku koju su Srbi napravili u Jugoslaviji. Istaknuti komentator Nedžad Latić je možda bio najzlokobniji od svih, upozoravajući kako su političke igre koje Komšić i njegovi sljedbenici igraju “vode Bosnu u pakao”.

Zaključno, vrijedi se vratiti na citat Ive Banca koji se navodi na početku ovog djela. Opis Banca o problemima s kojima se suočava prva Jugoslavija napisan je 1980-ih godina kako bi se opisalo ono što se dogodilo šest desetljeća ranije. Zanimljiv misaoni eksperiment je, međutim, uzeti ono što je Banac napisao 1980-ih, te promjenom vremena i nekolicine imenica i pridjeva vidjeti koliko su njegove riječi primjenjive danas, nekih četrdeset godina kasnije. Ono što dobivamo je sljedeće:

„…… unitarizam je jasno suprotstavljen stvarnosti bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalne individualnosti, a štoviše u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … Djelovati kao da to nije slučaj, ignorirati činjenica da narodi Bosne i Hercegovine nisu jedna nacija, jedna kultura i jedna lojalnost, ili inzistirati na tome da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedsku baštinu utemeljenu na odbijanju svih oblika asimilacije i poštivanju multinacionalnog karaktera Bosne i Hercegovine, što je jedina politika koja može ojačati bosansko državno uređenje … Suradnja nije cilj političkih vođa, niti može biti dokle god unitaristički blok odbije poštovati načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici. Umjesto toga, centralisti nastoje nametnuti većinu „zakrpa“, koja se sastoji od bošnjačkih stranaka i njihovih taktičkih saveznika, nasuprot strankama koje predstavljaju većinu ne-bošnjačkih skupina. Pretpostavlja se da su stranke kao što su Demokratski Front “višeplemenski”, iako zapravo hrvatski i srpski Demokrati nemaju stabilnu podršku u svojim zajednicama. Bosna i Hercegovina je doista vrlo raznolika multinacionalna država, ali multinacionalizam ne može promicati konsocionalizam, sve dok nacionalna ideologija glavne skupine potiče ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna”.

Kao što bi Francuzi mogli reći, plus ça change, plus c’est la même chose (što više promjena, sve više ostaje sve isto) …

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike utemeljene na etničkoj hegemoniji dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponavljanju.

Autor: Gordon N. Bardos
Prijevod: Troplet

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Marko Ljubić: Deklaracija i govori Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića – I dio

Objavljeno

na

Objavio

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, uvjerljivo je više pokazala realno stanje svijesti u Republici Hrvatskoj, ponajprije među akterima koji odlučuju o političkoj i svakoj drugoj sudbini hrvatskoga naroda, nego će izazvati njezin sadržaj nakon usvajanja i eventualna primjena u politikama Republike Hrvatske, a pogotovo uvjerljivo više nego će se nešto bitno moći promjeniti utjecajem hrvatskih politika na realni položaj Hrvata u BiH u ovakvim političkim realititima u Hrvatskoj, koje svjedoče govori koje ćemo analizirati.

Kad su perverznjaci zvijezde

Izrazito prazna sabornica, tu i tamo skupinice koje su imale stranačka  zaduženja, televizijski prijenos samo do pauze za ručak, a nakon toga izrazito loše pozicionirane informacije o raspravi u centralnim informativnim emisijama svih televizija, pokazuju u vizualnom smislu više od riječi, koliko je današnja Hrvatska svjesna stvarnoga značaja razvoja događaja u BiH. Dva dana je centralne vijesti zauzeo pokolj u Strasbourgu i iščuđavanje i zgražanje  tamošnjih eurobirokrata, koji su baš sve što su mogli učinili da do pokolja dođe, i to čine i oni i njihovi prethodnici već više od trideset godina, sve intenzivnije što su pokolji diljem Europe redovniji, zatim je tome konkurirao nekakav divljak iz zagrebačkog HSLS-a, koji je ponudio Hasanbegoviću svojim divljaštvom bogovsku priliku za promociju i novo svrstavanje dobronamjernih ljudi uz njega, a fokus javnosti se usmjeravao na izglasavanje zagrebačkog proračuna, pri čemu je proizvodnja zgražanja i iznenađenja dosegnula samo dno relevantnosti, ponajprije zbog toga što je svakoj budali bilo jasno da će proračun proći, i prošao bi da je Bandiću trebalo još pet glasova, a ne tri. Bandić i državni vrh, pri čemu naravno govorim o Plenkoviću i Darinku Kosoru, koga je Plenković uzeo kao jedinoga predizbornoga koalicijskoga saveznika nimalo slučajno, čak nisu morali ni potrošiti sve zalihe koje su imali. Eto koliko je to bilo nategnuto i vijest!

Sve navedeno pokazuje, ta pozicija posve sporednoga interesa čak i na spektru alternativnih i tzv. suverenističkih medija, koji sve više svoju alternativnu poziciju uvezuju s pojedinačnim stranačkim i političkim inicijativama i interesima u svemu tražeći samo povod za predizbornu kampanju, a pogotovo rasprave u Saboru; zašto je tako snažno već godinama prisutan proces uništenja Hrvata u BIH i izuzetno opasan strateški gubitak realnoga utjecaja na tim prostorima. Ništa se u takvim procesima ne događa slučajno niti bez zakonitosti.

Diletantizam Bože Petrova, primitivna banalizacija i nevjerodostojnost MOST-a

Mnogi će se dati u analizu riječi i teksta Deklaracije koja je usvojena u Saboru, neki će uspoređivati prvi ponuđeni tekst s ovim usvojenim, neki će biti ljuti jer nisu prošli ovakvi ili onakvi njihovi amandmani, ali i to će se kao primjerice amandmani MOST-a pretvoriti u neodgovorno strančarenje i pokušaj lešinarenja na realnoj nevolji ukupnoga hrvatskoga naroda, vrlo vjerojatnog lešinarenja bez svijesti i znanja, što nositelje ne amnestira od odgovornosti, a što je na žalost potpuno determiniralo političko djelovanje, prije svih Bože Petrova, koji je u dvije godine napravio bez karijernih posljedica toliko dramatičnih grješaka, počevši od legendarnog brifinga o INI zbog koje je srušio svoju i Karamarkovu vladu, Orepića, pokušaja političke regionalizacije Hrvatske, Podolnjaka, da ne spominjem sudioništvo u politikama Andreja Plenkovića tjekom aktualnoga mandata, da bi se svatko s minimumom političkog morala odavno pokrio ušima i sakrio negdje pod stol ne izazivajući racionalna pitanja.

Ovo ističem jer se MOST i dalje pokušava prodati kao nekakva alaternativa Plenkoviću i ovome pogubnom pravcu usmjeravanja Hrvatske.

Nije naime mjesto u Deklaraciji zakonodavnog doma, koja i onako nije obavezujuća ni u kojemu pogledu, problemu mirovina pripadnika HVO-a, različitim vidovima skrbi, različitim konkretnim elementima kao što je dopisno i elektronsko glasovanje pri čemu taj prijedlog dolazi iz političke skupine u kojoj je službeni veleum profesor Podolnjak, tvorac “spasonosne” inicijative o izbornom sustavu koja je potpuno zanemarila politička prava Hrvata izvan Hrvatske, pa i ona ljudi u BiH, jer se deklaracijom izražava, prvo, ocjena aktualnog stanja, drugo, politička volja da se to promjeni definiranjem nekoliko ključnih načelnih pravaca djelovanja. Zakonima i konkretnim politikama se riješavaju stvari kao što su one koje je MOST predložio, paradirajući u i onako invalidnoj javnosti o nekakvom posebnom senzibilitetu za Hrvate u BiH. Lošijega i banalnijega političkog primitivizma koji izrazito cilja u neumnost hrvatskoga čovjeka, ali razotkriva neukost i proporcionalno valstohleplje, nisam vidio prije pojave MOST-a, iako je političkim perverzijama krcata hrvatska politika.

Izvorište i motivi Plenkovićeve politike prema Hrvatima BiH

No, vratimo se Deklaraciji.
Je li bila potrebna, je li korisna i može li se pripisati u političke zasluge vladajućoj većini Andreja Plenkovića?
Bila je potrebna.
Korisna je.
Može se pripisati u zasluge Andreju Plenkoviću.
Je li dovoljna za definiranje novih politika i snažnijega, te efikasnijega utjecaja Republike Hrvatske na ozbiljnije definiranje savezne države i države uopće – Bosne i Hercegovine?
Nije.

Valja odmah istaći da je stjecajem okolnosti, prije svega zbog stavova Europske Unije, na koje je svojim djelovanjem u Europarlamentu ruku na srce utjecao i Plenković s ondašnjim hrvatskim zastupnicima, prvenstveno s tzv. desnice iz Hrvatske, ali i s nekim tzv. ljevičarima, prije svega Toninom Piculom, pa je Plenkovićeva politika tzv. mainstreama kompatibilna s djelom zahtjeva Hrvata u Bosni i Hercegovini, ponajprije jer su u tekućem razdoblju toliko vidljive svinjarije prvenstveno Bošnjaka prema Hrvatima, da ni slijepci ne smiju dalje žmiriti na to. Teško je nagađati što bi bilo da nije tako i bi li Plenković recimo slijedio politike Ive Josipovića, kome je po političkom  profilu uvjerljivo najbliži, da Bošnjaci nisu postali opasnost i nositeljima tzv. mainstreama u današnjoj Europi svojim nezasitim zahtjevima, koji su svako malo doslovno uzdrmavali cjelokupne politike Bruxellsa prema Balkanu i jako otežavale zadaće hrvatskim političarima, prije svega briselskom favoritu Plenkoviću, ponajprije poodmakli proces pacificiranja Hrvatske i mirno privođenje procesa anacionalizacije zemlje i naroda s globalnih stajališta, te pripremu šah mat pozicije za realizaciju nekakvih integracija, koje neće trpjeti slom bošnjačko-hrvatskih odnosa i takvu golemu neravnotežu u srcu planirane sfere političkog Balkana. Oprezu Europe pomogao je i Erdogan te njegov snažni i otvoreni utjecaj na Sarajevo.

Plenković je tjekom svoje prve posjete Sarajevu i Mostaru izgovorio riječi koje nakon Tuđmana nije izgovorio ni jedan hrvatski političar s pozicije predsjednika Vlade ili države. U Sarajevu je rekao da će Srbija kao i svatko morati preuzeti odgovornost za događaje tjekom devedesetih, a u Mostaru je  poručio da je Republika Hrvatska jamac suverenoga stausa Hrvata u Bosni i Hercegovini.

To je bilo dovoljno za specijalno-ratovsku diverziju u Orašju i udar na Hrvate. Posve sigurno, obavještajno dobro pripremljeni udar u srpsko-bošnjačkim kuhinjama, a tajming je odabran dan nakon tih njegovih izjava, kao upozorenje.

Je li Andrej Plenković s politikom prema Hrvatima u BiH neki novi Plenković?

Nema sumnje da će Plenković, ali točno prema obrascima Bruxellsa, dakle Njemačke, inzistirati na nekim političkim pravima Hrvata, prije svega na promjeni izbornoga zakona u Federaciji BiH.

Dalje i više od toga niti je voljan, niti spreman, niti vidi smisao u tome, pa sam siguran prema politikama koje vodi u Hrvatskoj u svim najvažnijim sferama da nema ni minimum senzibiliteta za strateške i političke interese hrvatskoga naroda izvan karijernog osluškivanja vjetrova iz Bruxellsa, a moguće je da se to promjeni samo ako se slomi ovakav mainstream poredak današnje političke Europe, pa se Plenković bude morao preformatirati zbog karijere. A lomi se svakodnevno i žestoko.

Usprkos svemu izrečenomo, bez obzira kakvi su Plenkovićevi motivi, koje smo pokušali definirati u kontekstu ukupnih politika koje se koliko god izgledale čak i vrijednosno suprotne,  apsolutno ne mogu apstrahirati iz njegovoga cjelovitoga političkog profila hladnoga administrativca a ne političara, ili pogotovo ne državnika, valja pošteno priznati da je njegova politika prema Hrvatima u BiH bolja od svih prethodnih nakon Tuđmana, te da ga valja poduprijeti u tome, uz svijest da i to što podupiremo nije ni blizu dovoljno za trajno i ozbiljno rješavanje nagomilanih problema, ali bar može usporiti negativne trendove.

I pogotovo uz svijest da nikada ovakva Hrvatska, s ovakvim neuvjerljivim i pretežito anacionalnim politikama koje upravo personalizira Plenković sa svojim inkluzivizmom i mainstreamizmom, te centrizmom, neće biti ozbiljan sugovornik o stvarnom i autoritativnom odnosu prema interesima hrvatskog naroda bilo gdje, pa tako i u BiH. Tu govorim o autoritetu među silama koje odlučuju o razvoju odnosa u BiH.

Ali, tko je žedan, neće odbiti ni kapljicu vode, zar ne?

Razvoj hrvatskih politika, ako se ništa dramatično ne promjeni u Hrvatskoj valja zato gledati, ne toliko analizirajući Plenkovićeve politike, nego kroz tri bitna pristupa, kroz tri govora u Saboru.

MOST sam već istaknuo ne zbog bitnosti ili mogućega utjecaja, jer je to ridikulozna incidentna opcija nastala na planiranoj proizvodnji invalidne alternative koju je poredak od prvoga dana svjesno poticao i kreirao čak u presudnom smislu, stvarajući na Radmanovoj i Josipovićevoj HRT, Božu Petrova, mladog, lijepog i pamentog gradonačelnika Metkovića kao uzdanicu nove Hrvatske, prema prastaroj kolokvijalnoj obavještajnoj uzrečici – najbolji su obavještajci ljudi koji ne znaju da su obavještajci. Ili, daj diletantu igračku, fingiraj mu moć i utjecaj, provozaj ga pod rotacijskim svjetlima i uz pratnju, da djeca viču – evo našeg Bože, i ne brini za ostvarivanje svojih ciljeva.

Temelj za razmišljanje o efektima Deklaracije su govori Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića

Zato ćemo se u nastavku ovoga teksta usmjeriti na govore Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića. Vesna Pusić simbolizira političke ciljeve i usmjerenja potpunoga uništenja temelja hrvatske državnosti u ukupnom smislu, udarajući prvo na stopala u BiH jer su najslabija, ali i najvažnija izvan Republike Hrvatske sa sigurnim domino efektom na Hrvatsku, i ona predstavlja izrazito vjerno – antifa strukturu u Hrvatskoj. To je navodna ljevica. Nitko među njima se neće ni milimetra odmaknuti od njezinih pozicija.

Zlatko Hasanbegović personalizira i dalje, usprkos vidljivim slabostima u razvoju političke ideje i programa, te neambicioznosti stranke u Hrvatskoj, svakako najvidljiviju alternativu Plenkovićevim i Pusićkinim politikama, a prema njemu su usmjereni pogledi većine hrvatskoga naroda željnoga bitnih promjena.

Petar Škorić je etablirani pripadnik HDZ-a, koji svojim porukama pogotovo u zadnjih pola godine ili nešto više, pokazuje da u HDZ-u i dalje tinja neka autentičnost i klica suverenizma i senzibiliteta prema autentičnim interesima hrvatskoga naroda. Njegova moć nije velika, snaga u državnim politikama gotovo i ne postoji, ne zauzima mjesto među aktualnom i potencijalnom liderskom strukturom na vrhu stranke, ali njegov utjecaj počiva na najboljim artikulacijama stavova o nekoliko pitanja zadnjih par mjeseci upravo onoga HDZ-a, koga i danas, usprkos golemim promašajima i posrnućima, emotivno slijedi čak do razvoja opasnih iluzija, većina hrvatskih nacionalnih birača u nedostatku boljeg izbora.

SDP ne spominjem, niti zaslužuju, a svojim zahtjevom da se u Deklaraciju ugradi amandman o pogrešnim politikama Republike Hrvatske prema BiH kako bi i oni stali iza nje, izrazito su vjerno stali uz govor Vesne Pusić.

Vesna Pusić

Ni kod jedne osobe u Hrvatskoj se toliko dramatično ne zrcali sva bijeda stvarnih, konkuretskih, intelektualnih i civilizacijskih standarda, u raskoraku s javnim dojmom, utjecajem, društvenim statusom, akademskom pozicioniranošću i nekom vrstom postkomunističkoga elitizma u novom ruhu, kao kod Vesne Pusić. I usprkos nevjerojatnim incidentima, prvenstveno intelektualno-akademskog, zatim komunikacijskoga tipa, te banalnoj isključivosti koju svako malo demonstrira u situacijama kad je suočena s propitkivanjem njene društvene pozicije i pogotvo njezinih interesa, gotovo uniformno se na antifa spektru i izrazitoj društvenoj pretežitosti u hrvatskoj javnosti, nitko ne usuđuje toj ženi dati ime koje zaslužuje. Jedini tko ju je stavljao na mjesto koje joj pripada s obzirom na realne kvalitete koje ima, prema legendi je bio Radimir Čačić, koji joj je svoj stav pokazivao drpoguzom pred masom obožavatelja, koja ju je slijedila.

U akademskoj zajednici naime postoje snažna, čak i brutalna vrlo kvalificirana osporavanja njezine znanstvene kvalitete, time i akademskog statusa, koja joj je uz naslijeđe akademika Eugena Pusića i uz njegov društveni utjecaj, omogućila svojevrsnu nedodirljivost u pripadajućim društvenim krugovima, kako za vrijeme komunizma, još i više za vrijeme samostalne Hrvatske do danas. Iako mu je bila namjera osporiti upravo njenu akademsku poziciju, toj nedodirljivosti je dobrano pridonosio primitivnim napadima i odvjetnik Željko Olujić, banalizirajući njezinu stvarnu nevjerojatnu prazninu i nepozvanost za bilo kakvu ozbiljnu intelektualnu raspravu pričom o nezavršenoj gimnaziji. Da je, i ukoliko je to istina, to joj je i najmanji grijeh, a njezinu destruktivnost i zloćudnost njezinoga djelovanja time se banalizira i svodi s vrlo važnih pitanja na banalnosti s prizvukom trača.

Intelektulano i znanstveno buvljaštvo Vesne Pusić

Vesna Pusić se od kada je sudionik političkih događaja tamo sredinom devedesetih pod plaštom te nedodirljivosti i samozvane, ali prihvaćene antifa zvijezde pod plaštom demokracije, u biti više ponašala kao banalni, pa i prostački buvljački trgovac cjenkajući se vrištećim i glasom, i stilom, ne dopuštajući sumnju u njenu zvijezdanost. Meni je više od bilo čega drugoga uvijek bilo fascinantna svojevrsna impresioniranost njome i na nacionalnom političkom, pa ako hoćete i intelektualnom spektru, što je ukazivalo na teške komplekse i nezrelost, pa čak i provincijalni sindrom kod velikoga broja po svemu namdoćnih joj ljudi, poniznih pred davnašnjim autoritetima crvene oligarhije. Manje više svatko joj se sklanjao s puta.

Nikada nitko u novijoj povijesti hrvatskog Sabora, ali ni pred tv ekranima nije demonstrirao toliku kvalificirajuću zapuštenost i nekompetenciju u svojoj struci i u svome zvanju, kao Vesna Pusić prilikom rasprave o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH.

Što je zajedničko Vesni Pusić i Ivi Goldsteinu?

Prvo, žena je pokazala urbi et orbi da blage veze nema o elementarnim politološkim kategorijama, o državi, o naciji, o društvenim uređenjima, o demokraciji i političkom poretku, a njezina primarna znanstvena oblast je – politologija. Ne znam je li profesorica Mirjana Kasapović slučajno gledala Pusićkino izlaganje, te ako jest, namjerava li se osvrnuti na taj skandalozni slijed neznanja kao prilikom ocjene Pusićkine knjige o tranziciji, koju je sahranila, kao i autoricu, javno joj osporavajući sve, od znanstvene etike do kompetencija i intelektualnih mogućnosti, prokazujući ju kao Budak i Brandt Ivu Goldsteina svojevremeno.

Znakovito je da su upravo Goldstein i Pusić svojevrsne perjanice društvenih i političkih nametnika na hrvatskom društvu, protagonisti neslobode, banalizacije misli, razuma i komunikacijsko-intelektualnih staandarda prema kojima se manje više univerzalno ravnaju sva civilizirana društva, a na kojima počiva znanost kao paradigma. Najdublja rana u hrvatskom društvu je to nasilje u interpretaciji, taj nedostatak minimuma standarda kod ključnih protagonista, koji imaju zastrašujuće nesrazmjeran, time i razoran utjecaj.

Rodonačelnica kvazipolitološke i kvaziznastvene teorije o poreznom obvezniku

Pusićkina poruka da je neprihvatljivo da se Sabor bavi bilo čime izvan interesa građana Republike Hrvatske koji plaćaju porez, javna je demonstracija tzv. poreznoga političkog prava, koje nigdje u svijetu, ni u praksi, ni u teroriji ne postoji, niti ga poznaje, niti priznaje politologija kojom se kao znanstveno bavi dr. sc. Vesna Pusić. Ta “teorija” u ozbiljnim krugovima izaziva podsmijeh i zgražanje. Za uvrštavanje poreznih obveza u temelje političkog poretka i definiranje saborskih zakodonavnih pozicija s toga stajališta u nacionalnoj demokratskoj državi, ali i u višenacionalnoj saveznoj i demokratskoj državi, daje se jedinica na prvoj godini politologije, uz ozbiljnu naznaku o golemoj podkapacitiranosti kandidata, pa čak i psihološkoj ekspertizi. To istovremeno jasno, javno i pred kompletnom zajednicom nije ništa drugo, nego javni poziv da se politička prava vrate i definiraju na srednjovjekovno razdoblje, u doba najranijega feudalizma, kada se prema imovinskom cenzusu odlučivalo o državama i narodima, dakle u vrijeme plemstva,feudalaca i kmetova.

Paradoksalnost pozicije samoproglašene crvene plemkinje

Zanimljivo je da to zastupa osoba, koja inače idejno i programski predvodi histerične nasrtaje na svaki pokušaj, ljude, organizacije i institucije koje uključivo s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj, nastoje održati i reafirmirati razumska, tradicionalna i simbolička načela i vrjednote pred nadirućim neprovjerenim ponudama globalističkih kuhara, i u njihovo ime počesto kao njihovi plaćenici, nazivajući ta nastojanja i protagoniste katolibanima, zadrtim, zaostalim, primitivnim, smještajući ih, pazite gdje, u –  Srednji vijek.

Taj paradoks nije slučajan, niti je nezakonit u ponašanju i političkom profilu VesnePusić, kao što je upravo poizvod toga paradoksa i te zakonitosti, ukupna njezina intelektualna i akademska vrijednost. Ona sebe naslijeđem i položajem koji je unijela u suvremenu Hrvatsku, te pozicijama koje je u njoj ostvarila i cementirala ih upravo zbog neprovedene stvarne tranzicije iz totalitarnoga u demokratsko nacionalno društvo, te zbog nikada ostvarenoga, čak ni pokušanoga na relevantna način, odbacivanja crvenoga ideološkog nepotizma i pravovjernosti koja je počivala na pripadnosti “poštenoj inteligenciji”, na kojemu se gradila i znanost, i kultura i cijeli društveni poredak, s dubokim prijezirom prema konkurentnosti, izvornosti i znanju u ravnopravnoj društvenoj utakmici, jednostavno drži – plemkinjom.

Po istom obrascu po kojem se tzv. antifašisti drže plemstvom u odnosu na “fašiste”, političkom, socijalnom, društvenom ali i posljedično, svakom drugom višom klasom, koja po prirodi stvari počiva na redefiniranoj paradigmi srednjovjekovnoga uređenja, samo u novim društvenim uvjetima. Nije to također nikakav incident, jer primjerice Plenkovićev mainstream i mainstream suvremene europske političke oligarhije počiva na tim stajalištima.

Pusićkina “plemenitost” i Plenkovićev mainstream

Pusić ne samo da je demonstrirala nevjerojatno politološko neznanje, pri čemu to nije slučajno, jer ju je na to brutalno upozorila Mirjana Kasapović, doduše u uskoj znanstvenoj javnosti, pa je to po svemu sudeći jednostavno Pusićkin najviši intelektualni domet, nego je demonstrirala politički prjezir prema temeljima ustavnog poretka Republike Hrvatske, posve ignorirajući odnos zakonodavnoga doma i hrvatskog naroda, koji je definiran kao jedini izvorni suveren u Republici Hrvatskoj.

Uz to je demonstrirala nevjerojatno neznanje, pri čemu se u političkom smislu to ima držati i prvorazrednim bezobrazlukom, jer kad zastupnici nešto ne znaju, imaju na raspolaganju i sredstva i svu infrastrukturu pitati pametnije i pozvanije od sebe, o prirodi odnosa između prava i politike, navodeći strasbourski pravorijek o slučaju Sejdić-Finci, kao polazišnu paradigmu u definiranju političkih prava suverenih naroda Bosne i Hercegovine, bez čije suverenosti de facto i de jure nikako ne bi bio moguć nikakav zahtjev nikoga, pa ni dvojca Sejdić – Finci. Nadalje, Pusić je demonstrirala nevjerojatno neznanje o načinu uspostavljanja federalnih višenacionalnih država, zatim zastrašujuće neznanje o odnosu temeljnih političkih prava naroda i načinu njihovoga uređivanja u višenacionalnim državama saveznoga tipa, čemu se pridružio i bošnjačko-muslimanski “teoretičar-civilnjak” Adil Kulenović trkeljanjem o državi i naciji, optužujući za zločinački pothvat s Pusićkinih stajališta Republiku Hrvatsku zbog konstatacije da je hrvatski narod nedjeljiv i jedinstven bez obzira na granice, te u konačnici  u odnosu na načine uređivanja nacionalnih političkih prava u unitarnim državama, što smo naglasili prispodobom o kategoriji poreznoga obveznika.

Pusić i njezini perverzni autoriteti Kljujić, Komšić i Kulenović

Da bi opravdala svoje banaliziranje politologije i elementarnih znanja o samoj esenciji suvremenih država, poslužila se navodima i riječima bivših BiH političara, kao što je Stjepan Kljujić, uzimajući njegove riječi s nekakve promocije u krilu monsinjora Franje Topića i njegovoga Napretka u Zagrebu, ističući njegovo mišljenje da je Hrvatima u BiH upravo Hrvatska bila krvnik. Pri tome osobi i intelektualki kao što je Vesna Pusić, naravno nimalo ne smeta što je upravo taj isti Stjepan Kljujić, kao član potpuno nelegitimnoga i nelegalnoga Predsjedništva Republike BiH, u ulozi vrhovnoga zapovjednika Armije BiH, tjekom rata s HVO-om, predlagao na sjednici Predsjedništva, da se izvuku goleme a paralizirane snage Armije iz Sarajeva, te da su umjesto  na područja uz Drinu, gdje su Srbi nad Bošnjacima završavali krvave orgije, usmjere na Srednju Bosnu i potpuno unište ili protjeraju –”Bobanovci”. To je Stjepan Kljujić  uz sve ostalo, dakle izravni sudionik u zločinu protiv hrvatskoga naroda. Da Vesna Pusić drži do sebe, kao i njezini poštovatelji i supromotori, pročitali bi to i čitav niz strašnih detalja u objavljenim stenogramima ratnoga Predsjedništva Alijine Republike, pri čemu bi se primjerice mogli uvjeriti i u stavove Ive Komišića, na koga se također danas pozivaju, a koji je tražio da se pripadnicima HVO-a više  ne govori u javnom diskursu i politici Bošnjaka “ustaše” zbog dobrih odnosa s nekakvim pravašima, te da se primjeni izraz na Hrvate u Srednjoj Bosni i Hercegovini –”Bobanovci”. Naravno, s istom porukom – eliminacijom. Kljujić je tada tražio proglašenje muslimanske države, a za sebe i skupinu oko sebe visoka manjinska prava.

Pusić zastupa uništenje Hrvata

Pokušavajući primjeniti tzv. građansku političku paradigmu na Bosnu i Hercegovinu, pozivajući se potpuno neopravdano i neutemeljeno na presudu suda u Strasbourgu u slučaju Sejdić – Finci, koju zanimljivo također promiču bošnjački akademski i pogotovo islamistički politički krugovi, kao temelj uređenja državnih odnosa u Bosni i Hercegovini, Vesna Pusić iskazuje uz temeljno neznanje postavljanjem prioriteta i stvaranja pretpostavki za ostvarivanje tzv. građanskih i ljudskih prava u cjelini u saveznim višenacionalnim državama, s nužnom posljedicom uništenja malobrojnijih naroda, čime pokazuje i besraman odnos prema elementarnoj odgovornosti – hrvatske nacionalne zastupnice. Jer, kako se god ona osobno vidjela i nazivala, ona to jest po ustavnoj definiciji, kao i Pupovac primjerice, za to prima poveliku plaću a proizvodi nered, destrukciju i štetu svome poslodavcu – hrvatskome narodu.

Takvima svugdje u svijetu slijedi trenutni otkaz.

Problem s Vesnom Pusić je to što je ona samo personalni promotor i zagovornik jedne nesrazmjerno relevante političke strukture u Hrvatskoj, koja potpuno nereprezentativno, zbog nevjerojatnih slabosti nacionalnih i suverenističkih politika, drži kao i do devedesete godine u potpunoj pokornosti ukupan hrvatski narod ne dajući mu disati. Zato Deklaracija u okolnostima kad Vesna Pusić i dalje preko Plenkovićeve ministrice vanjskih poslova ima golemo uporište u diplomaciji, da je ne znam što u njoj napisano, neće moći pred sugovornicima u svijetu, te pred Hrvatima i pogotovo Bošnjacima u BiH, biti preventivni element i uporište nove hrvatske politike. Jer ta politika stoji u Hrvatskoj na totalno klimavim nogama, ako već ne i u samome zraku nad provalijom. Zbog toga je jedini način pomoći Hrvatima u BiH, a time i samima sebi i svome narodu u cjelini, trajno marginaliziranje, do eliminiranja iz političkog i javnoga diskursa, osoba kao što je Vesna Pusić. To mora biti temelj svake hrvatske deklaracije i programa.

Autor: Marko Ljubić/ProjektVelebit

* Analiza govora Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića u srijedu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Ako Hrvatska ne može kupiti F-16 Barak, a ni novi F-16, što je dakle alternativa?

Objavljeno

na

Objavio

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav je SAD partner Hrvatskoj

Hrvati vole američke filmove. A u mnogima postoje scene vjenčanja. A te scene postaju dramatične u trenutku kada svećenik, na kraju obreda vjenčanja upita sve prisutne: “Ako netko ima nešto protiv ovog braka, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti.”

U, dakle, hollywoodskom filmu, scenaristi, pogotovo u komedijama, vole stvoriti situaciju da se netko od likova u zadnjim sekundama odluči sabotirati vjenčanje. No, to je Hollywood.

U filmu u kojem sudjeluju američki scenaristi iz Washingtona, u stvarnom životu, takvo se miniranje “braka” ne događa.

No, upravo se dogodilo Hrvatskoj kojoj se u zadnjem činu pred potpisivanje međudržavnog ugovora o nabavi ratne eskadrile izraelskih F-16 Barak dogodilo da je svjedok iz Washingtona uzviknuo da se protivi.

Izraelci će to nazvati “blokadom” iz SAD-a, a Amerikanci će Hrvatima poručiti da je to netočno te da, kao što stoji u poruci State Departmenta, SAD snažno podupire modernizaciju obrane Hrvatske i kupnju borbenih zrakoplova F-16 od Izraela, piše Davor Ivanković / Večernji list

Bilo da je riječ o blokadi ili o “snažnom podupiranju modernizacije obrane RH”, posljedice su te da posao oko F-16 sada “visi”. A time “visi” i dvogodišnji napor MORH-a i Vlade RH, koliko cijela ova priča već traje.

U te dvije godine Hrvatska se prvo odlučila na hrabar korak da krene u nabavu eskadrile vrhunskih višenamjenskih zrakoplova.

Potom je organizirala međunarodni natječaj na koji se javio i SAD, s ponudom eskadrile potpuno novih F-16 Block 70/72, za 1,6 milijardi dolara, te Izraelci koji su zatražili 500 milijuna dolara.

Na natječaju se Hrvatska odlučila za izraelske avione Barak jer ponuda nije uključivala samo goli avion nego i potpunu konfiguraciju, obuku i prijenos iskustava najvještijih pilota. Odluka o izboru izraelskih zrakoplova usvojena je prije skoro 14 mjeseci.

Recimo da je u filmskom žargonu to bio čin zaruka između Hrvatske i Izraela. Da je namjera bila da te zaruke završe i brakom, svima je bilo jasno i transparentno. I Amerikanci su na nizu pripremnih sastanaka i s Izraelcima i s Hrvatima dali suglasnost, kako za zaruke tako i za sklapanje braka.

Postavili su tada mladoženji iz Izraela i neke tehničke uvjete, no nisu se protivili. Naprotiv. Kako su mjeseci, pa i cijela godina prolazili, ženici su održali jedanaest sastanaka stručnjaka kojima je do u detalj dogovoren “sadržaj braka”, ugovor od 450 stranica.

Taj je posao dovršen ljetos. Nakon toga Hrvatska i Izrael poslali su pozivnice za vjenčanje koje se trebalo dogoditi do kraja ove godine. I kada je sve došlo do oltara, iz Washingtona su raspustili svitu.

U svemu, koliko možemo shvatiti, SAD se ne ljuti na Hrvatsku, ljuti se iz nekih razloga na Izrael. No, to nije nikakva utjeha Hrvatskoj. Ona je sada u ponižavajućoj situaciji. Jer SAD ne da Izraelu da preproda svoj F-16 u konfiguraciji koju je naručila Hrvatska.

Problem je u tome što se Hrvatska čvrsto odlučila za F-16 Barak, a ne za neki “siromašniji” F-16. Ono što želi nabaviti RH posjeduje samo Barak i najnoviji američki F-16 zadnje generacije.

No, takav iz SAD-a Hrvatska si ne može financijski priuštiti, i to je SAD-u od početka bilo jasno. Ako se SAD i Izrael ne dogovore i riješe “tehničke” probleme, to znači da Hrvatska ne može kupiti Barak, a kao što vidimo ne može kupiti ni novi F-16. Što nam je dakle alternativa?

Na to bi trebao odgovor dati onaj koji je odgodio vjenčanje. Iz SAD-a kažu da imaju problem s Izraelcima zbog zaštite sigurnosti osjetljive američke vojne tehnologije. Mi možemo samo nagađati na što se to konkretno odnosi.

Američki veleposlanik Robert Kohorst bio je brutalno jasan pa je poručio da “Izraelci moraju prihvatiti naše tehničke zahtjeve”.

SAD i Hrvatska već 30-ak godina dokazuju svoje savezništvo i SAD je puno puta Hrvatskoj dokazao da je strateški partner.

No, ni Hrvatska nije bila loš saveznik. Od vremena kada su vojne pobjede HV-a u 1990-ima osigurale “Pax americana”, do operacija NATO-a širom svijeta gdje se Hrvatska redovito dokazuje kao “zemlja iznad svojih mogućnosti”, kako je to primijetio aktualni ministar obrane SAD-a James Mattis na svojim brojnim sastancima s našim Damirom Krstičevićem.

A kad smo već kod intelektualnog vlasništva, sjetit će se i SAD i Izrael kakav im je poklon o kojem su mogli samo sanjati omogućila Hrvatska početkom 2000-ih, a koji su dobili i zato što Hrvatskoj “intelektualno vlasništvo” nije bilo važnije od strateškog savezništva sa SAD-om.

Drugim riječima, Hrvatska jest mala, no najviše voli biti u vrhu s najjačima, što je dokazala kako na bojnom polju tako i na sportskom primjerice.

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav su doista SAD partner Hrvatskoj. Što će biti pouka i drugim malim državama koje vole misliti da su dio tima koji predvodi SAD.

Davor Ivanković / Večernji list

 

Krstičević: Nismo dobili službenu obavijest o stopiranju isporuke F – 16 Hrvatskoj

 

 

 

Američko veleposlanstvo o F-16: Surađujemo s RH i Izraelom u pronalasku prihvatljive opcije

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari