Pratite nas

Analiza

Što više promjena, sve više ostaje sve isto

Objavljeno

na

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike utemeljene na etničkoj hegemoniji dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponavljanju.

Prenosimo izuzetno aktualan članak s portala TransConflict o prošlim izborima u BiH i mogućim posljedicama.

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike korištene za uspostavu etničke hegemonije dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponoviti iste.

Prije osam godina je kandidat za državno Predsjedništvo, Željko Komšić, u stvari dobio nekih 70-80 posto glasova bošnjačkih birača. Prije dva mjeseca, u ponavljanju izbora iz 2006. i 2010. godine, Komšić je ponovno pobijedio u izborima za predsjedništvo učinkovito lišavajući izbornoga prava veliku većinu hrvatskih birača, najavljujući ono što će vjerojatno biti još jedno razdoblje političke nestabilnosti u zemlji.

Za svakoga tko je upoznat s poviješću i sudbinom dviju Jugoslavija u 20. stoljeću, povijesni presedan ukazuje da bi Komšićev izbor pod ovim uvjetima trebao bi biti prilično zabrinjavajući. Nepoštena politička manipulacija umiješana u Komšićev izbor nije ništa novo – a nažalost, imamo znatne dokaze o tome kakve posljedice su takve taktike imale u prošlosti. Budući da se ove godine obilježava stota obljetnica osnutka prve jugoslavenske države, vrijedi razmotriti Komšićev izbor iz perspektive načina na koji način su ranije takvi pokušaji prošli.

Vjerojatno neizbježno, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine) koja je iskrsnula 1918. godine raspadom habsburškog i otomanskog carstva, započela je kao administrativni produžetak predratne nezavisne Kraljevine Srbije. Ovo prijeratno srpsko kraljevstvo imalo je moralni autoritet biti na pobjedničkoj strani saveznika i organizacijsku prednost imajući potpuno razvijenu državnu birokraciju i vojnu silu. Nažalost, ono što ovoj prijeratnoj srpskoj birokraciji nedostajalo bilo je političko iskustvo potrebno za  razumjeti kako upravljati raznolikom, multietničkom i multi-vjerskom populacijom, što se značajno razlikuje od upravljanja, u najvećoj mjeri, jednonacionalnom i jednoreligijskom srpskom nacionalnom državom.

Dakle, gotovo po pravilu, jugoslavenska država je nakon I. svjetskoga rata jednostavno pokušala proširiti i nametnuti srpski predratni unitarni politički sustav na cijelu novu južnoslavensku državu. Ipak, problem s ovom strategijom, kao što je istaknuo Ivo Banac u svojoj studiji o formiranju prve Jugoslavije, bio je:

„…unitarizam koji je bio jasno suprotstavljen stvarnosti srpske, hrvatske i slovenske nacionalne individualnosti, a još više u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi već u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … ignorirala se činjenica da južni Slaveni nisu bili jedan narod, jedna kultura i jedna odanost, ili insistirajući da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedstvo na temelju odbacivanja svih oblika asimilacije i poštivanja karaktera višenacionalne Jugoslavije, što je bila jedina politika koja bi mogla ojačati jugoslavensko državno uređenje … Suradnja nije bila cilj političkih vođa, niti bi to moglo biti dokle god unitaristički blok odbija poštivati ​​načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici … Pretpostavlja se da su takve stranke kao Demokratska stranka bile “višeplemenske”, iako zapravo hrvatski i slovenski Demokrati nisu imali stabilnu potporu u svojim zajednicama. Jugoslavija je doista bila vrlo raznolika višenacionalna država, ali multinacionalizam nije mogao promovirati konsocionalizam, sve dok su nacionalne ideologije glavne skupine poticali ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna.“

Imajući u vidu ove ideološke slijepce, u prvoj Jugoslaviji ni višestranačka demokracija niti kraljeva diktatura nisu mogle razviti okvir za unitarnu državu koja istodobno zadovoljava legitimne interese različitih jugoslavenskih etničkih skupina za autonomijom i samoupravom. Nakon neka dva desetljeća kronične nestabilnosti, izbijanje Drugog svjetskog rata zabilo je zadnji čavao u prvi jugoslavenski lijes.

Tragično, tijekom Drugog svjetskog rata ti problemi su se vratili čestom pojavom kod Južnih Slavena, u obliku bratoubilačkog građanskog rata koji je pogodio Jugoslaviju od 1941. do 45. godine. Komunistički pokret Josipa Broza Tita izišao je pobjednički iz krvoprolića, zahvaljujući u dobroj mjeri i činjenici da su možda samo oni formulirali političku platformu koja je privukla barem malo podrške među različitim narodima Jugoslavije.

Jedan od najvažnijih stupova te platforme bio je stvaranje etno-federalnog sustava i implicitno prihvaćanje političke ravnopravnosti konstitutivnih naroda Jugoslavije, bez obzira na brojnost (implicitno prihvaćanje je postajalo eksplicitnije, kako je vrijeme prolazilo). Mnogi akademski stručnjaci za Titovu Jugoslaviju smatraju da je to zapravo bio ključni razlog uspjeha partizanskog pokreta. Na primjer, Susan Woodward je tvrdila da je “opredjeljenje za priznavanje zasebnog postojanja jugoslavenskih naroda i njihovih suverenih prava ključno za komunističku pobjedu nakon 1943.”

Nigdje je to nije bilo kritičnije nego u Bosni i Hercegovini (BiH), gdje je slavna deklaracija Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja iz 1943. godine (lokalni akronim: ZAVNOBiH) tvrdila da Bosna nije “ni srpska, niti hrvatska, ni muslimanski … nego i srpska i muslimanska i hrvatska”, čime se izričito potvrdio koncept da su sve tri etničke skupine bile ravnopravni konstitutivni narodi u BiH.

Ipak, iako su jugoslavenski komunisti bili politički lukaviji kad su se bavili nacionalnim pitanjem Jugoslavije, ni oni nisu uspjeli naći formulu pravoga rješenja, baš kao što su prije njih promašili Habsburgovci i kraljevska jugoslavenska vlada. Do 1960-tih godina je na primjer Dennison Rusinow tvrdio da:

„Sklonost podvođenju svih drugih pitanja i sukoba pod nacionalne, te tumačenja i pojednostavljivanja svakog pitanja unacionalnim odnosima, podsjećajući na staru Jugoslaviju i Habsburšku monarhiju prije nje, ponovno je postala gotovo univerzalna“.

Doista, kako je vrijeme prolazilo, glavni marksistička teoretičar u jugoslavenskom komunističkom vodstvu, Eduard Kardelj, postajao je sve više i više pesimističan po pitanju rješavanja problema. Do 1960-ih Kardelj je tvrdio:

„Do sada smo pokušali sve moguće da održimo Jugoslaviju; prvo je to bila unitarna država, onda je postala federacija, a sada se krećemo prema konfederaciji. Ako čak i to ne uspije, tada nam samo ostaje priznati da je Kominterna bila u pravu kada je tvrdila da je Jugoslavija umjetna tvorevina i da smo mi – jugoslavenski komunisti – pogriješili.“

S Titovom smrću 1980. godine počela je završna faza raspadanja Jugoslavije. Iako je kolaps zemlje uzrokovan višestrukim fenomenom (oboje, domaćim i međunarodnim), jedan od njih zasigurno je bio pokušaj Slobodana Miloševića da u posljednjoj polovici desetljeća nametne svoje vlastite vođe na Kosovu, u Crnoj Gori i u Vojvodini, sve to u pokušaju da izgradi umjetnu većinsku koaliciju za svoju viziju centraliziranije, unitarne jugoslavenske budućnosti.

Kako se moglo predvidjeti, vođe drugih jugoslavenskih republika/etničkih skupina su se usprotivili. Tako je slovenski predsjednik Milan Kučan argumentirao: “Može li nametanje većinske odluke u multinacionalnoj zajednici sa strane onih najbrojnijih biti bilo što drugo osim kršenja načela ravnopravnosti naroda, negiranja njihove suverenosti i time prava na autonomno odlučivanje …? Ostalo je, kako se kaže, povijest.

Baš kao što je to bilo u objema Jugoslavijama, neslaganja oko načela ravnopravnosti naroda u multietničkoj državi mučila su Bosnu i Hercegovinu još od samog početaka. Godine 1991.-1992. bosanski Srbi su dijelom pravdali svoju pobunu argumentom da je njihova ravnopravnost kao konstitutivnog naroda u BiH povrijeđena nadglasavanjem hrvatsko-muslimanske koalicije u Bosni.

Rješavanje ovog pitanja ugrozilo bi mirovne pregovore tijekom trajanja rata; doista, jedan od preduvjeta za okončanje bosanskog rata bio je da se međunarodni pregovarači pomire s potrebom primjene federalnih i konsocijacijskih načela na bilo koje poslijeratno rješenje. Kao što je kasnije Richard Holbrooke jednom primijetio:

„Bosna je federalna država. Ona mora biti strukturirana kao federalna država. Ne možete imati unitarnu vladu, jer bi se zemlja vratila u borbu. I to je razlog zašto je Daytonski sporazum vjerojatno najuspješniji mirovni sporazum u svijetu u posljednjoj generaciji, jer je prepoznao realnost.”

Negdje u posljednjih nekoliko godina, međutim, novi je koncept upuzao u bosansku politiku, što je Ivan Lovrenović opisao kao “epohalni presedan”: odricanje od ideje ZAVNOBiH da je Bosna i Hercegovina “i srpska i muslimanska i  hrvatska, što isključuje ideju kriterija većine i manjina u vladanju, u zahtijevu da imaju veća prava,” u korist ideje da sada postoji politička većina i političke manjine u BiH.Potpuno predvidljivo, jednostrano odustajanje od načela ZAVNOBiH bacilo je bosansku politiku u kaos.

Brojne pobude pokreću ovu politiku. Islamski elementi u zemlji već desetljećima žele neosporan unitaristički poredak u zemlji. Kao što je Alija Izetbegović zahtijevao prije nekih četrdeset godina:

„Postoji jedan poredak, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može izgraditi na ovoj zemlji i na ovom području, ali to nije poredak, napredak i dobrobit Europe i Amerike … Islamski pokret može i mora krenuti prema preuzimanju vlasti čim bude moralno i brojčano dovoljno jak da, ne samo da može uništiti postojeći neislamski [poredak], nego izgraditi novu islamsku silu.“

Dok bosanski sekularni unitaristi imaju drugačiju metafizičku inspiraciju, konačan rezultat je uglavnom isti. Nažalost, malo je međunarodnih promatrača bilo dovoljno pronicljivo da to prepoznaju. Među par rijetkih je Sumantra Bose, koji je jednom pravilno istaknuo da su mnogi od “najjačih protivnika širenja političke vlasti i raspodjele moći [očitovanoga u Daytonskom mirovnom sporazumu] vrlo često duboko neliberalni elementi – etnički većinski nacionalisti… koji ponekad pokušavaju zamračiti svoj stvarni plan, centralizaciju i dominaciju. pozivajući se na načelo ravnopravnosti svih građana bez obzira na etničku pripadnost ili nacionalnost”. Bose bi također primijetio:

„Snažni prosvjedi mnogih (ne svih) bosanskih i stranih integracijskih revizionista protiv Daytonskog rješenja nadahnjuju se, u stvari, ne na vrijednostima koji se temelje na multinacionalnom, građanskom društvu, već željom za manje decentraliziranom, više unitarnom državom koja će neposlušne i nelojalne bosanske Srbe (a u manjoj mjeri i nepopustljive Hrvate) staviti na njihovo mjesto. Temeljni motiv je podmiriti račune iz rata, a ne izgraditi buduću viziju i strategiju za obnovu Bosne i Hercegovine u cjelokupnom kontekstu jugoslavenske regije.“

Ponešto ironično, iako zagovornici ove politike tvrde da su oni građanski ne-nacionalisti koji odbacuju “konstruirane” etničke kategorije, oni ili ne razumiju ili ih ne zanima intelektualna proturječnost u srži vlastitih argumenata – to da dioba etničkih skupina u stalne političke većine i manjine ne razbija etničke identitete i odanosti, nego ih obnavlja i učvršćuje.

Nadalje, s obzirom na stvarnost suvremene Bosne, ono što unitaristi zapravo nastoje nametnuti nije građanska, ne-nacionalna država i društvo, nego oblik unutarnjeg kolonijalizma u kojemu je jednoj skupini ljudi u jednom dijelu zemlje dopušteno uspostaviti političku dominaciju nad drugim skupinama ljudi u drugim dijelovima zemlje.

Dok Komšić tvrdi da ima razumijevanje američkog veleposlanika u Sarajevu i visokog predstavnika, većina razumnih ljudi se slažu da su u složenoj multietničkoj zemlji takve politike štetne. Primjerice, još u rujnu 2006. godine, Haris Silajdzić je objasnio Komšiću:

„Vjerujem da ako živimo u sustavu etničkog predstavljanja i ako Bošnjaci biraju bošnjačkoga predstavnika, a Srbi srpskoga predstavnika, da nije pravedno prema Hrvatima da netko izabere njihovoga predstavnika u njihovo ime. Vjerujem da je to opasno za BiH … i to će uzrokovati da građani hrvatske nacionalnosti osjećaju odvratnost prema BiH. A to bi moglo voditi Hrvate da traže treći entitet.“ 

Druge istaknute javne osobe u Bosni izrazile su sličnu zabrinutost. Senad Hadzifejzović jednom je napomenuo da sarajevsko nametanje Komšića Hrvatima sliči HDZ-u koji je nastojao nametnuti pobunjenog vođu Fikreta Abdića bošnjačkim biračima, dok je Muhamed Filipović rekao da, ako Komšić ima bilo kakav moral, nikad se ne bi ni predstavio kao kandidat, U međuvremenu, stručnjaci poput Mile Lasića i Šaćira Filandre tvrde da je unitaristički nacionalizam koji predstavlja Komšić opasan za Bosnu i Hercegovinu kao i separatistički nacionalizam Hrvata i Srba.

Čak i pojedinci čija su politička mišljenja o većini stvari dijametralno suprotna su izrazili slična stajališta o ovom pitanju. Uoči listopadskih izbora u BiH, vođa Islamske vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, Husein Kavazović, izrijekom je izjavio da “ne smatram dobrim da članovi jednog naroda izaberu predstavnike drugog naroda”, dok je Milorad Dodik sa svoje strane upozorio da drugi ne bi trebali napraviti istu pogrešku koju su Srbi napravili u Jugoslaviji. Istaknuti komentator Nedžad Latić je možda bio najzlokobniji od svih, upozoravajući kako su političke igre koje Komšić i njegovi sljedbenici igraju “vode Bosnu u pakao”.

Zaključno, vrijedi se vratiti na citat Ive Banca koji se navodi na početku ovog djela. Opis Banca o problemima s kojima se suočava prva Jugoslavija napisan je 1980-ih godina kako bi se opisalo ono što se dogodilo šest desetljeća ranije. Zanimljiv misaoni eksperiment je, međutim, uzeti ono što je Banac napisao 1980-ih, te promjenom vremena i nekolicine imenica i pridjeva vidjeti koliko su njegove riječi primjenjive danas, nekih četrdeset godina kasnije. Ono što dobivamo je sljedeće:

„…… unitarizam je jasno suprotstavljen stvarnosti bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalne individualnosti, a štoviše u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … Djelovati kao da to nije slučaj, ignorirati činjenica da narodi Bosne i Hercegovine nisu jedna nacija, jedna kultura i jedna lojalnost, ili inzistirati na tome da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedsku baštinu utemeljenu na odbijanju svih oblika asimilacije i poštivanju multinacionalnog karaktera Bosne i Hercegovine, što je jedina politika koja može ojačati bosansko državno uređenje … Suradnja nije cilj političkih vođa, niti može biti dokle god unitaristički blok odbije poštovati načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici. Umjesto toga, centralisti nastoje nametnuti većinu „zakrpa“, koja se sastoji od bošnjačkih stranaka i njihovih taktičkih saveznika, nasuprot strankama koje predstavljaju većinu ne-bošnjačkih skupina. Pretpostavlja se da su stranke kao što su Demokratski Front “višeplemenski”, iako zapravo hrvatski i srpski Demokrati nemaju stabilnu podršku u svojim zajednicama. Bosna i Hercegovina je doista vrlo raznolika multinacionalna država, ali multinacionalizam ne može promicati konsocionalizam, sve dok nacionalna ideologija glavne skupine potiče ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna”.

Kao što bi Francuzi mogli reći, plus ça change, plus c’est la même chose (što više promjena, sve više ostaje sve isto) …

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike utemeljene na etničkoj hegemoniji dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponavljanju.

Autor: Gordon N. Bardos
Prijevod: Troplet

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

SDSS ima izuzetno realne šanse osvojiti jedno mjesto u EP

Objavljeno

na

Objavio

Jedina ispravna i važeća anketa su Izbori!

Svjedoci smo svakodnevnih izvještaja kojekakvih anketa, „anketica“, anketara, analitičara, sveznalica, …. ali svi redom (ne)namjerno zanemaruju, prešućuju  potencijalno najveće iznenađenje izbora za EP, a to je Lista SDSS-a g. Milorada Pupovca.
Zašto se to uporno prešućuje i/ili zanemaruje od strane „anketnih kuća“ ostaje nepoznanica, ali da Lista SDSS-a može mnogima pomrsiti račune, to je nedvojbeno.

Komu nije jasno, pogledajmo zadnje prijevremene Izbore za skupštinu Ličko-senjske županije. Lista SDSS-a osvojila je dva mandata, a SDP nije čak ni prošao tzv. Izborni prag, tj. „osvojili su „ogromnih 3,95 %! Pametnomu dosta!

Već objavom Izbornih rezultata postalo je kristalno jasno da je SDSS pokrenuo „opću mobilizaciju“ i to s punim pravom.  Sjetimo se i TV nastupa g. Zorana Milanovića kad je tvrdio da od 10 Srba za SDP glasuju njih 8!

Sad je dosta toga već jasnije.

No, to su bili samo prijevremeni Izbori za skupštinu Ličko-senjske županije kao „test“  i po rezultatima vidljiva „mobilizacija“ srpskog biračkog tijela u RH.

Danas se to radi na puno većoj razini i na potencijalnom povijesnom događaju da iz RH na Izborima za EP osvoji jedno mjesto Srbin iz RH.

Zašto ne? RH je demokratska država i svatko ima pravo upustiti se u „političku borbu“ pa tako i SDSS i g. Milorad Pupovac.
Uopće ne sumnjam da je „na krilima“ rezultata na prijevremenim Izborima za skupštinu Ličko-senjske županije SDSS izvršio uspješno „probno lansiranje“ za političku utakmicu za EP.

Kako se radi o mogućem povijesnom uspjehu Srba u RH tj. da osvoje jedno mjesto u EP na Listi SDSS-a g. Milorada Pupovca uopće me ne bi iznenadilo i da to uspiju. Brojke su na strani SDSS-a!
Sigurno je isto tako da to samostalno sve ne može „odraditi“ g. Pupovac već ima široku potporu u svom biračkom tijelu, ali i u kandidatima koji su na Listi SDSS-a kao i da u slučaju osvajanja jednog mandata u EP, g. Milorad Pupovac ostaje u Saboru, a u EP odlazi g, Dejan Jović!

Po dostupnim informacijama, „mobilizacija“ Srba ne provodi se samo u RH već i u BiH i susjednoj Srbiji i uopće nije niti bi bilo iznenađenje da i uspije osvojiti jedno mjesto u EP.
Normalno je da g. Pupovac i stožer SDSS-a računa na nisku stopu izlaznosti hrvatskog biračkog tijela na Izbore za EP i da na tom gradi svoj „tihi“, ali realni i opravdani optimizam za uspjehom.

Podsjetimo se da je i na posljednjim Izborima za EP na posljednjem 12. mjestu na listi SDP-a osvojio respektabilnih 25.811 glasova, odnosno  9,36%!

Zamislimo samo kako bi to u RH, ali i u susjedstvu i cijeloj EU odjeknula vijest:

Srbi imaju svog predstavnika u EP iz RH!

Kako bi se tad mnogi „propeli na stražnje noge“ u redovima „velikih Hrvata“ „ultra-Hrvata“ i ostale „desnice“ i kakvi bi to bili komentari …..

Već znam da bi se vikalo da je to sve dogovor SDSS-a i HDZ-a, tj. g. Milorada Pupovca i g. Andreja Plenkovića,  …. bla…bla…bla….

No, je li tako? NIJE!

Hrvatska je dokazana demokratska država i svatko ima pravo upustiti se u „političku bitku“ i nitko nema pravo nikom to osporavati na bilo koji način, a poglavito oni koji „nemaju za koga glasovati“ i ostati u domovima ili na izletima na dan Izbora za EP!

Sad dolazimo do još „potresnijih“ podataka. Većina glasova za SDSS je „manjak“ glasova za SDP! ( TV, Z.M., skupština Ličko-senjske županije)

SDSS ima samo nekoliko malenih „problema“. Jedan od njih je da su „politički rastrzani“ na nekoliko strana, tj. oni koji vole g. Milorada Pupovca, oni koji ne vole g. Milorada Pupovca i svoj glas će pokloniti nekom drugom jer postoji i još jedna Lista Srba u RH ( DSS ) kao i SDP, ali i pojedini Srbi koji su na drugim listama nekih drugih stranaka.
Unatoč tomu, slijedi nam jedno veliko iznenađenje jer svi „problemi“ SDSS-a su ipak „maleni“ da bi utjecali na konačan rezultat.

Realno je očekivati da će po glasovima biti najbliži, po osobnoj projekciji na današnji dan, SDSS, „Hrvatski suverenisti“ i „NHR-HSP“, NL Marijana Petir).

Jako vidljiva „netrpeljivost“ između „Hrvatskih suverenista“ i „NHR-HSP“ svakim danom je još vidljivija, a najviše na društvenim mrežama, navijanjima, vrijeđanjima….. što je suludo i demokratski i ljudski neprihvatljivo.

Točno je da je gospođa Ruža Tomašić osvojila na prošlim Izborima za EP 107 206 glasova, ali na Listi HDZ-a, te da su za nju glasovali u najvećem broju i sami članovi i simpatizeri HDZ-a i to više nije njezina „politička vrijednost“.

Ta, „politička vrijednost“  gospođe Ruže Tomašić pokazala se na Parlamentarnim izborima u RH 2015. kad je kao nositeljica Liste osvojila „svih“ 1 424 glasa u 10. IJ.


I da to pomnožimo i x 10 ili x 20….opet je MALO…pa i da pomnožimo x 40….opet je MALOOOOO…….

Ruža Tomašić će kao nositeljica Liste biti samo “uteg” i nema šansi da se “Hrvatski suverenisti” i približe Izbornom pragu” koji će i za ove EP izbore iznositi puno više od 5,0 % a najvjerojatnije i preko 7,0 %!
Podsjetimo se i da na posljednjim Izborima za EP NIJE ušla Lista grupe stranaka koja je osvojila 6,88 %.

Još jedna “opaska” koja će dodatno potvrditi napisano: Onog trenutka kad je gospođa Marijana Petir predala svoju NL u DIP, već je tada nastao prvi ŠOK jer će njezina Lista oduzeti pozamašan broj glasova i “Hrvatskim suverenistima”, ali i “NHR-HSP”, poneki HDZ-u i najveći broj HSS-u!

Kad je u pitanju Lista „NHR-HSP“ nemam što dodati osim razočarenja. Od onog trenutka kad je gospođa Bruna Esih izjavila da nastupaju samostalno na EP izborima, pohvalio sam to i podržavao jer sam očekivao da će to i ispuniti i „testirati“ stranku koliko „vrijedi“ na hrvatskoj političkoj sceni. Onog trenutka kad su sklopili savez s HSP-om g. Karla Starčevića i predali Listu „NHR-HSP“ sve je „palo u vodu“!

Kako „testirati“ stranku ako su u koaliciji dvije ili više stranaka? NIKAKO!
To se može samo nazvati neuspješnim pokušajem prodavanja magle.(ili piva)

S druge strane, toliko puta smo čuli riječ: IZDAJA! IZDAJA! …..birača, a danas?
Sjetimo se i prošlih Izbora za EP kad je već unaprijed bilo znano da g. Neven Mimica (kao nositelj liste) ide na već unaprijed dobivenu funkciju u EU, a danas imamo situaciju da je gospođa Bruna Esih nositeljica liste, ali ne misli ići u EP i u slučaju da ta Lista i osvoji mjesto. Isto se odnosi i na g. Hasanbegovića koji je kao posljednji na listi „NHR-HSP“. (Činjenica je da se i želi ne smije maknuti iz Sabora jer tada na njezino – njihovo mjesto dolazi zamjena iz HDZ-a.)

Da kojim slučajem, a neće, „NHR-HSP“ osvoji taj jedan mandat, bi li to bila izdaja biračkog tijela?
No, kako se to neće ni dogoditi, o tom i ne trebamo brinuti.
Zanimljivo je istaknuti da na sam spomen HDZ-a „i „Hrvatski suverenisti“ i „NHR-HSP“ reagiraju izrazito negativno kao da je HDZ jedini i najveći neprijatelj RH! STRAŠNO!

Malo spomena na HDZ: Činjenica je da je HDZ dva puta za redom na Izborima za EP bio i relativni i apsolutni pobjednik i imao 5 i 6 mandata u EP, ali je isto tako još veća činjenica da je HDZ i prvi i drugi put imao samo 4 mandata u EP!

Drugim riječima, HDZ je bio „šlep služba“ drugima i najbolja odluka Predsjedništva najveće i stožerne stranke u Hrvata jeste to da na ove Izbore za EP izlaze samostalno! Manje od 4 mandata sigurno neće osvojiti, ali sve više je čista pobjeda, ma tko što mislio ili rekao! Već sam jednom rekao da mi uopće ne bi bilo iznenađenje ako HDZ osvoji 4-7 mandata u EP!
Dočim je Lista HDZ-a za EP izišla u javnost, odmah je bila „napadnuta“! Razlog je jednostavan, Lista HDZ-a je najbolja i to je neosporno. Neki pak kažu da nema „poznatih imena, dokazanog kadra, itd., što nikako odgovara činjenicama….. pa što reći onda za npr. g. Gorana Pauka?

Gospodin Goran Pauk će dobiti možda i najviše preferencijalnih glasova i povući cijelu listu, ne zbog toga što je župan Šibensko-kninske županije, ne zbog toga što je hrvatski vojnik i VITEZ, pa čak ne ni zbog toga što je trocjevcem skinuo onaj drugi zrakoplov iz one legendarne” Oba su pala”, već zbog toga što je znalac i genijalac!

O ostalim sudionicima u ovom procesu ne želim ovog trenutka ni pisati ni spominjati ih jer je glavna tema ovog članka – analize SDSS i g. Milorad Pupovac ( g. Dejan Jović) .

Neki će se sigurno upitati …..kako ga spriječiti?

Pa zašto ga sprječavati?

Hrvatska je država zrele demokracije i svatko gleda sebe i g. Milorad Pupovac ima puno demokratsko pravo sudjelovati u „političkoj utakmici“ kao i svi ostali!

 To se zove demokracija!

Ako postoji mogućnost „sprječavanja“ SDSS-a da ne osvoji to jedno mjesto u EP, onda je to samo i isključivo masovni izlazak na Izbore i nikako drugačije!

Izbor je na svima nama što napraviti na dan Izbora za EP, ostati kući i izmisliti razlog zbog čega ne idemo na Izbore da bi poslije mogli „arlaukati“ i „lajati na mjesec“, ….. ili izići na Izbore i zaokružiti neku Listu, a istovremeno ne baciti glas „u bunar“!

Bilo kako bilo, SDSS ima izuzetno realne šanse osvojiti jedno mjesto u EP, ma koliko to ostali mediji (ne)namjerno šutjeli o tom!

Pitanje za sve: Hoće li Srbi u RH izabrati SDSS i g. Milorada Pupovca (g. Dejana Jovića) svojim izlaskom na Izbore za EP ili će ih izabrati Hrvati svojim ne izlaskom na Izbore?

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza političkih preferencija za EU izbore (1. dio): Mrtva utrka SDP-a i HDZ-a, dramatičan pad HDZ-a u Slavoniji, kazna za nebrigu

Objavljeno

na

Objavio

Donosimo prvi dio analize ispitivanja odabira birača na izborima za Europski parlament 26 svibnja 2019., rađenog u suradnji s jednom renomiranom hrvatskom agencijom 10. i 11. travnja, dakle nakon predstavljanja i predavanja listi DIP-u.

Ovom analizom, obradit ćemo samo dvije vodeće stranke, dakle HDZ i SDP i to samo u prvom dijelu ispitivanja, gdje je obrađeno pola županija.

Piše: Ante Rašić

Ideja kod ispitivanja preferencija birača, bila je provjeriti odnose snaga u uporištima stranaka prema rezultatima zadnjih parlamentarnih i lokalnih izbora. Dobiveni rezultati, pokazuju ono što ni u jednoj anketi, osim onih koje su radile inozemne agencije. Da su danas izbori , u polovini hrvatskih županija, HDZ i SDP , vodili bi mrtvu utrku, samo ni po jednim rezultatima pobjednik utrke ni uz pomoć D’Hondta ne može osvojiti više od 4 mandata.

Rezultati obje političke opcije djeluju iznenađujući, a iznenađujući su prije svega zahvaljujući poplavi anketarskih ispitivanja koja HDZ-u daju 5 ili 6 mandata.

Ovo će biti izbori na kojem će se najmanje dijeliti po D’Hondtu, suprotno od onog što predviđa većina agencija, što će uvelike odlučiti o broju mandata pobjednika.

Ako usporedimo rezultate izbora 2014 i podatke koje analiziramo za dvije najistočnije županije, koje su uvijek bile utvrde HDZ-a, pogotovo bile bazen za ove izbore, rezultat HDZ-a se prepolovio, dok je rezultat SDP neznatno smanjio.

Godine 2014. HDZ je u Vukovarsko srijemskoj županiji ostvario rezultat od 52,32 % ili u biračima 20 081 uz izlaznost od 23,65 %. SDP je osvojio 27,36 % ili 10 499 glasova.

Rezultati ankete rađene 10. i 11. travnja kažu:

HDZ osvaja 25 %, SDP 18 %, što na broj birača iz 2014. godine, bez podataka o demografskom slomu i istu izlaznost, daje rezultat u glasovima – HDZ 9 486 ili 10 595 manje glasova, a SDP osvaja 6 830 glasova ili 3 669 manje nego 2014.

Rezultati u Osječko Baranjskoj županiji još su porazniji za HDZ i ohrabrujući za SDP jer su poravnani i obje stranke po anketi osvajaju 22 %.

HDZ je 2014. u širokoj koaliciji, ali isto tako bez u međuvremenu novonastalih stranaka, ostvario rezultat od 38,99 % ili 23 507 glasova dok po anketi osvaja 22 % ili 13 265 glasova, što je za 10 242 glasa manje nego 2014. U ovoj županiji gubitak SDP -a je zanemariv jer je i on 2014. išao u velikoj koaliciji te sada osvaja 13 265 glasova, dakle gubi samo 1 575 glasova.

Gledajući ukupni odnos snaga između HDZ-a i SDP-a za obračunati rezultat nakon ispitivanja pola županija, HDZ vodi sa 20,17 prema 19,77 %. Očito da se prema ovoj anketi vodi mrtva utrka i da se događa politička klackalica, te da HDZ gubi veliki dio biračkog tijela, dok se biračko tijelo SDP-a stabilizira i homogenizira.

Koliko na rezultate ankete utječu imena kandidata na listama i njihova prepoznatljivost, pokazat će rezultati drugog dijela ankete.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari