Pratite nas

Analiza

Što više promjena, sve više ostaje sve isto

Objavljeno

na

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike utemeljene na etničkoj hegemoniji dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponavljanju.

Prenosimo izuzetno aktualan članak s portala TransConflict o prošlim izborima u BiH i mogućim posljedicama.

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike korištene za uspostavu etničke hegemonije dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponoviti iste.

Prije osam godina je kandidat za državno Predsjedništvo, Željko Komšić, u stvari dobio nekih 70-80 posto glasova bošnjačkih birača. Prije dva mjeseca, u ponavljanju izbora iz 2006. i 2010. godine, Komšić je ponovno pobijedio u izborima za predsjedništvo učinkovito lišavajući izbornoga prava veliku većinu hrvatskih birača, najavljujući ono što će vjerojatno biti još jedno razdoblje političke nestabilnosti u zemlji.

Za svakoga tko je upoznat s poviješću i sudbinom dviju Jugoslavija u 20. stoljeću, povijesni presedan ukazuje da bi Komšićev izbor pod ovim uvjetima trebao bi biti prilično zabrinjavajući. Nepoštena politička manipulacija umiješana u Komšićev izbor nije ništa novo – a nažalost, imamo znatne dokaze o tome kakve posljedice su takve taktike imale u prošlosti. Budući da se ove godine obilježava stota obljetnica osnutka prve jugoslavenske države, vrijedi razmotriti Komšićev izbor iz perspektive načina na koji način su ranije takvi pokušaji prošli.

Vjerojatno neizbježno, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine) koja je iskrsnula 1918. godine raspadom habsburškog i otomanskog carstva, započela je kao administrativni produžetak predratne nezavisne Kraljevine Srbije. Ovo prijeratno srpsko kraljevstvo imalo je moralni autoritet biti na pobjedničkoj strani saveznika i organizacijsku prednost imajući potpuno razvijenu državnu birokraciju i vojnu silu. Nažalost, ono što ovoj prijeratnoj srpskoj birokraciji nedostajalo bilo je političko iskustvo potrebno za  razumjeti kako upravljati raznolikom, multietničkom i multi-vjerskom populacijom, što se značajno razlikuje od upravljanja, u najvećoj mjeri, jednonacionalnom i jednoreligijskom srpskom nacionalnom državom.

Dakle, gotovo po pravilu, jugoslavenska država je nakon I. svjetskoga rata jednostavno pokušala proširiti i nametnuti srpski predratni unitarni politički sustav na cijelu novu južnoslavensku državu. Ipak, problem s ovom strategijom, kao što je istaknuo Ivo Banac u svojoj studiji o formiranju prve Jugoslavije, bio je:

„…unitarizam koji je bio jasno suprotstavljen stvarnosti srpske, hrvatske i slovenske nacionalne individualnosti, a još više u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi već u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … ignorirala se činjenica da južni Slaveni nisu bili jedan narod, jedna kultura i jedna odanost, ili insistirajući da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedstvo na temelju odbacivanja svih oblika asimilacije i poštivanja karaktera višenacionalne Jugoslavije, što je bila jedina politika koja bi mogla ojačati jugoslavensko državno uređenje … Suradnja nije bila cilj političkih vođa, niti bi to moglo biti dokle god unitaristički blok odbija poštivati ​​načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici … Pretpostavlja se da su takve stranke kao Demokratska stranka bile “višeplemenske”, iako zapravo hrvatski i slovenski Demokrati nisu imali stabilnu potporu u svojim zajednicama. Jugoslavija je doista bila vrlo raznolika višenacionalna država, ali multinacionalizam nije mogao promovirati konsocionalizam, sve dok su nacionalne ideologije glavne skupine poticali ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna.“

Imajući u vidu ove ideološke slijepce, u prvoj Jugoslaviji ni višestranačka demokracija niti kraljeva diktatura nisu mogle razviti okvir za unitarnu državu koja istodobno zadovoljava legitimne interese različitih jugoslavenskih etničkih skupina za autonomijom i samoupravom. Nakon neka dva desetljeća kronične nestabilnosti, izbijanje Drugog svjetskog rata zabilo je zadnji čavao u prvi jugoslavenski lijes.

Tragično, tijekom Drugog svjetskog rata ti problemi su se vratili čestom pojavom kod Južnih Slavena, u obliku bratoubilačkog građanskog rata koji je pogodio Jugoslaviju od 1941. do 45. godine. Komunistički pokret Josipa Broza Tita izišao je pobjednički iz krvoprolića, zahvaljujući u dobroj mjeri i činjenici da su možda samo oni formulirali političku platformu koja je privukla barem malo podrške među različitim narodima Jugoslavije.

Jedan od najvažnijih stupova te platforme bio je stvaranje etno-federalnog sustava i implicitno prihvaćanje političke ravnopravnosti konstitutivnih naroda Jugoslavije, bez obzira na brojnost (implicitno prihvaćanje je postajalo eksplicitnije, kako je vrijeme prolazilo). Mnogi akademski stručnjaci za Titovu Jugoslaviju smatraju da je to zapravo bio ključni razlog uspjeha partizanskog pokreta. Na primjer, Susan Woodward je tvrdila da je “opredjeljenje za priznavanje zasebnog postojanja jugoslavenskih naroda i njihovih suverenih prava ključno za komunističku pobjedu nakon 1943.”

Nigdje je to nije bilo kritičnije nego u Bosni i Hercegovini (BiH), gdje je slavna deklaracija Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja iz 1943. godine (lokalni akronim: ZAVNOBiH) tvrdila da Bosna nije “ni srpska, niti hrvatska, ni muslimanski … nego i srpska i muslimanska i hrvatska”, čime se izričito potvrdio koncept da su sve tri etničke skupine bile ravnopravni konstitutivni narodi u BiH.

Ipak, iako su jugoslavenski komunisti bili politički lukaviji kad su se bavili nacionalnim pitanjem Jugoslavije, ni oni nisu uspjeli naći formulu pravoga rješenja, baš kao što su prije njih promašili Habsburgovci i kraljevska jugoslavenska vlada. Do 1960-tih godina je na primjer Dennison Rusinow tvrdio da:

„Sklonost podvođenju svih drugih pitanja i sukoba pod nacionalne, te tumačenja i pojednostavljivanja svakog pitanja unacionalnim odnosima, podsjećajući na staru Jugoslaviju i Habsburšku monarhiju prije nje, ponovno je postala gotovo univerzalna“.

Doista, kako je vrijeme prolazilo, glavni marksistička teoretičar u jugoslavenskom komunističkom vodstvu, Eduard Kardelj, postajao je sve više i više pesimističan po pitanju rješavanja problema. Do 1960-ih Kardelj je tvrdio:

„Do sada smo pokušali sve moguće da održimo Jugoslaviju; prvo je to bila unitarna država, onda je postala federacija, a sada se krećemo prema konfederaciji. Ako čak i to ne uspije, tada nam samo ostaje priznati da je Kominterna bila u pravu kada je tvrdila da je Jugoslavija umjetna tvorevina i da smo mi – jugoslavenski komunisti – pogriješili.“

S Titovom smrću 1980. godine počela je završna faza raspadanja Jugoslavije. Iako je kolaps zemlje uzrokovan višestrukim fenomenom (oboje, domaćim i međunarodnim), jedan od njih zasigurno je bio pokušaj Slobodana Miloševića da u posljednjoj polovici desetljeća nametne svoje vlastite vođe na Kosovu, u Crnoj Gori i u Vojvodini, sve to u pokušaju da izgradi umjetnu većinsku koaliciju za svoju viziju centraliziranije, unitarne jugoslavenske budućnosti.

Kako se moglo predvidjeti, vođe drugih jugoslavenskih republika/etničkih skupina su se usprotivili. Tako je slovenski predsjednik Milan Kučan argumentirao: “Može li nametanje većinske odluke u multinacionalnoj zajednici sa strane onih najbrojnijih biti bilo što drugo osim kršenja načela ravnopravnosti naroda, negiranja njihove suverenosti i time prava na autonomno odlučivanje …? Ostalo je, kako se kaže, povijest.

Baš kao što je to bilo u objema Jugoslavijama, neslaganja oko načela ravnopravnosti naroda u multietničkoj državi mučila su Bosnu i Hercegovinu još od samog početaka. Godine 1991.-1992. bosanski Srbi su dijelom pravdali svoju pobunu argumentom da je njihova ravnopravnost kao konstitutivnog naroda u BiH povrijeđena nadglasavanjem hrvatsko-muslimanske koalicije u Bosni.

Rješavanje ovog pitanja ugrozilo bi mirovne pregovore tijekom trajanja rata; doista, jedan od preduvjeta za okončanje bosanskog rata bio je da se međunarodni pregovarači pomire s potrebom primjene federalnih i konsocijacijskih načela na bilo koje poslijeratno rješenje. Kao što je kasnije Richard Holbrooke jednom primijetio:

„Bosna je federalna država. Ona mora biti strukturirana kao federalna država. Ne možete imati unitarnu vladu, jer bi se zemlja vratila u borbu. I to je razlog zašto je Daytonski sporazum vjerojatno najuspješniji mirovni sporazum u svijetu u posljednjoj generaciji, jer je prepoznao realnost.”

Negdje u posljednjih nekoliko godina, međutim, novi je koncept upuzao u bosansku politiku, što je Ivan Lovrenović opisao kao “epohalni presedan”: odricanje od ideje ZAVNOBiH da je Bosna i Hercegovina “i srpska i muslimanska i  hrvatska, što isključuje ideju kriterija većine i manjina u vladanju, u zahtijevu da imaju veća prava,” u korist ideje da sada postoji politička većina i političke manjine u BiH.Potpuno predvidljivo, jednostrano odustajanje od načela ZAVNOBiH bacilo je bosansku politiku u kaos.

Brojne pobude pokreću ovu politiku. Islamski elementi u zemlji već desetljećima žele neosporan unitaristički poredak u zemlji. Kao što je Alija Izetbegović zahtijevao prije nekih četrdeset godina:

„Postoji jedan poredak, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može izgraditi na ovoj zemlji i na ovom području, ali to nije poredak, napredak i dobrobit Europe i Amerike … Islamski pokret može i mora krenuti prema preuzimanju vlasti čim bude moralno i brojčano dovoljno jak da, ne samo da može uništiti postojeći neislamski [poredak], nego izgraditi novu islamsku silu.“

Dok bosanski sekularni unitaristi imaju drugačiju metafizičku inspiraciju, konačan rezultat je uglavnom isti. Nažalost, malo je međunarodnih promatrača bilo dovoljno pronicljivo da to prepoznaju. Među par rijetkih je Sumantra Bose, koji je jednom pravilno istaknuo da su mnogi od “najjačih protivnika širenja političke vlasti i raspodjele moći [očitovanoga u Daytonskom mirovnom sporazumu] vrlo često duboko neliberalni elementi – etnički većinski nacionalisti… koji ponekad pokušavaju zamračiti svoj stvarni plan, centralizaciju i dominaciju. pozivajući se na načelo ravnopravnosti svih građana bez obzira na etničku pripadnost ili nacionalnost”. Bose bi također primijetio:

„Snažni prosvjedi mnogih (ne svih) bosanskih i stranih integracijskih revizionista protiv Daytonskog rješenja nadahnjuju se, u stvari, ne na vrijednostima koji se temelje na multinacionalnom, građanskom društvu, već željom za manje decentraliziranom, više unitarnom državom koja će neposlušne i nelojalne bosanske Srbe (a u manjoj mjeri i nepopustljive Hrvate) staviti na njihovo mjesto. Temeljni motiv je podmiriti račune iz rata, a ne izgraditi buduću viziju i strategiju za obnovu Bosne i Hercegovine u cjelokupnom kontekstu jugoslavenske regije.“

Ponešto ironično, iako zagovornici ove politike tvrde da su oni građanski ne-nacionalisti koji odbacuju “konstruirane” etničke kategorije, oni ili ne razumiju ili ih ne zanima intelektualna proturječnost u srži vlastitih argumenata – to da dioba etničkih skupina u stalne političke većine i manjine ne razbija etničke identitete i odanosti, nego ih obnavlja i učvršćuje.

Nadalje, s obzirom na stvarnost suvremene Bosne, ono što unitaristi zapravo nastoje nametnuti nije građanska, ne-nacionalna država i društvo, nego oblik unutarnjeg kolonijalizma u kojemu je jednoj skupini ljudi u jednom dijelu zemlje dopušteno uspostaviti političku dominaciju nad drugim skupinama ljudi u drugim dijelovima zemlje.

Dok Komšić tvrdi da ima razumijevanje američkog veleposlanika u Sarajevu i visokog predstavnika, većina razumnih ljudi se slažu da su u složenoj multietničkoj zemlji takve politike štetne. Primjerice, još u rujnu 2006. godine, Haris Silajdzić je objasnio Komšiću:

„Vjerujem da ako živimo u sustavu etničkog predstavljanja i ako Bošnjaci biraju bošnjačkoga predstavnika, a Srbi srpskoga predstavnika, da nije pravedno prema Hrvatima da netko izabere njihovoga predstavnika u njihovo ime. Vjerujem da je to opasno za BiH … i to će uzrokovati da građani hrvatske nacionalnosti osjećaju odvratnost prema BiH. A to bi moglo voditi Hrvate da traže treći entitet.“ 

Druge istaknute javne osobe u Bosni izrazile su sličnu zabrinutost. Senad Hadzifejzović jednom je napomenuo da sarajevsko nametanje Komšića Hrvatima sliči HDZ-u koji je nastojao nametnuti pobunjenog vođu Fikreta Abdića bošnjačkim biračima, dok je Muhamed Filipović rekao da, ako Komšić ima bilo kakav moral, nikad se ne bi ni predstavio kao kandidat, U međuvremenu, stručnjaci poput Mile Lasića i Šaćira Filandre tvrde da je unitaristički nacionalizam koji predstavlja Komšić opasan za Bosnu i Hercegovinu kao i separatistički nacionalizam Hrvata i Srba.

Čak i pojedinci čija su politička mišljenja o većini stvari dijametralno suprotna su izrazili slična stajališta o ovom pitanju. Uoči listopadskih izbora u BiH, vođa Islamske vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, Husein Kavazović, izrijekom je izjavio da “ne smatram dobrim da članovi jednog naroda izaberu predstavnike drugog naroda”, dok je Milorad Dodik sa svoje strane upozorio da drugi ne bi trebali napraviti istu pogrešku koju su Srbi napravili u Jugoslaviji. Istaknuti komentator Nedžad Latić je možda bio najzlokobniji od svih, upozoravajući kako su političke igre koje Komšić i njegovi sljedbenici igraju “vode Bosnu u pakao”.

Zaključno, vrijedi se vratiti na citat Ive Banca koji se navodi na početku ovog djela. Opis Banca o problemima s kojima se suočava prva Jugoslavija napisan je 1980-ih godina kako bi se opisalo ono što se dogodilo šest desetljeća ranije. Zanimljiv misaoni eksperiment je, međutim, uzeti ono što je Banac napisao 1980-ih, te promjenom vremena i nekolicine imenica i pridjeva vidjeti koliko su njegove riječi primjenjive danas, nekih četrdeset godina kasnije. Ono što dobivamo je sljedeće:

„…… unitarizam je jasno suprotstavljen stvarnosti bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalne individualnosti, a štoviše u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … Djelovati kao da to nije slučaj, ignorirati činjenica da narodi Bosne i Hercegovine nisu jedna nacija, jedna kultura i jedna lojalnost, ili inzistirati na tome da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedsku baštinu utemeljenu na odbijanju svih oblika asimilacije i poštivanju multinacionalnog karaktera Bosne i Hercegovine, što je jedina politika koja može ojačati bosansko državno uređenje … Suradnja nije cilj političkih vođa, niti može biti dokle god unitaristički blok odbije poštovati načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici. Umjesto toga, centralisti nastoje nametnuti većinu „zakrpa“, koja se sastoji od bošnjačkih stranaka i njihovih taktičkih saveznika, nasuprot strankama koje predstavljaju većinu ne-bošnjačkih skupina. Pretpostavlja se da su stranke kao što su Demokratski Front “višeplemenski”, iako zapravo hrvatski i srpski Demokrati nemaju stabilnu podršku u svojim zajednicama. Bosna i Hercegovina je doista vrlo raznolika multinacionalna država, ali multinacionalizam ne može promicati konsocionalizam, sve dok nacionalna ideologija glavne skupine potiče ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna”.

Kao što bi Francuzi mogli reći, plus ça change, plus c’est la même chose (što više promjena, sve više ostaje sve isto) …

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike utemeljene na etničkoj hegemoniji dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponavljanju.

Autor: Gordon N. Bardos
Prijevod: Troplet

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Neven Pavelić – Analiza aktualne političke situacije (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Analiza aktualne političke situacije, potpora političkim strankama, predsjednička kampanja, štrajk učitelja i ultimatum HNS-a i šef inspekcije Andrija Mikulić u kampanji. Gost Studija 4 HRT-a bio je glavni urednik Hrvatske danas Neven Pavelić.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

GODINU DANA MANDATA SEJDE KOMŠIĆA Politička štetočina i jeftini velikobošnjački populist

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je na današnji dan 2017. godine i po treći put bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U izbornoj noći Hrvatima u BiH rekao je kako je “njihov predsjednik, bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, a tijekom prve godine mandata najavljivao borbu za ukidanje konstitutivnosti i zalaganje za koncept – jedan čovjek – jedan glas. Sastajao se uglavnom s bivšim visokim predstavnicima i bivšim predsjednikom Hrvatske, Stjepanom Mesićem. Smijenio je hrvatske veleposlanike koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatske općine otkazale su mu gostoprimstvo, te je postao “persona non grata”. Hrvatska javnost u BiH naziva ga Sejdom Komšićem, po uzoru na albanskog Sejdu Bajramovića. Pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH gotovo svakodnevno vodi medijske ratove s Hrvatskom i Srbijom, te izaziva diplomatske skandale. Dnevnik.ba donosi kratak pregled prve godine Komšićevog mandata u državnom vrhu…

“Naš ustavni sistem je takav da mi je omogućio da se ovdje nađem. Nemate razloga za strah i brigu. Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne”, bila je to prva poruka Željka Komšića Hrvatima u BiH, a osobito onima u Središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, kako je sam istaknuo.

Tim se riječima, po treći put bošnjačkim glasovima nametnuti Komšić, obratio onima koje bi trebao predstavljati u Predsjedništvu BiH. U izbornoj noći, 7. listopada, 2018. godine dok je Središnje izborno povjerenstvo zbrajalo i zadnje biračke listiće, bilo je posve jasno da je Komšić i treći mandat dobio zahvaljujući bošnjačkim glasovima i potiranjem izborne volje hrvatskog naroda u BiH, odnosno, Federaciji BiH.

“Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne” 

Komšiću je ovo treći mandat u Predsjedništvu BiH, i po treći put je bošnjačkim glasovima dospio u fotelju hrvatskog člana državnog vrha. U međuvremenu, relevantna hrvatska javnost u BiH nazvala ga je “Sejdom Komšićem” po uzoru na Sejdu Bajramovića, čelnika Albanaca koji je, ustvari, bio lutka na koncu velikosrpske i unitarističke politike Slobodana Miloševića, jugoslavensko-srpskog devastatora i tvorca ratova na teritoriju bivše Jugoslavije.

Komšićeva predizborna kampanja bila je šovinistička i nacionalistička:prijetio je okretanjem mitraljeza prema zapadnom Mostaru, konstatirao kako bi “Hrvatima ukinuo konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”, a vrhunac je bila degutantna i seksistička parola njegovih pristaša iz Demokratske fronte u Tuzli na predizbornom skupu “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja”.

Fenomen Komšić nastao u Daytonu: Jozo Križanović, Ivo Miro Jović, i Komšić – treći put 

O Komšiću su godinama pisali brojni znanstvenici, sveučilišni profesori, povjesničari, novinari, analizirali prirodu njegovog političkog ponašanja i karaktera, ideološko-politički habitus kojem pripada, pa je uslijed svih tih  analiza i tekstova stvoren i konstrukt – fenomen Komšić koji simbolizira preglasavanje Hrvata u BiH – nametanje političkih predstavnika Hrvatima bošnjačkim glasovima.

Međutim, politička povijest BiH pamti i “komšiće” prije Željka Komšića, odnosno, i druge političare koji su bošnjačkim glasovima, bilo na izborima, bilo kroz Parlament BiH, dospjeli u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Takav politički scenarij na snazi je od Daytonskog mirovnog sporazuma i to nisu  nikakve mudrolije bošnjačke političke elite nego isključivo važeći zakonski propisi koji im takav inženjering omogućuju. Hrvatsko političko izaslanstvo 1995. godine dalo je kroz Dayton suglasnost OSCE-u  da izradi Izborni zakon BiH prema kojem je Federacija BiH, zajednički hrvatsko-bošnjački entitet, jedna izborna jedinica iz koje dva naroda biraju hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, odnosno da se Hrvat i Bošnjak za Predsjedništvo BiH biraju s teritorija Federacije BiH.

Incident je legitiman izbor hrvatskog člana Predsjedništva 

Rezultat je posve jasan: kroz sve ove godine legitiman izbor hrvatskog člana državnog vrha je uvijek bio gotovo pa politički incident, a nametanje bošnjačkim glasovima, gotovo pa pravilo. Prije samog Željka Komšića, bošnjačkim glasovima u Parlamentu BiH nametnut je Jozo Križanović (Alijansa, 2002. – nakon smjene Ante Jelavića) i Ivo Miro Jović (2006. bošnjačkim glasovima, također, u državnom parlamentu, nakon smjene Dragana Čovića, a uz asistenciju HDZ-a BiH).

Od Gojera do Komšića 

Također, da SDP, samoprozvana ljevičarska stranka velikobošnjačke orijentacije, a čiji je Komšić bivši član, oduvijek gaji takve aspiracije zahvaljujući Izbornom zakonu i Daytonu, dokazuje i činjenica kako su 1998. godine za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kandidirali redatelja Gradimira Gojera koji je  tada osvojio više od  100 tisuća bošnjačkih glasova.

Osim Gojera, međunarodna zajednica tada je isturila i Krešimira Zubaka, predsjednika Nove hrvatske inicijative. Zubak je, tada, dobio oko 40 tisuća glasova, a međunarodni su mu voždovi, planirali i usmjeravanje bošnjačkih glasova jer je tada bilo jasno kako će Alija Izetbegović (SDA) pobijediti u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Ipak, Ante Jelavić tada je pobijedio s gotovo 200 000 hrvatskih glasova što predstavlja najveću pojedinačnu (hrvatskim, a ne bošnjačkim glasovima), ali i HDZ-ovu, stranačku pobjedu u BiH ikad.

Osvojio više glasova nego Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH 

Ilustracije radi, Željko Komšić je osvojio 225.500 bošnjačkih glasova, a Šefik Džaferović, SDA-ov kandidat u utrci za bošnjačkog člana i žestokoj konkurenciji, manje od Komšića, 212. 581 bošnjački glas.

Komšić je u gradovima s apsolutnom/relativnom hrvatskom većinom osvojio: 553 u Orašju, 821 Livnu, 757 Žepču, 1.672. Jajcu, 1.118 Kiseljaku, 1.706 u Novom Travniku, te Mostaru 9. 405 glasova.

Kada se analiziraju mikrolokacije, odnosno, biračka mjesta u navedenim gradovima, jasno je kako se broj Komšićevih glasova povećavao u Središnjoj Bosni i  Hercegovačko-neretvanskoj županiji ne bi li se tako “zakamuflirao” organizirani velikobošnjački inžinjering u kojem je, prema pojedinim izvorima, sudjelovala i sama Islamska zajednica BiH.

Naravno, Komšićevi birači i baza su Bošnjaci, pa je tako u Goraždu s rekordnih 14 Hrvata na zadnjem Popisu stanovništva iz 2013., osvojio 4.842, Zenici 12.283 (gotovo jednako kao Džaferović čija je utvrda Zenica i Zeničko-dobojska županija), Tuzli 13.576 , Bihaću, 6. 075, sarajevskoj općini Centar nešto više od 10 tisuća glasova.

U ovih godinu dana, Komšić, inače nositelj Zlatnog ljiljana – najvišeg vojnog odlikovanja Armije RBiH, davao je uglavnom predvidljive, dosadne i na trenutke bizarne političke izjave koje su se, uglavnom, odnosile na susjedne države – Hrvatsku i Srbiju, te lidere Hrvata i Srba u BiH, Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i Milorada Dodika, Komšićevog kolege u Predsjedništvu i predsjednika SNSD-a-a.

Patriota na megdanu 

“Problem sa Dodikom, kao uostalom i Čovićem, jeste što su oni beskrajno ozbiljni u onome što rade, oni ne blefiraju i oni će ići do kraja ako im se ne suprostavi! Sve što govore, oni to i misle! Dakle, ako im se ne suprostavimo, oni će napraviti i veliku Srbiju i Herceg Bosnu”, kazao je Komšić.

Jeftini, velikobošnjački populizam, zamaskiran u brigu za  BiH i njene sve građane, u Komšićevom liku i djelu, zapravo je, došao do svog silovitog vrhunca. Komšić je, nakon skandalozne poruke u izbornoj noći, upućene Hrvatima u BiH, da je “njihov predsjednik bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, nastavio u jednakom tonu: svega dva dana nakon objave službenih rezultata izbora, najavio je tužbu BiH protiv Republike Hrvatske i zaustavljanje izgradnje Pelješkog mosta.

Nakon što je hrvatski državni vrh reagirao na njegov izbor, a aktualni predsjednik hrvatske Vlade, Andrej Plenković, na sastancima s čelnicima Njemačke i Francuske govorio o gaženju izborne volje Hrvata u BiH, Komšiću je, naravno, stizala podrška iz onih koji doprinijeli i sudjelovali u njegovom izboru: pojedinih sarajevskih akademskih, medijskih i političkih krugova.

Komšić je, i kao politička i javna osoba, u toj mjeri diskreditiran, a njegovo nametanje Hrvatima u BiH, toliko gotovo, svima jasno, da mu zapravo kao sugovornik  u Hrvatskoj ostaje  Stjepan Mesić, bivši predsjednik te države, provjereni bošnjački lobist proustaške orijentacije, poznatiji i kao negator genocida nad Srbima, Romima i Židovima i drugim Hrvatima za vrijeme marionetske fašističke NDH Ante Pavelića.

Tako se, valjda, čuvaju tekovine antifašizam kojeg nam Komšić, a i Mesić nude.

Čak je i Matu Granića uspio šokirati 

Tjednima su trajale medijske i ine rasprave o tomu tko su “predstavnici, a tko pripadnici naroda”, te obrazlaganja da je Komšić izabran protuustavno jer u Daytonu (Aneksu IV) koji je i Ustav BiH, stoji da Hrvati biraju hrvatskog, a Bošnjaci bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Sve to, šokiralo je i Matu Granića koji je na HRT-u tim povodom konstatirao da “u Daytonu nije bilo dogovoreno da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”.  Međutim, za šokantna stanja danas nema mjesta: sve to je bilo posve jasno ili je barem trebalo biti razmatrano kao mogućnost onda kada su takav Dayton pristali potpisati.

 

 

Ukinuo bih Hrvatima konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”  

“Morate svim sredstvima braniti diskriminatorni Ustav BiH kojim se garantira konstitutivnost tri naroda kako bi se taj Ustav jedan dan mogao mijenjati i kako bi BiH mogla biti građanska država”, izjavio je Komšić, te u cresendu podebljao kako je nužno “ukinuti konstitutivnost”.

Izjave o ukidanju konstitutivnosti nisu naišle na “oštru osudu” stranih veleposlanstava u BiH, poglavito onog SAD-a, kao ni OHR-a. Komšić se, tijekom ove godine, osim s Mesićem, sastao s bivšim visokim predstavnikom Schwarzom – Schillingom, otišao na komemoraciju još jednom bivšem – Paddyju Ashdownu, a onda za “popravljanje vlastitog ugleda” kao “džoker zovi” sjetio Wolfganga Petritscha, grobara hrvatske konstitutivnosti, koji mu je dao medijsku podršku.

Održao je “sastanak” s Valentinom Inzkom, aktualnim visokim predstavnikom u BiH, na kojem je zaključeno kako  je “potrebno unaprijediti vladavinu prava u našoj državi, te da u tom smislu treba učiniti sve dodatne napore da se provedu potrebne reforme”.

Kardinal Vinko Puljić, govoreći o Komšićevom izboru, istaknuo je kako on nije etnički Hrvat, te da je i Hitler na vlast došao po zakonu.
Komšić je, pak, dobio javnu podršku svog političkog oca – Zlatka Lagumdžije, a istovremeno se upuštao u različite verbalne ratove, uglavnom, s Miloradom Dodikom i srbijanskim predsjednikom, Aleksandrom Vučićem.

Međutim, kako se on bori za “sve građane ove zemlje”, izjavio je i kako će “biti glas žene muslimanke”, problematizirajući činjenicu kako BiH još uvijek nema potpisan (sporni) ugovor s Islamskom zajednicom u BiH.

 

 

Zlatni ljiljan među svojima 

Komšić je tako u godinu dana mandata posjećivao: bošnjački znanstveni institut u Ljubljani, otvarao spomen sobu poginulim vojnicima Armije BiH u istočnom Mostaru, te nizu drugih gradova gdje su upriličene zlatnoljiljanovske manifestacije, kako je i priliči, bivšem pripadniku Armije RBiH.
U mjesta gdje su Hrvata većina nije dolazio jer su mu, na simboličkoj razini, uskraćena gostoprimstva, te je postao “persona non grata”.

Sve je počelo prosvjedom u Mostaru kojeg je organizirao Studentski zbor Sveučilišta u Mostaru, gdje se nekoliko tisuća prosvjednika, u mirnoj šetnji, noseći transparent “RIP Democracy” uputilo do Ureda hrvatskog člana Predsjedništva BiH kojeg je ranije u Mostaru otvorio Dragan Čović, gdje su zapalili svijeće.

Sam prosvjed dočekan je kao još jedno, tipično “fašističko orgijanje” u nekim bošnjačkim medijima, a vrhunac medijskog rata čije su Hrvati u BiH, već godinama žrtve, bile su snimke na Al Jazeeri gdje su, umjesto mirne šetnje iz Mostara, prikazani kadrovi nereda navijača u Crnoj Gori. Al Jazeera TV kasnije se ispričala zbog “tehničke greške” i “zamjene priloga u desku sarajevske redakcije”, međutim, kasno.

Ipak, Komšiću su gostoprimstvo otkazali načelnici općina/gradova s hrvatskom većinom u četiri županije s hrvatskom većinom:Zapadnohercegovačkoj, Posavskoj, Hercegbosanskoj i Hercegovačko-neretvanskoj.

Načelnici Viteza, Kreševa, Kiseljaka i Dobretića, Žepča i Usore, kao i predsjednici općinskih vijeća u Busovači, Novom Travniku, Jajcu, Bugojnu, Travniku, Fojnici i Gornjem Vakufu – Uskoplju, također su mu poručili da nije poželjan i u županijama Zeničko-dobojskoj i Središnjoj Bosni.

 

“Persona non grata” 

“Željko Komšić nema što tražiti na teritoriju naše županije, neka slobodno zaobiđe područje Središnje Bosne gdje žive Hrvati jer je na tom području ‘persona non grata’”, poručeno je tada u zajedničkom pismu 11 načelnika i predsjednika vijeća u Središnjoj Bosni što je bilo najmasovnije otkazivanje gostoprimstva Komšiću.
Ipak, Komšić je, naravno, posjećivao Središnju Bosnu, te se u Bugojnu sastao s tamošnjim bošnjačkim načelnikom i drugim bivšim suborcima iz Armije RBiH.

Poslušnost mu je otkazao i Klub Hrvata u federalnom Domu naroda, a Komšićeva odmazda je bila smjena veleposlanika BiH, Hrvata, koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatski veleposlanici iz BiH danima su, na Komšićevu patetiku, odgovarali “kmečanjem” samo zato što su smijenjeni, a ne zato što ih je smijenio Komšić.
Da postoji minimum političke kulture i da HDZ-ovi kadrovi, kako u BiH, tako i u bijelom svijetu poštuju principe za koje se navodno zalažu, sami bi otišli jer ne bi htjeli polagati račune pričuvnom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH.

Komšićeva svojevrsna “urbi et orbi” Hrvatima u BiH i Hrvatskoj bilo je gostovanje u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” urednika i voditelja Aleksandra Stankovića.

Patetične i tugaljive priče nisu našle plodno tlo ni u službenom Zagrebu, i kronično neupućenoj hrvatskoj javnosti, jer je Komšić, u uvodnom prilogu  kolegice  Maje Sever – demaskiran i to zahvaljujući, očigledno, svojim bošnjačkim biračima. Anketirana građanka Bihaća  kazala je za HRT kako ga “vole, jer je naš Bošnjak, zlatni ljiljan”.

Gotovo svaki njegov medijski i politički nastup izazove lavinu žestokih reakcija, kod Hrvata i Srba u BiH, a tako je bilo i na posljednjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a gdje je kazao kako se u Hrvatskoj negira genocid za vrijeme NDH-a, kao i u RS-u genocid u Srebrenici.

 

Novi dan – novi skandal 

Na njegove izjave reagirala je i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar – Kitarović, istaknuvši kako je “Hrvatima nametnuti član Predsjedništva Željko Komšić personifikacija preglasavanja Hrvata BiH”, te da “u nedostatku vlastite vizije i sposobnosti za rješavanje problema unutar BiH, svojom stalnom neutemeljenom protuhrvatskom retorikom dodatno potvrđuje kako nije samo nelegitiman, već nije ni relevantan sugovornik kada je riječ o međudržavnim odnosima ili bilo čemu drugome”.

Komšića je, zapravo, nemoguće ignorirati: osim što je politička činjenica, količina medijskih i inih incidenata i skandala koje proizvodi na gotovo dnevnoj razini, postaje gotovo pa nepodnošljiva.

Ipak, ostaje  činjenica, kako Hrvati u BiH, bez obzira na aktualnu kalkulantsku politiku HDZ-a BiH, koja će danas-sutra sudjelovati u vlasti na državnoj razini i čiji će ministri odgovarati i novoizabranom mandataru kojeg i Komšić mora potvrditi, Komšića ne samo da smatraju bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, nego tu hodajuću  štetočinu po BiH zdušno ismijavaju.

 

 

Hodajuća štetočina i dokaz nefunkcionalne BiH  

A, kako se drugačije ponašati prema onom tko je tri puta bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, onom koji se kao zastupnik DF-a u državnom Parlamentu nije javio ni na jednu ozbiljnu raspravu, ponudio inicijativu, prijedlog, bilo što, onom koji nikome, ni Hrvatima kojima je simbol zakonskog političkog nasilja ne nudi ništa, a još manje, onima koji su ga, iz samo njima znanih pobuda i motiva, i treći put nametnuli?

Živući primjer nefunkcionalnosti BiH kao države, njenih institucija i dubokih podjela među njenim građanima, ma kojem oni konstitutivnom narodu pripadali.
Oličenje svega onog zbog čega Bosna i Hercegovina i njene institucije propadaju, a bilo kakav dijalog među Hrvatima i Bošnjacima, ne samo da je nemoguć, nego je pitanje: hoće li ga,  ikada, uopće i biti.

PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari