Pratite nas

Geopolitika

Što za Hrvate u BiH znači zbližavanje Turske i Rusije odnosno Turske i srpskog faktora?

Objavljeno

na

Davor Dijanović: U situaciji zbližavanja Turske i Rusije odnosno Turske i Srba potrebno je snažno hrvatsko lobiranje u Washingtonu

Kao što smo jučer izvijestili na Portalu (tekstove iz inozemnih medija donosimo, dakako, iz informativnih razloga, a ne zato što bismo se slagali s njihovim sadržajima), Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i član Predsjedništva Šefik Džaferović na poziv prеdsјеdnikа Rеpublikе Тurskе Recepa Erdoğana službeno su posjetili Tursku.

Dodik i Erdoğan u Ankari su potpisali dva dokumenta: revidirani Ugovor o trgovinskoj suradnji BiH i Turske i Memorandum o razumijevanju u vezi s izgradnjom auto-puta Beograd-Sarajevo.

Ugovor o trgovinskoj suradnji BiH omogućava slobodan pristup tržištu Turske, kao i Turskoj u BiH na podruju usluge i javne nabave. Ovakav ugovor s Turskom ima još jedino Singapur.

Turski predsjednik je na konferenciji za medije nakon potpisivanja dokumenta posebno naglasio da podupire ulazak BiH u NATO savez. Treći član Predsjedništva, Željko Komšić, iz „opravdanih razloga“ nije putovao u Ankaru, no njegova je nazočnost i ovako bila izlišna jer zaista nije potrebno da dva bošnjačka člana Predsjedništva zastupaju istu stranu.

U vezi s posjetom Dodika i Šeferovića Turskoj i potpisanih ugovora, vrijedi upozoriti na nekoliko elemenata toga događaja.

Bolji odnosi Turske i Rusije reflektiraju se na odnose Turske i Srbije odnosno BiH

Putin Erdogan

Nakon neuspjelog puča protiv Erdoğana 2016. godine, o kojemu su turskog čelnika očigledno obavijestile ruske obavještajne službe, nakon prethodnih trvenja u odnosima Rusije i Turske (rušenje ruskoga borbenog zrakoplova) dolazi do otopljavanja u međusobnim odnosima.

Što zbog situacije u Siriji (kurdsko pitanje) što zbog činjenice da SAD ne želi Turskoj izručiti Fetullaha Gülena istodobno je došlo do pogoršanja odnosa između Turske i SAD-a.

Odnose je uz uvedene trgovinske takse Turskoj dodatno zakomplicirala turska odlučnost da od Rusije kupi proturaketne sustave S-400, na što je Washington reagirao prijetnjom da Turskoj ne će isporučiti borbene zrakoplove F-35 u program čijeg je razvoja od strane Turske uložena milijarda dolara.

Bolji odnosi Rusije kao globalne sile i Turske kao regionalne sile reflektiraju se i na odnose država koje su u njihovoj interesnoj sferi.

Posljednjih godina tako se poboljšavaju odnosi Turske i Srbije, što rezultira pojačanim turskim investicijama u Srbiju, koje nadmašuju ulaganja u BiH. Bolji odnosi Turske i Rusije odnosno Turske i Srbije – logično – održavaju se i na odnose tzv. Republike Srpske i Turske.

Federacija Bosne i Hercegovine kao de facto bošnjački entitet, u kojemu Hrvati kao konstitutivan narod imaju prava manja od nacionalne manjine, od prije je u interesnoj sferi Turske kao izraz doktrine neo-osmanizma.

Lobirati u Trumpovoj administraciji

Bolji odnosi između država i naroda nešto su što, dakako, treba pozdraviti u međunarodnim odnosima.

Međutim, u konkretnome slučaju Hrvati u Bosni i Hercegovini i službeni Zagreb trebali bit pomno pratiti i analizirati što bi zbližavanje Rusije i Turske odnosno Turske i srpskog faktora moglo donijeti u BiH.

Točno je da bi Putin mogao utjecati na Dodika da ublaži svoju pro-secesionističku retoriku, no ono što treba paziti je mogućnost dogovora Bošnjaka i Srba na hrvatski račun. Neku vrsta toga dogovora su početkom devedesetih zastupali akademik Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić.

U situaciji zbližavanja Turske i Rusije odnosno Turske i Srba hrvatska diplomacija trebala bi poduzeti što širi spektar aktivnosti na planu lobiranja u Washingtonu.

Zbližavanje Rusije i Turske, koje se održava i u odnosima Turske i Srbije/BiH, zasigurno nije osobito drago Sjedinjenim Državama. U takvim okolnostima hrvatski je interes nametnuti se kao jedini pouzdani saveznik zapadne politike u BiH.

Ne, dakako, putem lobiranja u američkom veleposlanstvu u Sarajevu (koje već godinama služi kao bošnjački servis), nego direktnim lobiranjem u Trumpovoj administraciji.

Trump je vrlo pragmatičan političar spreman na kompromise, dogovore i promjenu do sada ustaljenih obrazaca na međunarodnoj sceni. Kairosa je potrebno povući za čuperak sada. Pitanje je hoće li postojati druga prilika.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Geopolitika

Berlinska konferencija i libijska kriza

Objavljeno

na

Objavio

Nakon vojne intervencije protiv bivšega libijskog čelnika Muammara Gadafija, koju su najaktivnije podupirale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska, Libija je, kao što je poznato, potonula u  rat koji i danas bijesni, a u koji su – Libija je ipak država bogata naftom i plinom – uključene brojne strane. Osim kao pojam, Libija je danas zapravo nepostojeća država. Odmetnuti general Kalifa Haftar (Haftar se s Gadafijem razišao nakon što je Libija izgubila rat protiv Čada 1987.) sa svojom vojskom (tzv. Libijska nacionalna vojska) drži najveći dio zemlje, a međunarodno priznata Vlada nacionalnog jedinstva na čelu s Fayezom al-Sarrajom praktički kontrolira jedino glavni grad Tripoli. U stvarnosti, niti jedna od sukobljenih strana efektivno ne kontroliraju svoja područja jer ta kontrola često ovisi o dogovorima i pogodbama s lokalnim što plemenskim što islamističkim paravojnim skupinama.

Geopolitički analitičar Zoran Meter ovako sublimira bit podjela u Libiji:

„Libija je duboko podijeljena zemlja, a njezin jedinstveni državni okvir samo je formalan, budući da je država de facto razdvojena na istočni i zapadni dio – svaki sa svojim tijelima vlasti i vojnim snagama. Pritom je istočni dio (pod nadzorom zakonito izabranog (i međunarodno priznatog) parlamenta – Predstavničkog doma sa sjedištem u Tobruku) organizacijski kompaktniji i homogeniji, ima vlastitu vojsku pod zapovjedništvom bivšeg libijskog generala (iz doba vladavine Moammera Gadaffija) Khalife Haftara, koja je pojedinačno najjača libijska oružana formacija i posredstvom koje parlament u Tobruku od nedavno nadzire ključne dijelove strateški najznačajnijeg teritorija Libije – tzv. naftni polumjesec i glavne naftne terminale na sredozemnoj obali. Bitno je napomenuti kako iza vlade u Tobruku (grad na krajnjem sjeveroistoku zemlje nedaleko od libijsko-egipatske granice) stoji Egipat, UAE, Rusija i Francuska, a u određenoj mjeri i Italija. Kairo, kojemu je taj dio Libije važan zbog sprječavanja prelijevanja islamističkog terorizma preko zapadnih egipatskih granica, kroz svoj teritorij na istok Libije dostavlja pomoć, pri čemu oružje isporučuje Moskva, a financiraju ga UAE. S druge strane, glavi libijski grad Tripoli do proljeća 2016. godine bio je u rukama ‘Islamske države’, a i danas se u njegovim kvartovima sukobljavaju različite islamističke frakcije u ime raznih plemenskih interesa, iako su formalno one prihvatile novu Vladu nacionalnog jedinstva na čelu sa Fayezom al-Sarrajem, nametnutu od strane UN-a tj. formalno prihvaćenu od strane ukupne međunarodne zajednice. Najveći problem Saarajeve vlade leži u činjenici što ona ne raspolaže vlastitim oružanim snagama u profesionalnom smislu riječi. Ona ima sebi odane snage, ali sastavljene u prvom redu od boraca iz organizacija bliskih ‘Muslimanskoj braći’ koje financira Katar (Egiptu najopasnije organizacije, zabranjene u zemlji nakon vojnog svrgavanja njezinog čelnika Muhammeda Mursija s mjesta predsjednika države, izabranog na neposrednim izborima na valu tzv. arapskog proljeća)“.

Berlinska konferencija

U nedjelju u Berlinu njemačka kancelarka Angela Merkel bila je domaćin međunarodne konferencije o Libiji (Njemačka je 2011. bila suzdržana oko intervencije u Libiji što joj danas daje bolju poziciju kao potencijalnom medijatoru) na kojoj su nazočili francuski predsjednik Emmanuel Macron, ruski predsjednik Vladimir Putin, ruski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, egipatski predsjednik Fattah el-Sisi, američki državni tajnik Mike Pompeo i predstavnici nekoliko drugih država. Dakako, konferenciji su nazočili i general Kalifa Hafat i predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva Fayez al-Sarraj koji se, međutim, tijekom konferencije nisu izravno susreli.

Sudionici konferencije dogovorili su plan rješavanja krize u Libiji, a taj mirovno plan predviđa sljedeće:

1. Prekid vatre.
2. Formiranje promatračke komisije „pet plus pet“ (pet predstavnika obje strane u sukobu), u okviru koje će se raspravljati o svim pitanjima u vezi s primirjem
3. Uvođenje embarga na isporuke oružja i praćenje njegova poštivanja.
4. Ne-pružanje pomoći zaraćenim stranama u Libiji.
5. Konflikt u Libiji se može riješiti samo političkim putem.
6. Reformu sektora sigurnosti – formiranje jedinstvene vojske i policije pod centralnom civilnom upravom. Demobilizacija i razoružanje paravojnih formacija i njihova integracija u legalne institucije Libije.
7. Ekonomske reforme, poštovanje ljudskih prava.
8. Sve etničke i političke grupe trebaju imati pristup prirodnim bogatstvima zemlje.
9. Nedopustivi su napadi na naftnu infrastrukturu u zemlju.
10. Formiranje jedinstvene i djelotvorne Vlade, nastavak mirovnih pregovora radi završetka prijelaznog perioda i održavanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora.
11. Sudionici konferencije u Berlinu će formirati međunarodnu komisiju koja će pratiti realizaciju usvojenog plana.

Za kršenje sporazuma predviđene su sankcije, a dokument će biti poslan na odobrenje u Vijeće sigurnosti UN-a.

Iako berlinska konferencija predstavlja hvale vrijedan pokušaj u mirnome, diplomatskom rješavanju libijske krize, ona praktično nije dovela ni do kakvih bitnih promjena te se više radi o nastavku procesa koji je započet nedavnim pregovorima u Moskvi. I dalje je na snazi privremeno primirje o prekidu vatre koje su dogovorili ruski predsjednik Putin (Rusija je umjereno podupirala generala Haftara) i turski predsjednik Erdogan (Turska podupire Vladu u Tripoliju, a odlučila joj je u pomoć poslati i svoje vojnike).

Trajno primirje u Berlinu nije dogovoreno, prvenstveno zbog odbijanja od strane tvrdoglavog generala Haftara koji je mnogima u Libiji omražen zbog želje da vlada uz pomoć vojne hunte, ali i zbog bivših veza s SAD-om – Haftar je dugo godina živio u SAD-u i dobio američko državljanstvo). Trenutno primirje je privremenog karaktera, s obzirom na to da je postignuto usmenim putem i bez ikakvih jamstava.

Berlinska konferencija može predstavljati tek početak napora za diplomatskim rješavanjem libijskog sukoba koji bukti od 2011. godine. Stabilizacija Libije od iznimne je važnosti posebno za Europu, iz dva razloga. Prvi je energetski, s obzirom na to da u ovoj zemlji postoje zalihe nafte i plina, a drugi je sigurnosni jer kroz ovu zemlju prolazi jedna od migrantskih ruta (izbjeglice i migranti preko Libije, uz pomoć krijumčara, kreću na put preko Sredozemlja kako bi se domogli Europe). Realnost na terenu govori da smo daleko od kraja vojnog sukoba, a niti novi građanski rat nije isključen. Sve će na kraju ovisiti o geopolitici velikih sila kojima manje države kao Libija obično služe objekti njihovih geopolitičkih eksperimenata.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Geopolitika

Slučaj Rijeka – Udarnik Vojko i pukovnik Nemanja u obrani Tita, petokrake i Jugo-Joge

Objavljeno

na

Objavio

U petoj epizodi podcasta “(Geo)politički objektiv” voditelj i komentator Davor Dijanović komentira najnovija događanja u Rijeci gdje je gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel pokrenuo projekt obnove Titova broda Galeb, a uskoro će na pročelje zgrade u centru grada biti postavljena velika zvijezda petokraka umjetnika Nemanje Cvijanovića.

U 2020. godini, godini kad je Rijeka europska prijestolnica kulture, građani Rijeke moći će vježbati i Jugo-Jogu.

Tito, petokraka i Jugo-Joga prave su pravcate europske kulturne vrijednosti!

U posljednjih sedam godina iz Rijeke se iselilo više od osam posto stanovnika, a obnova Titova broda i postavljanje petokrake očito su za riječke vlasti način kako se boriti protiv demografske i ekonomske devastacije.

Pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti!

Na vrh Riječkog nebodera postavit će se skulptura u obliku zvijezde petokrake

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari