Connect with us

Kolumne

Što zapravo znači – ne cijepiti se?

Objavljeno

on

CBC

Od svih tisućljećima taloženih iskustava čovječanstva možda i najbitniju ulogu u opstanku do danas preživjelih ljudskih zajednica odigrala je svijest kako se kolektivni izazovi – bila riječ o obrani od vidljivog neprijatelja, najčešće druge organizirane ljudske skupine, ili, pak, nevidljivog, poput zaraznih bolesti – ne mogu rješavati pojedinačnim odlukama, tako da se svak’ ponaša kako ga volja.

Jednostavno, usklađeno djelovanje usmjereno ka postizanju zajedničkog cilja, koje nerijetko uključuje i žrtvu, pokazalo se učinkovitijim obrambenim mehanizmom od raspršenosti svojstvene razbijenoj vojsci. Jednom kad su smjer i put odabrani, bez obzira što unaprijed nema nikakvih jamstava za uspjeh, svi se pripadnici zajednice toga moraju pridržavati.

Tko se bumeranga laća, kao bumerang mu se vraća

Svjesni važnosti navedenog, vladajući su kroz povijest, katkad ne bježeći i od okrutnosti, nastojali disciplinirati pojedince koji bi koračajući mimo svijeta nastavili tvrdoglavo tjerati po svome, pri čemu, kao krajnja mjera, ni izopćenje iz zajednice nije bilo isključeno. U novije doba, neovisno o tome radilo se o autokratskom ili demokratskom tipu vladavine, jer potreba za zaštitom zajednice od ugroze nadilazi te razlike, vozači u suprotnom smjeru bi, i prije nego što bi stigli virusom kaosa zaraziti ostale, bili „pod rotirkom“ ispraćeni u ustanove zatvorenog tipa i internirani na neodređeno vrijeme. Danas to, međutim, više nije slučaj. Izdvojeno mišljenje buntovnika, mahom bez razloga, uglavnom iz obijesti, a katkad i posve opipljivog osobnog interesa, uzima se kao neotuđivo ljudsko pravo i tretira kao raznolikost koja obogaćuje društvo, kosilo se s činjenicama i golom stvarnošću ili ne. Posljedično, u svijetu, u kojem pravo na emociju upakiranu u „mišljenje“ ima svatko, gubi se istina, a s njom neumitno i smjer i uravnoteženost, naposljetku i obraz i razum. I bilo je tek pitanje vremena kad će se civilizaciji koja radosno prihvaća, čak i favorizira osobne želje i subjektivne osjećaje naspram objektivne stvarnosti, pa se tako muško može osjećati ženskim i obrnuto, to obiti o glavu. Jer zašto se tom logikom ne bi poslužili i saboteri borbe protiv širenja stoljetne zaraze pa umislili kako korone nema ili da je bezazlena poput obične gripe? I kad se već obilno koriste tim, nezasluženo danim im pravom, zašto u tome ne bi išli do kraja, pa i prelazeći granice apsurda?

Na tom je tragu plasirana jedna od najsubverzivnijih glasina u službi opstrukcije kampanje cijepljenja, tog najizglednijeg puta ka što bržem izlasku iz korona tunela – cjepivo izaziva neplodnost! Bez obzira što konkretnim argumentima nije potkrijepljena, zbog kobnih posljedica koje ostavlja, u okolnostima pojačanih tenzija i neizvjesnosti postaje savršeno ubojita. Što svjesno, što podsvjesno, budi crv sumnje i u stabilnih osoba, odvraćajući ih od cijepljenja. Pritom se promicatelji ove tvrdnje ne moraju opterećivati nikakvim dokazima. Dok drugi ne dokažu suprotno, oni jednostavno predosjećaju i navijaju da je tako. A je li to istina, pokazat će budućnost, jer nemoguće je sa stopostotnom sigurnošću dokazati ni da nije, baš kao što nije posve sigurno da masovno cijepljenje ne će prouzročiti pomak Jupitera iz orbite.

Konačno, kad se uskoro vrlo vjerojatno pokaže da nije bilo tako, piromane o podmetnutom požaru nitko ništa ne će pitati. Kao što ih nitko više ništa ne pita kako to da nije došlo do masovnog psihičkog stradanja i općeg pomora u vrijeme tvrdog zatvaranja (štoviše, dogodilo se upravo suprotno, broj samoubojstava je rapidno smanjen u odnosu na prijašnja usporediva razdoblja), kao što ih se ne pita kako to da su s pojavom te izmišljene „gripice“ toliki ljudi odjednom počeli umirati, kao što ih nitko više ne pita kako to da su upravo zemlje koje su osigurale dosljedno provođenje epidemioloških mjera najbolje očuvale i javno zdravlje i gospodarstvo…

Ideologija pod velom znanosti

Unatoč svemu, beskrupuloznim serijskim obmanjivačima raznih struka i dalje se bezobzirno ustupa javni prostor. Dosta je tek da sami proglase kako o epidemiologiji znaju više od epidemiologa, premda epidemiolozi nisu. U moru destruktivaca štetočinstvom se ističu pojedinci koji sirovu ultra-liberalnu ideologiju pretpostavljaju znanstvenim spoznajama. Tako će s jedne strane pozivati na cijepljenje, jer ono umanjuje rizik od hospitalizacije i smrtnog ishoda, no istodobno će se u ime liberalne ideologije žestoko boriti za pravo onih, koji o tome znaju manje od njih, da sami odluče hoće li se cijepiti ili ne. Pritom u prvi plan stavljaju samoprocjenu osobnog rizika s obzirom na očekivanu težinu oboljenja, posve ignorirajući usporavajući učinak cijepljenja na opću dinamiku širenja zaraze, čime se umanjuje ugroza zdravlja, kako necijepljenih, tako i manjine cijepljenih na koje cjepivo nema učinka. Liberalni ideolozi zaogrnuti u znanstveničke kute doduše priznaju kako povećanje smrtnosti u vrijeme korone postoji, ali odmah dodaju kako ono ipak nije toliko da bi opravdalo uskratu temeljnih ljudskih sloboda. Ta tvrdnja, međutim, neizbježno povlači pitanje koliko bi to mrtvih opravdalo poduzimanje mjera.

Ako povećanje smrtnosti od 10,5 tisuća ljudi u Hrvatskoj u razdoblju od rujna prošle do lipnja ove godine u odnosu na isto razdoblje godinu dana ranije ne opravdava poduzete mjere, bi li bila dovoljna moralna protuteža za njihovo uvođenje nauštrb osobnih sloboda, recimo, 25 tisuća prerano ugaslih hrvatskih života? Toliki bi, naime, bio porast smrtnosti u Hrvatskoj – veći i od broja hrvatskih žrtava tijekom cijelog Domovinskog rata, uključujući i Hrvate u BiH – kad bi razmjerno odgovarao onomu kojeg u doba korone bilježe Hrvati u Zapadnohercegovačkoj županiji u susjednoj BiH. Ili bi zaštitne mjere opravdalo tek 32-33 tisuće ranije preminulih, kad bi se kao mjerilo uzela smrtonosna žetva korone u talijanskoj provinciji Bergamo? U svakom slučaju, bilo bi fer kad bi pobornici takvih teza kazali koji bi to tečaj između viška smrti i manjka sloboda bio prihvatljiv da opravda primjenu epidemioloških mjera. Taman im se sva logika svela na fatalizam kako ćemo se svi jednoga dana zaraziti, kao varijacija na temu one kako ćemo svi ionako jednoga dana umrijeti, pa čemu onda uopće stremiti produljenju života. Hoće li se on okončati za mjesec, dva,… godinu, dvije,… 10, 20, 30 godina, koga briga, sve dok teško obolijevaju i umiru drugi.

Uz to, upada u oči kako mjerenje opravdanosti mjera brojem nespriječenih žrtava predstavlja elementarnu logičku besmislicu. Ajde da takvo što izvali neki funkcionalno nepismeni, priženjeni epidemiološki skorojević poput Zorana Milanovića, koji ne vidi smisao mjera sve dok na intenzivnoj njezi još uvijek ima slobodnih mjesta, ne razumijevajući da je bit mjera preventivne naravi, kako bi se na vrijeme spriječilo da voda dođe do grla. Napokon, nije li slično tupio i lanjskog proljeća i ljeta kad mu je falilo mrtvih Hrvata da bi koronu uopće držao bolešću ozbiljnijom od karijesa? No, lako za muhe bez glave, ili barem bez ičega u glavi, ali kako objasniti da i pojedini znanstvenici ne razumiju da je temeljna svrha poduzimanja epidemioloških mjera upravo sprječavanje širenja zaraze, posljedično i smanjivanje hospitalizacija, broja kritično bolesnih, u konačnici i broja umrlih? Stoga njihova svrhovitost nikako ne može biti pravdana zabilježenim povećanjem broja umrlih. Naime, prema toj naglavce izvrnutoj logici ispada kako mjere nisu bile opravdane tamo gdje nije bilo osjetnog povećanja smrtnosti, a bile su (barem, donekle) opravdane samo u područjima s mnoštvom mrtvih. Suprotno tomu, opravdanost mjera ima smisla mjeriti brojem spriječenih, preciznije, odgođenih smrti i teških oblika oboljenja, za što, u nedostatku primjera nepoduzimanja nikakvih mjera, nesretni Bergamo još uvijek predstavlja donju referentnu vrijednost, dok gornja ostaje nepoznata.

Ima li razlike između liberalnih i islamskih fundamentalista?

Pandemijski nadrealisti hvastaju se kako su uspješno predvidjeli da će vrhunac zaraze u Hrvatskoj nastupiti 7. prosinca prošle godine, pri čemu se ne pitaju što to uopće znači. Ta, nije li poslije tog datuma preminulo više od tri četvrtine dosad zabilježenih žrtava te pošasti, s time da umiranje još nije prestalo? Koja onda može biti svrha višekratnog preuranjenog trubljenja o svjetlu na kraju tunela, osim otupljivanja svijesti o potrebi pridržavanja mjera kod običnih ljudi, posve razumljivo željnih dobrih vijesti? Teško je povjerovati da čak i vrli doktori znanosti mogu biti toliko blesavi da to ne vide. Ako vide, zašto to uporno rade? Možda ih vodi isti motiv kao kad, iskrivljujući do srži rezultate znanstvenih istraživanja, mantraju – Evo, i ja sam za cijepljenje, ali imajte u vidu kako prebolijevanje, osim što izbija profit iz ruku farmaceutske industrije, pruža ne malo, nego na desetke puta bolju zaštitu od cijepljenja. A što je to ako ne poziv na suzdržavanje od cijepljenja?

Ipak, najrazornije u porukama, kojima se otupljuje budnost zajednice glede poštivanja mjera i potiče oklijevanje oko cijepljenja, je što društveno odgovornom ponašanju suprotstavlja fatalizam kako će spas i rješenje doći sami po sebi, i da se oko toga ne treba nimalo potruditi. Mimoilazeći elementarnu logiku u širokom luku, fatalisti tvrde kako zajednički trud, oko kojeg postoji suglasje vodstava po mnogo čemu raznolikih svjetskih država, ustvari pogoršava stanje. A da bi se utvrdilo kako mjere ipak daju nekakav učinak, dovoljno je tek usporediti broj umrlih u Hrvatskoj i okruženju, napose među Hrvatima u BiH, lanjskog proljeća, bez viška umrlih, i ovog proljeća, sa znatnim povećanjem smrtnosti, i to, eto, puna 4 mjeseca nakon slavodobitno proklamiranog vrhunca zaraze, a pola godine nakon što je po procjenama liberalnih mesija u Zagrebu već bilo prokuženo oko 40% stanovništva. Slično što i za mjere, vrijedi i za cijepljenje, samo što ono zahtijeva bitno manji trud. Em, osjetno smanjuje rizik od težeg oblika bolesti i smrti, em smanjuje i rizik od zaraze, čime usporava njezino daljnje prenošenje, unatoč tome što i cijepljeni mogu prenijeti zarazu. Upravo to je razlog zašto oni trebaju i dalje nositi maske, koliko god to izazivalo nevjericu intelektualnih mališana.

Ulogom u širenju zaraze trubaduri liberalnog fundamentalizma, kao i svi ostali, koji riječju, djelom ili propustom opstruiraju cijepljenje i propisane mjere zaštite prije dostizanja dostatne stope procijepljenosti, uvelike podsjećaju na radikalne imame u službi islamskog terorizma. Oni sami ne ubijaju, samo nadahnjuju druge. No, ima tu i razlika. Dok teroristi inspirirani islamskim fundamentalizmom nisu samo ubojice nego pretežito i samoubojice, kršitelji epidemioloških mjera na krilima liberalnog fundamentalizma (zašto ne bih zarazio drugoga kad meni nije ništa?) uglavnom ostaju ipak samo ubojice, bili to i iz nehaja, poput, recimo, neodgovornih vozača u prometu. No, ključna razlika između posljedica propovijedanja gurua pomahnitalog liberalizma i radikalnih, islamističkih im kolega krije se u redu veličine broja žrtava njihova nauka.

Zašto slijediti Švedsku, a ne Dansku?

Zaštitni znak omalovažavatelja i poricatelja smrtonosnih učinaka korone, pri čemu smanjenje kvalitete života i prilično izgledno skraćenje životnog vijeka osoba koje su preživjele teži oblik bolesti ni ne spominju, je nadmeno sprdanje s najuspješnijima. Na zubu su im „oštromjeraši“, kako nazivaju one koji striktno provode empirijski dokazano uspješno politiku – što brža reakcija, to kraći „lockdown“! Bez obzira što si Hrvatska očito nije mogla priuštiti mjere poput Novog Zelanda, otoka na kraju svijeta čije znatno razvijenije gospodarstvo ne ovisi toliko o turizmu, djelatnosti koja se temelji na slobodi kretanja, je li to baš razlog da se sprda s državom čiji je pandemijski realizam da nakon godinu i pol dana haranja korone bilježi svega 26 evidentiranih smrtnih slučajeva, uz smanjenje opće smrtnosti lani? Štoviše, unatoč povremenim striktnim zatvaranjima, Novi Zeland se, kao malo koja zemlja, može pohvaliti i gospodarskim rastom u 2020. godini.

Sad, kad je tamo uvedeno 7-dnevno zatvaranje nakon 6 mjeseci staro normalnog života bez traga zaraze, liberalna glasila u Hrvatskoj slavodobitno trube o muci tamošnjih Hrvata, koji samo što se ne guraju u avione kao da su u Kabulu, sve kako bi napustili tu zemlju silnih nesloboda. Istodobno, slobodoumni junačine, kojima nikad dosta mrtvih Hrvata, valjda silno zabrinuti za održivost fondova mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, pozivaju na kopiranje pristupa Švedske iz rane korona faze, kad je kao jedina skandinavska zemlja imala osjetan porast umrlih. Ne pada im na um slijediti u očuvanju javnog zdravlja, ali i ekonomije, od Švedske daleko uspješniju Dansku, koja najavljuje oglašavanje znaka prestanka opasnosti od korone, ali tek nakon što je postigla 80%-tnu procijepljenost odraslih. Eto, Hrvatskoj za to fali još svega nekih 30%. Zasad je u tom pogledu još uvijek bliža Rusiji, koja se već 50 dana u nizu vrti oko rekordnih 800 mrtvih dnevno, najviše od početka korona krize. I ne odveć pametnima dosta da uvide kako pojačanog opreza još uvijek nije dosta.

Treba li baš u svemu biti prvi?

Da zavodljive lamentacije korona opsjenara nailaze na odaziv i među Hrvatima s onu stranu granice, svjedoči rezignirani vapaj ravnatelja mostarske bolnice Ante Kvesića, koji tamošnje Hrvate po pitanju povjerenja u kojekakve babe Vange vidi jednake Srbima. Nažalost, brojke Kvesiću ne daju za pravo. Naime, porast smrtnosti u doba korone u Republici Srpskoj zaključno s lipnjem iznosi 35% u odnosu na godišnji prosjek, dok je u muslimansko-hrvatskoj Federaciji BiH on ipak zamjetno viši – 43% (usporedbe radi, u Hrvatskoj iznosi oko 20%, a u Srbiji blizu 30%).

U Zapadnohercegovačkoj županiji, praktički naseljenoj samo Hrvatima, on već prelazi 47%, što navodi na zaključak kako tamošnji Hrvati, barem kad je povjerenje u babe Vange posrijedi, ipak nisu isti kao Srbi. Prije će biti da su isti kao federalni im partneri, bosanski Muslimani, i to unatoč blamaži njihove vrhuške s neispravnim respiratorima. Hm…, a da ipak nisu posrijedi babe Vange, nego bačene sihire?

To bi donekle objasnilo zašto BiH slabašnom procijepljenošću poprilično zaostaje čak i za ne tako dalekima, baba Vanginom Bugarskom i Sjevernom Makedonijom, gdje nova runda smrtonosnog korona plesa već ubire osjetniji danak. Ali zato se putem hercegovačkih radio valova sveudilj širi poruka – Hvala vam što ste se odazvali pozivu na cijepljenje!… Ili ipak ne širi? Ako ne, neka to bude na obraz i savjest onima koji koronu vide isključivo kao Božju volju, nije tu ništa do njih. A možda je i to što baš i nisu tako mudri i plemeniti kakvima se prikazuju isto samo Božja volja? Ma neka je i tako, samo nek’ nije do ogrezlosti u inaćenju i neposluhu, kao odrazu posvemašnje duhovne i intelektualne lijenosti. Jer u tom slučaju zapadnoj Hercegovini, zdušno prionuloj uz geslo „Ma, ta će Bergamo!“, ni zloglasni Bergamo na prijestolju crne korona statistike više nije nedostižan.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR