Pratite nas

Kolumne

Stogodišnjica ekskurzijskog Islama u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Počasna straža i dva dana totalno blokirani Zagreb svjedočili su važnost i prisustvo islamističkog mesije u Hrvatskoj. U posjeti je bio turski sultan Recep Tayyip Erdogan. Dok su sluganski klimali svojim glavicama predstavnici hrvatske vlasti izgledali su manji od makovog zrna. Kamo sreće da nam se Erdogan samo pričinio, ali nije.

Službeni povod posjete Hrvatskoj od strane Erdogana i kolektivnog Predsjedništva BiH je stogodišnjica ekskurzijskog Islama u Hrvatskoj. Sva ozarena službena Hrvatska cijelo vrijeme se smješkala jer je njenu vjersku toleranciju pohvalio predsjednik u čijoj državi se glavom plaća konvertiranje s islama na drugu vjeru.

[ad id=”93788″]

Jesu  li Vlada i predsjednica Hrvatske zahtijevali od Turske i BiH reciprocitet prava za ugnjetene kršćane u tim dvjema državama? Možete si misliti. Hrvati katolici u BiH već 20 godina ne mogu dobiti građevinsku dozvolu za izgradnju crkve u Sarajevu dok je u istom vremenskom razdoblju u tom gradu izgrađeno preko 120 džamija. To čak ne interesira ni glavešine Islamske zajednice u Hrvatskoj koja se hvali – Nigdje u Europi Islam nije tako dobro primljen i zakonski uređen kao u Hrvatskoj. Bošnjaci su stvarno zahvalan narod jer im kao vjernicima Kuran tako nalaže.

Kada je predsjednica K. G. Kitarović Erdoganu ponizno raširila ruke prvo što nam je palo na pamet bio je begov danak kojim su mlade udavače završavale u begovoj postelji. Međutim, naša predsjednica se zbog svojih godina i iskustva ipak izborila za puno bolju funkciju postavši ‘sultanova Šeherzada’ onog trena kad je od tisuću i jedne priče provalila prvu: „Kad je u pitanju BiH, Turska je uvijek igrala konstruktivnu ulogu.”?!

Tko bi rekao – Turska politika, Hrvatska i Hrvati u BiH imaju zajedničke ciljeve?! Jesu li Hrvatska, Turska i Predsjedništvo BiH možda dogovorili ravnopravnost Hrvata u BiH i reanimaciju prevarom eutanazirane Herceg-Bosne, ili su joj  pak zaoštrili kolac?! Podržavaju li Hrvatska i njena predsjednica tursku politiku koja se službeno definira kao povratak panislamističko-otomanske hegemonije nad zemljama središnje i jugoistočne Europe, a poglavito u BiH?! Je li predsjednica amenovala  oporuku Alije Izetbegovića kojom je BiH ostavio Turcima u amanet?! Alijina oporuka je u stvari nastavak islamizacije bez kojeg Bošnjaci ne mogu cijelu BiH prisvojiti za sebe. U to ime na djelu je neviđeno protjerivanje Hrvata iz BiH pomoću institucionalnog i fizičkog nasilja.  Alija je razloge i ciljeve protjerivanja nemuslimana objasnio u svojoj Islamskoj deklaraciji.

”Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva”. Tko šiša oporuku zadnje bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić.

Ni jednog hrvatskog predstavnika nije zasmetalo što se u turskim zatvorima nalazi preko 1000 zatočenih novinara jer su, jelte, zatočeni u ime slobode medija. Nije to ništa. I Hrvati imaju svojeg Erdogana u liku i djelu Saše Lekovića Kad bi se on dočepao vlasti Hrvatska bi imala pola milijuna slobodnih i makar četiri milijuna zatočenih.

Velike sile također dočekuju Erdogana jer ga trebaju, ali ga samo Hrvatska dočekuje jer ne zna zašto nam je potreban. Ako je povod vjerska obljetnica što tu ima tražiti jedna službena sekularna vlas vlast ako nije u službi islamskog fundamentalizma i hegemonizma?! Navodnih stotinjak turskih poduzetnika u pratnji Erodgana vratilo se Hrvatske u Tursku samo sa suvenirima iz Zagreba. I to je nešto.

Zadivljeni strani diplomati u Hrvatskoj, inače jako osjetljivi na ugrožene slobode i ljudska prava u Hrvatskoj, za ljubav voljenog sultana odrezali su sebi svoja hrabra muda i postali impotentni enusi. Niti su heterosexualno dirali Šeherzadu, niti homosexualno sultana Erdogana. Jebeš prava Hrvata u BiH, preko 1000 zatočenih novinara u Turskoj, desetine milijuna ugnjetenih Kurda i turski genocid nad milijun i pol Armenaca. Sve je to sića naspram sirijske nafte i trgovine sa ISIL-om do čega se dolazi preko Turske i šerijatskog fašistana Saudijske Arabije. Njima nafta, a nama terorizam, izbjeglice i Islam.

Dok je sultan Erdogan u Zagrebu hvalio vjersku tolerancije 85%-tnog katoličkog stanovništva naspram miligramskog postotka muslimana u Hrvatskoj, taj isti dan u Turskoj je predsjednik Parlamenta Ismail Kahramantruski predložio ukidanje sekularnih zakona i uvođenje šerijata. Razlog – stanovništvo Turske čini  80% muslimana sunita i 15% šiita.

Zahtjev za uvođenje šerijatskog prava u Ustav BiH prethodno je ispred IZ još 2009. službeno zatražio tadašnji reis Mustafa Cerić. Bakir Izetbegović, današnji bošnjački član Predsjedništva BiH, nije imao ništa protiv. Oni i Cerić se krasno nadopunjavaju. Prvo je Cerić izjavio kako je Turska majka Bosne i svih Bošnjaka, dok je Bakir Izetbegović personalizirao roditljsku skrb Turske izjavom da Erdogan nije samo lider Turaka već i svih Bošnjaka.

Šerijatski rasplet u Turskoj i BiH osobito je obradovao predsjednicu Hrvatske jer su njoj, kao ženi, jako poznata privilegirana prava žena u šerijatu.

Posjeta turskog predsjednika i kolektivnog Predsjedništva BiH bila je pa prošla, ali je ostala vrišteća praznina u kojoj nisu ni jednom spomenuta sramotno ugnjetena prava Hrvata u BiH. Tim povodom nije se oglasio čak ni Dragan Čović, aktualni hrvatski član Predsjedništva BiH i doživotni predsjednik HDZ-a BiH.

Baš kao prethodna vlast i predsjednica se sjeti Hrvata u BiH samo u predizborno vrijeme i svrhe. Nakon izbora sva data obećanja istope se poput travanjskog snijega – prije nego li dodirne tlo.

Sjeća li se još netko što je predsjednica K. G. Kitarović izjavila u siječnju 2015. godine?

„Dosadašnja hrvatska službena politika prema Bosni i Hercegovini bila je isključivo deklarativna, protokolarna i prilika za slikanje. Ja ću to promijeniti. Moja će politika prema BiH biti konkretna i sadržajna. Beskompromisno ću se boriti da Hrvati u Bosni i Hercegovini budu totalno ravnopravni u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. U tzv. tihoj diplomaciji, kad se razgovara sasvim otvoreno, spremna sam se i posvaditi s mojim međunarodnim sugovornicima kada je riječ o interesima i pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini”.

Nešto više od godinu dana kasnije od te izjave ostala su samo mrtva slova na papiru i svaki dan sve manje Hrvata u BiH. Je li to ta zajednička hrvatsko-tursko-bošnjačka konstruktivna politika u BiH?! Doduše, nitko od nas ne zna jeli predsjednica u tihoj diplomaciji na uho Erdoganu priprijetila zbog ugnjetavanja Hrvata.

Nada zadnja umire i zbog toga se Hrvati u BiH još uvijek nadaju kako će predsjednica svih Hrvata ipak održati svoje obećanje.

Filip Antunović

Erdogan kao Papa i šutnja dežurnih sekularista

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju. Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila. Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada. Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba. Lokalne su vlasti nemoćne. Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200. Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u. Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru. Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše? O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati. Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari