Pratite nas

Kolumne

Stogodišnjica ekskurzijskog Islama u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Počasna straža i dva dana totalno blokirani Zagreb svjedočili su važnost i prisustvo islamističkog mesije u Hrvatskoj. U posjeti je bio turski sultan Recep Tayyip Erdogan. Dok su sluganski klimali svojim glavicama predstavnici hrvatske vlasti izgledali su manji od makovog zrna. Kamo sreće da nam se Erdogan samo pričinio, ali nije.

Službeni povod posjete Hrvatskoj od strane Erdogana i kolektivnog Predsjedništva BiH je stogodišnjica ekskurzijskog Islama u Hrvatskoj. Sva ozarena službena Hrvatska cijelo vrijeme se smješkala jer je njenu vjersku toleranciju pohvalio predsjednik u čijoj državi se glavom plaća konvertiranje s islama na drugu vjeru.

[ad id=”93788″]

Jesu  li Vlada i predsjednica Hrvatske zahtijevali od Turske i BiH reciprocitet prava za ugnjetene kršćane u tim dvjema državama? Možete si misliti. Hrvati katolici u BiH već 20 godina ne mogu dobiti građevinsku dozvolu za izgradnju crkve u Sarajevu dok je u istom vremenskom razdoblju u tom gradu izgrađeno preko 120 džamija. To čak ne interesira ni glavešine Islamske zajednice u Hrvatskoj koja se hvali – Nigdje u Europi Islam nije tako dobro primljen i zakonski uređen kao u Hrvatskoj. Bošnjaci su stvarno zahvalan narod jer im kao vjernicima Kuran tako nalaže.

Kada je predsjednica K. G. Kitarović Erdoganu ponizno raširila ruke prvo što nam je palo na pamet bio je begov danak kojim su mlade udavače završavale u begovoj postelji. Međutim, naša predsjednica se zbog svojih godina i iskustva ipak izborila za puno bolju funkciju postavši ‘sultanova Šeherzada’ onog trena kad je od tisuću i jedne priče provalila prvu: „Kad je u pitanju BiH, Turska je uvijek igrala konstruktivnu ulogu.”?!

Tko bi rekao – Turska politika, Hrvatska i Hrvati u BiH imaju zajedničke ciljeve?! Jesu li Hrvatska, Turska i Predsjedništvo BiH možda dogovorili ravnopravnost Hrvata u BiH i reanimaciju prevarom eutanazirane Herceg-Bosne, ili su joj  pak zaoštrili kolac?! Podržavaju li Hrvatska i njena predsjednica tursku politiku koja se službeno definira kao povratak panislamističko-otomanske hegemonije nad zemljama središnje i jugoistočne Europe, a poglavito u BiH?! Je li predsjednica amenovala  oporuku Alije Izetbegovića kojom je BiH ostavio Turcima u amanet?! Alijina oporuka je u stvari nastavak islamizacije bez kojeg Bošnjaci ne mogu cijelu BiH prisvojiti za sebe. U to ime na djelu je neviđeno protjerivanje Hrvata iz BiH pomoću institucionalnog i fizičkog nasilja.  Alija je razloge i ciljeve protjerivanja nemuslimana objasnio u svojoj Islamskoj deklaraciji.

”Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva”. Tko šiša oporuku zadnje bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić.

Ni jednog hrvatskog predstavnika nije zasmetalo što se u turskim zatvorima nalazi preko 1000 zatočenih novinara jer su, jelte, zatočeni u ime slobode medija. Nije to ništa. I Hrvati imaju svojeg Erdogana u liku i djelu Saše Lekovića Kad bi se on dočepao vlasti Hrvatska bi imala pola milijuna slobodnih i makar četiri milijuna zatočenih.

Velike sile također dočekuju Erdogana jer ga trebaju, ali ga samo Hrvatska dočekuje jer ne zna zašto nam je potreban. Ako je povod vjerska obljetnica što tu ima tražiti jedna službena sekularna vlas vlast ako nije u službi islamskog fundamentalizma i hegemonizma?! Navodnih stotinjak turskih poduzetnika u pratnji Erodgana vratilo se Hrvatske u Tursku samo sa suvenirima iz Zagreba. I to je nešto.

Zadivljeni strani diplomati u Hrvatskoj, inače jako osjetljivi na ugrožene slobode i ljudska prava u Hrvatskoj, za ljubav voljenog sultana odrezali su sebi svoja hrabra muda i postali impotentni enusi. Niti su heterosexualno dirali Šeherzadu, niti homosexualno sultana Erdogana. Jebeš prava Hrvata u BiH, preko 1000 zatočenih novinara u Turskoj, desetine milijuna ugnjetenih Kurda i turski genocid nad milijun i pol Armenaca. Sve je to sića naspram sirijske nafte i trgovine sa ISIL-om do čega se dolazi preko Turske i šerijatskog fašistana Saudijske Arabije. Njima nafta, a nama terorizam, izbjeglice i Islam.

Dok je sultan Erdogan u Zagrebu hvalio vjersku tolerancije 85%-tnog katoličkog stanovništva naspram miligramskog postotka muslimana u Hrvatskoj, taj isti dan u Turskoj je predsjednik Parlamenta Ismail Kahramantruski predložio ukidanje sekularnih zakona i uvođenje šerijata. Razlog – stanovništvo Turske čini  80% muslimana sunita i 15% šiita.

Zahtjev za uvođenje šerijatskog prava u Ustav BiH prethodno je ispred IZ još 2009. službeno zatražio tadašnji reis Mustafa Cerić. Bakir Izetbegović, današnji bošnjački član Predsjedništva BiH, nije imao ništa protiv. Oni i Cerić se krasno nadopunjavaju. Prvo je Cerić izjavio kako je Turska majka Bosne i svih Bošnjaka, dok je Bakir Izetbegović personalizirao roditljsku skrb Turske izjavom da Erdogan nije samo lider Turaka već i svih Bošnjaka.

Šerijatski rasplet u Turskoj i BiH osobito je obradovao predsjednicu Hrvatske jer su njoj, kao ženi, jako poznata privilegirana prava žena u šerijatu.

Posjeta turskog predsjednika i kolektivnog Predsjedništva BiH bila je pa prošla, ali je ostala vrišteća praznina u kojoj nisu ni jednom spomenuta sramotno ugnjetena prava Hrvata u BiH. Tim povodom nije se oglasio čak ni Dragan Čović, aktualni hrvatski član Predsjedništva BiH i doživotni predsjednik HDZ-a BiH.

Baš kao prethodna vlast i predsjednica se sjeti Hrvata u BiH samo u predizborno vrijeme i svrhe. Nakon izbora sva data obećanja istope se poput travanjskog snijega – prije nego li dodirne tlo.

Sjeća li se još netko što je predsjednica K. G. Kitarović izjavila u siječnju 2015. godine?

„Dosadašnja hrvatska službena politika prema Bosni i Hercegovini bila je isključivo deklarativna, protokolarna i prilika za slikanje. Ja ću to promijeniti. Moja će politika prema BiH biti konkretna i sadržajna. Beskompromisno ću se boriti da Hrvati u Bosni i Hercegovini budu totalno ravnopravni u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. U tzv. tihoj diplomaciji, kad se razgovara sasvim otvoreno, spremna sam se i posvaditi s mojim međunarodnim sugovornicima kada je riječ o interesima i pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini”.

Nešto više od godinu dana kasnije od te izjave ostala su samo mrtva slova na papiru i svaki dan sve manje Hrvata u BiH. Je li to ta zajednička hrvatsko-tursko-bošnjačka konstruktivna politika u BiH?! Doduše, nitko od nas ne zna jeli predsjednica u tihoj diplomaciji na uho Erdoganu priprijetila zbog ugnjetavanja Hrvata.

Nada zadnja umire i zbog toga se Hrvati u BiH još uvijek nadaju kako će predsjednica svih Hrvata ipak održati svoje obećanje.

Filip Antunović

Erdogan kao Papa i šutnja dežurnih sekularista

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Odlazak Andreja u Bruxelles

Objavljeno

na

Objavio

Dok na unutarnjem planu ratuje s građanima i vlastitom strankom (Vukovar, referendum o promjeni izbornog sustava) i nastoji kontrolirati štete klijentelistički upravljane ekonomije (Uljanik, grupa Borg), Andrej Plenković ubrzano traži novo mjesto za sebe. Cilj su ugodne pozicije u Europskoj komisiji nakon sljedećih parlamentarnih izbora.

Nije tajna da su ambicije visoke. Najprije je, kako su iščitavali njegovi suradnici, želio biti čak Jean-Claude Juncker (predsjednik Europske komisije), sada bi navodno rado postao Federica Mogherini (visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku).

A ako lobiranja i sljedeći europski izbori pođu nizbrdo po ambicije aktualnog predsjednika hrvatske Vlade, pristao bi vjerojatno postati i Neven Mimica ili slično (povjerenik EK za međunarodnu suradnju i razvoj).

Ma briga Macrona

U tom svjetlu lobiranja za vlastitu političku budućnost valja promatrati i Plenkovićev probuđeni osjećaj za donedavno zapostavljenu međudržavnu bilateralu (radni posjeti njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu).

Baš kao i intenziviranje njegova interesa za sigurnosne i političke probleme u hrvatskom istočnom i jugoistočnom susjedstvu.

Tako smo imali prilike čuti da je u Parizu senzibilizirao francuskog predsjednika Macrona za nepravedni izborni sustav u BiH, po kojem su već treći put Bošnjaci izabrali Hrvatima predstavnika u Predsjedništvu BiH (Željka Komšića).

Potom je na istu temu senzibilizirao i čelnike država članica EU-a na njihovu summitu u Bruxellesu. I još k tome je navodno s Mogherini razgovarao i o političko-sigurnosnim pitanjima u širem susjedstvu – od Srbije i Kosova do Makedonije, uživljavajući se u željenu buduću ulogu, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

E sad ponešto o učincima te “senzibilizacije”. Nakon okončanih izbora “senzibilizacija” nema učinaka. Možda ih je mogla imati da se dogodila ranije. Ali eto, zvoni jedan dan.

Drugo je pitanje koga je uopće u establišmentu EU-a u ovom trenutku moguće senzibilizirati za političku marginalizaciju Hrvata u BiH. Emmanuela Macrona, koji je u političkom padu (prema istraživanjima raspoloženja birača gori i od dosad najgoreg predsjednika F. Hollandea), koji sjedi na socijalnoj bombi i stalnoj terorističkoj prijetnji? I pitanje je što će od njegova pokreta ostati na europskim izborima.

Angelu Merkel, koja je u Njemačkoj u slobodnom padu, strahuje od europskih izbora, a na jugoistoku Europe upravo proizvodi politiku koja Hrvate iz BiH podređuje njezinim interesima – popuštajući Srbima i Bošnjacima da se ne bi zamjerila Rusiji i Turskoj?

Bilo kojeg dužnosnika Europske komisije kojima je glavna preokupacija naći svoje mjesto u EU-u nakon europskih izbora? Baš kao i našem premijeru. Kad je o utjecaju EU-a u BiH riječ, u ovom trenutku on završava na vječitom visokom predstavniku Valentinu Inzku, nevidljivom čuvaru BiH u međuratnom periodu.

I tako će i ostati dulje vrijeme. Jer nakon europskih izbora EU će se ponovno morati posvetiti svojoj unutarnjoj konstrukciji. Po svojoj vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj dubini EU nije mnogo odmaknuo od svoje prethodnice Europske zajednice (EZ) i legendarnog šefa luksemburške diplomacije Jacquesa Poosa, koji je krajem lipnja 1991. kao predvodnik europske “trojke” u Beogradu ponosno izjavio: “Upravo smo zaustavili rat. Kucnuo je čas Europe. Ovo je vrijeme Europe, a ne Amerike.”

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Mnogo se otada promijenilo u međunarodnim odnosima, pa i u susjednom nam, jugoistočnom predvorju EU-a. U jednom je razdoblju SAD postao istinski gospodar sigurnosti na tom prostoru.

U međuvremenu je izgubio na utjecaju, što se nedavno pokazalo i na makedonskom referendumu o promjeni imena. Putinova Rusija i Erdoganova Turska su preko svojih eksponenata vrlo ozbiljno ugrozile američki primat na Balkanu, oslanjajući se na svoje lokalne saveznike. Erdogan na Bošnjake, a Putin na Srbe i bivše komunističke oligarhije u svim narodima, uključujući i Hrvate. Kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.

Jedino je Europska unija ostala jednako slaba i nemoćna za djelovanje u kriznim situacijama kao što je bila i prije 27 godina. U BiH je u novoj fazi procesa za očekivati novo-staro manje ili više prikriveno srpsko-bošnjačko savezništvo na lokalnoj razini i rusko-tursko na razini iznad. Ne samo Hrvati u BiH, nego i Hrvatska u tom se procesu nalaze pred vrlo ozbiljnim iskušenjima, a bez pravih odgovora.

A nigdje nema saveznika

U proces ulaze bez jakog strateškog saveznika. I izvršna vlast u Hrvatskoj (Plenković) i političko vodstvo Hrvata u BiH (Čović) očito su neskloni jedinom logičnom hrvatskom strateškom savezniku u situacijama kad se miješaju i mijenjaju karte – a to je SAD.

Čović se oslanja na Dodika, Vučića i Putina, a za Zapad je politička prošlost. Plenković se oslanja na Merkel i EU. U osnovi vode prema istome: legitimiranju Bošnjaka kao glavnih američkih partnera u BiH, dovršetku političke dekonstrukcije Hrvata u BiH i destabilizaciji Hrvatske, poticanoj i od srpske i od bošnjačke politike, kroz provedbu projekta Memorandum SANU 2, stvaranja migrantske krize na hrvatskim granicama.

Umjesto na srednjoeuropsku uspravnicu Jadran – Baltik, Hrvatsku to ponovno vraća u beogradsku balkansku horizontalu. Samo što novi drug Tito ne bi stolovao u Beogradu, nego u Bruxellesu. I ne bi se zvao Josip, nego možda Andrej.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Raste potpora Plenkovićevoj Inicijativi: U EU razumiju da su bh. Hrvati majorizirani

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari