Pratite nas

Kolumne

Stogodišnjica ekskurzijskog Islama u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Počasna straža i dva dana totalno blokirani Zagreb svjedočili su važnost i prisustvo islamističkog mesije u Hrvatskoj. U posjeti je bio turski sultan Recep Tayyip Erdogan. Dok su sluganski klimali svojim glavicama predstavnici hrvatske vlasti izgledali su manji od makovog zrna. Kamo sreće da nam se Erdogan samo pričinio, ali nije.

Službeni povod posjete Hrvatskoj od strane Erdogana i kolektivnog Predsjedništva BiH je stogodišnjica ekskurzijskog Islama u Hrvatskoj. Sva ozarena službena Hrvatska cijelo vrijeme se smješkala jer je njenu vjersku toleranciju pohvalio predsjednik u čijoj državi se glavom plaća konvertiranje s islama na drugu vjeru.

[ad id=”93788″]

Jesu  li Vlada i predsjednica Hrvatske zahtijevali od Turske i BiH reciprocitet prava za ugnjetene kršćane u tim dvjema državama? Možete si misliti. Hrvati katolici u BiH već 20 godina ne mogu dobiti građevinsku dozvolu za izgradnju crkve u Sarajevu dok je u istom vremenskom razdoblju u tom gradu izgrađeno preko 120 džamija. To čak ne interesira ni glavešine Islamske zajednice u Hrvatskoj koja se hvali – Nigdje u Europi Islam nije tako dobro primljen i zakonski uređen kao u Hrvatskoj. Bošnjaci su stvarno zahvalan narod jer im kao vjernicima Kuran tako nalaže.

Kada je predsjednica K. G. Kitarović Erdoganu ponizno raširila ruke prvo što nam je palo na pamet bio je begov danak kojim su mlade udavače završavale u begovoj postelji. Međutim, naša predsjednica se zbog svojih godina i iskustva ipak izborila za puno bolju funkciju postavši ‘sultanova Šeherzada’ onog trena kad je od tisuću i jedne priče provalila prvu: „Kad je u pitanju BiH, Turska je uvijek igrala konstruktivnu ulogu.”?!

Tko bi rekao – Turska politika, Hrvatska i Hrvati u BiH imaju zajedničke ciljeve?! Jesu li Hrvatska, Turska i Predsjedništvo BiH možda dogovorili ravnopravnost Hrvata u BiH i reanimaciju prevarom eutanazirane Herceg-Bosne, ili su joj  pak zaoštrili kolac?! Podržavaju li Hrvatska i njena predsjednica tursku politiku koja se službeno definira kao povratak panislamističko-otomanske hegemonije nad zemljama središnje i jugoistočne Europe, a poglavito u BiH?! Je li predsjednica amenovala  oporuku Alije Izetbegovića kojom je BiH ostavio Turcima u amanet?! Alijina oporuka je u stvari nastavak islamizacije bez kojeg Bošnjaci ne mogu cijelu BiH prisvojiti za sebe. U to ime na djelu je neviđeno protjerivanje Hrvata iz BiH pomoću institucionalnog i fizičkog nasilja.  Alija je razloge i ciljeve protjerivanja nemuslimana objasnio u svojoj Islamskoj deklaraciji.

”Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva”. Tko šiša oporuku zadnje bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić.

Ni jednog hrvatskog predstavnika nije zasmetalo što se u turskim zatvorima nalazi preko 1000 zatočenih novinara jer su, jelte, zatočeni u ime slobode medija. Nije to ništa. I Hrvati imaju svojeg Erdogana u liku i djelu Saše Lekovića Kad bi se on dočepao vlasti Hrvatska bi imala pola milijuna slobodnih i makar četiri milijuna zatočenih.

Velike sile također dočekuju Erdogana jer ga trebaju, ali ga samo Hrvatska dočekuje jer ne zna zašto nam je potreban. Ako je povod vjerska obljetnica što tu ima tražiti jedna službena sekularna vlas vlast ako nije u službi islamskog fundamentalizma i hegemonizma?! Navodnih stotinjak turskih poduzetnika u pratnji Erodgana vratilo se Hrvatske u Tursku samo sa suvenirima iz Zagreba. I to je nešto.

Zadivljeni strani diplomati u Hrvatskoj, inače jako osjetljivi na ugrožene slobode i ljudska prava u Hrvatskoj, za ljubav voljenog sultana odrezali su sebi svoja hrabra muda i postali impotentni enusi. Niti su heterosexualno dirali Šeherzadu, niti homosexualno sultana Erdogana. Jebeš prava Hrvata u BiH, preko 1000 zatočenih novinara u Turskoj, desetine milijuna ugnjetenih Kurda i turski genocid nad milijun i pol Armenaca. Sve je to sića naspram sirijske nafte i trgovine sa ISIL-om do čega se dolazi preko Turske i šerijatskog fašistana Saudijske Arabije. Njima nafta, a nama terorizam, izbjeglice i Islam.

Dok je sultan Erdogan u Zagrebu hvalio vjersku tolerancije 85%-tnog katoličkog stanovništva naspram miligramskog postotka muslimana u Hrvatskoj, taj isti dan u Turskoj je predsjednik Parlamenta Ismail Kahramantruski predložio ukidanje sekularnih zakona i uvođenje šerijata. Razlog – stanovništvo Turske čini  80% muslimana sunita i 15% šiita.

Zahtjev za uvođenje šerijatskog prava u Ustav BiH prethodno je ispred IZ još 2009. službeno zatražio tadašnji reis Mustafa Cerić. Bakir Izetbegović, današnji bošnjački član Predsjedništva BiH, nije imao ništa protiv. Oni i Cerić se krasno nadopunjavaju. Prvo je Cerić izjavio kako je Turska majka Bosne i svih Bošnjaka, dok je Bakir Izetbegović personalizirao roditljsku skrb Turske izjavom da Erdogan nije samo lider Turaka već i svih Bošnjaka.

Šerijatski rasplet u Turskoj i BiH osobito je obradovao predsjednicu Hrvatske jer su njoj, kao ženi, jako poznata privilegirana prava žena u šerijatu.

Posjeta turskog predsjednika i kolektivnog Predsjedništva BiH bila je pa prošla, ali je ostala vrišteća praznina u kojoj nisu ni jednom spomenuta sramotno ugnjetena prava Hrvata u BiH. Tim povodom nije se oglasio čak ni Dragan Čović, aktualni hrvatski član Predsjedništva BiH i doživotni predsjednik HDZ-a BiH.

Baš kao prethodna vlast i predsjednica se sjeti Hrvata u BiH samo u predizborno vrijeme i svrhe. Nakon izbora sva data obećanja istope se poput travanjskog snijega – prije nego li dodirne tlo.

Sjeća li se još netko što je predsjednica K. G. Kitarović izjavila u siječnju 2015. godine?

„Dosadašnja hrvatska službena politika prema Bosni i Hercegovini bila je isključivo deklarativna, protokolarna i prilika za slikanje. Ja ću to promijeniti. Moja će politika prema BiH biti konkretna i sadržajna. Beskompromisno ću se boriti da Hrvati u Bosni i Hercegovini budu totalno ravnopravni u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. U tzv. tihoj diplomaciji, kad se razgovara sasvim otvoreno, spremna sam se i posvaditi s mojim međunarodnim sugovornicima kada je riječ o interesima i pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini”.

Nešto više od godinu dana kasnije od te izjave ostala su samo mrtva slova na papiru i svaki dan sve manje Hrvata u BiH. Je li to ta zajednička hrvatsko-tursko-bošnjačka konstruktivna politika u BiH?! Doduše, nitko od nas ne zna jeli predsjednica u tihoj diplomaciji na uho Erdoganu priprijetila zbog ugnjetavanja Hrvata.

Nada zadnja umire i zbog toga se Hrvati u BiH još uvijek nadaju kako će predsjednica svih Hrvata ipak održati svoje obećanje.

Filip Antunović

Erdogan kao Papa i šutnja dežurnih sekularista

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Objavljeno

na

Objavio

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda.

U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića.

Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića? No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati.

Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari. Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu.

U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama. Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova.

Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge – prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud – “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Borislav Ristić / Večernji list

Vučić o Hrvatskoj: Naravno da su angažirali sve svoje snage kako bi urušili našu zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari