Pratite nas

Kolumne

Stogodišnjica ekskurzijskog Islama u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Počasna straža i dva dana totalno blokirani Zagreb svjedočili su važnost i prisustvo islamističkog mesije u Hrvatskoj. U posjeti je bio turski sultan Recep Tayyip Erdogan. Dok su sluganski klimali svojim glavicama predstavnici hrvatske vlasti izgledali su manji od makovog zrna. Kamo sreće da nam se Erdogan samo pričinio, ali nije.

Službeni povod posjete Hrvatskoj od strane Erdogana i kolektivnog Predsjedništva BiH je stogodišnjica ekskurzijskog Islama u Hrvatskoj. Sva ozarena službena Hrvatska cijelo vrijeme se smješkala jer je njenu vjersku toleranciju pohvalio predsjednik u čijoj državi se glavom plaća konvertiranje s islama na drugu vjeru.

[ad id=”93788″]

Jesu  li Vlada i predsjednica Hrvatske zahtijevali od Turske i BiH reciprocitet prava za ugnjetene kršćane u tim dvjema državama? Možete si misliti. Hrvati katolici u BiH već 20 godina ne mogu dobiti građevinsku dozvolu za izgradnju crkve u Sarajevu dok je u istom vremenskom razdoblju u tom gradu izgrađeno preko 120 džamija. To čak ne interesira ni glavešine Islamske zajednice u Hrvatskoj koja se hvali – Nigdje u Europi Islam nije tako dobro primljen i zakonski uređen kao u Hrvatskoj. Bošnjaci su stvarno zahvalan narod jer im kao vjernicima Kuran tako nalaže.

Kada je predsjednica K. G. Kitarović Erdoganu ponizno raširila ruke prvo što nam je palo na pamet bio je begov danak kojim su mlade udavače završavale u begovoj postelji. Međutim, naša predsjednica se zbog svojih godina i iskustva ipak izborila za puno bolju funkciju postavši ‘sultanova Šeherzada’ onog trena kad je od tisuću i jedne priče provalila prvu: „Kad je u pitanju BiH, Turska je uvijek igrala konstruktivnu ulogu.”?!

Tko bi rekao – Turska politika, Hrvatska i Hrvati u BiH imaju zajedničke ciljeve?! Jesu li Hrvatska, Turska i Predsjedništvo BiH možda dogovorili ravnopravnost Hrvata u BiH i reanimaciju prevarom eutanazirane Herceg-Bosne, ili su joj  pak zaoštrili kolac?! Podržavaju li Hrvatska i njena predsjednica tursku politiku koja se službeno definira kao povratak panislamističko-otomanske hegemonije nad zemljama središnje i jugoistočne Europe, a poglavito u BiH?! Je li predsjednica amenovala  oporuku Alije Izetbegovića kojom je BiH ostavio Turcima u amanet?! Alijina oporuka je u stvari nastavak islamizacije bez kojeg Bošnjaci ne mogu cijelu BiH prisvojiti za sebe. U to ime na djelu je neviđeno protjerivanje Hrvata iz BiH pomoću institucionalnog i fizičkog nasilja.  Alija je razloge i ciljeve protjerivanja nemuslimana objasnio u svojoj Islamskoj deklaraciji.

”Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva”. Tko šiša oporuku zadnje bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić.

Ni jednog hrvatskog predstavnika nije zasmetalo što se u turskim zatvorima nalazi preko 1000 zatočenih novinara jer su, jelte, zatočeni u ime slobode medija. Nije to ništa. I Hrvati imaju svojeg Erdogana u liku i djelu Saše Lekovića Kad bi se on dočepao vlasti Hrvatska bi imala pola milijuna slobodnih i makar četiri milijuna zatočenih.

Velike sile također dočekuju Erdogana jer ga trebaju, ali ga samo Hrvatska dočekuje jer ne zna zašto nam je potreban. Ako je povod vjerska obljetnica što tu ima tražiti jedna službena sekularna vlas vlast ako nije u službi islamskog fundamentalizma i hegemonizma?! Navodnih stotinjak turskih poduzetnika u pratnji Erodgana vratilo se Hrvatske u Tursku samo sa suvenirima iz Zagreba. I to je nešto.

Zadivljeni strani diplomati u Hrvatskoj, inače jako osjetljivi na ugrožene slobode i ljudska prava u Hrvatskoj, za ljubav voljenog sultana odrezali su sebi svoja hrabra muda i postali impotentni enusi. Niti su heterosexualno dirali Šeherzadu, niti homosexualno sultana Erdogana. Jebeš prava Hrvata u BiH, preko 1000 zatočenih novinara u Turskoj, desetine milijuna ugnjetenih Kurda i turski genocid nad milijun i pol Armenaca. Sve je to sića naspram sirijske nafte i trgovine sa ISIL-om do čega se dolazi preko Turske i šerijatskog fašistana Saudijske Arabije. Njima nafta, a nama terorizam, izbjeglice i Islam.

Dok je sultan Erdogan u Zagrebu hvalio vjersku tolerancije 85%-tnog katoličkog stanovništva naspram miligramskog postotka muslimana u Hrvatskoj, taj isti dan u Turskoj je predsjednik Parlamenta Ismail Kahramantruski predložio ukidanje sekularnih zakona i uvođenje šerijata. Razlog – stanovništvo Turske čini  80% muslimana sunita i 15% šiita.

Zahtjev za uvođenje šerijatskog prava u Ustav BiH prethodno je ispred IZ još 2009. službeno zatražio tadašnji reis Mustafa Cerić. Bakir Izetbegović, današnji bošnjački član Predsjedništva BiH, nije imao ništa protiv. Oni i Cerić se krasno nadopunjavaju. Prvo je Cerić izjavio kako je Turska majka Bosne i svih Bošnjaka, dok je Bakir Izetbegović personalizirao roditljsku skrb Turske izjavom da Erdogan nije samo lider Turaka već i svih Bošnjaka.

Šerijatski rasplet u Turskoj i BiH osobito je obradovao predsjednicu Hrvatske jer su njoj, kao ženi, jako poznata privilegirana prava žena u šerijatu.

Posjeta turskog predsjednika i kolektivnog Predsjedništva BiH bila je pa prošla, ali je ostala vrišteća praznina u kojoj nisu ni jednom spomenuta sramotno ugnjetena prava Hrvata u BiH. Tim povodom nije se oglasio čak ni Dragan Čović, aktualni hrvatski član Predsjedništva BiH i doživotni predsjednik HDZ-a BiH.

Baš kao prethodna vlast i predsjednica se sjeti Hrvata u BiH samo u predizborno vrijeme i svrhe. Nakon izbora sva data obećanja istope se poput travanjskog snijega – prije nego li dodirne tlo.

Sjeća li se još netko što je predsjednica K. G. Kitarović izjavila u siječnju 2015. godine?

„Dosadašnja hrvatska službena politika prema Bosni i Hercegovini bila je isključivo deklarativna, protokolarna i prilika za slikanje. Ja ću to promijeniti. Moja će politika prema BiH biti konkretna i sadržajna. Beskompromisno ću se boriti da Hrvati u Bosni i Hercegovini budu totalno ravnopravni u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. U tzv. tihoj diplomaciji, kad se razgovara sasvim otvoreno, spremna sam se i posvaditi s mojim međunarodnim sugovornicima kada je riječ o interesima i pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini”.

Nešto više od godinu dana kasnije od te izjave ostala su samo mrtva slova na papiru i svaki dan sve manje Hrvata u BiH. Je li to ta zajednička hrvatsko-tursko-bošnjačka konstruktivna politika u BiH?! Doduše, nitko od nas ne zna jeli predsjednica u tihoj diplomaciji na uho Erdoganu priprijetila zbog ugnjetavanja Hrvata.

Nada zadnja umire i zbog toga se Hrvati u BiH još uvijek nadaju kako će predsjednica svih Hrvata ipak održati svoje obećanje.

Filip Antunović

Erdogan kao Papa i šutnja dežurnih sekularista

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju, pa da vidiš kako braća Srbi biju!’

Objavljeno

na

Objavio

Delija Momo „angažovan“ je g. 1994. u RSK, a angažiran g. 2019. u RH

Uskoro nas očekuje početak školske godine eksperimenta s dalekosežnim posljedicama tzv. „škole za život“ u režiji inkluzivne vlade Andreja Plenkovića. Škola za život smišljena je diverzija prema hrvatskoj budućnosti. Sjećam se i Šuvarove inačice škole za život. Rezultat je njegove „reforme“ bio i ostao katastrofalan – srezano je nekoliko naraštaja Hrvata, ukinuta je razina znanja dotad provođena u srednjoškolskoj populaciji. I danas se osjeća intelektualna rupa naraštaja zahvaćenih „šuvaricom“.

Inačica republičkog sekretara Stipe Šuvara naših je dana nametnuta ministrica Blaženka Divjak. Ona je, za razliku od davnog ideološkog prethodnika, zahvatila još dublje. Predmet njezina nepotrebnoga i skupoga eksperimenta spušten je u osnovnoškolsko obrazovanje i preodgoj hrvatske djece. Ne znam sve negativne posljedice „škole za život“, ali znam da u školu za život ulazi sljedeća priča. Naime, kaj. Kulturno umjetničko (ili „umetničko“?) društvo Zvuci Banije iz Jabukovca organizira Treću dječju smotru folklora zakazanu za 7. rujna, dva dana uoči početka „škole za život“.

Lekcija iz prave škole za život

Na dječjoj će smotri sudjelovati HKUD Mošćenica, SKD Prosvjeta iz Maloga Gradaca, SKD Prosvjeta iz Vrginmosta, KUD Šarenica iz Prijedora, KUD Đerdan iz Banje Luke i FUG Motaički vuk iz Srbca. Vjerujem da će sve proteći kulturno, umjetnički i na dobrobit pozvane djece iz Hrvatske i dijela Bosne i Hercegovine. Istina, bilo bi još ljepše da su „Zvuci Banije“ ugostili dječje sekcije kud-ova iz Austrije i Mađarske, ili barem samo iz Gradišća, pa manifestaciju obilježile i sa slovenskim i talijanskim dječjim kudašima, ili onima iz Zagorja, Dalmacije, Slavonije, primjerice, vukovarskom djecom ili onom iz Ljubuškoga, Gruda, Širokoga Brijega…, a svakako ne bi pogriješili da su pozvali i djecu „radnika na privremenom radu u inozemstvu“ od Njemačke do Kanade i od SAD-a do Novoga Zelanda. Tako bi se izbjegle asocijacije na novo širenje „jugoslovenskoga bratstva i jedinstva“, ili asocijacije o potrebi ujedinjenja „okupirane“ RSK s RS, ujedinjenje koje je otpuhala Oluja, zbog čega ju Srbija službeno u nazočnosti Pupovca naziva „pogromom srpskoga naroda“ i „okupacijom RSK“.

Po završetku programa KUD Zvuci Banije poziva djecu „na zajedničko druženje i zabavu. Za dobro raspoloženje pobrinut će se Momo Stanić i Muppet show band“. E, tu sad dolazimo do lekcije iz prave škole za život. Nazočnoj će dječici trebati objasniti tko je Momo Stanić. Budući da imam jakih razloga sumnjati kako će tu jednostavnu lekciju održati ministrica Divjak, još manje ministrica Obuljen-Koržinek, a ponajmanje faktor stabilne nestabilnosti Pupovac, prenijet ću što mi o Momi kažu hrvatski branitelji s Banovine. Iz prve ruke i iz arhivske građe.

Momo je bio delija u RSK

Momo je glazbenik koji je ustao protiv ustavnopravnoga položaja Republike Hrvatske tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku. Imao je i band pod imenom „Dodir“, a vodio je i službeni vojni orkestar 39. banijskog korpusa okupatorske Srpske vojske krajine. Kakav mu je repertoar? Bože sačuvaj! Braća u oružju, više manje za dom opredijeljeni, poslaše mi nekoliko fotografija i linkova, koje ću po vlastitom izboru podijeliti s čitateljima, da mi savjest bude mirna. Uglavnom, Momin repertoar širio je mržnju, veličao postignuća velikosrbijanskoga etničkog čišćenja, međuetničku netoleranciju, prijetio Hrvatima, poručivao im da se nikad ne će vratiti na Banovinu, izazivao mržnju prema Hrvatima… Njegovo pak angažiranje ove godine, 2019., na manifestaciji koja okuplja djecu primjeren je kompliment školi za život kakva nigdje na svijetu ne postoji. Ne znam je li Momo još na platnoj listi Srpske vojske Krajine. Ne znam je li protiv njega i njegova šovinističkoga ratnohuškačkoga orkestra ikad podignuta optužnica, ali znam da postoji poveznica koja ga je, sukladno pedagoškom kriteriju „izvrsnosti“, kvalificirala za uvodni nastup „škole za život“. Evo te poveznice.

Angazovanje Mome 1994jpg

Angažovanje Mome 1994.

Molim sve roditelje hrvatske dječice koja će nazočiti Smotri, i one čija će djeca ove godine ući u ralje „škole za život“, da svakako nekoliko puta preslušaju samo ovu, jednu jedinu od mnogo više Mominih „pesama“. Dragi roditelji, kad preslušate – odlučite hoćete li poslati svoju djecu Momi na „druženje i zabavu“. Valjda ne smatrate da je Momo dobar izbor za ulazak u školsku godinu 2019./2020.? Ako ste još u dvojbi, pokušajte doznati što o toj usporednici misle hrvatsko pravosuđe, Vlada, Sabor i Predsjednica? Ili, ne misle, već samo glume da nešto misle? Uklapa li se Momin nastup u hrvatsku kulturnu, unutarnju i vanjsku politiku, ili u politiku vlade RSK u „rasejanju“? Napokon, čija je Banovina? Srpska ili hrvatska? Konzultirajte se dakle što prije s nadležnom ministricom, ili s ministrom unutarnjih poslova, ili s ministrom branitelja, ili s DORH-om, ili s braniteljicom dječjih i onom ostalih ljudskih prava, ili s institucijama i udrugama za to isto, ili (last but not least) s nadležnim „zaštitnikom“ srpskih manjinskih prava u Hrvatskom saborom. Oni će sigurno znati precizno detektirati o čemu je riječ i mjerodavno „valorizirati“ taj kulturno-prosvjetni događaj.

Momo, naime, nije „bilo tko“, on je u RSK bio faca. Delija. Jedan od dokumenata dokazuje kako je Momin angažman 1994. Srpska vojska Krajine smatrala „vojnom tajnom – poverljivo“ kad je njegov „orkestar ‘Dodir’“ planirala „za angažovanje istog u decembru 1994. godine i januaru 1995. godine“. I to diljem okupirane Banovine. Bio je, dakle, važan i čimbenik podizanja borbenoga morala pobunjenim teroristima, dragovoljcima iz Srbije i BiH, arkanovcima, šešeljevcima i onima koji su još nosili odore okupacijske JNA.

Grupa Dodir u uniformi teroristicke vojske srpske krajine

Grupa Dodir u uniformi terorističke vojske srpske krajine

„Pa da vidiš kako braća Srbi biju“

I dok se u nekim dijelovima Hrvatske zabranjuju nastupi hrvatskih branitelja glazbenika, na primjer Marka Perkovića u Puli, srpski okupatorski vojnici slobodno „pevaju“, da stvar bude gora – hrvatskoj djeci i probranim gostima iz inozemstva, naime, kud-ovima na genocidu stvorene Republike srpske.

„Od mora do Kostajnice, od Petrinje do Gline žive samo Srbi i Srpkinje fine“, pjeva Momo. Gospođo vrhovna zapovjednice – što je ovo, ako nije četnički tip fašizma? Ili je Momino ukazivanje danas sukladno politici dogovorenoj s „europskim Vučićem“, koji je u Momino zlatno doba također po Banovini širio fašizam? Što o tome kažu „novi“ predsjednički kandidati? Uglavnom frfljaju ili šute, pa čak i oni koje mediji lažno svrstavaju u desnicu.

„Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju, pa da vidiš kako Krajišnici biju!“ Pitanje za ministre Medveda i Krstičevića glasi: Hoćete li dići glas u Vladi protiv dvostrukih mjerila, jednih koja su negativno diskriminirajuća prema hrvatskim braniteljima, i drugih, koja su (poput izbornoga zakona) „pozitivno diskriminirajuća“, prema srpskoj manji i okupatorima u njezinim redovima. Žao mi što moram pitati i ovo: Je li je Franjo Tuđman ili neki inkluzivirani „Krajišnik“ (bio) vašim vrhovnim zapovjednikom? A za Obuljen-Koržinekovu pitanje glasi: Kakva se to kulturna politika provodi na bivšem okupiranom području: tuđmanovska ili miloševićevska, hrvatska ili srbijanska?

„Čik, Franjo, čik dođi na Baniju, pa da vidiš kako braća Srbi biju!“ Pitanje za ministricu Divjak – spada li ova refren-lekcija u „kurikulum“ povijesti ili u „vaspitanje“ bratstva i jedinstva na srbijanski način? Je li tu riječ o obveznom, izbornom ili fakultativnom predmetu? O terenskoj nastavi? Ili o slobodnoj aktivnosti? Što ste, „mlogo“ napredna ministrice, naučili za život iz posljednje srbijanske agresije na Hrvatsku i jeste li to što ste naučili ugradili u „školu za život“?

Pupovcu Zlatna arena, nadmašio je Šerbedžiju

„Gospodine Franjo skini naočale, videt ćeš i bez njih da s nama nema šale!“, šiša dalje Momo. Pitanje za koalicijskoga partnera Plenkovićeve stabilne većine, pravdoljubivog Pupovca (tko je ubio dr. Šretera, kada, gdje i zašto?), glasi ovak: Što ste kao „urbani“ učinili da „ruralni“ ratni huškači poput sirotog sirovog Mome odgovaraju i preuzmu na se „individualizaciju krivnje“ (S. Mesić)? Ništa, znam. Ali zato danas, kao čimbenik vlasti, na maratonskoj tiskovnoj konferenciji pretvorenoj u već više puta ponovljen dramuletić, kažete: „Za nas ‘Za dom spremni’ ne može biti opravdan i ne može imati niti jednu drugu konotaciju osim pozdrava ustaške države Hrvatske“. Spada li Momo u „slobodoljubive Krajišnike“ koji su se suprotstavili „ustaškoj državi Hrvatskoj“? Je li Momin orkestar poražen ili je okupiran?

„Mi smo gospon Franjo ovde Srbi pravi, svima nam se sija kokarda na glavi“ – ne odustaje estradni umetnik Momo, kak je krenulo, moguće i budući predsjednički kandidat. Pitanje za kompletan inkluzivno-oporbeno-odnarođeni režim – mislite li hrvatskom narodu malo-pomalo zakucati ili samo žigosati kokardu na glavu? Je li četnik najpogodnija osoba za otvaranje nove školske godine na bilo kojemu dijelu Republike Hrvatske? I je li kokarda i dalje legalna, zakonita i dopuštena u Republici Hrvatskoj?

Hoće li itko preventivno djelovati i spriječiti Momin nastup i druženje s djecom s obzirom na njegove prethodno počinjene zločine iz mržnje, dijelom opjevane i u navedenoj „pesmi“? Tko će organizirati tiskovnu konferenciju zbog ovoga kulturološko političkoga šoka koji se sprema na Banovini, onako kako SDSS organizira tiskovne konferencije, a jednu neprobavljivo teatralnu održao je i danas s bradatim Pupovcem u glavnoj ulozi odigranoj za Oscara, da ne pretjeram, barem za pulsku Zlatnu arenu za najbolju manjinsku ulogu. I bez masnoga šešira nadmašio je Radu Šerbedžiju!

Kako bi rekao Pupovac – nama je dosta!

Angaziranje Mome 2019jpg

Kako navodi JuL: „Pupovac je rekao da ne isključuje mogućnost da se zbog ‘opsesivne mržnje prema Srbima’ ponovi povijest, aludirajući na razdoblje za vrijeme Nezavisne države Hrvatske te da će zbog aktualnog razvoja događaja u Hrvatskoj obratiti međunarodnim institucijama“. Vau! Tučnjavu hrvatskih građana u nekoj seoskoj gostionici, koja mu je poslužila kao povod, treba osuditi i riješiti redovnim putem, a ne internacionalizacijom od muhe raditi slona. Pritom ne treba gubiti iz vida da se zbog razvitka i obnove opsesivne mržnje prema Hrvatskoj ne isključuje mogućnost nove pobune i pokušaja uspostave RSK. SDSS je na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama tiskovnom konferencijom uvaljala Hrvatsku u totalitarni kontekst. I taj dramuletić je postao udarna vijest dana, a ne ukop 294 žrtve jugokomunističkoga režima. Uključila se i HTV, prednost je dala Pupovčevoj monodrami. A N1 cijeli dan reprizira Pupovca. Ludilo.

Angažiranje Mome 2019.

Ako je komu promaknulo, ponavljam poveznicu najpoznatijega hita Mome Stanića koji je za tamo daleku otadžbinu bio spreman, za hrvatski dom nespreman, a kad se je i je li se promijenio, nitko ne zna. Roditelje molim i upozoravam da tu poveznicu ne aktiviraju auditivno pred djecom dok se ne konzultiraju sa spomenutim mjerodavnim dužnosnicima, dakako, RH, a ne RSK.

Ugodno slušanje Momina hita želim posebice inkluzivnoj vladi na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama, koji im je ukrao Pupovac, ako dramulet nisu dogovorili na „užem kabinetu“. Velikosrpski totalitarizam, danas ga je na ukopu spomenula i Predsjednica države, na bivšem okupiranom području Hrvatske počinio je strašne zločine iz mržnje, „širenja mržnje“ i „međuetničke netolerancije“ (M. Pupovac). Ali zločini toga totalitarizma, po uzoru na komunističke, nisu u prvom planu. Preživjele žrtve srbijanskoga fašizma, danas moraju slušati „muzičare“ vojnog orkestra terorističke Srpske vojske krajine. I da citiram Pupovca iz spomenutog dramuletića: „Nama je dosta!“.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari