Pratite nas

Događaji

Stoljeće priznanja islama u Hrvatskoj – “najuspješnije integracije muslimanske manjine”

Objavljeno

na

Muslimani danas obilježavaju stoljeće službenog priznanja u Hrvatskoj, pa premda čine svega 1,5 posto stanovništva u zemlji, baštinici su najuspješnije integracije muslimanske manjine u Europi, ističu islamski prvaci u Hrvatskoj i stručnjaci.

[ad id=”93788″]

U Hrvatskom saboru 27. travnja 1916. donesen je zakon o priznavanju islama kao ravnopravne vjere na području Hrvatske, četiri godine nakon što je to učinila Austrija i godinu nakon Ugarske. Od drugih europskih zemalja Belgija je to napravila 1974. a Španjolska 1992. godine.

Tim povodom priređeno je niz svečanih manifestacija, a danas će biti održana svečana sjednica Hrvatskog sabora, na kojoj će biti nazočan i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Nezaobilazan dio hrvatskog identiteta

Prema zadnjem popisu u Hrvatskoj se 62.977 građana izjasnilo kao muslimani. Etnički među njima je najviše Bošnjaka, 27.959, Hrvata 9.647, Albanaca 9.594, „nacionalnih muslimana“ 6704, Roma 5039 i niz drugih etničkih skupina.

Muslimani su u Hrvatskoj organizirani u 15 medžlisa, teritorijalnih jedinica stavljenih od džemata. Najviše vjersko i administrativno tijelo Islamske zajednice (IZ) u Hrvatskoj je Mešihat na čijem je čelu muftija Aziz Hasanović. On je 2012. naslijedio muftiju Ševku Omerbašića, koji je islamsku zajednicu vodio od kraja osamdesetih godina, najprije Hrvatske i Slovenije, a potom Hrvatske do svog umirovljenja.

U važne muslimanske institucije vodstvo IZ ubraja još Islamsku gimnaziju u Zagrebu i Halal Centar, tijelo koji certificira proizvode u skladu s vjerskim načelima.

Hrvatski muslimani, bez obzira koje nacionalnosti, nezaobilazni su dio hrvatskog religijskog, kulturnog i nacionalnog identiteta, što potvrđuju relevantna istraživanja javnosti, ocjenjuje sociolog religije Ivan Markešić u povodu stote obljetnice priznanja islama u Hrvatskoj.

Muslimani su svoj patriotizam iskazali odlučnim i masovnim uključenjem u obranu domovine, izjavio je nedavno muftija Aziz Hasanović i dodao da je u Domovinskom  ratu sudjelovalo 25 tisuća muslimana, od kojih je 1180 njih poginulo.

„Svoju zahvalnost i doprinos nastavili su i nakon rata u izgradnji multikulturalnog, multinacionalnog i multireligijskog društva”, kazao je Hasanović.

Među građanima koji su podrijetlom muslimani, brojni su omiljeni glazbenici, slikari, znanstvenici, sportaši i drugi.

U nizu zapaženih događaja otvorena je i izložba „Modra rijeka, raznobojni pritoci”. Hrvatska kultura treba s razumijevanjem i zahvalnošću primiti izvorne prinose umjetnika bošnjačkih korijena, koji proširuju njezin  profil i obogaćuju joj kreativnu paletu, rekao je Tonko Maroević na njezinu otvaranju i dodao da su se mnogi takvi umjetnici potvrdili u zagrebačkoj sredini i unijeli nezanemarive dionice u tkivo moderne i suvremene hrvatske likovne umjetnosti.

Međutim, napomenuo je, ne može se i ne treba govoriti o cjelovitoj izdvojenoj parceli, o  nekom homogenom isječku iz širega konteksta, jer su zastupljeni slikari izraziti individualci, tako da i u odnosu prema duhovnoj baštini i poticajima iz zavičaja svaki od njih ima vlastitu  mjeru i drugačije proporcije.

Muslimane u Hrvatskoj teško možete prepoznati osim kad idu klanjati, kazao je ovih dana bivši muftija Omerbašić. Obiteljske poslovne i prijateljske veze su učinile da su se oni integrirali u hrvatsko društvo i da nemaju problema, dodao je.

Javnost prema islamu umjereno blagonaklona

Stručnjaci, međutim, ističu i proturječja u prijemu islama u hrvatskoj javnosti, za koje kažu da postoje povijesni i aktualno-politički razlozi.  

Dugogodišnja osmanska vlast stvorila je predodžbu o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva“, što je pratio izrazito snažan protuosmanski i protuislamski mentalitet novovjekovne hrvatske kršćanske elite i pučke kulture koja se oblikovala pod utjecajem kršćanskog stava o islamu kao krivovjerju kojeg treba izbjegavati pa i istrijebiti, kaže Markešić pozivajući se na vlastita zapažanja i na radove povjesničara, među kojima posebno na one Zlatka Hasanbegovića.

Zahvaljujuću globalizacijskim i sekularizacijskim procesima odnos prema islamu u Hrvatskoj se bitno popravio, iako nije nikada bio potpuno pozitivan, nastavlja.

Hrvatska javnost danas prema islamu i muslimanima iskazuje umjerenu blagonaklonost, osnovni je rezultat istraživanja barometra Instituta Ivo Pilar iz 2015. godine. Predstavljajući rezultate, sociolog s toga instituta Stanko Rihtar ističe da je najveće slaganje javnosti, čak tri četvrtine ispitanih, oko anketne tvrdnje prema kojoj je nasilje u ime islama zloupotreba vjere.

Vrlo je mali animozitet prema muslimanima u Hrvatskoj, potvrđuje iz svojih saznanja Omerbašić i dodaje da su prema anketama oni po tome na trećem ili čak petom mjestu.

No, Rihtar je kazao da su u „Pilarovom“ istraživanju podijeljena mišljenja javnosti oko mogućeg useljavanja muslimana iz udaljenijih zemalja. Međutim, među njima je naviše onih koji se ne mogu opredijeliti, napomenuo je.

Omerbašić: priznanje islama je nužno za Europu

Premda se u svijetu u svjetlu aktualnih sukoba bitno promijenio stav prema pripadnicima islamske vjeroispovijedi, hrvatska javnost smatra da autohtoni muslimani ničim ne ugrožavaju nacionalnu sigurnost Hrvatske, dodaje Markešić.

Markešić i Rihtar napominju da je istraživanje rađeno u proljeće prije izbijanja izbjegličke krize i serije terorističkih napada, te da nisu upoznati je li se to nekako odrazilo na hrvatsku javnost.

Markešić ističe da muslimani u Hrvatskoj nisu etnički, religijski, kulturološki i civilizacijski stranci kao u središtima terorističkih zbivanja, nego su autohtona zajednica koja je temeljem svojih posebnosti izgradila svoje zasebne nacionalne identitete Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Srba i drugih.

„Nije se ništa promijenilo dolaskom izbjeglica, ali bi da je veliki broj njih ostao ovdje. Međutim, gospođa Merkel je učinila veliku stvar i primila sve izbjeglice iako tamo muslimani kao vjera nisu priznati i rade ‘na divlji način’“, kazao je bivši predsjednik Mešihata IZ u Hrvatskoj Omerbašić u emisiji Hrvatskog radija.

Ima nešto drugo, rodbina ljudi koji su davno doselili u Hrvatsku primila je dvjestotinjak izbjeglica iz Sirije u svoje domove, to mi više vidimo u džamijama, kazao je i dodao da je Islamska zajednica u Hrvatskoj mnogo uložila u zbrinjavanje izbjeglica.

Omerbašić krivnju za nepriznavanje islama u Europi ne stavlja samo na teret europskim državama, nego i na neadekvatnu politiku islamskih zajednica. Islamu, po njemu, nedostaje „svjetsko vodstvo“ koje je postojalo za vrijeme sultana, pa se „znalo kako raditi“. Danas imamo mnoštvo država, toliko ima muftija, a u Europi laici vladaju islamskom vjerom. „Imami se u Europi ništa ne pitaju, osim da pročitaju par desetaka ajeta (stihova) iz Kur’ana i  kažu im: ‘Maknite se’“, kazao je Omerbašić.

Priznanje islama je nužno za Europu, i koliko god to Europa odgađala, to će joj se još jače vratiti kao bumerang, kazao je Omerbašić u emisiji Intervju tjedna Hrvatskog radija i napomenuo da to ne ovisi o kršćanskim svećenicima.

Iznad svega smatra da bi za budućnost islama bio „spas“ da raskine vezu s državom. „Tu će se morati nešto dogoditi“, kazao je.

Na pitanje postoji li mogućnost radikalizacije islama u BiH, on je odgovorio negativno. Oni koji su otišli u ISIL, kako vlasti kažu, njih oko 135, živjeli su na granici nemorala, kockali, pljačkali, bili u zatvoru i otišli u ISIL zbog vlastitih probitka, kazao je bivši predsjednik Mešihata Ševko Omerbašić i dodao da oni ne mogu utjecati na razvoj islama u Hrvatskoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Obilježeno 27 godina od osnutka 204. vukovarske brigade

Objavljeno

na

Objavio

Polaganjem vijenaca kod spomen-obilježja na Memorijalnome groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, svetom misom za poginule u Župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova te svečanom akademijom, u subotu je u Vukovaru obilježena 27. obljetnica ustroja 204. vukovarske brigade, postrojbe koja je branila Vukovar u Domovinskom ratu.

Potpredsjednik Udruge veterana 204. vukovarske brigade Vinko Mažar podsjetio je na svečanoj akademiji održanoj u Hrvatskome domu kako je zapovijed za osnivanje vukovarske 204. brigade stigla 25. rujna 1991. iako je rat, istaknuo je, na vukovarskome području počeo još “početkom 1990., odnosno nakon mitina na Gazimestanu”.

Uz napomenu kako su se pri ustrojavanju Hrvatske vojske brigade imenovale po brojevima – počevši od broja 100,  Mažar je ustvrdio kako je vukovarska brigada “greškom” imenovana kao 204.

“Netko je očito progriješio i tako je tom logikom ovo brigada ‘s greškom’. Da, 204. vukovarska brigada je brigada ‘s greškom’. Iako formalno nakon dugo vremean priznata, u praksi i odnosu prema njeznim pripadnicima još uvijek nepriznata”, ustvrdio je Vinko Mažar.

Govorio je i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je članovima brigade poručio da ne posustaju u borbi za ono što smatraju da im pripada te drugi gosti i uzvanici među kojima su se nalazili  i izaslanik predsjednice Republike Ante Deur, predsjednika Hrvatskog sabora Marijana Balić te predsjednika Vlade Zvonko Milas. Prikazan je i dokumentarni film Nade Prkačin “Štafeta smrti”.

Po podatcima braniteljskih udruga, kroz 204. vukovarsku brigadu prošlo je oko 5500 branitelja tadašnje općine Vukovar od kojih je 921 branitelj poginuo ili nestao dok ih je 1600 ranjeno, a oko 2500 branitelja je završilo u srpskim koncentracijskim logorima. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Profesor Gjidara: ‘Francuska nikad neće pristati na federalnu Europu!’

Objavljeno

na

Objavio

U petak, 14. rujna pred gotovo punom dvoranom Dominikanskog samostana u Splitu održana je tribina pod nazivom “O državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata” u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt. Na tribini su, neposredno nakon završetka znanstvenog simpozija na splitskom sveučilištu Hrvatsko-francuski upravno-pravni dani, sudjelovali profesor emeritus s francuskog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara i dr. sc. Neven Šimac, koji su zajedno inicirali i utemeljili ovaj stručno-znanstveni simpozij. Razgovor je moderirao politički komentator i publicist Marko Ljubić.

U ime organizatora tribinu je otvorio prigodnim pozdravnim riječima predsjednik Hrvatske udruge BenediktVide Popović, koji je predstavio sudionike tribine, profesora Gjidaru i dr. Šimca te Marka Ljubića.

Nekoliko je iznimno važnih naglasaka publika mogla čuti u tome nadasve zanimljivom i sadržajnom razgovoru s dvojicom vrhunskih intelektualaca međunarodnog ugleda, koje na žalost izvan najužih stručnih, znanstvenih i intelektualnih krugova hrvatska najšira javnost rijetko ili gotovo nikada nema prigodu čuti. Nakon uvodnih pitanja Marka Ljubića o upravo završenim francusko-hrvatskim upravno-pravnim danima, koje su i profesor Gjidara i dr. Šimac komentirali od samoga razvoja prvotne ideje, iznoseći čitav niz nerazumijevanja, ignoriranja, zatim razvojnih nesporazuma, prvenstveno u okviru zagrebačkog sveučilišta, pa do mišljenja o aktualnoj znanstveno-stručnoj razini simpozija u Splitu, tijek razgovora usmjeren je u raspravu o samoj biti pojma država, izbornom i političkom sustavu, suverenitetu država u okvirima međunarodnih asocijacija, do identiteta naroda i same Europe.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su, na pitanje o smislu države i smislu povijesnih žrtava za vlastitu državu, jasno istakli, da su usprkos vrhunskim društvenim i akademskim, time i egzistencijalnim pozicijama u Francuskoj, naglašavajući da je sveučilište Paris II na kojemu uživaju vrhunski status, apsolutno najbolje pravno sveučilište u Francuskoj i među najboljima u Europi, snažno podupirali, često i uz rizike nerazumijevanja okoline, proces stvaranja hrvatske države. Na pitanje voditelja zašto, oba su istakli da je to temeljno pitanje identiteta, da je stoga to i temeljno moralno pitanje svakoga Hrvata, da im je potreba afirmacije osobnog identiteta bila važnija od statusnih privilegija, da identitet nije moguće sačuvati i afirmirati bez nacionalne države, te da je pravo na upravljanje vlastitom slobodom u punini, temeljni smisao i svrha postojanja države. Time su i jasno odgovorili da se država ne smije identificirati samo s materijalnim vrijednostima, što se u Hrvatskoj često s anacionalnih političkih pozicija pokušava nametnuti. Jasno su naglasili i profesor Gjidara i dr. Šimac nužan racionalan respekt prema materijalnim resursima naroda i društva, bez kojih se ne može ostvariti uspješna afirmacija nacionalnog identiteta, ali s kategoričkih polazišta da u temeljima postojanja države mora biti pitanje identifikacije naroda i prirodnog prava na upravljanje svim narodnim potencijalima, nematerijalnim i onim materijalnim. Iz razgovora o tom temeljnom polazištu postojanja samostalne nacionalne države, profesor Gjidara je posebno apostrofirao ostvarivanje političkih prava svakoga državljanina, ističući da je vrhunski demokratski uzor što veća politička participacija državljana bez obzira na mjesto prebivališta ili življenja, u odlučivanju o nacionalnim politikama u Saboru, pa mu je stoga nevjerojatno da aktualna hrvatska Vlada ne namjerava omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje državljanima izvan Hrvatske, čak i usprkos zakonodavne rezolucije Europskog parlamenta.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su istaknuli da bi to država morala uvesti radi jačanja državne legitimnosti i razvoja demokratskih standarda, bez obzira na stavove i zahtjeve bilo koga u međunarodnoj zajednici, jer se, kako su istaknuli, radi o temeljnom interesu svake dobre države.

Dr Šimac je naglasio u kontekstu razgovora o biti države, osvrćući se na postavljeno pitanje o smislu osobnog zalaganja za samostalnu državu hrvatskog naroda, te umjetnu dvojbu između identitetskih i tzv. materijalnih ciljeva, da je upravo zbog toga,  zbog ostvarivanja vrhunskih materijalnih ciljeva radi afirmacije identitetskih ciljeva, što čini po njegovim riječima neraskidivu ciljanu cjelinu, iznimno bitno kako se upravlja državom. Naglasio je da se u Hrvatskoj već kronično zanemaruju znanje i uvažavanje struke i znanosti u upravljanju državom te da s toga imamo sve više problema u svim sferama društva. “Primjena vrhunskih znanja je ključno pitanje u današnjoj Hrvatskoj, jer iz upravljanja državom zapravo se razvijaju i očituju sve slabosti hrvatskoga društva.”, naglasio je dr. Šimac, a profesor Gjidara je apostrofirao upravno pravo kao temeljnu znanost bez koje je nezamislivo uspješno i dobro upravljati državom i društvom.

U tom kontekstu razgovor je išao prema dva nužna pitanja – o ostvarivanju političkih prava hrvatskog naroda u cjelini i gledajući pojedinačno, s pozicija državljana, te o korištenju znanja u upravljanju državom, s konačnim osvrtom na ulogu hrvatskih sveučilišta i akademske zajednice u donošenju i kreiranju nacionalnih politika. Voditelj je upravo ta pitanja potencirao naglašavajući nepostojanje jednoga elitnog nacionalnog strateškog instituta s najumnijim Hrvatima iz cijeloga svijeta, ali i s najboljim umovima uopće, koji bi bio izvorište potrebnih i konkurentnih znanja nacionalnim politikama. Potencirajući pitanja ostvarivanja izbornog i političkog prava državljana voditelj se referirao na znanstvene radove profesora Gjidare o izbornom i političkom pravu te znanstvene i stručne radove dr. Šimca o pitanjima tzv. političkog predstavništva.

I jedan i drugi su istakli vrlo ozbiljne nedostatke hrvatskog izbornog i političkog sustava, potpuno neodrživu situaciju da milijuni Hrvata izvan Hrvatske ne mogu ostvariti svoja temeljna politička prava te da je neodrživa činjenica da im je ustavno čak ograničena politička ravnopravnost s državljanima koji žive u Hrvatskoj. Dr. Šimac se vrlo oštro osvrnuo na neznanstvenu, necivilizacijsku i karikaturalnu formu tzv. poreznog obveznika u raspravama o izbornom i političkom pravu, s upozorenjem da takva kategorija ne postoji u politološkoj znanosti o političkim pravima, te da je to vrlo opasan pokušaj slabljenja samih temelja državne legitimnosti. Istaknuo je da je neodrživo da se u zakonodavnom domu hrvatskog naroda zastupnici ponašaju kao zastupnici regija, nekakvih interesnih grupa, manjina, predstavnici svojih, kako je rekao, lokalnih sredina, općina i gradova, s naglaskom da u Saboru svaki zastupnik mora predstavljati ukupan hrvatski narod, sve državljane bez obzira gdje živi i da je to temeljna zadaća zakonodavnog doma i svakoga njegovog člana.

S tim u svezi, voditelj je potencirao pitanje modela izbornoga sustava i načina izbora zastupnika, naglasivši da je pri ovakvom izbornom modelu s deset plus dvije izborne jedinice, zastupnik temeljem izborne odgovornosti prema onima koji ga biraju zapravo nužno usmjeren na zastupanje separatnih interesa nasuprot svenacionalnih, ističući čak i one antagonizirane kao u slučaju Pupovca i politike manjine, koja njega bira u Sabor. I dr. Šimac i profesor Gjidara su izričito zastupali s uvjerljivom znanstvenom, pravnom i politološkom argumentacijom, nužnost kreiranja izbornog modela koji će osigurati nacionalnu odgovornost zastupnika i stvaranje pretpostavki za kreiranja nacionalnih politika u interesu svih državljana Republike Hrvatske.

S tim u svezi profesor Gjidara je jasno naglasio svoju već publiciranu tvrdnju u znanstvenim radovima, iznesenu kroz pitanje jesu li Hrvati izvan Hrvatske ranjiva skupina prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, stavljajući to u kontekst pitanja o presudi suda u Muenchenu Perkoviću i Mustaću i prirodi osuđenog režima, da Republika Hrvatska mora sve učiniti kako bi se institucionaliziralo političko pravo hrvatskih državljana izvan Hrvatske i omogućilo im se prije svega kroz izborni sustav pravo potpune participacije u državnim politikama. Dr. Šimac je naglasio da njega ne zanima jedan ili tri preferencijalna prava, da je to kozmetika, te da on kao državljanin sa sviješću o svojim političkim pravima želi odlučivati o svakom zastupniku u Hrvatskom saboru. To je smisao pune demokracije u jednoj nacionalnoj državi, zaključio je dr. Šimac.

Profesor Gjidara je s tim u vezi, a u okviru pitanja o načinu donošenja najviših državnih odluka i kreiranju nacionalnih politika, snažno naglasio, navodeći nevjerojatne primjere iz osobnoga iskustva s hrvatskim sveučilišnim profesorima, pojam lojalnosti prema državi i narodu, kao civilizacijsku paradigmu, ali i standard obveznosti. Nazočnima je ispričao prispodobu s jednim zagrebačkim kolegom, kome je isticao lojalnost kao nužnu formu obveznosti i u konačnici pitanje osobnog morala, a koji mu je obveznost pokušavao tumačiti kao odnos znanstvenika i fakulteta na kojemu radi. “Taj čovjek uopće ne shvaća da njemu plaću samo prosljeđuje fakultet, on ne shvaća da ga plaća hrvatska država i da je njegova lojalnost prvenstveno određena obvezom prema hrvatskom narodu i državi, a ne prema fakultetu.”, rekao je profesor Gjidara. S tom prispodobom zapravo je uz dodatna objašnjenja i navodeći primjere iz osobnog iskustva iz Francuske, snažno upozorio na nevjerojatne činjenice da profesori s hrvatskih sveučilišta izravno sudjeluju u međunarodnim destrukcijama i klevetanju hrvatskoga naroda. I Gjidara i Šimac su istakli da je to činjenica koju ne bi tolerirala ni jedna moderna demokratska država.

U razgovoru, pitanjima koja je potencirao voditelj razgovora, a kasnije i kroz čitav niz pitanja sudionika tribine iz publike, valja istaknuti kategoričan, pomalo iznenađujući stav, profesora Gjidare da Francuska nikada neće pristati na federalni koncept Europske unije koji zastupa Njemačka. Iznenađujući zbog javne percepcije u Hrvatskoj, da su Macron i Merkel zapravo nositelji te ideje. I Gjidara i Šimac su jasno istakli da Europska unija ne može opstati bez uvažavanja suvereniteta nacionalnih država, a na eksplicitno pitanje voditelja može li Europa, a u okviru nje i Hrvatska kao država opstati bez kršćanske kralježnice, i dr. Šimac i profesor Gjidara su jasno naznačili da nitko i ništa ne može opstati bez uvažavanja svoga istinskog identiteta, pri čemu je dr. Šimac istaknuo snažnu kršćansku poziciju Roberta Schumanna, kao utemeljitelja suvremene Europske unije. Bilo je tu čitav niz zanimljivih detalja i informacija koje sudionici nisu imali prigode nikada čuti niti pročitati u hrvatskim medijima, primjerice da Sud Europske unije u Luksemburgu rješenja i sve procese vodi isključivo na francuskom jeziku, pa da je imperativ svih studija europskog prava, koje je upravo Gjidara bio ustanovio na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a koji su prestali postojati na žalost, frankoponska upravna i pravna tradicija, vrhunsko poznavanje francuskog jezika, pri čemu je istaknuo još jedan paradoks suvremene Hrvatske da je dr. Siniša Rodin, hrvatski predstavnik u tom sudu europsko pravo završio u SAD-u na engleskom jeziku!? Gjidara je tu činjenicu iznio kako bi ilustrirao model upravljanja hrvatskom državom, improvizaciju i nužne loše rezultate u svim oblastima, gdje se u samome sustavu zanemaruju temeljna znanja i racionalna i znanstvena polazišta. Valja svakako naglasiti, prvenstveno zbog potencijalnog interesa javnosti sklone osobnu znatiželju usmjeravati prema imenima ljudi, da je profesor Gjidara na voditeljevo pitanje o očitoj podcjenjenosti upravnog prava u Hrvatskoj, koje se gotovo ni ne spominje u javnom i akademskom diskursu, naglasio da je to pravo apsolutno najvažnije za upravljanje državom te da je u Hrvatskoj otac Vesne Pusić, pokojni akademik Eugen Pusić „grobar“ upravno-pravne znanosti i struke.

Tijekom jedno i pol satnog razgovora, s voditeljem i publikom, profesor Gjidara i dr. Šimac istaknuli su čitav niz iznimno zanimljivih činjenica, stavova i iskustava te usvojenih znanstvenih uporišta o najbitnijim aspektima hrvatske državne realnosti, koje je publika rijetko kad i gdje imala prilike čuti pa su i pitanjima, a pogotovo nakon tribine sudionici s neskrivenim zadovoljstvom zahvaljivali organizatoru, a pogotovo gostima na, kako su isticali svi od reda, rijetko kvalitetnom i sadržajnom razgovoru i događaju.

Izvor: hu-benedikt.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari