Pratite nas

Kolumne

Strah od istine

Objavljeno

na

zdravko tomacPotpuno je jasno i logično zašto se Srbija boji istine, zašto se boji hrvatske tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid, jer je svjesna da bi se u procesu doznala istina, da bi bilo činjenicama utvrđeno i još jedanput potvrđeno da je Srbija vodila osvajački rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da je učinila genocid te da bi potpuno propala velikosrpska strategija koju i danas, kao i u prošlosti, pomažu Velika Britanija i Rusija i njihovi saveznici u tužilaštvu Haaškog suda i u Haaškom sudu.

Međutim, potpuno je neobjašnjivo zašto se hrvatsko državno vodstvo boji istine, zašto je spremno odustati od tužbe, zašto je spremno i nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču na pomirbu sa Srbijom bez utvrđivanja istine o prošlosti, zašto postupno prihvaća velikosrpsku koncepciju, zašto ne brani hrvatske nacionalne interese. To je bilo vidljivo još jedanput i prilikom službenog posjeta predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića Srbiji. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić javno je ukorio u Beogradu u službenoj posjeti Josipovića Srbiji hrvatskog predsjednika ljutito postavivši pitanje zašto se u hrvatskim udžbenicima povijesti o Srbima piše kao o okupatorima i četnicima.

Predsjednik Josipović nespretno i zbunjeno se branio rekavši da ne zna što piše u udžbenicima povijesti, ispričavajući se ako slučajno nešto piše što nije po volji predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, četničkom vojvodi, koji se do danas nije odrekao te svoje titule.

Dakle, paradoks je da četnički vojvoda koji je predsjednik Srbije kritizira Hrvatsku što o Srbima eventualno piše kao četnicima i okupatorima. Ministar Jovanović sutradan već šalje sve udžbenike povijesti Tomislavu Nikoliću da bi mu pokazao da se u Hrvatskoj ne piše o Srbima kao četnicima i okupatorima. Hrvatska državna politika cijelo vrijeme pripremala je hrvatsku javnost na povlačenje tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj tako da je Tomislav Nikolić bio razočaran što u ovom trenutku Ivo Josipović nije smogao snage, jer se ipak bojao reakcije javnosti u Hrvatskoj, reći da je Hrvatska spremna povući tužbu protiv Srbije u ime dobrosusjedskih odnosa i novog zajedništva.

Ministrica vanjskih poslova koja je također s Josipovićem cijelo vrijeme radila i radi na stvaranju povoljne atmosfere za povlačenje hrvatske tužbe djeluje razočarano i kaže: zasad smo tu gdje smo. I dalje kao i do sada i Ivo Josipović i Vesna Pusić pokušavaju s hrvatskom tužbom protiv Srbije za genocid trgovati na sitno odnosno daju izjave ako Srbija otkrije gdje su nestali i poubijani Hrvati, ako nam vrati umjetničko blago i učini još neke ustupke da će onda povući tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid. To je potpuno apsurdno jer nije Hrvatska podigla tužbu zbog krađe umjetničkog blaga, odnosno zbog toga što su srbijanski okupatori i zločinci odbili pokazati gdje su masovne grobnice, nego zbog toga da bi se na međunarodnom sudu pravde utvrdila istina o velikosrpskoj agresiji, o tome tko je bio agresor i zašto se rat vodio protiv Hrvatske. Dakle, ne radi se ni o građanskom ratu ni o nacionalnom sukobu susjeda, kako to tumači Tomislav Nikolić, nego se radi o agresivnom osvajačkom ratu velikosrpske četničke politike.

Trećina hrvatske je bila okupirana i to je istina i tu istinu treba napisati u udžbenicima povijesti i tu istinu su dužni hrvatski političari reći bez kolebanja srbijanskim političarima. Iz okupiranog područja Hrvatske istjerano je 300 tisuća Hrvata, to je bilo pravo etničko čišćenje, u tom dijelu hrvatske provođena je četnička politika. Četnici su ubijali Hrvate i to treba ne samo napisati u udžbenike povijesti nego i reći srbijanskim političarima. Nažalost, umjesto toga hrvatska politika prihvaća velikosrpsku strategiju koja negira agresiju, koja negira četničke zločine, koja negira okupaciju Hrvatske. Dakle, povijesna je istina da su velikosrbi i četnici bili okupatori.

Kada se utvrdi takva povijesna istina onda treba reći da nisu svi Srbi bili okupatori niti četnici. Treba reći da je Hrvatsku branio jedan broj Srba, da su bili branitelji Vukovara i zato ne treba sve Srbe tretirati kao okupatore i četnike nego veliko Srbe i stvarne četnike i političare u koje nažalost spadaju ključni ljudi državne vlasti u Srbiji. Imali smo prilike gledati na Hrvatskoj televiziji govor najmoćnijeg političara Srbije Aleksandra Vučića u okupiranim područjima Hrvatske kada je govorio kao pravi četnik. Imali smo prilike slušati izjave Tomislava Nikolića koji i nakon što je postao predsjednik Srbije nastavlja sa četničkom politikom i tvrdi da je Vukovar srpski grad i da tamo Hrvati nemaju što tražiti.

Treba reći da je predsjednik srpske Vlade Ivica Dačić bio jedan od najbližih suradnika Slobodana Miloševića. Treba također reći da su četnici u Srbiji rehabilitirani, da su postali antifašisti. Također, treba navesti brojne izjave srbijanskih čelnika koji duboko vrijeđaju hrvatsku politiku i hrvatski narod. Nedavno u istoj toj srbijanskoj skupštini o kojoj je govorio i Josipović tvrdilo se kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman fašist i nacist, da je njegova politika 99% nacistička i fašistička. I dalje srbijanski političari nastavljaju sa svojom velikosrpskom politikom i lažno tvrde da je Oluja bila zločinački pothvat i najveće etničko čišćenje u Europi poslije II. Svjetskog rata.

Zbog svih tih razloga mora se i hrvatskim političarima reći da su pokušaji da na sitno trguju s povlačenjem tužbe nacionalna izdaja i kapitulacija jer Hrvatska prihvaća krivotvorine i krivnju koje nema. Dakle, potpuno je neobjašnjivo zašto hrvatski političari pokušavaju trgovati sa velikosrpskom četničkom politikom, zašto su spremni odustati od istine, čak se i ispričavaju ako netko u Hrvatskoj napiše ili kaže istinu o onome što se događalo. Kada bi Hrvatska odustala od tužbe to bi bila kapitulacija, to bi bila pobjeda velikosrpske politike, to bi bila amnestija velikosrpskog agresora, to bi značilo da Hrvatska pristaje na krivotvorine i odustaje od istine, da je spremna na pomirbu i novo zajedništvo sa Srbijom bez utvrđivanja istine, bez isprike agresora i bez odustajanja Srbije od nastavka svoje velikosrpske imperijalističke politike.

Za ovakvu kapitulantsku politiku hrvatskih političara ima i nekih olakotnih okolnosti. Točno je da moćne snage međunarodne zajednice na čelu sa Velikom Britanijom i Rusijom već godinama čvrsto brane velikosrpsku politiku, točno je da i danas zbog raznih interesa postoji jaki pritiska na Hrvatsku da prihvati pomirbu i novo zajedništvo na kompromisu, da prihvati amnestiranje velikosrpske i četničke politike, da prihvati da se bez utvrđivanja istine grade novi odnosi na politici Tomislava Nikolića koji kaže: mi smo se posvađali, mi se sad trebamo pomiriti i trebamo sve dogovorno rješavati tako da nitko ne bude ne samo oštećen nego i da nitko ne bude povrijeđen.

Hrvatski narod gubi energiju. Proces nestajanja i odumiranja hrvatskog naroda već je daleko odmakao. Hrvati narod je sve stariji i stariji, sve je više starih ljudi, sve manji je broj zaposlenih koji sve teže uzdržavaju sve veći broj starih i bolesnih. Time se bitno smanjuju razvojni potencijali hrvatskog naroda. Hrvati narod i izumire i nestaje. Više je umrlih nego rođenih. Hrvatski narod ponovno se iseljava ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Hrvatske. Kriza je sve veća i u toj krizi umjesto da se Hrvati udružuju, da traže zajedničke programe, da se usmjere na bitne probleme oni se sve više međusobno sukobljavaju i obnavljaju stare ideološke i sve druge ratove i podjele. Dakle, energija i potencijalne sposobnosti za razvoj iz dana u dan su sve manji i onda i tu umanjenu energiju Hrvati troše neproduktivno u međusobnim sukobima.

Izgleda kao da postoji neka tajanstvena ruka koja stalno potencira i obnavlja te sukobe. Strašno je bilo gledati kako izgleda Vukovar ovih dana, kako su se slegle u Vukovar specijalne policijske snage, kakao je Vukovar faktično ponovno okupiran, kako se metalnim ogradama brani ćirilica od hrvatskih branitelja, kako peta protuhrvatska kolona pokušava vukovarske branitelje proglasiti rušiteljima hrvatske demokracije i državnim neprijateljima. Vodi se specijalni rat protiv Hrvatske kao i 90-tih godina. Skidanje ploča s ćirilicom koje već dugo stoje širom Hrvatske dio je toga specijalnog rata. Jer se time želi kompromitirati i hrvatski branitelji i hrvatski narod. Stvara se lažna atmosfera ugroženosti Srba kao što su se nekada minirali židovski spomenici i drugi objekti od strane KOS-a i velikosrpskog agresora da bi se optužili Hrvati, tako se i danas događa nešto slično.

Strateško partnerstvo sa Velikom Britanijom se mora raskrinkati, jer strateško partnerstvo sa Velikom Britanijom znači da je sadašnje državno vodstvo prihvatilo britansku politiku koja je zaštitnik velikosrpske politike i da je prihvatilo da na krivotvorinama i amnestiranjem velikosrpskog agresora izgrađuju novi regionalni “bratski” odnos u skladu sa britanskom politikom. Isto tako Hrvatska mora bez makinacija i podvala izručiti Njemačkoj Perkovića i obnoviti strateško partnerstvo s Njemačkom jer dolaze crni dani kada će Europska unija, kao što je intervenirala u Grčkoj, intervenirati i u Hrvatskoj i tražiti bolne rezove koji će značiti masovno otpuštanje ljudi i smanjivanje plaća, smanjivanje socijalnih, zdravstvenih i drugih prava kako bi se hrvatska osposobila da vraća velike dugove. U toj situaciji bez strateškog partnerstva s Njemačkom crno nam se piše jer u našoj krizi nećemo dobiti potrebnu pomoć od Velike Britanije kao novog strateškog partnera, a teško je očekivati da će Njemačka koja može pomoći, htjeti pomoći nakon što smo ju odbacili i uvrijedili, nakon što smo joj okrenuli leđa i zaboravili sve ono dobro što nam je učinila Njemačka u borbi za našu samostalnost.

Hrvatsko državno vodstvo prihvatilo je laž, boji se istine, boji se vlastitog naroda i pokušava manipulacijom opravdati svoju politiku koja je protunarodna. U tom kontekstu Josipovićev posjet Beogradu bio je samo točka na i jedne politike koja je opasna za hrvatske nacionalne interese jer sadašnje državno vodstvo sukobljava se sa hrvatskim braniteljima, sukobljava se sa iskrenim prijateljima Hrvatske i okreće se lažnim prijateljima poput Velike Britanije i Rusije koji su bili uvijek a i danas su na velikosrpskoj strani. Prvo što treba učiniti je raščistiti odnose u Hrvatskoj. Oporba treba tražiti izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora i izvješće predsjednika Republike o stanju nacije kako bi se utvrdili uzroci sadašnje krize i utvrdila jasna strategija izlaska iz krize.

Bez utvrđivanja istine o prošlosti nije moguće pronaći pravi put u budućnosti. Bez suočavanja sa istinom hrvatski narod nema šanse da pronađe pravi put iz labirinta u kojem danas živimo. Sadašnja vlast sukobila se sa vlastitim narodom i na stalnom nastojanju da zakonskom silom naturi vlastitom narodu novi ateističko liberalistički svjetonazor. Ne priznaje tradiciju, ne priznaje kršćanski identitet hrvatskog naroda i činjenicu da je katolički moralni sustav jedan od bitnih karakteristika identiteta hrvatskog čovjeka. Pokušava se silom zakona nametnuti ateistički svjetonazor, i u zdravstvu i obrazovanju i u obitelji i svim bitnim područjima ljudskog života.

Dakle, sadašnja nenarodna vlast u sukobu je sa tradicijom i vrednotama hrvatskog naroda. U sukobu je sa katoličkom Crkvom, u sukobu je sa hrvatskim braniteljima, u sukobu je sa radnicima, u sukobu je sa poslodavcima, na svim područjima djeluju sile razdora i sukoba. Treba pronaći točku preokreta kada će hrvatski narod iz stalnog sukoba u kojem gubi energiju prijeći u razdoblje suradnje i rješavanja problema, u razdoblje okupljanja u kojem se neće gubiti energija nego će se koncentrirati sve raspoložive snage na rješavanje bitnih problema. Ta točka preokreta vjerojatno će biti obrana istine o Vukovaru i obrana istine o Domovinskom ratu i obračun sa petom haaškom kolonom.

 Piše: Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Katolički tjednik

facebook komentari

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari