Pratite nas

Kolumne

Strah od istine

Objavljeno

na

zdravko tomacPotpuno je jasno i logično zašto se Srbija boji istine, zašto se boji hrvatske tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid, jer je svjesna da bi se u procesu doznala istina, da bi bilo činjenicama utvrđeno i još jedanput potvrđeno da je Srbija vodila osvajački rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da je učinila genocid te da bi potpuno propala velikosrpska strategija koju i danas, kao i u prošlosti, pomažu Velika Britanija i Rusija i njihovi saveznici u tužilaštvu Haaškog suda i u Haaškom sudu.

Međutim, potpuno je neobjašnjivo zašto se hrvatsko državno vodstvo boji istine, zašto je spremno odustati od tužbe, zašto je spremno i nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču na pomirbu sa Srbijom bez utvrđivanja istine o prošlosti, zašto postupno prihvaća velikosrpsku koncepciju, zašto ne brani hrvatske nacionalne interese. To je bilo vidljivo još jedanput i prilikom službenog posjeta predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića Srbiji. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić javno je ukorio u Beogradu u službenoj posjeti Josipovića Srbiji hrvatskog predsjednika ljutito postavivši pitanje zašto se u hrvatskim udžbenicima povijesti o Srbima piše kao o okupatorima i četnicima.

Predsjednik Josipović nespretno i zbunjeno se branio rekavši da ne zna što piše u udžbenicima povijesti, ispričavajući se ako slučajno nešto piše što nije po volji predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, četničkom vojvodi, koji se do danas nije odrekao te svoje titule.

Dakle, paradoks je da četnički vojvoda koji je predsjednik Srbije kritizira Hrvatsku što o Srbima eventualno piše kao četnicima i okupatorima. Ministar Jovanović sutradan već šalje sve udžbenike povijesti Tomislavu Nikoliću da bi mu pokazao da se u Hrvatskoj ne piše o Srbima kao četnicima i okupatorima. Hrvatska državna politika cijelo vrijeme pripremala je hrvatsku javnost na povlačenje tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj tako da je Tomislav Nikolić bio razočaran što u ovom trenutku Ivo Josipović nije smogao snage, jer se ipak bojao reakcije javnosti u Hrvatskoj, reći da je Hrvatska spremna povući tužbu protiv Srbije u ime dobrosusjedskih odnosa i novog zajedništva.

Ministrica vanjskih poslova koja je također s Josipovićem cijelo vrijeme radila i radi na stvaranju povoljne atmosfere za povlačenje hrvatske tužbe djeluje razočarano i kaže: zasad smo tu gdje smo. I dalje kao i do sada i Ivo Josipović i Vesna Pusić pokušavaju s hrvatskom tužbom protiv Srbije za genocid trgovati na sitno odnosno daju izjave ako Srbija otkrije gdje su nestali i poubijani Hrvati, ako nam vrati umjetničko blago i učini još neke ustupke da će onda povući tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid. To je potpuno apsurdno jer nije Hrvatska podigla tužbu zbog krađe umjetničkog blaga, odnosno zbog toga što su srbijanski okupatori i zločinci odbili pokazati gdje su masovne grobnice, nego zbog toga da bi se na međunarodnom sudu pravde utvrdila istina o velikosrpskoj agresiji, o tome tko je bio agresor i zašto se rat vodio protiv Hrvatske. Dakle, ne radi se ni o građanskom ratu ni o nacionalnom sukobu susjeda, kako to tumači Tomislav Nikolić, nego se radi o agresivnom osvajačkom ratu velikosrpske četničke politike.

Trećina hrvatske je bila okupirana i to je istina i tu istinu treba napisati u udžbenicima povijesti i tu istinu su dužni hrvatski političari reći bez kolebanja srbijanskim političarima. Iz okupiranog područja Hrvatske istjerano je 300 tisuća Hrvata, to je bilo pravo etničko čišćenje, u tom dijelu hrvatske provođena je četnička politika. Četnici su ubijali Hrvate i to treba ne samo napisati u udžbenike povijesti nego i reći srbijanskim političarima. Nažalost, umjesto toga hrvatska politika prihvaća velikosrpsku strategiju koja negira agresiju, koja negira četničke zločine, koja negira okupaciju Hrvatske. Dakle, povijesna je istina da su velikosrbi i četnici bili okupatori.

Kada se utvrdi takva povijesna istina onda treba reći da nisu svi Srbi bili okupatori niti četnici. Treba reći da je Hrvatsku branio jedan broj Srba, da su bili branitelji Vukovara i zato ne treba sve Srbe tretirati kao okupatore i četnike nego veliko Srbe i stvarne četnike i političare u koje nažalost spadaju ključni ljudi državne vlasti u Srbiji. Imali smo prilike gledati na Hrvatskoj televiziji govor najmoćnijeg političara Srbije Aleksandra Vučića u okupiranim područjima Hrvatske kada je govorio kao pravi četnik. Imali smo prilike slušati izjave Tomislava Nikolića koji i nakon što je postao predsjednik Srbije nastavlja sa četničkom politikom i tvrdi da je Vukovar srpski grad i da tamo Hrvati nemaju što tražiti.

Treba reći da je predsjednik srpske Vlade Ivica Dačić bio jedan od najbližih suradnika Slobodana Miloševića. Treba također reći da su četnici u Srbiji rehabilitirani, da su postali antifašisti. Također, treba navesti brojne izjave srbijanskih čelnika koji duboko vrijeđaju hrvatsku politiku i hrvatski narod. Nedavno u istoj toj srbijanskoj skupštini o kojoj je govorio i Josipović tvrdilo se kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman fašist i nacist, da je njegova politika 99% nacistička i fašistička. I dalje srbijanski političari nastavljaju sa svojom velikosrpskom politikom i lažno tvrde da je Oluja bila zločinački pothvat i najveće etničko čišćenje u Europi poslije II. Svjetskog rata.

Zbog svih tih razloga mora se i hrvatskim političarima reći da su pokušaji da na sitno trguju s povlačenjem tužbe nacionalna izdaja i kapitulacija jer Hrvatska prihvaća krivotvorine i krivnju koje nema. Dakle, potpuno je neobjašnjivo zašto hrvatski političari pokušavaju trgovati sa velikosrpskom četničkom politikom, zašto su spremni odustati od istine, čak se i ispričavaju ako netko u Hrvatskoj napiše ili kaže istinu o onome što se događalo. Kada bi Hrvatska odustala od tužbe to bi bila kapitulacija, to bi bila pobjeda velikosrpske politike, to bi bila amnestija velikosrpskog agresora, to bi značilo da Hrvatska pristaje na krivotvorine i odustaje od istine, da je spremna na pomirbu i novo zajedništvo sa Srbijom bez utvrđivanja istine, bez isprike agresora i bez odustajanja Srbije od nastavka svoje velikosrpske imperijalističke politike.

Za ovakvu kapitulantsku politiku hrvatskih političara ima i nekih olakotnih okolnosti. Točno je da moćne snage međunarodne zajednice na čelu sa Velikom Britanijom i Rusijom već godinama čvrsto brane velikosrpsku politiku, točno je da i danas zbog raznih interesa postoji jaki pritiska na Hrvatsku da prihvati pomirbu i novo zajedništvo na kompromisu, da prihvati amnestiranje velikosrpske i četničke politike, da prihvati da se bez utvrđivanja istine grade novi odnosi na politici Tomislava Nikolića koji kaže: mi smo se posvađali, mi se sad trebamo pomiriti i trebamo sve dogovorno rješavati tako da nitko ne bude ne samo oštećen nego i da nitko ne bude povrijeđen.

Hrvatski narod gubi energiju. Proces nestajanja i odumiranja hrvatskog naroda već je daleko odmakao. Hrvati narod je sve stariji i stariji, sve je više starih ljudi, sve manji je broj zaposlenih koji sve teže uzdržavaju sve veći broj starih i bolesnih. Time se bitno smanjuju razvojni potencijali hrvatskog naroda. Hrvati narod i izumire i nestaje. Više je umrlih nego rođenih. Hrvatski narod ponovno se iseljava ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Hrvatske. Kriza je sve veća i u toj krizi umjesto da se Hrvati udružuju, da traže zajedničke programe, da se usmjere na bitne probleme oni se sve više međusobno sukobljavaju i obnavljaju stare ideološke i sve druge ratove i podjele. Dakle, energija i potencijalne sposobnosti za razvoj iz dana u dan su sve manji i onda i tu umanjenu energiju Hrvati troše neproduktivno u međusobnim sukobima.

Izgleda kao da postoji neka tajanstvena ruka koja stalno potencira i obnavlja te sukobe. Strašno je bilo gledati kako izgleda Vukovar ovih dana, kako su se slegle u Vukovar specijalne policijske snage, kakao je Vukovar faktično ponovno okupiran, kako se metalnim ogradama brani ćirilica od hrvatskih branitelja, kako peta protuhrvatska kolona pokušava vukovarske branitelje proglasiti rušiteljima hrvatske demokracije i državnim neprijateljima. Vodi se specijalni rat protiv Hrvatske kao i 90-tih godina. Skidanje ploča s ćirilicom koje već dugo stoje širom Hrvatske dio je toga specijalnog rata. Jer se time želi kompromitirati i hrvatski branitelji i hrvatski narod. Stvara se lažna atmosfera ugroženosti Srba kao što su se nekada minirali židovski spomenici i drugi objekti od strane KOS-a i velikosrpskog agresora da bi se optužili Hrvati, tako se i danas događa nešto slično.

Strateško partnerstvo sa Velikom Britanijom se mora raskrinkati, jer strateško partnerstvo sa Velikom Britanijom znači da je sadašnje državno vodstvo prihvatilo britansku politiku koja je zaštitnik velikosrpske politike i da je prihvatilo da na krivotvorinama i amnestiranjem velikosrpskog agresora izgrađuju novi regionalni “bratski” odnos u skladu sa britanskom politikom. Isto tako Hrvatska mora bez makinacija i podvala izručiti Njemačkoj Perkovića i obnoviti strateško partnerstvo s Njemačkom jer dolaze crni dani kada će Europska unija, kao što je intervenirala u Grčkoj, intervenirati i u Hrvatskoj i tražiti bolne rezove koji će značiti masovno otpuštanje ljudi i smanjivanje plaća, smanjivanje socijalnih, zdravstvenih i drugih prava kako bi se hrvatska osposobila da vraća velike dugove. U toj situaciji bez strateškog partnerstva s Njemačkom crno nam se piše jer u našoj krizi nećemo dobiti potrebnu pomoć od Velike Britanije kao novog strateškog partnera, a teško je očekivati da će Njemačka koja može pomoći, htjeti pomoći nakon što smo ju odbacili i uvrijedili, nakon što smo joj okrenuli leđa i zaboravili sve ono dobro što nam je učinila Njemačka u borbi za našu samostalnost.

Hrvatsko državno vodstvo prihvatilo je laž, boji se istine, boji se vlastitog naroda i pokušava manipulacijom opravdati svoju politiku koja je protunarodna. U tom kontekstu Josipovićev posjet Beogradu bio je samo točka na i jedne politike koja je opasna za hrvatske nacionalne interese jer sadašnje državno vodstvo sukobljava se sa hrvatskim braniteljima, sukobljava se sa iskrenim prijateljima Hrvatske i okreće se lažnim prijateljima poput Velike Britanije i Rusije koji su bili uvijek a i danas su na velikosrpskoj strani. Prvo što treba učiniti je raščistiti odnose u Hrvatskoj. Oporba treba tražiti izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora i izvješće predsjednika Republike o stanju nacije kako bi se utvrdili uzroci sadašnje krize i utvrdila jasna strategija izlaska iz krize.

Bez utvrđivanja istine o prošlosti nije moguće pronaći pravi put u budućnosti. Bez suočavanja sa istinom hrvatski narod nema šanse da pronađe pravi put iz labirinta u kojem danas živimo. Sadašnja vlast sukobila se sa vlastitim narodom i na stalnom nastojanju da zakonskom silom naturi vlastitom narodu novi ateističko liberalistički svjetonazor. Ne priznaje tradiciju, ne priznaje kršćanski identitet hrvatskog naroda i činjenicu da je katolički moralni sustav jedan od bitnih karakteristika identiteta hrvatskog čovjeka. Pokušava se silom zakona nametnuti ateistički svjetonazor, i u zdravstvu i obrazovanju i u obitelji i svim bitnim područjima ljudskog života.

Dakle, sadašnja nenarodna vlast u sukobu je sa tradicijom i vrednotama hrvatskog naroda. U sukobu je sa katoličkom Crkvom, u sukobu je sa hrvatskim braniteljima, u sukobu je sa radnicima, u sukobu je sa poslodavcima, na svim područjima djeluju sile razdora i sukoba. Treba pronaći točku preokreta kada će hrvatski narod iz stalnog sukoba u kojem gubi energiju prijeći u razdoblje suradnje i rješavanja problema, u razdoblje okupljanja u kojem se neće gubiti energija nego će se koncentrirati sve raspoložive snage na rješavanje bitnih problema. Ta točka preokreta vjerojatno će biti obrana istine o Vukovaru i obrana istine o Domovinskom ratu i obračun sa petom haaškom kolonom.

 Piše: Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Katolički tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari