Pratite nas

Kolumne

Strah od istine

Objavljeno

na

zdravko tomacPotpuno je jasno i logično zašto se Srbija boji istine, zašto se boji hrvatske tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid, jer je svjesna da bi se u procesu doznala istina, da bi bilo činjenicama utvrđeno i još jedanput potvrđeno da je Srbija vodila osvajački rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da je učinila genocid te da bi potpuno propala velikosrpska strategija koju i danas, kao i u prošlosti, pomažu Velika Britanija i Rusija i njihovi saveznici u tužilaštvu Haaškog suda i u Haaškom sudu.

Međutim, potpuno je neobjašnjivo zašto se hrvatsko državno vodstvo boji istine, zašto je spremno odustati od tužbe, zašto je spremno i nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču na pomirbu sa Srbijom bez utvrđivanja istine o prošlosti, zašto postupno prihvaća velikosrpsku koncepciju, zašto ne brani hrvatske nacionalne interese. To je bilo vidljivo još jedanput i prilikom službenog posjeta predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića Srbiji. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić javno je ukorio u Beogradu u službenoj posjeti Josipovića Srbiji hrvatskog predsjednika ljutito postavivši pitanje zašto se u hrvatskim udžbenicima povijesti o Srbima piše kao o okupatorima i četnicima.

Predsjednik Josipović nespretno i zbunjeno se branio rekavši da ne zna što piše u udžbenicima povijesti, ispričavajući se ako slučajno nešto piše što nije po volji predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, četničkom vojvodi, koji se do danas nije odrekao te svoje titule.

Dakle, paradoks je da četnički vojvoda koji je predsjednik Srbije kritizira Hrvatsku što o Srbima eventualno piše kao četnicima i okupatorima. Ministar Jovanović sutradan već šalje sve udžbenike povijesti Tomislavu Nikoliću da bi mu pokazao da se u Hrvatskoj ne piše o Srbima kao četnicima i okupatorima. Hrvatska državna politika cijelo vrijeme pripremala je hrvatsku javnost na povlačenje tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj tako da je Tomislav Nikolić bio razočaran što u ovom trenutku Ivo Josipović nije smogao snage, jer se ipak bojao reakcije javnosti u Hrvatskoj, reći da je Hrvatska spremna povući tužbu protiv Srbije u ime dobrosusjedskih odnosa i novog zajedništva.

Ministrica vanjskih poslova koja je također s Josipovićem cijelo vrijeme radila i radi na stvaranju povoljne atmosfere za povlačenje hrvatske tužbe djeluje razočarano i kaže: zasad smo tu gdje smo. I dalje kao i do sada i Ivo Josipović i Vesna Pusić pokušavaju s hrvatskom tužbom protiv Srbije za genocid trgovati na sitno odnosno daju izjave ako Srbija otkrije gdje su nestali i poubijani Hrvati, ako nam vrati umjetničko blago i učini još neke ustupke da će onda povući tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid. To je potpuno apsurdno jer nije Hrvatska podigla tužbu zbog krađe umjetničkog blaga, odnosno zbog toga što su srbijanski okupatori i zločinci odbili pokazati gdje su masovne grobnice, nego zbog toga da bi se na međunarodnom sudu pravde utvrdila istina o velikosrpskoj agresiji, o tome tko je bio agresor i zašto se rat vodio protiv Hrvatske. Dakle, ne radi se ni o građanskom ratu ni o nacionalnom sukobu susjeda, kako to tumači Tomislav Nikolić, nego se radi o agresivnom osvajačkom ratu velikosrpske četničke politike.

Trećina hrvatske je bila okupirana i to je istina i tu istinu treba napisati u udžbenicima povijesti i tu istinu su dužni hrvatski političari reći bez kolebanja srbijanskim političarima. Iz okupiranog područja Hrvatske istjerano je 300 tisuća Hrvata, to je bilo pravo etničko čišćenje, u tom dijelu hrvatske provođena je četnička politika. Četnici su ubijali Hrvate i to treba ne samo napisati u udžbenike povijesti nego i reći srbijanskim političarima. Nažalost, umjesto toga hrvatska politika prihvaća velikosrpsku strategiju koja negira agresiju, koja negira četničke zločine, koja negira okupaciju Hrvatske. Dakle, povijesna je istina da su velikosrbi i četnici bili okupatori.

Kada se utvrdi takva povijesna istina onda treba reći da nisu svi Srbi bili okupatori niti četnici. Treba reći da je Hrvatsku branio jedan broj Srba, da su bili branitelji Vukovara i zato ne treba sve Srbe tretirati kao okupatore i četnike nego veliko Srbe i stvarne četnike i političare u koje nažalost spadaju ključni ljudi državne vlasti u Srbiji. Imali smo prilike gledati na Hrvatskoj televiziji govor najmoćnijeg političara Srbije Aleksandra Vučića u okupiranim područjima Hrvatske kada je govorio kao pravi četnik. Imali smo prilike slušati izjave Tomislava Nikolića koji i nakon što je postao predsjednik Srbije nastavlja sa četničkom politikom i tvrdi da je Vukovar srpski grad i da tamo Hrvati nemaju što tražiti.

Treba reći da je predsjednik srpske Vlade Ivica Dačić bio jedan od najbližih suradnika Slobodana Miloševića. Treba također reći da su četnici u Srbiji rehabilitirani, da su postali antifašisti. Također, treba navesti brojne izjave srbijanskih čelnika koji duboko vrijeđaju hrvatsku politiku i hrvatski narod. Nedavno u istoj toj srbijanskoj skupštini o kojoj je govorio i Josipović tvrdilo se kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman fašist i nacist, da je njegova politika 99% nacistička i fašistička. I dalje srbijanski političari nastavljaju sa svojom velikosrpskom politikom i lažno tvrde da je Oluja bila zločinački pothvat i najveće etničko čišćenje u Europi poslije II. Svjetskog rata.

Zbog svih tih razloga mora se i hrvatskim političarima reći da su pokušaji da na sitno trguju s povlačenjem tužbe nacionalna izdaja i kapitulacija jer Hrvatska prihvaća krivotvorine i krivnju koje nema. Dakle, potpuno je neobjašnjivo zašto hrvatski političari pokušavaju trgovati sa velikosrpskom četničkom politikom, zašto su spremni odustati od istine, čak se i ispričavaju ako netko u Hrvatskoj napiše ili kaže istinu o onome što se događalo. Kada bi Hrvatska odustala od tužbe to bi bila kapitulacija, to bi bila pobjeda velikosrpske politike, to bi bila amnestija velikosrpskog agresora, to bi značilo da Hrvatska pristaje na krivotvorine i odustaje od istine, da je spremna na pomirbu i novo zajedništvo sa Srbijom bez utvrđivanja istine, bez isprike agresora i bez odustajanja Srbije od nastavka svoje velikosrpske imperijalističke politike.

Za ovakvu kapitulantsku politiku hrvatskih političara ima i nekih olakotnih okolnosti. Točno je da moćne snage međunarodne zajednice na čelu sa Velikom Britanijom i Rusijom već godinama čvrsto brane velikosrpsku politiku, točno je da i danas zbog raznih interesa postoji jaki pritiska na Hrvatsku da prihvati pomirbu i novo zajedništvo na kompromisu, da prihvati amnestiranje velikosrpske i četničke politike, da prihvati da se bez utvrđivanja istine grade novi odnosi na politici Tomislava Nikolića koji kaže: mi smo se posvađali, mi se sad trebamo pomiriti i trebamo sve dogovorno rješavati tako da nitko ne bude ne samo oštećen nego i da nitko ne bude povrijeđen.

Hrvatski narod gubi energiju. Proces nestajanja i odumiranja hrvatskog naroda već je daleko odmakao. Hrvati narod je sve stariji i stariji, sve je više starih ljudi, sve manji je broj zaposlenih koji sve teže uzdržavaju sve veći broj starih i bolesnih. Time se bitno smanjuju razvojni potencijali hrvatskog naroda. Hrvati narod i izumire i nestaje. Više je umrlih nego rođenih. Hrvatski narod ponovno se iseljava ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Hrvatske. Kriza je sve veća i u toj krizi umjesto da se Hrvati udružuju, da traže zajedničke programe, da se usmjere na bitne probleme oni se sve više međusobno sukobljavaju i obnavljaju stare ideološke i sve druge ratove i podjele. Dakle, energija i potencijalne sposobnosti za razvoj iz dana u dan su sve manji i onda i tu umanjenu energiju Hrvati troše neproduktivno u međusobnim sukobima.

Izgleda kao da postoji neka tajanstvena ruka koja stalno potencira i obnavlja te sukobe. Strašno je bilo gledati kako izgleda Vukovar ovih dana, kako su se slegle u Vukovar specijalne policijske snage, kakao je Vukovar faktično ponovno okupiran, kako se metalnim ogradama brani ćirilica od hrvatskih branitelja, kako peta protuhrvatska kolona pokušava vukovarske branitelje proglasiti rušiteljima hrvatske demokracije i državnim neprijateljima. Vodi se specijalni rat protiv Hrvatske kao i 90-tih godina. Skidanje ploča s ćirilicom koje već dugo stoje širom Hrvatske dio je toga specijalnog rata. Jer se time želi kompromitirati i hrvatski branitelji i hrvatski narod. Stvara se lažna atmosfera ugroženosti Srba kao što su se nekada minirali židovski spomenici i drugi objekti od strane KOS-a i velikosrpskog agresora da bi se optužili Hrvati, tako se i danas događa nešto slično.

Strateško partnerstvo sa Velikom Britanijom se mora raskrinkati, jer strateško partnerstvo sa Velikom Britanijom znači da je sadašnje državno vodstvo prihvatilo britansku politiku koja je zaštitnik velikosrpske politike i da je prihvatilo da na krivotvorinama i amnestiranjem velikosrpskog agresora izgrađuju novi regionalni “bratski” odnos u skladu sa britanskom politikom. Isto tako Hrvatska mora bez makinacija i podvala izručiti Njemačkoj Perkovića i obnoviti strateško partnerstvo s Njemačkom jer dolaze crni dani kada će Europska unija, kao što je intervenirala u Grčkoj, intervenirati i u Hrvatskoj i tražiti bolne rezove koji će značiti masovno otpuštanje ljudi i smanjivanje plaća, smanjivanje socijalnih, zdravstvenih i drugih prava kako bi se hrvatska osposobila da vraća velike dugove. U toj situaciji bez strateškog partnerstva s Njemačkom crno nam se piše jer u našoj krizi nećemo dobiti potrebnu pomoć od Velike Britanije kao novog strateškog partnera, a teško je očekivati da će Njemačka koja može pomoći, htjeti pomoći nakon što smo ju odbacili i uvrijedili, nakon što smo joj okrenuli leđa i zaboravili sve ono dobro što nam je učinila Njemačka u borbi za našu samostalnost.

Hrvatsko državno vodstvo prihvatilo je laž, boji se istine, boji se vlastitog naroda i pokušava manipulacijom opravdati svoju politiku koja je protunarodna. U tom kontekstu Josipovićev posjet Beogradu bio je samo točka na i jedne politike koja je opasna za hrvatske nacionalne interese jer sadašnje državno vodstvo sukobljava se sa hrvatskim braniteljima, sukobljava se sa iskrenim prijateljima Hrvatske i okreće se lažnim prijateljima poput Velike Britanije i Rusije koji su bili uvijek a i danas su na velikosrpskoj strani. Prvo što treba učiniti je raščistiti odnose u Hrvatskoj. Oporba treba tražiti izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora i izvješće predsjednika Republike o stanju nacije kako bi se utvrdili uzroci sadašnje krize i utvrdila jasna strategija izlaska iz krize.

Bez utvrđivanja istine o prošlosti nije moguće pronaći pravi put u budućnosti. Bez suočavanja sa istinom hrvatski narod nema šanse da pronađe pravi put iz labirinta u kojem danas živimo. Sadašnja vlast sukobila se sa vlastitim narodom i na stalnom nastojanju da zakonskom silom naturi vlastitom narodu novi ateističko liberalistički svjetonazor. Ne priznaje tradiciju, ne priznaje kršćanski identitet hrvatskog naroda i činjenicu da je katolički moralni sustav jedan od bitnih karakteristika identiteta hrvatskog čovjeka. Pokušava se silom zakona nametnuti ateistički svjetonazor, i u zdravstvu i obrazovanju i u obitelji i svim bitnim područjima ljudskog života.

Dakle, sadašnja nenarodna vlast u sukobu je sa tradicijom i vrednotama hrvatskog naroda. U sukobu je sa katoličkom Crkvom, u sukobu je sa hrvatskim braniteljima, u sukobu je sa radnicima, u sukobu je sa poslodavcima, na svim područjima djeluju sile razdora i sukoba. Treba pronaći točku preokreta kada će hrvatski narod iz stalnog sukoba u kojem gubi energiju prijeći u razdoblje suradnje i rješavanja problema, u razdoblje okupljanja u kojem se neće gubiti energija nego će se koncentrirati sve raspoložive snage na rješavanje bitnih problema. Ta točka preokreta vjerojatno će biti obrana istine o Vukovaru i obrana istine o Domovinskom ratu i obračun sa petom haaškom kolonom.

 Piše: Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Katolički tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Probija uši i unosi ratni strah šutnja Svjetske zajednice na bošnjačko frontovsku, Izetbegovićevo- Komšićevu prijetnju ratom i uništenja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predizborno vrijeme za listopadske izbore 2018. pokazuje bošnjačku opredjeljenost za nastavak, ili početak novog rata na beha područjima, napose protiv hrvatskog naroda do konačnog njihova istrijebljenja sa bosanskohercegovačkih protora.

Medijska agresija na hrvatski narod ne prestaje sve od zaustavljanja rata u Daytonu, no napose je snažno prijeteča u ovo predizborno vrijeme, koje je obilježeno bošnjačkim planom realiziranjem ratnog cilja muslimanske Armije BiH čiji pripadnik je bio Željko Komšić, današnji ratni huškač i glavni realizator tog budućeg opasnog cilja. Agresiju na hrvatski narod Komšić, kao produžena ruka Izetbegovića i Suljagića, više i ne umotava ni u kakve političke, diplomatske, omote već je direktno izgovara kako bi doprla do svakog Bošnjaka, koji kada sutra poslije izbora krene u najavljeni i pripremljeni rat ne bi mogao, i ne bi smio reči, nisam spreman i nisam znao.

Kao vojnik zločinačke muslimanske Armije, a kako bi zadržao ljiljan oko vrata, taj prvi bošnjački kandidat za člana beha Predsjedništva, Komšić se prihvatio zadatka nastavka agresije na hrvatski narod, budući da u tome ima ratno iskustvo, iste one kakvu je provodio u vrijeme muslimanske agresije na Hrvate tijekom građansko vjerskog beha rata za teritotij.

Nikada od završetka beha sukoba predizborno vrijeme nije bilo tako otvoreno ratno, prijeteče Hrvatima kao što je ovo pred listopadske izbore 2018. Komšić predsjednik jednog ogranka bošnjačke Stranke Demokratske Acije, koji se krije pod imenom Demokratski front, svu svoju predizbornu retoriku, znanje i umiječe, usmjerava protiv Hrvata, njihova prava, njihove suverenosti i njihovog biološkog nestanka na beha područjima.

Toliko otvoreno udara da ovu izbornu kampanju čini pripremom za rat, u kojoj je čak i Svjetsku zajednicu ušutkao i stjerao u mišju rupu. Sada kada ga je Izetbegović naoružao za ono „nedaj Bože” a to je nedaj pravo Hrvatima i rasčisti jednom zauvijek sa njima, Komšić priprema muslimane Bošnjake da se prihvate tog oružja, krenu za njim, i počnu ga koristiti za ono za što je proizvedeno i namijenjeno.

Rast vojne industrije u bošnjačkoj Bosni i Hercegovini danas je viši od svih drugi privrednih grana, i to je dovoljno ohrabrenje Komšiću da isilovski zaprijeti svim nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, posebno hrvatskom narodu. Zbog toga su svi njegovi predizborni skupovi po kojima ga prate, prepričavaju oni Hrvati koji se zamaskirani nađu na njima, mudžahedini, vehabije, isilovci dugi brada i kratkih hlaća, njegovi nekadašnji suborci iz redova terorističke Armije Bosne i Hercegovine, obilježeni jedino ratnim prijetnjama hrvatskom narodu. Nigdje ni riječi o ekonomiji, pomirenju, suživotu, toleranciji.

I što je Svjetska zajednica šutljivija i prepadnutija pred tom najavom etničko vjerskog rata, Komšić i oni koji ga prate, kao i oni koji su ga poslali na izvršenje tog zločinačkog zadatka su glasniji, ratobojniji, i spremniji na posao kojeg planiraju poslije 7. listopada 2018 . u naveliko zelenoj i turciziranoj Bosni i Hercegovini. Svaki, ama baš svaki njegov skup obilježen je govorom i patološkom mržnjom prema Hrvatima. Zbog toga je ovo predizborno vrijeme, Komšićevo ratno vrijeme, i nije teško zamisliti kako se ponašao prema hrvatskim žrtvama u vrijeme kad je armija kojoj je pripadao etnički i vjerski čistila hrvatske prostore.

To je toliko nabijeno mržnjom, prijetnjama, da svi njegovi predizborni skupovi izgledaju isti, bez obzira gdje ih održavao, jer bez obzira na mjesto publika je ista, pripadnici muslimanske ABiH, vehabije, mudžahedini, arapi, isilovci.

Komšić više i ne krije svoje, i onih koji ga opremili i poslali na zadatak, zločinačke namjere prema hrvatskom narodu, i one su iste kao što su bile i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika Alije Izetbegovića, muslimanska unitarno centralističko zelena Bosna i Hercegovina, kao što je danas njegovo Sarajevo.

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad hrvatskim narodom, jer kandidatura vojnika protivničke vojske koji se u ratu borio protiv Hrvata je moguća samo u ovako ustrojeno nemogućoj Bosni i Hercegovini. I umjesto da taj zločin odmah u najavi zaustavi Svjetska zajednica je šutjela i šuti, zbog toga što je na muslimanskoj strani i što joj i nije do mira u toj „krčmi pogašenih svjetla”, spomeniku turskog danka u krvi kojeg čuvaju i na sve moguće načine vraćaju na te prostore Komšić i njegove muslimanske komšije.

Komšićeva ratna retorika je kontinuitet muslimanske politike čistog nacionalnog i vjerskog teritorija kakav je u svim islamskim zemljama svijeta. Na putu do tog cilja ratnik muslimanske Armije namjerava, ako bude izabran u Predsjedništvo, a bit će budući da iza njega stoji cijeli bošnjački narod i vjerske vođe, ukinuti konstitutivnost Hrvata, što bi bio veliki korak ka islamskoj Bosni i Hercegovini.

Plaće taj muslimanski vojnik što beha Hrvate ne može dekonstitutivizirati samo jedan bošnjački član, jer on je kaže Komšić manjina u beha Predsjedništva, i eto zato se kandidira kako bi Bošnjaci bili u večini i tako donosili sve odluke ne obaziruči se na druge beha narode. Njima ionako, prijeti muslimanski vojnik , treba ukinuti suverenost i konstitutivnost, jer samo tako Bosna i Hercegovina može biti čisti muslimanski entitet u Europi.

Ukinuti konstitutivnost Hrvatima direktan je Komšićev poziv Bošnjacima na rat protiv njih. Zna taj Komšić kao prvi bošnjački kandidat za tročlano nacionalno beha Predsjedništva da se ta izborena sloboda Hrvata ne može ničim drugim dokinuti, osim nastavkom rata i njihovim progonom iz Bosne i Hercegovine, i stoga je sve svoje snage, i onih koji su ga kandidirali, usmjerio u tom pravcu.

Komšićeve ratne prijetnje hrvatskom narodu nastavak je onog udruženog muslimanskog pothvata što ga radio u ratu, u muslimanskoj agresiji na Hrvate, i etnička čiščenja koja su proveli svugdje kamo je prošla Komšićeva zločinačka ABiH, napose kroz prostore Središnje Bosne. Stoga je posebno ratoboran i pun mržnje prema hrvatskom narodu u mjestima Središnje Bosne, koji su preživjeli vrijeme genocida i konfesiocida Komšićeve armije.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari