Pratite nas

Priče

Strah od križa 2.dio

Objavljeno

na

…stižemo na odredište. To je jedno selo koje se smjestilo uz vijugavu cestu koja se kao zmija provlači između brda kojih ima na sve strane. gdje god pogledaš..brdo..kao stogovi sijena. S lijeve strane puta je jablaničko jezero…koje i ne izgleda kao jezero nego više kao neki široki rukavac neke rijeke..voda je mutno zelena koja se u plićim krajevima pretvara u smeđo-zelenu prljavu baru. U njoj nekad bombama lovimo ribu…postupak je jednostavan..baciš par bombi i dertonacija ošamuti ribe..tako da ubrzo plivaju leđno, al ako ih ne pokupiš brzo..osvijeste se i šmugnu..Najviše ima dosta najneukusnije ribe na svijetu..klena, koju nikad ne pojedemo.

domovinski rat 7

Gornja Slatina je zadnja točka ..gdje se cesta penje, a onda počinje spuštanje sve dole do Jablanice. Nalazi se na zadnjem usponu i s nje puca pogled na cijelu kotlinu a Donja Slatina je ispod…logično..kao što joj ime i govori. Naši prvi položaji su ispred Donje Slatine ali baza nam je u Gornjoj. Naši položaji su kao klin uvučeni i muslimanski teritorij i stalno se isčekuju napadi. Zato smo prvo par dana u pripravnosti u Gornjoj a onda idemo na položaje u Donju.I jedno i drugo selo je pretežno muslimansko ali ima i Hrvata. Naravno svi su otišli kad je zapucalo. Zapravo nisu svi.. ostao je Putica.. nagluhi starac koji se nikako nije dao iz sela. Ustvari on nije starac..izgledao kao starac ali ima manje od pedeset godina.. Lice mu je izbrazdano, kosa sijeda i nema zube, ustvari ima par žutih ali meni puno bolje izgleda ideja da nema nijedan. Stalno je s vojskom i neće da ide u Prozor. Svako par dana dolaze mu kćeri Mirjana i Slavica da mu donesu čistu robu i skuhanu hranu, Mole ga da ide s njima ali on neće. One su dvije tihe djevojke, pristojne i dosta lijepe. Skuhaju nam kavu, malo popričaju i odu. Još jednom zamole oca da ide s njima al on samo zavrti glavom..veli nemojte mi donositi hranu jer ionako jedem šta i vojska. Barba se čas vrti oko jedne čas oko druge, baca zagrebačku šprehu al one ga ignoriraju, pristojno se nasmiju i ‘ladno ga otresu

– de Barba..kaš’ ti odrast matere ti..

Putica ima i sina , dečka od 5-6 godina. Došao je jednom s majkom koja je isto došla u misiju nagovaranja. Bezuspješno naravno. Žena je izgledala kao Putičina kćer, punokrvna je i stasita. Putica drži među koljenima sina, gladi ga po kosi, smije se onim žutim zubima i pokazuje nam..

– Vidi ga..vidi ga.. kako je lijep. Tri dana sam ja njega pravio.

žena se krsti, neugodno joj je a Putica se i dalje ceri, klima nama glavom i namiguje. Mi se smijuljimo..a šta ćemo. Oni odlaze i to je nama šansa.

-Je li bolan Putica..kako je ona pošla za tebe takvog- derem se Putici u uho jer je on navodno skoro gluh mada ja u to ne vjerujem. Mislim da malo glumi..

– aaaa…šta…aaa…bio sam ja bećar…i po..

-Kurac si ti moj bio.

on se smije..on se uvijek smije kad ne razumi. Prilazi mu Jablan i šapće mu..

– Oš mi dat Mirjanu…- pa onda ime rasteže na slogove….- Mi-rja-nu….

on se kezi i klima glavom u znak odobravanja…

– ja..ja..ja…ha ha ha..ja..ja..ja..

Biće da ipak ne čuje..

Svi se zajebajemo s njim osim Kamate. Dečko ima obzira prema Putičinim godinama i samo se nekad zasmijulji..pretežno šuti. Putica svaki dan pogleda malog i zaprijeti mu prstom

– Mutan si ti meni mali…mutan….aaaa

S Puticom inače imamo grdnih problema. Zatupio u glavu da mora pokositi livadu koja se nalazila tik ispod velike okuke i gdje se Gornja Slatina spušta prema Donjoj i koju su muslimani imali na dlanu sa svojih položaja i koju su često tukli trocjevcom. On se prenemagao..te nikad nije ostala nepokošena..te neće oni njega..znaju ga svi u selu..te ovo te ono. Izbijali smo mu iz glave tu blesavu ideju al on se nije dao..

– Pokosiću ja nju..oću..oću..

– Pokosiće oni tebe.

– Oće kurac…hahahaha.

– Pusti ga nek kosi. Biće brži gori nego doli.

– Nemojte ga palit. Koji vam je.. Ubiće ga ko zeca.

– Navalio čovjek…

Par puta smo ga vraćali. Zametno se s kosom i veli

– Idem ja polako

– Ideš ti na kurac. Vraćaj se nazad. Marš.

– aaaa. Dobro. Ima dana.

jednu večer dok smo kartali začulo se u gluvo doba noći štektanje trocjevca. isprva kratkim rafalima a onda dugo i zlokobno. Uskoro je otčepilo sa svih strana. Tutnjalo je i hučilo. Pogledasmo se.

– Koji je ovo kurac. Nisu valjda krenuli.

– Moglo bi bit. Dižmo se

– Ajmo…

Kamata utrča ko bez duše..

– Putica…kosi..rokaju ga..iz kamenoloma…i naši isto..gore s trice..

– Jebemu ludu mater

– O jebem ti budalu..da ti jebem budalu.

-moramo ga izvuć..ne čuje kreten..

– ko ga jebe..boli me kurac. Nek ga odvale što se mene tiče..

– nemoj srat..ajmo..

Potrčasmo dole ispod okuke. Ugledasmo neko svijetlo kako šara lijevo-desno.

– Koji je ovo kurac

– nemam pojma…baterija neka.

– jebem ti sve.

Dvadeset milimetraski meci su eksplodirali oko nas. pokrišmo instinktivno glave rukama kao da se probijamo kroz roj pčela i sjurismo se dole. Strmina nas je nosila ko bujica i za tren naletismo na Puticu. mahao je kosom lijevo-desno..za glavu mu svezana baterija. Jablan sjede u čudu i prekrsti se..

– da mi je ovo neko pričo.

– drži budalu.

– bateriju svezat na glavu..o blagi bože..na prvoj liniji usred noći.. Ubiću ga…o kako ću ga slatko ubit.

– daj ga meni.

– Daj nemojte srat..moramo se izvuć.

Uhvatismo ga ispod pazuha, kosu Jablan prelomi preko koljena, baci je bijesno i opali mu šamarčinu.

– Ajde Jablane u kurac..pusti ga sad..posle..

– uff…

vučemo Puticu uz brdo, rosno je trava se kliže pod nogama, posrćemo, padamo, dižemo se, psujemo. Jablan sopće i mrmlja psovke.

– A što ga mi teglimo. Zna hodat ako ništa drugo…

– da..ustvari zašto ga teglimo. Puštamo ga..on se malo skupi otrese se i nasmije. Mi zakrenemo očima i pogledamo se..

– Šta mu možeš…ništa..ajmo..

dolazimo u kuću..izbezumljeni i umorni. Dahćemo još par minuta, sjedimo i pušimo.Smirivamo se. Putica se po običaju kesi. Gleda u nas i vrti glavom. Jablan još bijesan napravi pokret kao da se diže, mislim odvaliće mu opet šamar, al prošlo ga , opet se zavaljuje i par minuta gleda u strop a onda provali smijeh iz njega. Bezumni, luđački smijeh…ušuti trenutak pa onda opet smijeh provali kao bujica. Lupa se po čelu i ponavlja..

– bateriju svezat za čelo…eeeej.

Putica se i dalje kezi. Prelazi očima čas na mene čas na Jablana čas na Kamatu. Jablana drži najduže na oku..i njemu se najviše kesi.

– Jel ono pucalo Jablane..

Kamata odnekud donosi 20 mm metak i pokazuje ga Putici..

– Vidiš s čim su te gađali..jel vidiš. Vidiš ti šta je ovo..

– aaaa..šta..

Kamata mu gura ogromni metak u ruku..i dere mu se u uho..

– S ovim su te gađali..gaaađaaaliii.

Putica uzima metak, vrti ga u ruci, zagleda se, pa ga mjeri pedljom, odjednom se zaceri i pogleda u Jablana..

– Jebo mater da me pogodio..bi me izvrno’

Jablan hropće i vrti se ko na ražnju..

– Barba daj rakije…daj rakije jebote..oooo…majko mila..

nastavlja se……

>>PRVI DIO
Područje: Delminium Vulgaris
Izvor: HRHB.info portal hrvatskih integralista

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

‘Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći’

Objavljeno

na

Objavio

Alfred Hill

Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu za 24sata.hr priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor

Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.

Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak – Blago Zadro.

– Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. – priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.

‘Tata, imaš li pušku, bombu, moraš se obraniti!’

– Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi – priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.

Hill je po zanimanju bio pravnik. a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara.

– Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! – govori nam Staša.

‘Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!’

Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge te je iskrvario.

Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost

– Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem – ističe Doktor.

Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ‘ Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći’. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.

– Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno – prisjeća se Doktor.

Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.

Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju.

Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Prelijepa priča snimljena 1970 godine na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Tko ne zna šta je kamen i kako je živjeti na ovom kamenu, teško mu je shvatiti ove ljude i ovaj kraj…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari