Pratite nas

Priče

Strah od križa 2.dio

Objavljeno

na

…stižemo na odredište. To je jedno selo koje se smjestilo uz vijugavu cestu koja se kao zmija provlači između brda kojih ima na sve strane. gdje god pogledaš..brdo..kao stogovi sijena. S lijeve strane puta je jablaničko jezero…koje i ne izgleda kao jezero nego više kao neki široki rukavac neke rijeke..voda je mutno zelena koja se u plićim krajevima pretvara u smeđo-zelenu prljavu baru. U njoj nekad bombama lovimo ribu…postupak je jednostavan..baciš par bombi i dertonacija ošamuti ribe..tako da ubrzo plivaju leđno, al ako ih ne pokupiš brzo..osvijeste se i šmugnu..Najviše ima dosta najneukusnije ribe na svijetu..klena, koju nikad ne pojedemo.

domovinski rat 7

Gornja Slatina je zadnja točka ..gdje se cesta penje, a onda počinje spuštanje sve dole do Jablanice. Nalazi se na zadnjem usponu i s nje puca pogled na cijelu kotlinu a Donja Slatina je ispod…logično..kao što joj ime i govori. Naši prvi položaji su ispred Donje Slatine ali baza nam je u Gornjoj. Naši položaji su kao klin uvučeni i muslimanski teritorij i stalno se isčekuju napadi. Zato smo prvo par dana u pripravnosti u Gornjoj a onda idemo na položaje u Donju.I jedno i drugo selo je pretežno muslimansko ali ima i Hrvata. Naravno svi su otišli kad je zapucalo. Zapravo nisu svi.. ostao je Putica.. nagluhi starac koji se nikako nije dao iz sela. Ustvari on nije starac..izgledao kao starac ali ima manje od pedeset godina.. Lice mu je izbrazdano, kosa sijeda i nema zube, ustvari ima par žutih ali meni puno bolje izgleda ideja da nema nijedan. Stalno je s vojskom i neće da ide u Prozor. Svako par dana dolaze mu kćeri Mirjana i Slavica da mu donesu čistu robu i skuhanu hranu, Mole ga da ide s njima ali on neće. One su dvije tihe djevojke, pristojne i dosta lijepe. Skuhaju nam kavu, malo popričaju i odu. Još jednom zamole oca da ide s njima al on samo zavrti glavom..veli nemojte mi donositi hranu jer ionako jedem šta i vojska. Barba se čas vrti oko jedne čas oko druge, baca zagrebačku šprehu al one ga ignoriraju, pristojno se nasmiju i ‘ladno ga otresu

– de Barba..kaš’ ti odrast matere ti..

Putica ima i sina , dečka od 5-6 godina. Došao je jednom s majkom koja je isto došla u misiju nagovaranja. Bezuspješno naravno. Žena je izgledala kao Putičina kćer, punokrvna je i stasita. Putica drži među koljenima sina, gladi ga po kosi, smije se onim žutim zubima i pokazuje nam..

– Vidi ga..vidi ga.. kako je lijep. Tri dana sam ja njega pravio.

žena se krsti, neugodno joj je a Putica se i dalje ceri, klima nama glavom i namiguje. Mi se smijuljimo..a šta ćemo. Oni odlaze i to je nama šansa.

-Je li bolan Putica..kako je ona pošla za tebe takvog- derem se Putici u uho jer je on navodno skoro gluh mada ja u to ne vjerujem. Mislim da malo glumi..

– aaaa…šta…aaa…bio sam ja bećar…i po..

-Kurac si ti moj bio.

on se smije..on se uvijek smije kad ne razumi. Prilazi mu Jablan i šapće mu..

– Oš mi dat Mirjanu…- pa onda ime rasteže na slogove….- Mi-rja-nu….

on se kezi i klima glavom u znak odobravanja…

– ja..ja..ja…ha ha ha..ja..ja..ja..

Biće da ipak ne čuje..

Svi se zajebajemo s njim osim Kamate. Dečko ima obzira prema Putičinim godinama i samo se nekad zasmijulji..pretežno šuti. Putica svaki dan pogleda malog i zaprijeti mu prstom

– Mutan si ti meni mali…mutan….aaaa

S Puticom inače imamo grdnih problema. Zatupio u glavu da mora pokositi livadu koja se nalazila tik ispod velike okuke i gdje se Gornja Slatina spušta prema Donjoj i koju su muslimani imali na dlanu sa svojih položaja i koju su često tukli trocjevcom. On se prenemagao..te nikad nije ostala nepokošena..te neće oni njega..znaju ga svi u selu..te ovo te ono. Izbijali smo mu iz glave tu blesavu ideju al on se nije dao..

– Pokosiću ja nju..oću..oću..

– Pokosiće oni tebe.

– Oće kurac…hahahaha.

– Pusti ga nek kosi. Biće brži gori nego doli.

– Nemojte ga palit. Koji vam je.. Ubiće ga ko zeca.

– Navalio čovjek…

Par puta smo ga vraćali. Zametno se s kosom i veli

– Idem ja polako

– Ideš ti na kurac. Vraćaj se nazad. Marš.

– aaaa. Dobro. Ima dana.

jednu večer dok smo kartali začulo se u gluvo doba noći štektanje trocjevca. isprva kratkim rafalima a onda dugo i zlokobno. Uskoro je otčepilo sa svih strana. Tutnjalo je i hučilo. Pogledasmo se.

– Koji je ovo kurac. Nisu valjda krenuli.

– Moglo bi bit. Dižmo se

– Ajmo…

Kamata utrča ko bez duše..

– Putica…kosi..rokaju ga..iz kamenoloma…i naši isto..gore s trice..

– Jebemu ludu mater

– O jebem ti budalu..da ti jebem budalu.

-moramo ga izvuć..ne čuje kreten..

– ko ga jebe..boli me kurac. Nek ga odvale što se mene tiče..

– nemoj srat..ajmo..

Potrčasmo dole ispod okuke. Ugledasmo neko svijetlo kako šara lijevo-desno.

– Koji je ovo kurac

– nemam pojma…baterija neka.

– jebem ti sve.

Dvadeset milimetraski meci su eksplodirali oko nas. pokrišmo instinktivno glave rukama kao da se probijamo kroz roj pčela i sjurismo se dole. Strmina nas je nosila ko bujica i za tren naletismo na Puticu. mahao je kosom lijevo-desno..za glavu mu svezana baterija. Jablan sjede u čudu i prekrsti se..

– da mi je ovo neko pričo.

– drži budalu.

– bateriju svezat na glavu..o blagi bože..na prvoj liniji usred noći.. Ubiću ga…o kako ću ga slatko ubit.

– daj ga meni.

– Daj nemojte srat..moramo se izvuć.

Uhvatismo ga ispod pazuha, kosu Jablan prelomi preko koljena, baci je bijesno i opali mu šamarčinu.

– Ajde Jablane u kurac..pusti ga sad..posle..

– uff…

vučemo Puticu uz brdo, rosno je trava se kliže pod nogama, posrćemo, padamo, dižemo se, psujemo. Jablan sopće i mrmlja psovke.

– A što ga mi teglimo. Zna hodat ako ništa drugo…

– da..ustvari zašto ga teglimo. Puštamo ga..on se malo skupi otrese se i nasmije. Mi zakrenemo očima i pogledamo se..

– Šta mu možeš…ništa..ajmo..

dolazimo u kuću..izbezumljeni i umorni. Dahćemo još par minuta, sjedimo i pušimo.Smirivamo se. Putica se po običaju kesi. Gleda u nas i vrti glavom. Jablan još bijesan napravi pokret kao da se diže, mislim odvaliće mu opet šamar, al prošlo ga , opet se zavaljuje i par minuta gleda u strop a onda provali smijeh iz njega. Bezumni, luđački smijeh…ušuti trenutak pa onda opet smijeh provali kao bujica. Lupa se po čelu i ponavlja..

– bateriju svezat za čelo…eeeej.

Putica se i dalje kezi. Prelazi očima čas na mene čas na Jablana čas na Kamatu. Jablana drži najduže na oku..i njemu se najviše kesi.

– Jel ono pucalo Jablane..

Kamata odnekud donosi 20 mm metak i pokazuje ga Putici..

– Vidiš s čim su te gađali..jel vidiš. Vidiš ti šta je ovo..

– aaaa..šta..

Kamata mu gura ogromni metak u ruku..i dere mu se u uho..

– S ovim su te gađali..gaaađaaaliii.

Putica uzima metak, vrti ga u ruci, zagleda se, pa ga mjeri pedljom, odjednom se zaceri i pogleda u Jablana..

– Jebo mater da me pogodio..bi me izvrno’

Jablan hropće i vrti se ko na ražnju..

– Barba daj rakije…daj rakije jebote..oooo…majko mila..

nastavlja se……

>>PRVI DIO
Područje: Delminium Vulgaris
Izvor: HRHB.info portal hrvatskih integralista

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Vera Primorac: U početnom krugu

Objavljeno

na

Objavio

Proljeće u Mostaru
Proljeće u Mostaru

Sama sam. Sjedim  pred TV ekranom. I sa strepnjom pratim najnovije vijesti … Moji su već otišli spavati, iako je još rano. A ja kao na iglama. Bdijem i osluškujem. Ni san mi nikako ne dolazi na oči.  Nemirna sam. Osjećam se kao u nekakvoj mišolovci. Idem iz sobe u sobu, pa u WC, pa s kauča na fotelju… i s fotelje na kauč.

Odjedanput mi neka muka u želudcu. Trčim u WC i izbacujem svu onu gorčinu i sav onaj jad koji mi se skupio u praznom stomaku. Jer od muke, u ovih zadnjih nekoliko dana, ne mogu ni jesti ni piti.

Nekakav se nemir uvukao u  mene.

Sve mi smeta.

Svega se plašim.

Od svega strepim.

Smeta mi i ova neprirodna tišina koja  samo što ne eksplodira. Tako neuobičajena za ovo doba godine. I za ove rane večernje sate.

Ta, ljudi bi trebali, kao i uvijek dosad, šetati… Sastajati se.

Proljeće je!!! Proljeće je u Mostaru.

I svjetlost je  … nekada bila.

U Mostaru.

***

Ali nigdje, nigdje na ovome svijetu, nije bilo toliko svjetlosti i sunca, toliko topline i mirisa, kao u mome rodnom gradu.

Jer, sunce je, ovdje, kažemo mi Mostarci, zastalo na tren. I ovdje ostalo zauvijek.

I sve je ovdje, nekako, drugačije. Nestvarno.

I obavijeno aurom neke djevičanske nevinosti i čistoće.

 

A svjetlost u tebi. Svjetlost oko tebe.

Uvlači ti se u dušu … Budi te jutrom. Mazi po licu.

Usporava pokrete.

I ublažava oštrinu naravi pa nekako sav treperiš… od silne dragosti.

I svi su ti ljudi bliski i dragi.

Kao rod rođeni.

Zato bi,  svatko od nas, i drugima darovao svu tu ljepotu.

I ozario lice… Njegovim osmjehom.

Jer- moj grad i osmijeh ima!

I smiješi se svakome tko dolazi čistoga srca i otvorene duše.

I svakome pruža ruke…

I prima ga u zagrljaj.

 

E-e-e-e-, proljeće! Proljeće u Mostaru!!!

 

Vrijeme je to kada sve oživi i probudi se; kada zašumi Neretva; kada zamiriše behar(cvijet) na voćkama.

Kada ljudi nahrupe iz kuća na ulice, pa kao da su izmiljeli iz čahura, preobraze se.

Ispruže suncu na pozdrav.

I dovikuju se, pričaju glasno, pjevuše…

„Što te nema, što te nema.

Rumen istok kad zarudi

I duša se miru sprema…

Što te nema? Što te nema?“

 

Odjekivala je, tako, svakog proljeća    pjesma i  vrvio život ulicama. Jer, proljeće je uvijek bilo i jest… vrijeme ljubavi.

Vrijeme kada se mladi vole. I s proljećem u Mostaru, žive svoje proljeće.

 

A gdje li je sve to sada nestalo?

Gdje li je sada nestala sva ona svjetlost?

 

I što ove spodobe ovdje traže?

 

Oni za takvo što ni ne znaju!

Oni umjesto ljubavi, siju mržnju.

Umjesto radosti, donose tugu i očaj.

Umjesto života, ostavljaju pustoš .

I zgarišta … I pepeo… I smrt…

***

Ali, moram iskreno priznati, još od prvog trena, nakon moga povratka, nisam se osjećala baš onako opušteno, kao što sam se uvijek osjećala, u mome rodnom gradu. Sve mi je bilo isto, a opet sve nekako drugačije. Nestala je ona toplina s kojom te je, nekada prije, grad dočekivao.

 

Širio ruke. Blistao od blagosti i sreće zbog

tvoga ponovnog vraćanja.

Vraćanja u osunčana jutra.

Vraćanja baščama,

ulicama,

beharu,

mirisima…

I šetnjama Ilićima, Cimom, Barama…

 

I poznatim i dragim stazama djetinjstva. Gdje ti je sve blisko i drago.

I tvoje.

Dok ti se on, tvoj grad smiješi. I usta mu od uha do uha. Sav ozaren. Jer si mu se vratio.

A sada?

A sada i nebo sivo. Pritislo…

Olovno, neprijateljsko. I sumorno.

Nigdje ni sunca ni svjetlosti.

 

***

Hodam žurno mojom ulicom do prve trgovine. Nesigurno i oklijevajući.

I osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama. Jer, sva treperim od nekakve slabosti.

I opet me pritisnula ona ista zebnja. Onaj isti strah i nelagoda.

Rat!!! Rat je i ovdje!

 

A, oni nas vrebaju, s mržnjom

I drže na nišanu

Netremice

Ušančeni u svom strahu

Mjere i odmjeravaju

Preko topovske i snajperske cijevi

Uzduž  i upoprijeko

Nevidljivi i skriveni

Od naših pogleda

Procjenjuju nam

Našu težinu i dob

Našu širinu i visinu

 

Našu podobnost

I našu nepodobnost

Naš Život Našu smrt

I našu

Opstojnost

A kada im i to dosadi

Igraju se

Hoću-Neću

Pa kom opanci

Kom obojci

 

Slutila sam to. Ali nisam htjela vjerovati, niti to priznati sama sebi.

Nadala sam se. I još se uvijek nadam…

‒ Ali rat je…rat je, moja Lucija!!! Oni ti samo čekaju znak za početak pa da se na nas sruče! Pa, zar ne vidiš, jadna ti tvoja majka, kako su se već načičkali i ušančili po okolnim brdima?

A ti, kao kakva naivna glupača, još uvijek trubiš o tome, hoće li ga ili ne će biti.

Ta, prozor tvoje učionice gleda ravno u njihove topovske cijevi, uperene točno prema tvojoj školi. I prema tvome Mostaru.

 

U početnom smo krugu pakla!!!

 

Vera Primorac/ Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari