Pratite nas

Priče

Strah od križa 2.dio

Objavljeno

na

…stižemo na odredište. To je jedno selo koje se smjestilo uz vijugavu cestu koja se kao zmija provlači između brda kojih ima na sve strane. gdje god pogledaš..brdo..kao stogovi sijena. S lijeve strane puta je jablaničko jezero…koje i ne izgleda kao jezero nego više kao neki široki rukavac neke rijeke..voda je mutno zelena koja se u plićim krajevima pretvara u smeđo-zelenu prljavu baru. U njoj nekad bombama lovimo ribu…postupak je jednostavan..baciš par bombi i dertonacija ošamuti ribe..tako da ubrzo plivaju leđno, al ako ih ne pokupiš brzo..osvijeste se i šmugnu..Najviše ima dosta najneukusnije ribe na svijetu..klena, koju nikad ne pojedemo.

domovinski rat 7

Gornja Slatina je zadnja točka ..gdje se cesta penje, a onda počinje spuštanje sve dole do Jablanice. Nalazi se na zadnjem usponu i s nje puca pogled na cijelu kotlinu a Donja Slatina je ispod…logično..kao što joj ime i govori. Naši prvi položaji su ispred Donje Slatine ali baza nam je u Gornjoj. Naši položaji su kao klin uvučeni i muslimanski teritorij i stalno se isčekuju napadi. Zato smo prvo par dana u pripravnosti u Gornjoj a onda idemo na položaje u Donju.I jedno i drugo selo je pretežno muslimansko ali ima i Hrvata. Naravno svi su otišli kad je zapucalo. Zapravo nisu svi.. ostao je Putica.. nagluhi starac koji se nikako nije dao iz sela. Ustvari on nije starac..izgledao kao starac ali ima manje od pedeset godina.. Lice mu je izbrazdano, kosa sijeda i nema zube, ustvari ima par žutih ali meni puno bolje izgleda ideja da nema nijedan. Stalno je s vojskom i neće da ide u Prozor. Svako par dana dolaze mu kćeri Mirjana i Slavica da mu donesu čistu robu i skuhanu hranu, Mole ga da ide s njima ali on neće. One su dvije tihe djevojke, pristojne i dosta lijepe. Skuhaju nam kavu, malo popričaju i odu. Još jednom zamole oca da ide s njima al on samo zavrti glavom..veli nemojte mi donositi hranu jer ionako jedem šta i vojska. Barba se čas vrti oko jedne čas oko druge, baca zagrebačku šprehu al one ga ignoriraju, pristojno se nasmiju i ‘ladno ga otresu

– de Barba..kaš’ ti odrast matere ti..

Putica ima i sina , dečka od 5-6 godina. Došao je jednom s majkom koja je isto došla u misiju nagovaranja. Bezuspješno naravno. Žena je izgledala kao Putičina kćer, punokrvna je i stasita. Putica drži među koljenima sina, gladi ga po kosi, smije se onim žutim zubima i pokazuje nam..

– Vidi ga..vidi ga.. kako je lijep. Tri dana sam ja njega pravio.

žena se krsti, neugodno joj je a Putica se i dalje ceri, klima nama glavom i namiguje. Mi se smijuljimo..a šta ćemo. Oni odlaze i to je nama šansa.

-Je li bolan Putica..kako je ona pošla za tebe takvog- derem se Putici u uho jer je on navodno skoro gluh mada ja u to ne vjerujem. Mislim da malo glumi..

– aaaa…šta…aaa…bio sam ja bećar…i po..

-Kurac si ti moj bio.

on se smije..on se uvijek smije kad ne razumi. Prilazi mu Jablan i šapće mu..

– Oš mi dat Mirjanu…- pa onda ime rasteže na slogove….- Mi-rja-nu….

on se kezi i klima glavom u znak odobravanja…

– ja..ja..ja…ha ha ha..ja..ja..ja..

Biće da ipak ne čuje..

Svi se zajebajemo s njim osim Kamate. Dečko ima obzira prema Putičinim godinama i samo se nekad zasmijulji..pretežno šuti. Putica svaki dan pogleda malog i zaprijeti mu prstom

– Mutan si ti meni mali…mutan….aaaa

S Puticom inače imamo grdnih problema. Zatupio u glavu da mora pokositi livadu koja se nalazila tik ispod velike okuke i gdje se Gornja Slatina spušta prema Donjoj i koju su muslimani imali na dlanu sa svojih položaja i koju su često tukli trocjevcom. On se prenemagao..te nikad nije ostala nepokošena..te neće oni njega..znaju ga svi u selu..te ovo te ono. Izbijali smo mu iz glave tu blesavu ideju al on se nije dao..

– Pokosiću ja nju..oću..oću..

– Pokosiće oni tebe.

– Oće kurac…hahahaha.

– Pusti ga nek kosi. Biće brži gori nego doli.

– Nemojte ga palit. Koji vam je.. Ubiće ga ko zeca.

– Navalio čovjek…

Par puta smo ga vraćali. Zametno se s kosom i veli

– Idem ja polako

– Ideš ti na kurac. Vraćaj se nazad. Marš.

– aaaa. Dobro. Ima dana.

jednu večer dok smo kartali začulo se u gluvo doba noći štektanje trocjevca. isprva kratkim rafalima a onda dugo i zlokobno. Uskoro je otčepilo sa svih strana. Tutnjalo je i hučilo. Pogledasmo se.

– Koji je ovo kurac. Nisu valjda krenuli.

– Moglo bi bit. Dižmo se

– Ajmo…

Kamata utrča ko bez duše..

– Putica…kosi..rokaju ga..iz kamenoloma…i naši isto..gore s trice..

– Jebemu ludu mater

– O jebem ti budalu..da ti jebem budalu.

-moramo ga izvuć..ne čuje kreten..

– ko ga jebe..boli me kurac. Nek ga odvale što se mene tiče..

– nemoj srat..ajmo..

Potrčasmo dole ispod okuke. Ugledasmo neko svijetlo kako šara lijevo-desno.

– Koji je ovo kurac

– nemam pojma…baterija neka.

– jebem ti sve.

Dvadeset milimetraski meci su eksplodirali oko nas. pokrišmo instinktivno glave rukama kao da se probijamo kroz roj pčela i sjurismo se dole. Strmina nas je nosila ko bujica i za tren naletismo na Puticu. mahao je kosom lijevo-desno..za glavu mu svezana baterija. Jablan sjede u čudu i prekrsti se..

– da mi je ovo neko pričo.

– drži budalu.

– bateriju svezat na glavu..o blagi bože..na prvoj liniji usred noći.. Ubiću ga…o kako ću ga slatko ubit.

– daj ga meni.

– Daj nemojte srat..moramo se izvuć.

Uhvatismo ga ispod pazuha, kosu Jablan prelomi preko koljena, baci je bijesno i opali mu šamarčinu.

– Ajde Jablane u kurac..pusti ga sad..posle..

– uff…

vučemo Puticu uz brdo, rosno je trava se kliže pod nogama, posrćemo, padamo, dižemo se, psujemo. Jablan sopće i mrmlja psovke.

– A što ga mi teglimo. Zna hodat ako ništa drugo…

– da..ustvari zašto ga teglimo. Puštamo ga..on se malo skupi otrese se i nasmije. Mi zakrenemo očima i pogledamo se..

– Šta mu možeš…ništa..ajmo..

dolazimo u kuću..izbezumljeni i umorni. Dahćemo još par minuta, sjedimo i pušimo.Smirivamo se. Putica se po običaju kesi. Gleda u nas i vrti glavom. Jablan još bijesan napravi pokret kao da se diže, mislim odvaliće mu opet šamar, al prošlo ga , opet se zavaljuje i par minuta gleda u strop a onda provali smijeh iz njega. Bezumni, luđački smijeh…ušuti trenutak pa onda opet smijeh provali kao bujica. Lupa se po čelu i ponavlja..

– bateriju svezat za čelo…eeeej.

Putica se i dalje kezi. Prelazi očima čas na mene čas na Jablana čas na Kamatu. Jablana drži najduže na oku..i njemu se najviše kesi.

– Jel ono pucalo Jablane..

Kamata odnekud donosi 20 mm metak i pokazuje ga Putici..

– Vidiš s čim su te gađali..jel vidiš. Vidiš ti šta je ovo..

– aaaa..šta..

Kamata mu gura ogromni metak u ruku..i dere mu se u uho..

– S ovim su te gađali..gaaađaaaliii.

Putica uzima metak, vrti ga u ruci, zagleda se, pa ga mjeri pedljom, odjednom se zaceri i pogleda u Jablana..

– Jebo mater da me pogodio..bi me izvrno’

Jablan hropće i vrti se ko na ražnju..

– Barba daj rakije…daj rakije jebote..oooo…majko mila..

nastavlja se……

>>PRVI DIO
Područje: Delminium Vulgaris
Izvor: HRHB.info portal hrvatskih integralista

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

CRTICA O SVJEŽEM PUREĆEM BATKU

Objavljeno

na

Objavio

Eh, da… Nije lahko prehraniti obitelj tko je ima, a novaca je sve manje ili ga nema! ..ba ga led, ali tako je to.

Istom, treba biti dobro obaviješten, npr. kad su kakve akcije po trgovačkim centrima, odnosno, zaboravimo tada na knjigu, našu voljenu drugu, pa prikupljajmo promičbene materijale koje nam teklići donose skoro već na vrata. Zatim strpati stočku u žep i trkom na rasprodaju u prvi velecentar.
Nalazim se između Kauflanda i Lidla pa imam dobar i nedvojben izbor za kupnju, ali dvojbene prihode što baš i nije tako dobro. Bogu hvala, snalazimo se, ne krademo, ne pljačkamo banke i mjenjačnice, ne prevrćemo po smećnjacima, ali ono malo kunica ozbiljno, pale i odgovorno prevrćemo prije nego ih potrošimo na koještarije. U prvome redu treba se prehraniti, napuniti želudac. A knjige, časopisi, kazalište, koncerti, izložbe, nogometne utakmice, pijača na Korzu i druge bezpotrebene koještarije. Dakle, guzice moramo nafilati i basta!

Gospoja neki dan upitno pogledava u vrećicu s mladim krumpirom koji sam donio iz Kauflanda; da odakle sada mladi krumpir? ..ba ga led, valjda iz Vijetnama ili Tajlanda, a možda iz goleme Kine… nigdje ne piše. A valjalo bi ono malo zemljice s gomoljasta ploda forenzički obraditi pa bi bilo jasnije da nije riječ o npr. ličkome krumpiru.

Hm… nemojte se praviti pametni i brbljati da i vi ne kupujete isto što i ja – od krumpira voća, povrća i mesa do vinčine i pivčine, a najčešće ne razmišljamo odakle što dolazi. Ako vas mesari uvjeravaju da je sve ono silno meso domaći proizvod, onda znajte da vam lažu. Kadikad kupujem pakirano mljeveno meso ili odrezke, pa doma buljim u onu sitnu deklaracijsku karticu i saznajem da je meso iz Španjolske, a dagnje, npr. iz Poljske. ..ba ga led, zar ovdje nitko više ništa ne proizvodi, ne uzgaja i ne nudi na tržištu?

I tako prekjučer prošećem do Lidla po dvije dvolitre piva (ne ću reći koje!) i naletim na prekrasne komade purećih bataka po cijeni da padneš u nesvijest 13,73 kuna/kg izaberem jedan malo teži batak koji me je radoznalo gledao preko izložbenog stakla i ja ga nježno uzmem i ponesem doma zajedno s pivom i nekoliko voćnih jogurta za gospoju. doma metnem džozluike na nos i zabuljim se radoznalo u onu sitnu deklaracijsku karticu pod predpostavkom da je taj batak do nedavno nosio golema zagorskog purana kojega od milja zovem T. Rex, ali (eto ga na!) ovaja batak nikada nije gazio zagorsku zemlju, nego mađarsku!

E, ..eba ga led, mađaronska noga ušla je u moju kuhinju za termičku obradu spremna! Mislim, dakle, jesam uvjeren da će se fino složiti s onim mladim krumpirom nepoznata podrijetla i salaticom zelenom koje vjerojatno ima iza sebe zrakoplovno iskustvo – međukontinentalno.

Ma u slast nama i svima vama, drage moje i poštovani moji, poslije ćemo i nazdraviti. Nazdravit ćemo i ovoj “vladi” koja nije ništa bolja od one predhodne, navodno “slučajne vlade” (klaun Zoka); jedna i druga uporno se trude da naše poljodjelstvo te uzgoj peradi i stoke doslovno propada uza nevjerojatnu zabranu izvoza u zemlje EU! A tko je ono ministar poljoprivrede, niti glasa od njega…? ..ba ga led! Izdržat ćemo, ne ćemo posustati, samo da znate!

Što Bog da i sreća junačka!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

USKRSNA PRIČA: CRNA OGRLICA

Objavljeno

na

Objavio

Kiša je cijeli dan padala kao iz kabla, a vlasnik stada, stari Ive, nije htio ovce izlagati ogromnim vodenim kapima. Ovce su žalosno gledale jedna drugu potpuno svjesne da neće ići na polje te da će ovog dana izostati slasni travnati zalogaj. Samo Garu toga dana brige o hrani nisu mučile. Zgrčena je ležala u kutu štale i molećivo dizala glavu kao da veli:  Molim te, Bože moj, pomozi mi da se već jednom ojanjim.

Trebalo joj je to biti prvo janje, pa bez ikakvog iskustva Gara je grčevitim bolovima gurala ne bi li malo janjašce što prije izašlo. Iako u velikim mukama prisjećala se  svoje mladosti. I ona je bila prvo janje svojoj majci. Sjećala se kako ju je mama, sada već pokojna Žuna, lizala i skidala joj sloj s kojim je došla na svijet. Osjećala je tu veliku ljubav i iščekivala sretan trenutak kada će njezino mlado ugledati svjetlo dana. A ona je gledajući svojim malim očicama najprije upoznala hercegovačka polja. Pogled joj se zaustavio na nečemu malom, zelenom. Sve su ju ovce jele. Kasnije kušajući tu tvar shvatila da je sočna i vrlo ukusna. Družila se Gara od tada do danas s milijunima komadića te tvari. Saznala je da ju ljudi zovu trava. No, prije nego što će isprobati  svoju prvu travku Gara je preživjela na majčinom mlijeku. Njena joj je majka, uz pomoć bića koje ide na dvije noge, omogućila da se hrani mlijekom, ali je prije toga dvonogo stvorenje diralo mamino vime i omogućilo maloj Gari pristup slasnim obrocima – majčinom mlijeku. Bilo joj je tada jako interesantno to biće što ide na dvije noge. Sjećala se Gara da je i sama pokušavala hodati na zadnjim a prednje noge držati u zraku. No, bezuspješno. Shvatila je da je dvonogi neka druga vrsta živog stvorenja. Ono je bilo jako dosadno. Sjećala se Gara da je u prvim danima njezinog života „buljilo“, pipkalo, čudilo se… Bio je to čovjek. Njezin gazda. Stari Ive. Kasnije je shvatila da je Ive sve to radio zbog nje i  svih ovaca u stadu. Brinuo se za štalu. Da bude čista i prozračna. Zimi je pazio da suha trava bude dovoljna zamjena sočnoj . Donosio je vodu, kukuruz. Pazio na nju kada je bila bolesna.

Nikada ne može zaboraviti kako ju je samo hranio mlijekom iz male bočice kada joj se majka razboljela.

–    I jutros me je nešto čudno gledao. Sigurno je osjećao da sam steona, razmišljala je Gara. U tom trenutku nešto je jako „žecnu“ u trbuhu. Iako je osjećala da se nešto miče i jako udara, bojala se da neće izgubiti svoje prvo janje.

Iako je njen dragi bio istovremeno i dragi drugih 300 ovaca, Gara je osjećala njegovu privrženost. Cijelo je vrijeme stojao u blizini i gledao što se s njom događa . Crni je bio glavni frajer u stadu. Bila su tu još petorica kolega, koji su imali zadatak biti očevima malim janjićima. No, sve su ovce poželjele biti „male od Crnog“. Bio je poseban ovan. Nije mario za ovčijim pogledima. Bio je nekako neizainteresiran. Znao  je da „žene“ ponekad glume da ne vole odlučne, ponosne i prkosne. Iako nije bio neke „prevesele“ naravi morao je glumiti, jer je shvatio da je to dobitna kombinacija. I nije bio u krivu.

Kao da su kišne kapi dosegle vrhunac silaska s nebesa u trenutku kada je Gara osjetila da nešto izlazi iz nje. „O,mislila je, sada će me manje boljeti.“ Mislila je da će zapljusnuti val olakšanja. No, i dalje su nasrtaji udaraca u trbuhu bili nesnošljivi, iako je krajičkom oka primijetila da je na svijet donijela predivno bijelo janje s crnim ovratnikom. Izgledalo je kao da mu je netko ogrlicu za vrat svezao. „Oh, lijepo moje malo janje. Kako je samo lijepo!“, pomislila je. U trenutku najljepših osjećaja bolovi u trbuhu postajali su jači i prijetili da će ju ubiti. Ponovno je legla. Osjetila je da opet nešto izlazi iz nje. U prvom trenutku je osjetila veliko olakšanje, jer je ugledala još „jedno zlato mamino“.

Na svijet je donijela najljepše blizance, kakve su ostale ovce samo mogle sanjati. Bili su od prve minute svojega života ukrašeni predivnom crnom ogrlicom. Bili su isti. Nije bilo gotovo nikakve razlike među njima. Jedina razlika bila je u spolu. Jedno je bilo –  muško, a drugo – žensko.„To samo Crni može uraditi“, pomislila je Gara. Njih dvoje, oboje crni kao gar, a janjići bijeli kao snijeg, i da nije bilo te crne ogrlice, doista bi se moglo zapitati –  čiji su uopće? U tom trenutku osjetila je još jednu jaku bol. Jako se uplašila ugledavši ogromnu količinu krvi koja je izlazila iz njenog tijela.

Ubrzo je ostala bez svijesti. Dok je stari Ive stigao, već se bila preselila u „carstvo snova“.

Kad je stigao, gazda stada gledao je Garu. Svašta je vidio u ovih svojih sedamdeset godina, ali ovakvu sudbinu još nikada. Pomislio je: „ Teška je sudbina majki. Muče se s muževima, potom nose svoje mladunce, a pritom i ne osjete sreću majčinstva“. Sjetio se svoje stare Mare. „Djecu je othranila, često i bolesna bila, a, eno je, i dalje je  vesela, sretna i mila“. U glavi mu je sinula ideja: „Uzet ću janjad. Odnijeti ih kući. Uzet ću mlijeko drugih ovaca i dati Mari da male nahrani“.

Suza iz oka kanula je niz obraz starog dobričine, kada je osjetio majčinsku moć u trenutku Marinog hranjenja malih janjića. Znao je starina da će ovi janjci biti nešto posebno. Nježno a čvrsto držala je Mara u svojim staračkim rukama janjce i u mala usta stavljala dudu od bočice zamišljajući da hrani neko od svojih petoro djece. Smiješila se. Posmatrajući ju još je jednom stari Ive pustio suzu. Sjetio se svoje djece. „Eh, kako je bilo lijepo kad su bili mali. Hranio sam ih i pazio. Mučio se za njih. Dekom pokrivao kad su spavali, ali sam znao da su dobro. A danas? Danas ih nema. Svi su daleko. Da mi makar unučiće donesu da ih vidim barem za Uskrs. Prokleta Amerika!“ – izletjela je  psovka kao iz topa.

Dvoje malih janjića i danas su na životu. Othranjeni su mlijekom drugih ovaca. Svoju majku, eto, nisu niti upamtili. Tek je crna ogrlica na njihovim vratovima odavala pripadnost i porijeklo, a mirnoća i umiljatost bile su dovoljne osobine da ih  starac još drži  žive. I stara je Mara još na životu. Često hrani male siročiće i u njihovu pojavu ugrađuje majčinsku ljubav, koju im je zloguka sudbina u trenutku rođenja bila otela.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati