Pratite nas

Kolumne

Strah od Mattea Salvinija

Objavljeno

na

Razmišljajući o čemu bih mogao pisati u vrijeme dok kod nas traje predizborna šutnja, izbor je pao na Italiju. Glavna politička zvijezda oko koje se trenutno u Italiji sve vrti je Matteo Salvini. Salvini je političar koji je svoju političku karijeru započeo kao aktivist milanskih lijevo-anarhističkih krugova. Njegov je politički instinkt ubrzo dobro prepoznao kako u tadašnjoj Ligi za Sjever nedostaje lijevo krilo, kako bi ova autonomaško-separatistička stranka mogla dalje rasti, piše Borislav Ristić/VečernjiList

Ubrzo im se pridružuje i postaje predsjednik stranačke mladeži, a potom i glavni tajnik stranke. Uspinjući se na stranačkoj ljestvici moći, gotovo orbanovski odbacuje svoja prijašnja ljevičarska uvjerenja i prihvaća retoriku desnog populizma. Kada preuzima stranku on joj briše regionalni predznak i pretvara u nacionalnu stranku, pa Liga Sjever postaju Liga, s ciljem da se stranka “približi svim desnim i nacionalpopulističkim snagama u Europi”.

Umjesto dotadašnjih povika na Rim, on sada kritizira “briselsku oligarhiju”, a umjesto Roma i “južnjaka” kao glavni problem talijanskog društva ističe ilegalnu imigraciju. To ideološko i organizacijsko rebrendiranje stranke dobro se poklopilo s migrantskom krizom, pa stranka sve više dobija na popularnosti. Poznat je po tome što na političke skupove nosi krunicu kao oblik provokacije, zbog čega često trpi kritiku iz krugova Crkve zbog zloupotrebe religijskih simbola u političke svrhe.

Na općim je izborima prošle godine pod njegovim vodstvom stranka osvojila nešto ispod 20% glasova, pa zajedno sa strankom Pet zvjezdica, koji su osvojili preko 30%, formira vladu. Na čelo vlade imenuju Giuseppea Contea, profesora privatnog prava bez prethodnog političkog iskustva, dok on postaje vicepremijer i ministar unutarnjih poslova. Kao spretan politički pragmatik i organizator tu poziciju koristi kako bi ojačao stranku i proširio njezin utjecaj. To mu ide jako dobro, pa na europskim izborima u svibnju ove godine gotovo duplira svoju podršku.

To je trenutak kada počinje razmišljati o raspisivanju novih općih izbora, kako bi se oslobodio balasta nestranačkog premijera i “5 zvjezdica”. Ali, kako smo vidjeli, ispostavilo se da je pritom napravio “grešku u koracima”, pa je sam sebe srušio i završio u oporbi. Naime, Salvini je, dok je bio na godišnjem odmoru, vjerojatno pod utjecajem jakog mediteranskog vina, pustio “tvit” u kojem je tražio raskidanje koalicije sa “zvjezdicama” i raspisivanje novih izbora. Međutim, umjesto izbora “zvjezdice” su napravile koaliciju s lijevim centrom, a Conte je ostao premijer.

Tako je Salvini samom sebi izmaknuo stolicu i otišao u oporbu, a na vlasti smo dobili žuto-crvenu koaliciju. Kakva je priroda te nove koalicijske vlade dovoljno govori okolnost da su “žuti” došli na vlast napadajući “crvene”, pa je jasno da je jedino što ih ujedinjuje strah od Salvinija. I sve to se događa dok se država nalazi na pragu recesije, pa ako u obzir uzmemo činjenicu kako restorani brze hrane koriste kombinaciju žute i crvene, jer ona kod ljudi potiče osjećaj gladi, sam po sebi nudi nam se odgovor što će biti rezultat vlade žutih i crvenih.

Iako je Salvini napravio glupost, čini se kako je ispao više sretan nego pametan, jer je ispalo kako nova vlast sad inzistira upravo na politikama na kojima je on izrastao. Uvode sve one mjere koje Salvini inače kritizira, od promjene imigracijskih zakona do popuštanja prema Bruxellesu, čime samo dolijevaju vodu na njegov mlin. Salviniju tako ne preostaje ništa drugo nego sjesti pod smokvu i čekati. I u međuvremenu nizati pobjede, pa je tako nedavno odnio uvjerljivu pobjedu na pokrajinskim izborima u Umbriji, tradicionalnom uporištu ljevice. O panici koja je zavladala među vladajućima dovoljno svjedoči slučaj tri senatora “zvjezdica”, koji su prebjegli Salviniju u oporbu.

Strah od Salvinija je toliki da se spominje čak i promjena izbornog sustava. A sve zato jer postaje izvjesno da bi, uz pomoć postojećeg većinskog sustava, samostalno ili sa “Sinovima Italije”, mogao formirati vlast. Možete li zamisliti što bi ukidanje većinskog sustava značilo u državi koja je u posljednjih 70 godina imala 66 vlada i koja jedva formira vlast po postojećenm sustavu? U tom slučaju bi Italija izvjesno ušla u razdoblje trajne političke nestabilnosti, što bi na kraju ugrozilo i samu demokraciju.

Ispada kako se u strahu od dolaska Salvinija na vlast prave potezi koji u biti pomažu njegovoj sve većoj polularnosti. To samo govori koliko je desni populizam postao simptom, odnosno, samo izgovor za lijeve demagoge, koji su, u ime navodne borbe za očuvanje demokracije, spremni ići toliko daleko da ugroze i same ustavne temelje demokratskog poretka.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što se krije iza zahtjeva manjina za vlastitim popisivačima stanovništva?!

Objavljeno

na

Objavio

Fah

Politički predstavnici manjina na prošlotjednoj saborskoj sjednici tražili su da se u Zakon o popisu stanovništva ugrade amandmani među kojima je trebao biti i onaj po kojem kod popisivanja nacionalnih manjina, popisivači moraju biti pripadnici nacionalnih manjina?! Nakon što nije udovoljeno ovom, u najmanju ruku neobičnom zahtjevu, politički predstavnici manjina demonstrativno su napustili sabornicu i tako poljuljali vladajuću HDZ-ovu većinu koja nije imala dovoljno ruku da izglasa Zakon.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Zbog čega je ovaj amandman manjina problematičan pa čak i iznimno nekorektan? Prvo, to što je netko pripadnik manjine ne smije biti prednosti niti pogodnost za nešto kao što je popis stanovništva. Zapravo trebalo bi biti svejedno kakve je tko nacionalnosti, vjere, spola, boje kože… Popisivači bi morali imati kvalifikacije, stručnu spremu, informatičku i druge uvježbanosti s obzirom na to da će se prvi put automatskom obradbom podataka provoditi popis stanovništva. Nema nikakvog opravdanog niti logičnog razloga da se u popisivače trpa manjinska kvota.

Drugo, politički predstavnici manjina ovim zahtjevom pokazuju i odnos prema Republici Hrvatskoj. Iako manjine koje zastupaju imaju sva moguća prava, daleko iznad standarda razvijenih europskih demokracija, njihovi predstavnici ovakvim traženjima pokazuju da im nije do suživota već do stalnog nametanja sukoba i provokacije.
I treće, politički predstavnici manjina ovime su pokazali koliko drže do koalicije s Plenkovićem. Ali i to da ga čvrsto drže u šaci jer se njegova većina, bez političkih predstavnika manjina, ljulja kao šiba na vjetru.

Krenimo redom. Manjine u Hrvatskoj znatno su politički zastupljenije nego što je to uobičajeno u zapadnim demokracijama. U Hrvatskoj zastupnik manjine, izabran s mizernim brojem glasova, sa zajamčenog mjesta na listi, pak, može sve. Sastavljati vlade, voditi politike, kadrovirati po cijeloj državi ili ucjenjivati koalicijske partnere. Pa čak i u slučaju kada nemaju potporu pripadnika vlastite manjine. Evo, primjerice, unatoč zakonskoj mogućnosti, tek 14 posto građana srpske nacionalnosti odlučuje se za glasovanje na toj posebnoj manjinskoj listi. Svi ostali svoje biračko pravo konzumiraju kao i većinski narod. Razloge za to treba tražiti u dva razloga.

Prvi je nezadovoljstvo Pupovčevom politikom koja konstantno vodi u sukobe i podjele između većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine. I drugi je razlog taj što građani srpske manjine žele živjeti i raditi, pa onda i glasovati kao i ostali prepoznajući da u Hrvatskoj i druge stranke ili političke opcije mogu kvalitetno zastupati njihove interese. I to je najbolji znak da se Izborni zakon koji političkim predstavnicima manjina daje kruha povrh pogače, treba mijenjati.

Argument za to jest i taj što ni jedna europska država ne poznaje i u svoje zakonodavstvo nije uvela mogućnost da zastupnici s posebnih lista mogu odlučivati na takav način. Štoviše, Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija u svojim parlamentima uopće nemaju predstavnike nacionalnih manjina. U ostalima koje ga eventualno imaju manjine ne ulaze u parlament na zajamčena mjesta već se biraju na općim izborima.

A ako i imaju pravo biti članice parlamenta, ne mogu odlučivati već samo promatrati. Hrvatska se čak nije ni izborila za reciprocitet, odnosno da Hrvati u Srbiji i drugim državama gdje su manjima imaju ista prava ili tretman. Baš naprotiv, u Srbiji su Hrvati još uvijek gotovo građani drugog reda.

U Hrvatskoj, pak, s osam zajamčenih mjesta, manjine vedre i oblače. Do koje mjere, vidi se i u ovom posljednjem primjeru pri izglasavanju Zakona o popisu stanovništva u koji bi Pupovac i ostali „po sili zakona“ ubacili – svoje popisivače?! Legitimno je pitanje kakav je njihov cilj? Ili, žele li iskoristiti svoje igrače kako bi sliku stanovništva prikazali drukčijom nego što ona stvarno jest? Dobar primjer za to je Vukovar u kojem postoje opravdane sumnje, pa i dokazi, da je broj srpskog stanovništva na papiru znatno veći nego u stvarnosti. Stoga se opravdano pitati inzistira li Pupovac na „vlastitim“ popisivačima zbog potencijalne manipulacije i jačanja političkog utjecaja.
Ako do sada nekome nije bilo, nakon ovakvog zahtjeva više je nego jasno da se Izborni zakon, po pitanju izbora manjina, mora mijenjati na način kako je to regulirano u drugim europskim državama.

Uostalom, spomenutu promjenu u hrvatskom izbornom zakonodavstvu već godinama podupiru i najveći pravni eksperti. Ističu da manjine imaju osiguranih osam mjesta u Saboru, bez obzira na broj glasova koje dobiju, a to koriste kako bi utjecali na ključne političke odluke. U ovom svemu najveća je žrtva ironije Andrej Plenković kojemu se ovo Pupovčevo ponašanje vratilo kao bumerang nakon što je učinio sve da onemogući referendumsku inicijativu Narod odlučuje koja je imala za cilj i to da predstavnici manjina birani s posebne liste ne bi smjeli biti oni koji će imati enormnu mogućnost utjecaja, a onda i ucjene i drugih koruptivnih radnji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari