Pratite nas

Kolumne

Strah od referenduma

Objavljeno

na

Škotski referendum o neovisnosti žestoko je bio potresao „transatlanske integracije“. Opominjali su Škote sa svih strana: Što će vam država?!

Što će vam sloboda, neovisnost, suverenost?! To su anakronične tlapnje. Držite se vi sigurnosti! Jednako Barrack Obama i José Manuel Durão Barroso. Španjolski predsjednik vlade Mariano Rajoy očito je, obraćajući se Škotima, imao na umu svoje Katalonce, pa ih je upozorio na grozote koje je prošla  Republika Hrvatska na putu iz neovisnosti u Europsku uniju, a predsjednik vlade Ujedinjenog Kraljevstva David Cameron kumio je, molio, obećavao – i na posljetku zavapio: „Slomit će mi se srce ako Škoti odu!“

No, sve se, kažu, dobro svršilo. Škoti su se mudro predomislili te za volju novih vrjednota, sigurnosti i blagostanja, većinski odbacili stare vrjednote: slobodu, neovisnost i suverenost. Slobodarski je zapadni svijet odahnuo. I odmah je oduševljeno čestitao svim Škotima na njihovu – rekli bi povijesno osviješteni  Nijemci – Speckbritentumu (slaninskom britanstvu).

Svakako bi bilo zanimljivo čuti što o tomu misle znanstveni zatornici nacionalizma, na primjer Ernest Gellner na onomu svijetu i Eric Hobsbawm na ovomu, ali bit će da te stvari ipak bolje razumiju „hrabro srce“ Alexa Salmonda i nepokolebljivo srce Artura Masa. Salmond veli: Ako London ne održi obećanja, opet ćemo na referendum. Ili: Nije za neovisnost nuždan referendum. Postane li Škotska faktično samostalna, dostatno će biti proglasiti neovisnost. Masu je žao što je škotski referendum propao, no to ga nije pokolebalo niti su ga zaplašile  prijetnje iz Madrida. – Katalonija će – veli Mas pun samopouzdanja – 9. studenoga 2014. održati svoj referendum o neovisnosti.

Razumljiv je strah vlasti od djelomičnih očitovanja narodne volje u višenarodnim državama poput Ujedinjenoga Kraljevstva i Španjolske. Razumljiv je i zazor Europske unije od nacionalnih plebiscita otkad su propala dva referenduma o Ustavu EU. Takve su države i zajednice država izgrađene na načelu imperija. U imperiju najjači zapovijeda, a ostali slušaju. U demokratski uređenim nacionalnim državama stvari stoje drukčije. Je li stoga i odnos vlasti prema referendumima drukčiji?  Kako gdje.

Ali pogledajmo Hrvatsku. Na poziv vlasti uzorno je god. 1991. proveden referendum o neovisnosti. Valjanost referendumske odluke zakon je uvjetovao dvjema većinama: izlaskom većine ukupnoga broja birača na birališta i većinom glasova te većine. Raspisivanje referenduma može potaknuti i skupina državljana. Dostatno je da njezin  zahtjev u roku od 15 dana potpisom podupre jedna desetina ukupnoga broja birača. To su teški uvjeti. Oni jasno pokazuju odnos vlasti prema nenadziranoj narodnoj volji.

A onda je god. 2012. trebalo provesti referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju – drugim riječima, referendum o ovisnosti. Vlast je znala što nacija misli. Štoviše, tim se znanjem danas hvasta! Da nismo, veli Vladimir Šeks, tada promjenom Ustava odbacili zakonski propisani izlazak većine biračkoga tijela na birališta, ne bismo ušli u Europsku uniju! Demokratski su se dakle zadovoljili manjinom umjesto većinom. No nisu ni slutili da su time otvorili brešu „narodnim“ referendumima. Tako je lani protiv volje vlasti u Ustav prodrla definicija braka, a ove godine prijeti cijeli niz „narodnih“ referenduma.

I vlast i oporba drhte pred referendumom o promjeni Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski [državni] sabor. Udruga „U ime obitelji“, koja je pod vodstvom Željke Markić prvi put trijumfalno prodrla u Ustav s definicijom braka, ovaj put kani na isti način unijeti u Ustav načela po kojima, za sljedeće parlamentarne izbore, treba donijeti novi zakon.

Moja malenkost ne sumnja u dobre namjere Željke Markić i njezine udruge, ali ne mogu poduprijeti taj pothvat. Referendumsko je pitanje nedovoljno promišljeno. Smiješno mi je geslo „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom!“ I dosad smo birali tako. A ima i katastrofalnih stvari. Prvo, traži se ujednačivanje vrijednosti glasova u  izbornim jedinicama, a ne traži se izjednačivanje svih državljana u biračkim pravima; drugo, županije su uspostavljene na utuk autonomaštvu u jedinstvenoj (unitarnoj) državi, a svođenje sadašnjih  izbornih jedinica na pet očito ide ususret snovima kukurikavačke vlasti o pet regija; treće, akcija udruge pokrenuta je u vrlo nezgodnu času, jer već sada služi medijima sadašnje vlasti za odvlačenje pozornosti državljana s predsjedničkih izbora.

Benjamin Tolić/hrsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Je li ovaj Mladić bio i u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon prvostupanjske presude kojom je Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor ostao je ipak trag gorčine i spoznaja kako, unatoč zasluženoj najstrožoj predviđenoj kazni, do katarze nije došlo jer Haški sud nije ispunio svoje temeljne zadaće.

“Međunarodna zajednica”, čije je najistaknutije oružje bio Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, eksplicitno je sebi, između ostalog, dala u zadatak i otkrivanje istine o ratovima devedesetih. Danas nam, primjerice, iz tog miljea poturaju čitanku za nastavnike povijesti u kojoj piše kako je priznanje Hrvatske dovelo do eskalacije sukoba, što je lako dokaziva laž, jer je Hrvatska prvo trebala preživjeti agresiju da bi postala dostojna priznanja, do kojeg je od većine europskih zemalja došlo tek 15.1. 1992., dva mjeseca nakon pada Vukovara. Valja priznati kako je zahvaljujući radu međunarodnog suda stvorena je respektabilna arhiva, ali uzevši u obzir koliko je sredstava poreznih obveznika zemalja koje ga financiraju utrošeno, a čiji su najveći dio progutale vojske odvjetnika, sudaca, prevoditelja, birokrata, to se moglo postići i sa bitno manjim utroškom.

Samoproglašena zadaća ustanovljivanja istine od strane međunarodnog suda podrazumijeva da su akteri na terenu sami za to nesposobni. Dakle, Haag će o ratu u Hrvatskoj bolje doznati istinu nego Hrvatska. Već je i sam pristanak na takvu igru samoponižavajući – mi priznajemo da je naša istina parcijalna i pristrana, dok je haška, poput Božje, cjelovita i objektivna. Druga, ne manje važna zadaća Haškog suda, bilo je ponovno uspostavljanje pravde. Kažnjavanje zločinaca uvijek se vrši u ime ideje pravednosti. Ravnoteža moralnog i pravnog poretka narušena je obiješću zločinaca (Grci su to nazivali hibris), pa sud provodi nemesis, pravičnu kaznu, čime se svijet opet dovodi u ravnotežu. No tko treba odgovarati za zločine? Neposredni izvršitelji, nalogodavci, kreatori politika koje su stvorile kontekst za zločine? Srpski mediji često zbrajaju godine zatvora koje je do sada izrekao Haški sud, po čemu ispada kako su daleko najviše osuđivani Srbi. Ali koji Srbi? Tu se vidi zašto je tužiteljstvo najproblematičniji dio suda.

U optužnicama se išlo na kriminaliziranje srpskog vodstva u BiH i u Hrvatskoj, ali se amnestiralo Beograd, vrh Jugoslavije i vrh JNA. Zašto, primjerice, nisu optuženi generali Kadijević i Adžić? Nakon objavljivanja snimki na kojima se vidi kako Škorpioni, jedinica koju je osnovao DBS Srbije vrši egzekucije u Istočnoj Bosni, kako je moguće, a tako ispada prema presudi Mladiću, da je to krimen koji se tiče samo Srba iz BiH? Nakon prečanskih Srba, drugi najveći krvac po broju dobivenih godina je hrvatsko vodstvo u BiH. Upada u oči kako su se kod zločina Armije BiH optužnice zaustavljale na najnižim počiniteljima, nije se išlo do vrha, nije se tražio put do Izetbegovića, dok se kod zločina koji su počinili pripadnici HVO-a na sve načine nastojalo uspostaviti linija odgovornost do najviših razina, tj. do onoga što je pripravljeno originalnim haškim konstruktom “udruženog zločinačkog poduhvata”.

Haški sud je istovremeno bio i krajnje spor, pa neka suđenja poput Prliću i ostalima traju već 14 godina, a u nekim slučajevima i neodgovorno brzoplet. Tako su braća Mirjan i Zoran Kupreškić ekspresno optuženi i prvostupanjski osuđeni na osam i deset godina za zločin u Ahmićima, eda bi drugostupanjskom presudom nakon više od četiri godine pritvora bili oslobođeni pri čemu je istaknuto kako im je učinjena velika nepravda, ali za četverogodišnje čamljenje u Hagu i olaku stigmu zločinaca nisu dobili nikakvu odštetu. Tužiteljstvo je u svom djelovanju povremeno prelazilo i granice bizarnog – o čemu svjedoči i podizanje optužnice za ratne zločine počinjene u Vitezu i Lašavanskoj dolini protiv Stipe Alilovića, čovjeka koji je otišao iz Lašavanske doline u travnju 1992., godinu dana prije sukoba s Muslimanima, a u međuvremenu se razbolio i umro u inozemstvu.

Ugledu suda nisu pridonijele ni goleme diskrepancije između prvostupanjskih i pravomoćnih presuda, kao u slučaju generala Blaškića, a kasnije i Gotovine i Markača. Posebna priča je korištenje suda kao sredstava za političko modeliranje u zemljama mušterijama. Haagom se ucjenjivalo, razbijalo politička vodstva, pomagalo miljenicima međunarodne zajednice u unutarnjopolitičkim borbama. Sjetimo se kako je tužiteljica Carla del Ponte dolazila kao kolonijalni gospodar u Hrvatsku dijeliti packe i kako ju je se snishodljivo primalo i gutalo njene laži o tome kako se general Gotovina skriva u Hrvatskoj ili Hercegovini.

Ovih dana haški tužitelj u slučaju Prlić i ostali, Kenneth Scott dolazi kao gost istočnomostarskog gospodara rata Safeta Oručevića koji ga vodi po tribinama kao novog paradnog konja bošnjačke mitomanije. Vrhunac sramoćenja Haškog suda bila je lakrdija oko Vojislava Šešelja, kojeg su pod mutnom optužnicom držali u pritvoru jer im je politički odgovaralo da ga nema u Srbiji, i nakon što su mu godinama omogućavali besplatnu pozornicu za političkih egshibicionizam, pustili su ga zbog zdravstvenih razloga, kao navodno smrtno bolesnog, da bi danas nastavio po istom, deblji i živahniji nego ikada. O tome koliko međunarodni sudovi mogu vratiti vjeru u pravdu, dovoljno govori i to što su SAD, u vrijeme kad su najviše pritiskali Hrvatsku oku suradnje sa Haškim sudom, istovremeno tražili izuzeće za njihove državljane od izručenja Međunarodnom sudu za ratne zločine.

Kako poštovati takve sudove i takvu međunarodnu pravdu? Kako može biti pravičan proces koji traje 14 godina, poput onog šestorki Hrvata iz BiH koji će se okončati presudom sljedećeg tjedna? Sve i da ih oslobode, tj. ne izreknu im kaznu, zar nisu već kažnjeni s gotovo 14 godina u pritvoru i kosi li se tako dugačko suđenje i pritvor s načelom presumpcije nevinosti prema kojem nitko ne može biti smatran krivim pa ni kažnjen prije pravomoćne presude? Je li se Mladića moglo privesti pravdi i ranije? Teško da ćemo ikada saznati. Sasvim bi drugi osjećaj bio da je osuđen, dok je bio pri snazi, onaj bahati Ratko Mladić, a ne ovaj derutni starac koji više izgleda kao neki Mirko Starić, kao futrola nekadašnjeg zlikovca. Pitanje je i kada će biti izrečena pravomoćna presuda, hoće li je Mladić dočekati i, ako je dočeka, hoće li provesti u zatvoru još mjesec, godinu ili pet, tj. što uopće znači doživotni zatvor u tim godinama i takvom zdravstvenom stanju. Nije isto osuditi na doživotni zatvor čovjeka od trideset, pedeset ili osamdeset godina.

Ovako ga se, nakon dugogodišnjeg skrivanja i na koncu suđenja u bijednom stanju, pretvara u novog srpskog mučenika, suvremenog jazavca pred sudom, čime se ideju za koju je Mladić činio zločine pojačava novim mitom, umjesto da je se dekonstruira. Nevjerojatno je da Mladić u Haagu nije optužen i za zločine u Hrvatskoj. Opet ostaje dojam kako je Mladić s petokrakom u uniformi JNA u Hrvatskoj 1991. valjda bio dobar momak, a postao je zao tek u odori generala Republike Srpske. Ostaje na savjesti svim hrvatskim vlastima od rata naovamo jesu li po tom pitanju mogli učiniti više. Kuriozitet, samo za neupućene, predstavlja činjenica da je Mladić na izricanju presude nosio kravatu na kojoj nije bila kokarda već srp i čekić.

Na koncu, samoproglašena uloga Haškog suda bila je i pridonijeti pomirenju naroda na prostoru bivše Jugoslavije, zadaća u kojoj je najviše podbacio, a što se najbolje vidi u današnjoj BiH. Pune 22 godine nakon rata tamo egzistiraju tri potpuno odvojena društva, tri sasvim različite priče, tri nesumjerljive memorije. U Republici Srpskoj je Mladić heroj, u Federaciji zločinac. Sljedećeg tjedna, nakon presude hrvatskoj “šestorici”, dodatno će se podijeliti i Federacija na bošnjačku i hrvatsku “istinu”. O mogućnosti pomirenja na koncu govori i to što je mezimac međunarodne zajednice, aktualni srpski predsjednik Aleksandar Vučić, prije deset godina izvodio performans s postavljanjem ploče “Bulevar Ratka Mladića”, a danas nam iz Merkeličinog krila maše kao uzoran, proeuropski balkanski političar.

Sagledano u cjelini politike tzv. međunarodne zajednice, od izuzimanja SAD-a iz sudova kojima tlače druge, 14-godišnjim procesima, optužnicama koje su zaobišle vrh Jugoslavije i JNA, različitim kriterijima kad se od izravnih počinitelja ide prema vojnom i političkom vrhu, političkim turnejama i trgovinama tužitelja, Mladićem koji je dobar 1991., a zao 1992.-95., Vučićem iz 2017. koji valjda ni u putu nije sreo onoga iz 1995. ili 2007., Haški sud je izgubio svaki moralni autoritet, jednako kao i tzv. “međunarodna zajednica” koja stoji iza njega.

Žrtvama politike čiji je važan izvrši kotač bio Ratko Mladić ostaje “utjeha” da će on, umjesto u nekom vojnom staračkom domu u Čačku ili Požarevcu, ostatak staračkih i bolesničkih dana provesti gledajući iste tv-kanale i rješavajući iste križaljke u luksuznijem ambijentu nekog europskog zatvora. Bez pomisli da na koncu Bog jedini pravično sudi, to bilo bi prilično neizdrživo.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari