Pratite nas

Kolumne

Strah od referenduma

Objavljeno

na

Škotski referendum o neovisnosti žestoko je bio potresao „transatlanske integracije“. Opominjali su Škote sa svih strana: Što će vam država?!

Što će vam sloboda, neovisnost, suverenost?! To su anakronične tlapnje. Držite se vi sigurnosti! Jednako Barrack Obama i José Manuel Durão Barroso. Španjolski predsjednik vlade Mariano Rajoy očito je, obraćajući se Škotima, imao na umu svoje Katalonce, pa ih je upozorio na grozote koje je prošla  Republika Hrvatska na putu iz neovisnosti u Europsku uniju, a predsjednik vlade Ujedinjenog Kraljevstva David Cameron kumio je, molio, obećavao – i na posljetku zavapio: „Slomit će mi se srce ako Škoti odu!“

No, sve se, kažu, dobro svršilo. Škoti su se mudro predomislili te za volju novih vrjednota, sigurnosti i blagostanja, većinski odbacili stare vrjednote: slobodu, neovisnost i suverenost. Slobodarski je zapadni svijet odahnuo. I odmah je oduševljeno čestitao svim Škotima na njihovu – rekli bi povijesno osviješteni  Nijemci – Speckbritentumu (slaninskom britanstvu).

Svakako bi bilo zanimljivo čuti što o tomu misle znanstveni zatornici nacionalizma, na primjer Ernest Gellner na onomu svijetu i Eric Hobsbawm na ovomu, ali bit će da te stvari ipak bolje razumiju „hrabro srce“ Alexa Salmonda i nepokolebljivo srce Artura Masa. Salmond veli: Ako London ne održi obećanja, opet ćemo na referendum. Ili: Nije za neovisnost nuždan referendum. Postane li Škotska faktično samostalna, dostatno će biti proglasiti neovisnost. Masu je žao što je škotski referendum propao, no to ga nije pokolebalo niti su ga zaplašile  prijetnje iz Madrida. – Katalonija će – veli Mas pun samopouzdanja – 9. studenoga 2014. održati svoj referendum o neovisnosti.

Razumljiv je strah vlasti od djelomičnih očitovanja narodne volje u višenarodnim državama poput Ujedinjenoga Kraljevstva i Španjolske. Razumljiv je i zazor Europske unije od nacionalnih plebiscita otkad su propala dva referenduma o Ustavu EU. Takve su države i zajednice država izgrađene na načelu imperija. U imperiju najjači zapovijeda, a ostali slušaju. U demokratski uređenim nacionalnim državama stvari stoje drukčije. Je li stoga i odnos vlasti prema referendumima drukčiji?  Kako gdje.

Ali pogledajmo Hrvatsku. Na poziv vlasti uzorno je god. 1991. proveden referendum o neovisnosti. Valjanost referendumske odluke zakon je uvjetovao dvjema većinama: izlaskom većine ukupnoga broja birača na birališta i većinom glasova te većine. Raspisivanje referenduma može potaknuti i skupina državljana. Dostatno je da njezin  zahtjev u roku od 15 dana potpisom podupre jedna desetina ukupnoga broja birača. To su teški uvjeti. Oni jasno pokazuju odnos vlasti prema nenadziranoj narodnoj volji.

A onda je god. 2012. trebalo provesti referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju – drugim riječima, referendum o ovisnosti. Vlast je znala što nacija misli. Štoviše, tim se znanjem danas hvasta! Da nismo, veli Vladimir Šeks, tada promjenom Ustava odbacili zakonski propisani izlazak većine biračkoga tijela na birališta, ne bismo ušli u Europsku uniju! Demokratski su se dakle zadovoljili manjinom umjesto većinom. No nisu ni slutili da su time otvorili brešu „narodnim“ referendumima. Tako je lani protiv volje vlasti u Ustav prodrla definicija braka, a ove godine prijeti cijeli niz „narodnih“ referenduma.

I vlast i oporba drhte pred referendumom o promjeni Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski [državni] sabor. Udruga „U ime obitelji“, koja je pod vodstvom Željke Markić prvi put trijumfalno prodrla u Ustav s definicijom braka, ovaj put kani na isti način unijeti u Ustav načela po kojima, za sljedeće parlamentarne izbore, treba donijeti novi zakon.

Moja malenkost ne sumnja u dobre namjere Željke Markić i njezine udruge, ali ne mogu poduprijeti taj pothvat. Referendumsko je pitanje nedovoljno promišljeno. Smiješno mi je geslo „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom!“ I dosad smo birali tako. A ima i katastrofalnih stvari. Prvo, traži se ujednačivanje vrijednosti glasova u  izbornim jedinicama, a ne traži se izjednačivanje svih državljana u biračkim pravima; drugo, županije su uspostavljene na utuk autonomaštvu u jedinstvenoj (unitarnoj) državi, a svođenje sadašnjih  izbornih jedinica na pet očito ide ususret snovima kukurikavačke vlasti o pet regija; treće, akcija udruge pokrenuta je u vrlo nezgodnu času, jer već sada služi medijima sadašnje vlasti za odvlačenje pozornosti državljana s predsjedničkih izbora.

Benjamin Tolić/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

Objavljeno

na

Objavio

Maras, Grmoja, Pernar i društvo došli su na svoje. I mediji koji mjesecima organizirano stvaraju atmosferu histerije i kaosa, također. Nije isključeno da ćemo uskoro svjedočiti i fizičkim obračunima u Saboru, kako smo to imali prilike već toliko puta gledati u reportažama iz nekih drugih parlamenata (Gruzije, Turske, Ukrajine, Albanije…).

Oni koji godinama ne rade ništa drugo osim što stvaraju ozračje anarhije i urušavaju institucije države, žanju rezultate svoje destrukcije i zadovoljno trljaju ruke. Moglo bi se reći da stupanj histerije raste progresivno s urušavanjem vodećih oporbenih stranaka čiji čelnici opravdano nezadovoljstvo svoga članstva beskrvnom i jalovom politikom što ju vode, ciljano usmjeravaju kroz Sabor i guraju na ulicu. Uz svesrdnu pomoć medija koji su im udarna snaga.

Dakako, tu dobar dio krivnje snosi i vladajuća stranka koja nije ni sjena nekadašnjeg HDZ-a (iz vremena dr. Franje Tuđmana) i to što oni čine i kako se ponašaju nema nikakve veze sa zaštitom temeljnih nacionalnih interesa, s demokršćanstvom i istinskom demokracijom još manje.

Mogli bismo komotno reći kako naša Hrvatska, nažalost, ima lošu vlast, ali još goru oporbu, a nepostojanje alternative nešto je najpogubnije što može snaći jednu zemlju. U takvoj situaciji otvara se prostor raznim čudacima, marginalcima i redikulima i oni ni krivi ni dužni postaju “čimbenici” na političkoj sceni. Još kad ih se dohvate mediji i njihove performanse i ekscese podignu na razinu “događaja dana”, ludilu kraja nema. I sve loše što se dogodi u ovoj zemlji (uključujući incidente u Saboru, pa i najnovije), ide izravno na njihov mlin.

Teško je ostati suzdržan kad si izložen primitivnim napadima i provokacijama i to od onih koji ti nisu ni za mali prst – kao što je to bilo jučer (16. siječnja 2019.) na saborskoj sjednici vezano za provokaciju ministra Damira Krstičevića. S ljudske strane razumijem ministra Krstičevića i za razliku od mnogih drugih mislim da ta hajka koja po svemu sliči na atmosferu linča nije ozračje u kojemu se može normalno raditi. Ali, i on bi se morao lišiti iluzija da će bilo tko od političkih oponenata ikad uvažiti napore onih na vlasti i poštivati rad, koliko god on koristan za državu bio. Ne treba osuđivati Franka Vidovića, jer taj je nesretnik samo izvršitelj radova koje planira i osmišljava opskurni harlekin, klaun, Gordan Maras. Dovoljna je kazna za svakog čovjeka koji ima zrno zdravog razuma kad sebe svede na potrča takvog lika kao što je Maras. Niže se pasti ne može.

Balkan je ovo, draga moja gospodo, Balkan, mentalni Balkan, baruština u kojoj djeca komunizma i talog društva sustavno i smišljeno urušavaju sve što je stvoreno od 1990. godine do danas. Kad već nisu pobijedili u ratu sa svojim komunistima i četnicima, sad treba udariti “kontru” i poništiti Hrvatsku, urušiti je, osramotiti i poniziti. Od 2000. godine do danas rade to.

Oni koji već mjesecima idu “đonom” na ministra obrane, jako dobro znaju njegove slabe točke. Riječ je o čovjeku koji u rad na jačanju vojske ulaže cijeloga sebe – i to ne čini bez emocija, koje, ponekad, nažalost, nije u stanju do kraja kontrolirati.

I to se onda obilato koristi, pa se “emotivca” tuče još jače, iz svih raspoloživih oruđa, sve dok ne padne pod salvama propagande i odustane od daljnje borbe. Atmosfera hajke u kojoj je dovoljno stvoriti potrebni i poželjni stupanj halabuke kako bi se nekoga natjeralo na odstupanje s dužnosti, metoda je koja je jasno prepoznatljiva još od vlade Tihomira Oreškovića (i slučaja Mije Crnoje), da ne idemo dalje u prošlost.

Nije li ovo što se događa samo ispunjenje one poruke Zorana Milanovića: We’ll give them hell! (Stvorit ćemo im pakao!) što ju je izrekao u razgovoru za RTL na samome kraju 2015. godine, zaprijetivši tako i najavljujući bespoštednu bitku svim sredstvima nakon što su on i SDP izgubili izbore. Tako je dodatno radikalizirao svoj prethodni stav (s početka iste godine) sadržan u prijetećoj sintagmi: “ili mi ili oni“.

Taj boljševički “zloduh” Zokija Milanovića lebdi i danas nad Hrvatskom.

Svjedočili smo i prije i nakon toga raznim pozivima na “uličnu demokraciju”, slušali prijetnje kako će “SDP braniti svoje birače” (Davorko Vidović), gledali paljenja zastava pred središtima stranaka i okupljanja “facebook-revolucionara”, sve do poziva na ulice i borbu izvan institucija sustava – odnosno, na revoluciju (Vlaho Orepić, Krešo Beljak, Radnička fronta itd.), da ne spominjemo eskapade i anarhističke ispade “živozidaša” i njihovog Ivana Pernara u Saboru i izvan njega.

I sve je to, dakako, “legitimno” i “normalno”, čak štoviše, jako “simpatično” i “demokratično”, samo zato što izlazi iz neokomunističko-anarho-liberalnog miljea. Što li bi tek bilo da nasuprot svojim rušilačkim konceptima imaju stvarnu konzervativnu opciju, a ne ovaj bezlični, mlaki i uškopljeni HDZ?

Mediji su napumpali dobar dio javnosti i stvorili dojam kako je nabava borbenih zrakoplova, odnosno, pokušaj realizacije te nabave preko Izraela biti ili ne biti za Hrvatsku!? Naravno da nije tako, a uzme li se u obzir tko je to toliko “zabrinut” za našu obranu i tko najviše laje, stvari su potpuno jasne. Ne daj Bože da od njih ovisi naša obrambena sposobnost. Odavno nas ne bi bilo.

U normalnim zemljama poslovi vojne nabave nisu cirkuske parade, niti se oko toga diže graja, nego se sve odvija po zakonskoj proceduri, unutar Ministarstva obrane i u koordinaciji s državnim vrhom. Kod nas svaka protuha i šarlatan ima “meritorno” mišljenje i uzima sebi za pravo nabacivati se blatom na najviše dužnosnike, javno ih klevetati i prozivati za “kriminal” i “korupciju”. Bez ikakve odgovornosti i potrebe podastiranja bilo kakvih argumenata. Zar Hrvatska vojska tijekom bilo kojeg posla (pa tako i nabave zrakoplovne eskadrile), u svakom trenutku mora udovoljavati medijima i odgovarati na sve njihove insinuacije i izmišljotine? I kako u toj atmosferi uopće normalno funkcionirati i obavljati redovite dužnosti i zadaće?

Tko stvara tu atmosferu histerije i kaosa!?

Politički i medijski šljam koji se poput taloga iz septičke jame podigao i vodi ovu hajku, prljavu harangu, cirkus i sprdačinu! Oni stvaraju atmosferu linča i traže “glavu” ministra obrane!? Jako dobro znamo da ovu našu Hrvatsku ne mogu vidjeti ni na zemljovidu! Pa kako bi onda mogli podnijeti čovjeka koji jača njezinu obranu!? I tu je srž svih nesporazuma i odgovor na pitanje zašto se sve ovo događa!

Njihov je koncept urušavanje Hrvatske, a ne prosperitet i napredak. Njihov su odabir kaos, anarhija i nered – politika “mi ili oni” i stvaranje ozračja “pakla”.

Sasvim logičan, liberalno-komunističko-anarhistički revolucionarni koncept kojemu se Hrvati mogu oduprijeti samo razumnim pristupom stvarnosti i politici…ako su nakon svega što im se događa to uopće u stanju.

Pametnih, razumnih i kompetentnih u našoj politici bit će sve manje, što više prostor budu zauzimali budale, klaunovi i redikuli.

Mi na pomolu neke zdrave konzervativne opcije demokršćanskog profila nemamo, nažalost. I to je jedan od temeljnih uzročnika ovog poražavajućeg položaja u kojemu se nalazimo.

Kad javnom i političkom scenom uz asistenciju medija ovladaju “ljevičari”, “liberali” i anarhisti kakve danas imamo u Saboru i vodećim strankama ovog spektra, to nije samo sumrak demokracije, nego i zdravog razuma.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Što nakon Baraka? Poruka Hrvatskoj je: America first!

Objavljeno

na

Objavio

Kome još nije jasno: Posao s Baracima nije propao zato što bi se stvarno radilo o starim kantama već zato što je ponuda očito bila predobra da bi bila istinita.

Amerikanci jednostavno nisu htjeli riskirati da tržište koje smatraju svojim bude preplavljeno s nekoliko desetaka, možda i stotinjak rabljenih, ali obilato moderniziranih izraelskih F-16, kakvi su idealna ponuda za ratna zrakoplovstva u tranziciji, onima koji bi htjeli F-35, a jedva imaju za najnoviji F-16V.

Naime, takvim zrakoplovstvima F-16 Barak donosi gotovo sve što i F-16V, a jedini minus jest u nešto povećanim troškovima korištenja te manjem broju preostalih sati leta.

No, to uopće nije suštinski nedostatak, jer njihova namjena ionako bi bila tranzicijska – kvantni skok sa zastarjele ruske tehnologije na posve novi sustav kompatibilan svemu najmodernijem u zapadnom obrambenom savezu.

Kao što sam otpočetka govorio, malo tko je u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu ozbiljno vjerovao da će Baraci biti korišteni sljedećih 40 godina, prije su računali s tim da će nakon stjecanja novih kompetencija već nakon 10-15 godina ići u nabavku većeg broja zrakoplova i pomlađivanje flote.

Hrvatska ovim natječajem nije kupovala gole avione, već kompletan sustav, pa su tako krajnje smiješni oni koji su se uhvatili za knjigovodstvenu cijenu tih aviona od 135 milijuna dolara, tvrdeći da je to dokaz da se radi o korupciji.

Nije neobično da natječaji obično propadaju, no obično se to događa kad se naručitelj predomisli, dok je mnogo rjeđe da transfer između savezničkih zemalja na ovakav način dobije crveno svjetlo koje, eto, sada baca novi nezdravi odsjaj na s naše strane zamišljano strateško partnerstvo sa SAD-om i Izraelom.

Podsjetnik je to na činjenicu koje uvijek valja biti svjestan – da i saveznici uvijek u prvom redu gledaju vlastite interese.

A Trump je bio jasan. Kad je podsjetio Europljane da bi trebali trošiti obećanih 2 posto BDP-a na obranu, za njega je to imalo samo jedno značenje: morate platiti punu cijenu NATO saveza – tako što ćete kupovati američko, uključujući avione!

Velika Britanija, Italija, Nizozemska, Turska, Danska, Norveška od početka su u projektu F-35, zbog čega je odavna jasno da je razvoj usporedivog europskog aviona puka iluzija. Macronove žalopojke kako je nedavna belgijska odluka da umjesto Eurofightera ili Dassaultova Rafalea izaberu F-35 “strateški protiv europskih interesa” zapravo su suze nad odavna prolivenim mlijekom.

Francuska i Njemačka teško da imaju snage razviti vlastitu europsku alternativu tako da je vrlo izgledno da će i Luftwaffe uskoro ponovno letjeti na američkim lovcima. Slično je i s novim istočnoeuropskim članicama NATO-a.

Iako su Česi i Mađari u jednom razdoblju pribjegli švedskoj alternativi, gotovo je nemoguće zamisliti da bi na nekom natječaju danas pobijedio SAAB-ov Gripen. Performanse tu nisu bitne već isključivo politička pozadina! U Bugarskoj je Gripen čak osvojio najveći broj bodova, da bi na kraju prije nekoliko dana svejedno bila donesena politička odluka da se ide u nabavku novih F-16V.

I Slovačka je baš nekoliko dana prije toga odlučila kupiti F-16 Block 70. Tko čita znakove vremena, jasno mu je da je to poruka i za Hrvatsku: America first! Pogotovu kad si prije toga primio toliko mnogo američkih donacija.

Dakle, Amerikanci su nas pustili da izgubimo godinu dana na pripremu potpisa ugovora, šaljući nam poruke koje su bile kontradiktorne iz temelja: “snažno su se zalagali” da RH nabavi izraelske F-16, postavljajući istodobno uvjete koji su to u potpunosti onemogućivali. No, jasno je. S natječajem ili bez njega, koji god avion skupio najviše bodova, i za Hrvatsku vrijede ista pravila i u igri je samo F-16. Pitanje samo kakav.

Donacija “s groblja” slična onoj na kakvu su se odlučili Srbi (doduše, s ruskog i bjeloruskog groblja) očito je najmanje izgledna. Postoji mogućnost i da se Hrvatska ukrca u program modernizacije F-16 na koji su se upravo odlučili Grci, no očito je najrealnija mogućnost nabavljanje najnovijih F-16V, samo manji broj letjelica, za početak.

Cijena će i dalje biti za naše prilike astronomska, daleko veća nego za 12 Baraka, pogotovu kad se na to nadoda potpuni logistički paket. No, oporba, koja je “obnovljene” MiG-ove svojedobno dovezla na traktorskim prikolicama, a danas optužuje Vladu i ministra obrane da su ugrozili sigurnost hrvatskog neba, zapravo najviše pridonosi upravo takvom scenariju.

Ovaj natječaj očito je poslužio kao katalizator stava da ne treba gubiti vrijeme na lažno transparentne natječaje tako da sad čekamo “ponudu koja se ne može odbiti”. Pitanje ostaje je li to ponuda koju unatoč tome što je loša nemaš hrabrosti odbiti – ili je pak toliko dobra da bi lud kad bi je odbio.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Jan Ivanjek: Napokon je većina hrvatskog naroda svjesna da su novi lovci nužnost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari