Connect with us

Gonjanje

STRAŠNO: Žega u sedmom mjesecu!

Objavljeno

on

U svijetu gdje sve prolazi, a samo mijena stalna jest’, jedna od onih rijetkih konstanti na koje se čovjek još može osloniti je mostarska žega. Iako će vas mediji pokušavati uvjeriti u suprotno, žege u Mostaru je bilo od pamtivjeka i, akobogda, bit će je i u budućnosti. Ova užarena kotlina, okružena goletima brda, ne treba više od pet dana sunca pa da u njoj krene vrućina izbijati iz svakog kamena. Još otkad smo krenuli betonirati i gdje treba i gdje ne treba, osjećaj vrućine još je intenzivniji, piše bljesak.info

[ad id=”68099″]

Usprkos modernom novinarstvu, koje u sprezi s raznim katastrofičarima i meteo – alarmima svakog ljeta o vrućinama govori kao da su one nešto novo nesvakidašnje i do sad nedoživljeno, popunjavajući tako dnevnu kvotu senzacionalizma, žega je uvijek bila pratilja hercegovačkih ljeta. I u sedmom mjesecu, po kalendaru, ona je jedno sasvim normalno i očekivano stanje. I tih 40+ u hladu nije senzacija, nego stvarna temperatura koja ovdje zabije živu u vrhunce termometra desetak ili petnaest dana u godini. I ako ćemo domoljubno i patriotski – jedan od naših zaštitnih znakova. Mostar bez ljetnje žege bio bi kao London bez Wimbledona. I tu nema nikakve senzacije.

Senzacionalno vrelo

Senzacija bi bila nešto drugo – da je, kao prošle godine, ljeto okasnilo, pa da i u šestom i u sedmom mjesecu imate promjene s kišom i naglim padom temperatura. Ali, to je mala anomalija, nije senzacija. Senzacija bi bila da u srpnju imate dugi rukav ili da, na neku foru, padne snijeg, da je cijeli pun kiša i pljuskova, da temperatura ne prelazi 25. To bi bila senzacija, a ovo što nam danas prodaju pod senzaciju – to što je u srpnju temperatura dotakla i pretekla 40 stupnjeva, to neka objese mačku o rep.

Dokaz da su ljeta ovdje bila uvijek vrela nalazimo u riječniku, ali i gradnji kuća i ulica iz naše prošlosti – naši stari nisu imali klima uređaje, nit’ frižidere, ali su zato u starim kućama imali debele zidove, kuće su bile dijelomično ukopane, pod je često bio kameni ili zemljani, barem u konobama i podrumima temperatura je uvijek, i u vrijeme najvećih žega, bila ugodna, sokaci su mogli biti i širi, ali nije bilo potrebe, jer je gradnja uskih prolaza sa visokim zidovima avlija služila i kao zaštita od stalnog sunca. Pogledajte, uostalom, i dalmatinske stare gradove, sve je to ista fora. Stari su znali sa suncem. Oni malo mlađi od njih, ali opet stari iz naše perspektive, su skužili da sadnja drvoreda mora ići usporedo sa napretkom u gradnji sve viših i viših betonskih zgrada.

Beton, beton, samo beton…

I točno kad upekne u Mostaru vidiš koliko je gradnja u ovom gradu prestigla urbanizaciju. Tamo gdje završavaju smisleni drvoredi, gdje završava javni hlad – tu završava i grad. Sve ostalo su pusti nizovi betonara i betona, kolumbijski stil granje, moderne favele.

Nego, ima li ljepše riječi za opisati žegu od ćelopeka? Neki ga pišu kao čelopek, neki kao ćelopek, ova mekša varijanta je svojstvenija mostarskom žargonu. Zanimljivo je kako postoje i toponimi koji nose taj naziv. Postoji Čelopek kod Zvornika, Čelopek na Kosovu, Čelopek u Makedoniji. Postoji čak i jedan u Bugarskoj. A riječ inače označava mjesto izloženo suncu ili gornji ili usamljeni kamen kojeg zbog pložaja čitav dan sunce peče. Stoga ni Mostar ne bi trebao imati ništa protiv da ga jednog dana netko preimenuje u Čelopek. Jer je povazdan ovaj grad u kotlini „na izvol’te“ suncu, nema se iza čega sakriti, nema gdje pobjeći.

A ljudi u gradu kako se već koji snađe. U zadnje vrijeme svak’ se naoruž’o klimom, po radnjama ih neki drže i na +15, pa kad uđeš sa 40 dobro te ne prekine. Ili kad izađeš, svejedno. Prodavačica za pultom u dugom rukavu, još joj samo šal i kapa fale, a tebi se mrači pred očima od temperaturnog šoka. „Šta je, šta me gledaš? Ja ovdje sjedim čitav dan, a ti uđeš samo nakratko.“ Izgovor iz raja izašao.

Don’t believe the hype

Dakle, ne dajte se navesti i zavesti. Nije ni do HAARP-a, ni to chemtrailsa. Nije klima podivljala zato što je u nas 40+ u hladu. I boktepit’o koliko na suncu. To je vazda bilo tako. I stvarno je štikla nekad upadala u asfalt. Vjerujte tim pričama, jer su istina. I stvarno je nekad znalo biti toliko vruće da ni ćuke nije bilo vani, ali je zato čovjek i to pregurao. Zapravo, da vam kažem – nemojte se uopće plašiti mostarske, hercegovačke žege – ona je u ovom svijetu promjena jedna rijetka konstanta. Naš zvizdan koji se redovno javlja svake godine, naš ćelopek, po kojem nas znaju, dokaz je to da nije još svijet otišao kvragu. I da još uvijek ima nekog reda.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari