Pratite nas

U potrazi za Istinom

Stravični genocidi jugokomunizma

Objavljeno

na

Oblici masovnih ljudskih stradanja

Genocid je pojam za ljudska stradanja, jasno objašnjen i definiran opće prihvaćenim svjetskim standardima, kao i njegovi dijelovi etnocid, kulturocid, aristocid, democid, policid ili holodomor, pa ipak pojedinci i države manipuliraju njima. Genocid nad razvojem odnosno genocid nad razvojem vrijednosnoog (visokoprofitnog) znanja nije obuhvaćen svjetskim standardima, teži je za objasniti i istražiti i manje važan za razvijeni svijet, te je tako omogućeno lako manipuliranje njime, kao i sa njegovim podacima i žrtvama. Zbog toga je veoma važno daljne istraživanie i razumjevanje uzroka i posljedica genocida nad visokoprofitnim znanjem, naročito za postkomunističke zemlje radi njihovog bržeg  oporavka.

Piše: Zlatko Uvanović

Međutim, genocid nad vrijdnosnim razvojem znanja je zločinački ljudski fenomen, iako direktno nije ubijao ljude, je itekako strašan, masovan, dugotrajan i proširen nad nadolazećim generacijama kojima se ne vidi kraj. I neljudski, jer je oduzeo u kratkom vremenskom periodu cijelim narodima, jedno od najvažnijih ljudskih prava modernog društva, pravo na razvoj korisnog znanja i osobni i grupni intelektualni materijalni i duhovni napredak.

Visokoprofitni razvoj znanja najvažniji je factor održavanja stalnog napretka jednog modernog društvenog sustava, visoke kvalitetne zaposlenosti i visokostručnih zapošljavanja, kao i kvalitetnog životnog nivoa i zadovoljstva ljudi. Razvoj vrijednosnog znanja je jedna od konstanti inteligentne civilizacije i peta dimenzija ljudskog prostora, vrijednosti i postojanja.

Proces uz ostvarenje razgranate infrastrukture za razvoj vrijednosnog znanja kroz visokoprofitne proizvode, je jedan od najtežih dugotrajnih ljudskih procesa političkog, društvenog i gospodarskog razvoja, koji se posebno uspješno događa od početka prošloga stoljeća do sadašnjih i budućih dana, u demokratskim i tržno organiziranim gospodarskim kapitalističkim sustavima.

Ti sustavi su postepeno razvili, stvorili i patentirali milijarde visokoprofitnih proizvoda koji koristi cijeli svijet, i na čemu počiva moderna ljudska civilizacija,

Lenjinov patent razvoja znanja-največi genocid čovječanstva

Navedeni svi genocidi su provedeni uglavnom u totalitarnim sustavima: fašizmu i komunizmu i njihovim derivatima. dok je jedino genocid nad profitnim razvojem događa (uz sve ostale genocide), samo u komunizmu i svim njegovim modifikacijama. Komunizam je ostavio iza sebe oko 100 milijuna ljudskih žrtava, ali i oko milijardu ljudi (žtrava) bez mogućnosti visokoprofitnog razvoja, o ćemu se malo govori ili piše. Kako nikada do kraja nije potpuno definiran genocid nad razvojem, ostavljena je mogućnost postkomunističkim vladajućim strukturama za manipuliranje podacima i neistinama o razvoju i gospodarstvu radi održavanju svoje vlasti, varajući glasovatelje i produžujući razvojnu agoniju, koju je ostavio jugokomunizam.

Obećanja bez osnove, vjerovanje iz neznanja     

    Zato su česta obećanja hrvatskih postkomunističkih vladajućih i opozicionih političara o mogućem brežm gospodarskom uspjehu uz poboljšanje životnih uvjeta, i njihovi postupci kako to učiniti uz vjerovanje naivnih birača, dokaz dubinskom nepoznavanju glavnih čimbenika visokoprofitnog razvoja i posljedica razvojnog genocida iz doba diktature jugokomunizma. Hrvatske političke, društvene, znanstvene, akademske i gospodarske ‘elite’ svojim odnosom prema visoko profitnom razvoju znanja, otvoreno pokazuju nerazumjevanje i nesposobnost vođenja uspješnog oporavka jedne tranzicijske postkomunističke države.

Može se sa sigurnošću tvrditi, kako nije moguć značajniji gospodarski i društveni napredak uz veće zapošljavanje u RH od postojećeg, dok god postoji izborna i organizaciona vladajuća struktura slabih razvojnih mogućnosti i vizija s iluzionim parcijalnim nižim razvojnim nastojanjima.

Zbog nerazumjevanja visokoprofitnog razvoja znanja i njihovih čimbenika od strane politčikih neokomunističkih struktura, većina njihovih prijedloga, razmatranja i analiza od gospodarskih, društvenih, i političkih do tranzicijskih, su nepotpuni, djelomični i većim dijelom nekorisni ili štetni. Samo brza stvarna i znanstvena istina o komunizmu i njegovim genocidima, može umanjiti njihov negativni utjecaj. što je moralna dužnost hrvatske domoljubne političke, društvene, znanstvene, akademske, gospodarske i intelektualne elite.

Najveći hrvatski potencijal oporavka

Hrvatska je rijetko bogata postkomunistička zemlja, s izuzetnim prirodnim ljepotama i bogatstvima, vrijednim i obrazovanim ljudima, naprednom religijom, velikim kulturnim blagom i tradicijama, važnim geopoitičkim položajem i s ogromnim potencijalnim mogućnostima razvoja visokoprofitnog znanja, kojega sada nema. Uz mnogobrojno  visokorazvojno gospodarsko iseljeništvo diljem naprednog svijeta, u danšnjim uvjetima komunikacija, povezivanja i informacija, pomoć i suradnja s iseljeništvom radi visokoprofitnog razvoja znanja i visokoprofitnih proizvoda je neprocjenjivo potencijalno blago hrvatskog naroda.

Hrvati su imali u novijoj prošlosti državu s razvijenim tržnim gospodarstvom i infrastrukturu visokoprofitnog znanja s visokoprofitnim proizvodima, vrijedne radnike, razvijeno školstvo uklopljeno u infrakstuturu profitnog znanja i znanstvenu tradiciju kroz NDH, koja je nažalost postojala samo kroz period drugog SR i u složenim kolonijalnim protuhrvatskim političkim prilikama i uvjetima okupacije fašista i nacista te uz jugoboljševičku oružanu revoluciju i velikosrpsku pobunu, koji su diktirali politiku. NDH kroz teško ratno stanje i odbranu, ne može biti pravilno sagledana ili usporediva, iako je bila gospodarski i društveno slična zapadnim naprednim kapitalističkim državama, i naprednija više nego komunistička Jugoslavija, ili njena fašistička predhodnica, u bilo koje doba. Kažem nažalost, jer je to bio jedini povijesni vremenski prozor pred industrijsku veliku razvojnu revoluciju, koji je mogao omogućiti Hrvatima naprednu, visoko razvojnu i zapadno demokratsku državu, što su na kraju jugoboljševici uništili i počinili stravični genocid  svih mogućih vrsta nad hrvatskim narodom, koji je u velikoj većini bio protiv jugokomunizma, znajući njegovu nazadnost i zločinačke namjere. Ali čak i taj kratki period hrvatske države je ipak ostavilo pozitivni trajni trag na dijelu ne-komunističke populacije kroz vrijednosni rad, domoljubnu religiju, hrvatsko domoljublje, sjećanja i težnjom za slobodnom demokratskom hrvatskom državom, iako je trag slabio tijekom duge nametnute nazadne jugokomunističke velikosrpske političke i gospodarske diktature, jednoumne stalne propagande i povijesnih neistina.

Veličanstvena hrvatska pobjeda u Domovinskom oslobodilačkom ratu protiv velikosrpskih agresora i komunizma, bilo je konačno ostvarenje davno priželjkivane slobodne hrvatske države demokratskog zapadnog ustroja, ali nažalost s velikim razvojnim zaostakom (50 + godina) uzrokovanom jugokomunističkom diktaturom, koji se više nikada nemože stići ili nadoknaditi.

I pored svih tih prednosti nad ostalim postkomunističkim državama, RH doživljava gospodarski razvojni neuspjeh, koji graniči s dugotrajnom i dubokom moralnom i gospodarskom krizom, dugotrajnom visokom nezaposlenosti i nastavak iseljavanja.

Hrvatski komunistički genocide nad visokoprofitnim znanjem

Ipak, gospodarski razvojni genocid hrvatskog visokoprofitnog znanja, nije toliko zamjetan kao masovni ljudski, i posebno lako je umanjen i prikriven kroz jugokomunistički sustav, koji komunisti i neokomunisti nazivaju “naprednim”, jer je tijekom vremena i pod pritiskom razvijenog svijeta prividno povećavao ljudske slobode i nivo življenja, ali stvarni razvoj vrijednosnog znanja nikada nije ostvario, i čak je bio niži nego kod drugih manje “naprednih”. Uslijed diktature nazadnog nerazvojnog gospodarsko marksističkog sustava, stvarani su kroz neprirodno razvojna i nefleksibilna komunistička poduzeća, komunistički proizvodi uz veliki intelektualni napor, direktnim kopiranjem tuđih proizvoda i tehnologija, licenci i patenata. Ili pak upotrebom istrošenih ili zastarijelih stranih licenci, po tuđoj djelomičnoj dokumentaciji ili vlastitoj nižih tehnologija uz uvoz svih važnijih i visokoprofitnih proizvoda. Izrađivani su nekvalitetni neprofitni proizvodi i proizvodni sustavi svih mogućih vrsta i vlastitih komunističkih potreba, koja su trenutno zapošljavala, ali koja nisu stvarala korisni i vrijednosni civilizacijski pomak u razvoju korisnog profitnog znanja i od kojih nije bilo moguće stvarati visokoprofitne proizvode i korisna visokostrucna zapošljavanja. I oni prizvodi što su izvozili ili zamjenjivali za drugu robu, su bili polusirovine ili proizvodi u kojima su vrijednost bili ugradjeni materijali i nisko plaćeni rad, ali su samo stvarali iluziju komunističkog ekonomskog napretka. Vrlo brzo takvim proizvodima uništili su kompletnu infrakstuturu visokoprofitnog razvoja znanja i ljudsko korisno stvaralaštvo a time obezglavili i svoje visoko školstvo, koje je postalo samo teorijsko, prateći profitno istrošeno znanja i bez mogućnosti razvoja visokoprofitnog znanja i usluga preko visokoprofitnih proizvoda.

    Kako se uz svaki proizvod ili usluga, u svakom području ljudskog rada od materijalnih do duhovnih, vežu ljudi i obrazuju i kreativno razvijaju uz njegov korisni razvoj, moguće je zamisliti koliko je komunistički ljudski potencijal razvojno, stručno i korisno kreativno deformiran. Visoko obrazovani stručnjaci i znanstvenici zaposleni oko takvih komunističkih proizvoda i usluga, postajali su visokostručni obrtnici bez dodira s visokoprofitnim znanjima i njihovom daljnjem korisnom razvoju. Jedan obični popis i analize hrvatskih komunističkih ili neokomunističkih niskoprofitnih i neprofitnih proizvoda, licenci i patenata vezana uz njih, bile bi Hude jame komunističkog razvoja znanja. Slično je i s duhovnim kreatorima, koji su bili ili su sada državni uhljebi i ideološki čuvari nazadnog i zločinačkog ljudskog inženjeringa. Za te sredine se može govoriti kako su pretrpjele ljudski razvojni genocid ili stvaralačku nesposobnost i razvojnu zaostalost, kako u materijanom tako i u duhovnom vrijednosnom stvaralaštvu, trošeći prirodne resurse budućih generacija i uništavajući njihove razvojne potencijale.

Uz povijesnu istinu Hrvati trebaju hitno saznati i razvojnu istinu

Hrvati moraju konačno u potpunosti saznati pravu i potpunu povijesnu i razojnu istinu, kakva god ona bila u državama u kojima su živjeli, bez straha o veličanju ili umanjenju nekog perioda, kako bi mogli ići razvojno naprijed. Oni trebaju znati kako je komunizam ekstremno zločinački politički i gospodarsko razvojni nazadni sustav u samoj svojoj osnovi, koji se nije i ne može razvijati u napredni društveni sustav bez potpune promjene kroz dugi tranzicijski proces. On je time najveća civilizacijska nesreća svakog naroda koji se je borio za njega, kao onih koji su morali trpjeti duže vrijeme njegovu okupaciju, nemajući drugog izbora.

“Napredni” jugokomunizam je ostavio iznimno jaku iluzionu nazadnu i parazitsku komunističku ljevicu koja okuplja sve vanjske i unutarnje protivnike hrvatske države, organizirano tijekom vremena postavljene u sve važnije centre vladanja i moći, održavajući i dalje slabo razvojno neokomunističke korumpirano gospodarstvo, društvo i politiku. Hrvatska komunistička razvojno nekorisna i parazitska intelektualna ljevica, je toliko razvila negativne metode prikrivanja i manipuliranja s ljudskim slobodama, povijestim i razvojim istinama preko svojih uhljebnih udruga, političara, sudaca, medija, novinara, povijesničara, književnika i umjetnika, da su razvojni demokratski i gospodarski procesi usporeni ili čak dijelom nemoguće ostvarivi, i krivci su politčke i gospodarske korupcije i općeg slabog oporavka RH. Oni su nepotrebni za moderni i brži razvoj društva unatoč floksulama o pomirbi.

Jedini put mogućeg bržeg napredka

Ustav RH treba jasno počivati na temeljima oslobodilačkog Domovinskog rata protiv velikosrpske i jugokomunističke agresije, i najvažnije na hrvatskom domoljublju i temeljima zapadnih demokracija, koje oblikuje sada kroz tranzicijske procese, te na temeljima općeg razvoja i visokoprofitnog razvoja znanja i naprednog gospodarstva, a ne na zaostalim komunističkim ispraznicama s okusom ljudskog i razvojnog genocida, na kojima parazitira i raste nazadna komunistička ljevica.Tek tada se mogu modernizirati izborni zakon i ministarstva među kojima bi vodeću ulogu igralo ministarstvo razvoja profitnog znanja i visokoprofitnih proizvoda, i omogućio brzi pristup iseljeničkog i stranog znanja i kapitala.

Time bi se i omogućila suradnja kvalitetnih domoljbnih političara s stručnjacima za razvoj proizvoda iz iseljeništva i domovine, uz postojeću gospodarsku proizvodnju proizvoda i usluga, započela razumna i kritično neophodna izgradnja infrastrukture u visokoprofitnih proizvoda i profitnog znanja kroz nove visokoprofitne proizvode, bez kojih u nadolazećim godinama nema značajnog ukupnog napretka i smanjenja utjecaja teškog bremena zabluda komunizma.

Zlatko Uvanović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija

Objavljeno

na

Objavio

Malo ću se osvrnuti na današnju kolumnu Jurice Pavičića u Jutarnjem listu. Kolumna je dostupna na njihovim web stranicama, ali  može se ispričati u par rečenica:

Kaže Pavičić da Željka Markić želi “zaustaviti Reuters” zato jer je tražila od Plenkovića da RH intervenira prema Facebooku zbog cenzure, te da se pozvala na njemački slučaj, kad je Facebook uvažio neke primjedbe njemačke vlade i učinio određene korekcije, piše Predrag Nebihi.

Tu Pavičić, iako nema čime, počinje mudrijati pa kaže kako “ljubitelji lika i djela Slobodana Praljka ne znaju što traže”, jer da je Njemačka od Facebooka koji je privatna firma, a Željka Markić to kao ne shvaća, tražila da facebook stvori algoritme koji će smanjiti “govor mržnje”, i da je ta privatna firma Facebook izašla u susret njemačkoj vladi tako što je, pojednostavljeno rečeno sankcionirala ljubitelje nacizma i ljubitele ISIL-a. I onda je ljude koji imaju pozitivno mišljenje o Praljku ugurao u isti koš s naacistima i ISIL-om, a Željki Markić držao predavanja kako ona ne razumije kako funkcionira kapitalizam pa joj on, kao proklamirani ljubitelj kapitalizma koji se gnuša socijalizma, pogotovo etatisičkog tipa jelte, pokušava objasniti.
I to je sažetak tog pamfletića koji izgleda kao da ga je pisala osoba čiji IQ nije veći od sobne temperature.

Odakle krenuti u razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija?

Možemo od mog statusa kojeg mi je facebook izbrisao, a u kojem nije bilo ništa ni nalik obliku verbalnog delikta koji se u ideologiji političke korektnosti naziva “govor mržnje”.

Screenshot tog statusa stavljam ovdje  kako bi svi znali o čemu se radi i vidjeli da tu nema ničeg spornog.
Radi se o videu u kojem se vidi kako general Praljak svojim tijelom staje između žena i puške iz koje se puca na žene. (video možete pogledati ovdje )
I meni je to dovoljno da kažem da osoba koja napravi takav moralan čin nema psihološki profil ratnog zločinca.
I to je dovoljno da me Pavičić svrsta u istu skupinu s ISIL-om i SS-Waffenom. Jer ja time što bacam drugačije svjetlo na istu temu “širim govor mržnje”.


O čemu se radi? Jurica Pavičić je ratni dezerter kojeg je država negdje u jesen 1993. godine konačlno uspjela mobilizirati u 6. domobransku pukovniju iz Splita. On je tvrdio da je “Hrvatska izvršila agresiju na BiH” i da je on tome svjedok, jer da je sa 6. DP bio u Stocu, a to je u BiH, i to je kao dokaz agresije. Nikad nije rekao koja muslimanska ostrojba mu je stajala sučelice. Štoviše, nakon što je izrekao tu laž, Praljak je s njim ušao u polemiku, i nakon što ga je argumentima ispreskakao kao Miru Salćinu ili Seida Sajkića Haagu, Pavičić je počeo reterirati pa je rekao da nije bio u Stocu nego da se s položaja na kojem je on bio mogao vidjeti Stolac. I otkad ga je u toj priči Praljak ponizio i prokazao kao patološkog lažljivca ovaj se sveti. Iz posve subjektivnih razloga.

Uspoređuje Pavičić Praljka s nacističkim liderima, a nas koji se drznemo usuditi ne složiti se s presudom sa sljedbenicima nacizma i ISIL-a, pa prisnažuje opetovanom laži o “koncetracijskim logorima” koje je držao HVO.
Vrlo kratkom analizom pokazat ću vam zašto je ova teza krajnje maloumna.
U pravomoćnoj presudi koja je na web-stranicama haškog suda dostupna samo na engleskom jeziku u tri svezka na preko 1400 stranica, pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se samo jednom, a ispravan naziv, “detenacijski centar” pojavljuje se 522 puta. Po svezcima presude to izgleda ovako:

1. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 20 puta. U istom svezku pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se jednom u paragrafu 43. i to kao navod tužiteljstva, a ne kao zaključak sudskog vijeća (nek Pavičić ode kod nekog odvjetnika da mu objasni razliku, ali ne kod Nobila nego kod nekog pismenijeg).
2. svezak, pojam “detenacijski centar” spominje se 418 puta dok se pojam “koncetracijski logor” ne spominje nijednom.
3. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 84 puta, a pojam “koncetracijski logor” ne spominje se nijednom.

Shodno navedenome, mi koji ne poštujemo ovu presudu čak bi i mogli koristiti termin “logor” ali ovi kao Pavičić, koji poštuju presudu, morali bi koristiti pojam “detenacijski centar” ili “zatočenički centar” ili “centar za zadržavanje”.
Stvar je ista i s nepravomoćnom presudom.

Budući da Pavičić u tom tekstu Markićki docira s pozicije kapitalista aka ekonomskog desničara obraćajući joj se kao da ona predstavlja etatističku socijalističku ljevicu, Pavičić čini novi salto-mortale kojeg njegove zakržljale mozgovne vijuge nisu ni svjesne. Naime on spominje pojam “logor” u klasičnom presereavajućem ljevičarskom pseudo-humanističkom stilu; Njemu je okrutno kako uopće može postojati mjesto gdje se nekog zatvara, stavlja u izolaciju, oduzima mu se slobodan, to je jelte udar na njegove ljevičarske “humanističke” principe.

A zapravo iz njega progovara onaj pravi ljevičar, socijalistički jugo-etatist koji je zapravo na istoj osi kao ovaj, za potrebe javnosti ad hoc skucani “ljevićar-humanist”. Naime, kao i njegovi predšasnici-ljevičari, njemu je neshvatljivo da se nekog vodi u detenacijski centar, jer su njegovi predšasnici pokazali djelom kako se rješava ratni protivnik: zazida se živ u Hudu jamu; Naveze ih se nad protutenkovski rov, sve ih se likvidira metkom u zatiljak i zatrpa bagerima; jednostavno ih se pobije i pobaca u jamu… Tako su ljevičari činili 1945. sa svojim ratnim protivnicima i ideološkim neistomišljenicima.

Zato nije ni čudo da Pavičić kao takav koristi omiljeno oružje KOS-a – inverziju i potpunu zamjenu teza, kad kaže da se Željka Markić svojim zahtjevom za ukidanje cenzure zapravo zalaže za cenzuru, pa sve svodi na parolu “zaustavite Reuters”. Kaže, o tome su “izvjestili ugledni Der Spiegel, New York Times … pa i taj famozni Reuters”.
Oni su kao izvjestili ono što Pavičić vidi kao istinu, i to je kao dokaz da je cijeli svijet u pravu, samo da nisu u pravu pola sabora, portali po Hercegovini, desničarski mediji bla bla bla..

Nabrojao Pavičić cijelu bulumentu onih koje je Nino Raspudić u svojoj kolumni od prije 8 dana u Večernjaku vrhunski sortirao u grupu “Travnik na Drini”. To je ekipa koja misli da je Travnik na Drini. To je ekipa koja bi meni određivala što je istina a ne mogu naći Busovaču na zemljopisnoj karti.
To je kao u onom sjajnom upisu profesora Stjepana Šterca kojeg sam jučer pročitao na zidu jednog prijatelja. Kaže:

Pavičićev pamflet u jutarnjem listu

“Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’”

Kao primjer uzmimo Der Spiegel. On je kao jelte “ugledan”. Pa u tom “uglednom” listu nakon presude piše kako je Praljak srušio stari most u Mostaru. Nepravomoćna presuda u ovom predmetu pročitana je 29. svibnja 2013. godine, dakle prije više od 4 i pol godine, i u toj presudi apsolutno nigdje ne piše da je Praljak srušio stari most niti da s tim ima ikakve veze. Štoviše, u toj presudi piše da je Praljak već otišao iz Mostara kad je taj most srušen, jer je general Roso od njega već bio preuzeo dužnost Zapovjednika GS HVO-a.

Ali, to ne spriječava “ugledni” list da laž koja je pala prije 4 i pol godine odlukom suda za kojeg nam kažu da ga moramo poštovati oni koji ga uopće ne poštuju. Jer da Der Spiegel, Žarko Puhovski, Jurica Pavičić i slični poštuju taj sud i njegove presude, onda ne bi spominjali “koncetracijske logore” niti bi ponavljali LAŽ da je general Praljak srušio most. Ali to nije sve. Ovo žalbeno vijeće je zaključilo, uz suprotno mišljenje suca Pocara, da rušenje tog mosta uopće ne predstavlja zločin protiv čovječnosti, i da je s te strane sve čisto kao suza.

Očito, “ugledni” Špiglovi i Pavičići ne priznaju nalaze iz presuda. Ili te nalaze tumače selektivno, kako im odgovara.
Infatilno licemjerje ekipe “Travnik na Drini”, kronično neznanje, nepoznavanje predmeta, nekompetencija, kao onda kad je Ante Tomić za MIchelangela napisao da se preziva Buonarotti umjesto Buonarroti. dok je nas “seljake” učio o tome što znači Michelangelova umjetnost.

Umjesto zaključka recimo otvoreno o čemu se ovdje radi. Postoji sedam darova Duha Svetoga. Jedan od tih darova je razum. Moj razum meni ne dopušta prihvatiti i poštovati ovakvu presudu. Moj razum mi nalaže da se moram boriti protiv takve presude i osporavati je dok sam živ. Prihvatiti takvu presudu za koju ZNAm da je protivna zdravom razumu znači odbaciti zdrav razum, odnosno odbaciti dar Duha Svetoga, i time počiniti najveći grijeg kojeg jedan Katolik može počiniti – hulu na Duha Svetoga!
I to je ono što oni hoće. Svi ti “ugledni” pseudohumanisti,. punjači Hudih jama i njihovi apologeti koje se ja osobno ne bih usudio svrstati u isti koš s nacistima i ISIL.
Jer ne želim ovom zgodom vrijeđati naciste.
A ne želim vrijeđati ni ISIL.

Oni su jako loši ali ne toliko loši kao “ugledni” pseudohumanisti, drinski Travničani, čija se cijela ideologija može sabiti u jednu jedinu rečenicu:
“Sve što je normalno treba prikazati nenormalnim i obrnuto, sve što je nenormalno treba prikazati normalnim”.

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

Medijsko žalovanje za “posljednjim mohikancem Partije” koji je napustio Most

Objavljeno

na

Objavio

Odlazak Vlahe Orepića iz kluba Mosta u dijelu medija prikazan je kao nacionalna katastrofa. U tom duhu Večernji list odmah je na naslovnici ocijenio da je Most “teško uzdrman” i da će se vjerojatno “utopiti na desnici”.[1]

Ovo mišljenje u većoj mjeri odražava svjetonazorske preferencije ovog glasila, nego mogućnost točnog predviđanja budućih događaja, jer su Most prije Orepića napustili Miroslav Šimić i Ivan Kovačić, te glavni savjetnik i po mnogima stvarni kreator ove stranke Ivica Relković. Međutim, Most nije nestao, piše Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

Zbog toga, iskazana žalost za Orepićevim odlaskom iz Mosta nije dobronamjerna briga za sudbinom ove stranke ili profiliranjem trećeg puta u hrvatskom političkom životu, nego izraz počasti upućen Orepiću za ono što je napravio dok je bio ministar unutarnjih poslova iz kvote Mosta.

U oba slučaja kada je bio ministar, Orepić je djelovao u Vladama koje su ocijenjene kao desne ili radikalno desne, te je zato smatran jedinim ljevičarom u vrhu vlasti nakon poraza SDP-a na parlamentarnim izborima.

Upravo ova okolnost, odnosno spoznaja da je Orepić SDP-ovac nakon SDP-a, odnosno “Posljednji Mohikanac Partije”, omogućili su mu značajnu medijsku podršku. Najočitiji primjer za to bio je članak radikalno lijevog portala Telegram, u kojem je navedeno da je upravo Orepić bio razlog što je HDZ prekinuo suradnju s Mostom i okrenuo se HNS-u:

“Kamen smutnje bio je, na razini principa, što je Most imperativno zahtijevao i dobio resor ministarstva unutarnjih poslova, a na planu funkcioniranja Vlade što je na čelu tog prevažnog (za HDZ, u njegovu samorazumijevanju, odlučujućeg) ministarstvu bio, kao i u prethodnoj Vladi, stameni mostovac Vlaho Orepić. U svom resoru nije dozvoljavao hadezeovske kadrovske kombinatorike i osobna mešetarenja, unatoč nezamislivim pritiscima. Striktno se držao propisa i zakonskih normi, kao “pijan plota”. I, što je najgore, povremeno je davao intervjue, u kojima je istupao veoma odrješito i samosvjesno.”[2]

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura MUP-a iz vremena Ranka Ostojića. Zbog toga je u lijevim medijima Orepić i pohvaljen te ocijenjen “stručnim”.

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura iz vremena SDP-ovog Ranka Ostojića.[3]  Orepićevim odlaskom otišli su Ostojićevi kadrovi, odnosno otišao je i Ranko Ostojić koji je do tada faktički vodio ovo ministarstvo.[4] Zato, nisu točni napisi prema kojima je aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović smijenio Ostojićeve i Orepićeve ljude,[5]jer Orepićevih ljudi nije bilo. Postojali su samo Ostojićevi ljudi koje je sačuvao Orepić.[6]

Dosljedno ovoj Orepićevoj ulozi SDP-ovog spavača u Mostu jasno je ne samo zašto Večernji list i Telegram iskazuju zahvalnost za ono što je učinio Orepić dok je bio u Mostu, nego i stvarni razlog Orepićevog odlaska iz Mosta.

Orepić nije otišao iz Mosta jer se posvađao s Nikolom Grmojom ili zato što je odjednom shvatio kako je Božo Petrov prethodno bio u Hrastu. Orepić je napustio Most, jer svoj posao zadržavanja SDP-ove kadrovske strukture u MUP-u odradio onoliko koliko je mogao, te je od svojih nalogodavaca dobio častan otpust i kratkotrajni odmor prije upućivanja na novu dužnost.

Pitanje je samo hoće li Grmoja i Petrov sada, kad se pokazalo pravo Orepićevo lice, to napokon shvatiti. Za učenje nikad nije kasno. Potrebna je samo dobra volja.

Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari