Pratite nas

Komentar

Strepim od onih koji ubijeno dijete nazivaju ‘njihovim’, a ne svojim!

Objavljeno

na

Užasnut pratim koja sve imena, obilježena i ovim i onim vojničkim i ideološkim znakovljem (prošlosti), pojedine javne osobe u Hrvatskoj danas uzdižu na razinu nacionalnoga štovanja, imenujući ih – izvan svake granice uljudbenoga uzusa – pretečama suvremene hrvatske državnosti i suverenosti i time pod njihove čizme bacajući žrtvu svih onih tisuća palih hrvatskih branitelja s krvavoga izmaka prošloga stoljeća…

Čini mi se kako, a ovo pišem uistinu oslobođen svake ironije, ponajveće izljeve isključivosti, ostrašćene nedoličnosti, divljenja degutantnoj totalitarnosti, iživljavanja nad spomenom ubijenima, čak i krajnje zastrašujuće osobne pripravnosti na hladne likvidacije (u nekim novim uvjetima civilizacijskoga sumraka) osjećam na uznemirujuće visokim društvenim i političkim ljestvicama, bez obzira na krila s kojih dolaze. Pod snažnim sam uvjerenjem kako ovaj svjetonazorski fašizam i s jednoga i s drugoga krila, ako mu se ponovno ukažu prostor i vrijeme, ne će prezati čak niti od onoga od čega su možda prezali ostarjeli koljači sa stratišta čovještva…

Obiteljske me poveznice spajaju i s jednom i s drugom zaraćenom stranom Drugoga svjetskoga rata pod ovim našim nebom, ali me ne spajaju s neljudima niti s jedne od tih dvaju strana! Osim obiteljskih, zabilježio sam više svjedočanstva i drugih preživjelih svjedoka toga (vremenski, ali zbilja ne i ideološki) minuloga doba, prepoznavši uzorak koji se, nepogrješivo, ponavlja: Opasan postotak društveno uzdignutih, visoko obrazovanih figura odlikuju isključivost i crno-bijeli pogled na najteža minula doba naše povijest, a ti i takovi uvijek nas izruče novim stratištima razuma i uljudbe, zgarištima svega onoga što jest etičkom i moralnom vertikalom čovječanstva!

Prijepor oko zagrebačkoga oslobođenja/pada nametnuo se kao užasna iritacija koju sam morao počešati, a godišnja blajburška svijeća kao vrijeme nad kojim se imam potrebu iznova pomoliti… Ja sam si davno maknuo okove prethodnih isključivosti, rođenih pod agresorskim granatama, i potom punim plućima udahnuo…

Strepim od društveno-uzdignutih koji na izmučena tjelesa, na silovane žene, na spaljene majke i na raspete očeve gledaju kao na ”naše” i na ”njihove”! Strepim od onih koji nas uvjeravaju kako su nevine egzekutori imali pravo – ubiti!

Strepim od onih koji ubijeno dijete nazivaju ‘njihovim’, a ne svojim!

Piše: Darko Juka ‘Preuzeto s FB stranice Darko Juka

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ponosan sam što sam Hrvat/Hrvatica

Objavljeno

na

Objavio

Pripadam narodu koji uspijeva opstati na povijesnoj pozornici unatoč svim nevoljama. Ima kulturnu i političku baštinu, povijest koja se može pratiti od 852. godine i domišljati i rekonstruirati i stoljećima prije toga.

Dužnost je svakog Hrvata/Hrvatice gajiti vlastitu nacionalnu, domoljubnu i rodoljubnu svijest. Ponos na hrvatstvo je prirodan osjećaj pogotovo što je on utemeljen na divljenja vrijednim ostvarenjima hrvatskih ljudi i naroda.

Neznanje je najveći neprijatelj domoljublja. Hrvatski jezik i umjetnost na njemu ostvarena, hrvatska kulturna tradicija i umjetnost, politička borba i nastojanja, njegova su dična povijest. Svijest o hrvatskom kulturnom i političkom identitetu temelj je opstojnosti hrvatskoga naroda, uspostava, održavanje i očuvanje potrebnih nacionalnih institucija obveza.

Svakodnevna skrb za hrvatski jezik sveta je dužnost, jer, kao što pjesnik kaže, Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi. Jedino kroz očuvanje jezika, kulture i političkog okvira (države i državotvornosti) narod može očuvati vlastito ime i opstojnost.

U svjetonazornom i vrijednosnom smislu (u skladu s tradicijom) važno je očuvanje i njegovanje pripadnosti katoličkoj crkvi. U krilu crkve trajali smo i postojali. Odgajali se i uzrastali. A da bi to i dalje mogli potrebno je jačati obitelj (i obiteljske vrijednosti).

Očuvanje i zaštita obitelji je imperativ. Ona rađa i odgaja. Pravo na život i pravo na rad kao temeljna ljudska prava ostvarivati u svojoj zemlji.

Pomagati vlastite ljude. Opstati na hrvatskom tlu obveza je i odgovornost. Oni koji su u svijetu u tome su dužni pomagati one koji su ostali. Pomagati svekoliki napredak Hrvatske i Hrvata u BiH kako bi se jednom imali gdje i mogli vratiti. I oni sami trebaju promišljati vlastiti povratak. Život u tuđini bit će mnogo lakši ukoliko se neprestano dotiču vlastiti korijeni i osnažuju konopci ljubavi.

Zanimanje za naše u tuđini, ostvarivanje pretpostavki za njihovo uključivanje u narodni život, neprestana i živa komunikacija: institucionalna, obiteljska i pojedinačna treba činiti jedinstveni hrvatski kulturni i politički prostor.

Zadaća je svakog hrvatskog čovjeka raditi sve da se ostvari što je moguće veći povratak hrvatskih ljudi.
Jer, ipak, samo je ovdje Dom i Domovina.

prof. dr. sc. Marko Tokić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali?

Objavljeno

na

Objavio

FENIX

Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali.
Te 91′ bilo je nekako najlakše, koliko god to zvučalo čudno.
Imao si neprijatelja, znao si cilj, svrhu, sad je to sve upitno.

Ako mi danas raspravljamo o domovinskom ratu, o HOS-u, jesmo li ili nismo za “Dom spremni” čemu onda sve.
Sve se svelo na neke domjenke, lampaše, svijeće, vijence.
Imali i jedan političar jasan stav oko svega gore nabrojanog.

Iskreno, ne zamjerajući, mislim da niti ili mali broj od njih nije bio na prvoj crti, osjetio miris krvi, raskomadana ljudska tjela.
Oni me i ne čude, čudi me da roditelji, braća, sestre, djeca još uvijek takve podržavaju, daju im glas, pravdaju ih.
Neću tupit, pitam se što ja tu radim,

Moji stavovi su jasni i javni, nikad se nisam krio iza nikoga. Bio sam za Škoru, drugi krug za Kolindu, to su moji stavovi, ja nisam podložan tuđim. NE HVATAJTE ME NA EMOCIJE, NE DAM VIŠE

Mnogi su mi pisali, javno izgovorili, oni te samo iskorištavaju, kad im ne bude trebalo otpisat će te.
Analizirajući sve do sada, shvatio sam, ja zbog svojih poginulih prijatelja neću odustati.
Jesu li to ideali ili ne, ne znam.

Znam
HOS da
ZDS da
NESTALI da
SRBIJA NE

Jesam li u krivu to će narod reći. Putujem diljem lijepe naše, vlakovima, autobusima, bez putnih naloga o svom trošku uz pomoć dobrih ljudi.
Ja ću sebi dati za pravo mali odmor i razmisliti hoću li dalje ili ne.

Nisam se umorio ali ako nešto ne ide onda ne ide
Kasno je da se mijenjam
HVALA VAM

Predrag Peđa Mišić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari