Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE – VODSTVU ODPORA PODRUČJE “NORTH”, piše general Drinjanin

Objavljeno

na

(Danas je petak 11 kolovoza 2017. Javio mi se Hrvat iz Hrvatske i traži od mene da mu svakako pomognem odgonetati pismo Maksa Luburića STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA VODSTVU ODPORA PODRUČJA “NORTH” kojeg je general pisao pisao 7 .Xl.1967. na 17 tipkarskih stranica. To pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na stranici 752 pa dalje. Stranice su pomješane, izmješane do te mjere da je teško slijediti redosljed pisma. Kako imam kopiju originala pregledao sam i sada ću sve poredosljedu ovdje staviti. Usput želim se ispričati svima poradi ove zabune, kako bi rekli Amerikanci: Honest mistake Nenamjerna pogre(j)ška, jer sam ja bio taj koji sam sve to spremao i uzrokovao ovu pogr(j)ešku. Mile Boban, Otporaš.)

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE  VODSTVU ODPORA PODRUČJE “NORTH”

general DRINJANIN
7.XI.1967.

Ddragi braćo !

Kako sam Vas obavijestio iza Zbora, kojega ste održali u Clevelandu, izkoristio sam materijal kojega ste poslali, uvrstio u OBRANU, napravio letke od Proglasa i Rezolucije, i ove razaslao po cijelom svijetu, kao i u Domovinu. Kako ste mogli viditi posvetili smo OBRANU tom važnom dogadjaju, a drugu pripremili za DAN Odpora u Torontu i ista je već stigla svima, te na kraju, napravio sam letke SVI U TORONTO, i poslao Vama na 200 adresa, a i diljem svijeta, da bi Vam poslali pozdrave i sloidarizirali se. Obećao sam razraditi odgovor, koji bi obuhvatio zaključke Zbora, sugestije za Dan Odpora i RADNI SKUP “NORTH”, i ujedno bio odgovor na neke točke zaključaka Vanjskog Radnog Skupa “North” i posebno jednog sugestivnog pisma br. Rude Erića i br. Marijana Nosića u pogledu spora sa puk. Štirom, te sugestije br. Ivana Džebe i Vlade Šimunca te br. Stipe Šege o pitanju tiska. Ujedno ću nastojati, ako me što ne spriječi, da još unutar ovog okr. pisma Vama koji ste stvarali i vodite Odpor u Usa. i Kanadi, kažem nekoliko najpovjerljivih stvari u vezi domovinskog fronta i dogadjaja povezanim sa istim u emigraciji. Učinit ću sve, da bi imali Vas nekoliko jasnu sliku o svemu, te da bi sastanak kako “Radnog Skupa” tako i “vodstva” ili kako bi bilo idealno zvati ga “ZAPOVJEDNIM SKUPOM”, imajući u vidu uvjek “čas H-dana D” i kako se ne bi izgubili u glasanju i nadglasavanju u pitanjima sporedne važnosti i medju ljudima, koji su dobri i potrebni, i iz stvarnih i taktičkih razloga, ali nisu uvjek na visini bilo iz kojeg razloga. Zato Vas molim, da mi oprostitte na možda nesredjenosti grupiranja materijala i jer ne pišem ODBORIMA, SKUPOVIMA, SKUPŠTINAMA, nego – OSOBAMA, bazama svakog rada u bilo kakvom kolektivnom poslu. Ako nam zataji ovaj termin – OSOBA, kao dio EKIPE, sve drugo je onda inoperativno, neskladno, nesuvremeno i osudjeno na propast, kako smo to mogli viditi u mnogim propalim podhvatima hrvatske emigracije. Ono što mislite da treba protegnuti na sve ostale odbornike ili članove, sugerirajte mi, pa ću to učiniti svakom od njih osobno, bilo Odboru, Skupu ili pojedincu kao predstavniku jedne grupe ili grupice.

1.) Iz raznih izvješća, pisama, komentara, kao i razgovora sa ljudima Odpora, i posebno nakon “spora sa puk. Štirom”, mogao sam ustanoviti zrelost predvodnika, i za mene utješljivu stvar, da mi se otvoreno kaže u čemu mislite da sam u pravu, u čemu ne, te nastojanje jednog kolektivnog vodstva Odpora, koje ne smije počivati na jednom čovjeku, na njegovoj volji, hirovima ili pameti, nego na jednoj ideji, programu, ekipi i razumu. Osobno bi se osjećao razočaranim i frakasiranim, kada to nebi bilo tako, jer kakva bi bila ekipa koja bi predstavljala ideje Odpora, da mene sutra pregazi auto, da umrem od upale pluća, ili da padnem na bilo koji drugi način. Mi koji radimo kroz život za jednu ideju i prelazimo u pobunu za života Poglavnika zato, jer nije postavio jednu školu, koja bi nastavila njegovo djelo, (prva strana se nalazi na st. 752, druga strana pisma je na st. 761, pratite pomno.) i svi ste svjedoci naših napora, da spasimo Poglavnika za povijest i nedopustimo, da ga post mortem interpretiraju dezerteri, (možda general misli na Dr. Andriju Ilića iz Londona i druge, koji nikada nisu pušku nosili u borbi za Hrvatsku Državu, a mogli su da su htjeli, kako general često piše u svojim pismima, mo.) žene (Višnja, Poglavnikova kćer, Marija, Poglavnikova supruga i Lucija Rukavina iz Munchena koja je vodila HOP u Njemačkoj, mo.) i politički špekulanti. Osobno ulazim u jedno razdoblje, gdje treba iz naše pobune duha i reorganizacije preći u djelatnost ili pak u inerciju (nespretnost, nesposobnost, lijenost, nevještina isl., mo. Otporaš.) gdje vrijeme razara dobre želje, ako se ideje i ekipe ne pokažu i suvremene i operativne.

I ulazim u tu igru povjesti sa hipotekom Jasenovca, koju činjenicu nisam ni nastojao umanjiti, ali se ni influirati (utjecati, mo.) njom do stvaranja kompleksa inferiornosti u nadi, da će se dokazati konkretnim činom da sam bio u pravu i onda kada sam skidao glave, i kada sam ostao u domovini, i kada sam se bunio, i kada sam pokrenuo najelitnije idealiste s velikim ambicijama i planovima. Izdržali smo sve faze i sada treba ideje stavljati u pogon. Kako bi to mogao sam, bez ekipe, kad je naša pobuna bila baš pobuna jedne ekipe. Konstruktivna ekipa i jest u tome da se u njoj upodpunjuju ljudi raznih tendencija, dobi, spreme. Kad se stavi u pogon, onda je dokazala svoje pozvanje. Sve drugo bi bilo imitiranje i to grotekstno onih, koji su propali, koje smo rušili i koje dijelom naslijedjujemo. Razlika mora biti, i ove izbijaju čim se pokrenemo. Sve ovisi o nešem kapacitetu da superiramo te razlike i zauzmemo jedan kolektivni stav, koji mora biti jači od našh individualnih stajališta. U tom duhu primam kritike kao čin zrelosti, s tim, da je i na Vama pojedincima, da usvojite ono, što ima podloge u mojim nazorima. Tako ću dakle komentirati pojedine stvari, i tako molim, da ih i Vi prihvatite.

2.) Par riječi o tisku.

a.) OBRANA. Tu se uglavnom slažemo, svi su zadovoljni, iako bi jedni htjeli u nečem jači ton, drugi bi htjeli viditi svoje vijesti, ali ne i ostalih, treći žele s pravom više štiva doktrinalnog, vojničkog itd. To smo riješili povećanjem stranica, sa mnoštvom klišeja, vinjetama, crtežima i većim slovima. Nu ima tu i još jedno lice, papir je svaki dan skuplji, klišeji su kriminalno skupi, nadnice svaki dan veća briga, i da ne govorim o Vama, glavnim centrima, koji dobivate avionski. Nu s druge strane centar Cleveland plaća posebno trošak poštarine, Toronto daje od vremena do vremena posebnu pomoć, nedavno su i braća iz Chicaga isto pomogli, i sa malo više i ljubavi i povišenjem broja predplatnika, OBRANA bi se mogla održati. Bili smo probali preko jednog prijatelja slati kao medjunarodni tisak, što bi značilo oko 40% jeftinije, ali ni to nije išlo, jer treba biti član medjunarodnog tiska, i to je izvan naše snage. Obećano nam je, da će se možda i to riješiti, nu ovog časa je to velik problem. Kada bi se svi obvezali na pomoć za klišeje i avionsku poštu, moglo bi se izdržati sadanji tok. Bojim se i novih poteškoća; poreza. Ovdje je odglasan jedan novi zakon o tisku, i nitko ne može otvoriti tiskaru novu bez uredjaja koji vrijedi minimalno 15 milijuna pesota, tj. 300.000 dolara. Nu ako se razreže porez i na mali industriju u obrani velike, onda ne znam kako će biti. Velike banke koje su uložile novce u obnovu zemlje, beru svoje. Nu bilo kako bilo, OBRANU valja izdržati. (Prelazim na treću stranu pisma koja se nalazi na st., 762., pratite pomno.)

b.) DRINA. I snjom su mi zadovoljni. Ja sam fabricirao nekoliko DRINA namjenjenih za posebne svrhe: ona Huseinova, ona Bokežka, ona Jadranska, ona Istarska, ona Sandžaška, kao i zadnja posvećena HRVATSKOJ LEGIJI, (Ova DRINA je br, 1-2, 1967., 350 stranica; jedna od najznačajnijih u opisivanju vojnika NDH i njihovih borbih, mo. Otporaš.) koja ide u sve važnije vojne škole, biblioteke, vojne institucije, vojnim povjesničarima, itd. Smatrao sam da naš udio u STALJINGRADU mora biti ocjenjen. Ne samo radi prošlosti, nego sadašnjosti, pa i budućnosti. Od nas će se tražiti i već se od mene formalno tražilo, da mislimo na LEGIJU. Rekao sam da, ali, ako bi dobili, kao nekada neko formalno jamstvo, koje sam tražio i kada se radilo o dobrovoljcima za Huseina, Yemen itd. Tako dugo dok se vodi prokomunistička politika i našoj zemlji, mi nikome za volju, pa ni Americi, nemožemo služiti kao topovska hrana u tobože antikomunističkoj vojni (križarski rat). One druge su Drine stigle u mnogo ruka i izvršile svoju misiju (Boka, Istra, Sandžak, dakle hrvatske periferije).

Nu ove i ovakove DRINE koštaju jedan imetak, posebno u klišejima. Nastojati ćemo uzeti na znanje, da prodaja knjiga ne ide, a nećemo trošiti vremena u jadikovanju i traženju uzroka, jer ih je mnogo. Jedno je sigurno, da je DRINA od svih priznata, iako je od mnogih prešućena.

Pretvaranje knjiga u Drine? Dijelom se to može učiniti, na pr. imam dio o pol. djelovanju Budaka, to može uz jednu DRINU. Isto tako točan pregled hrv. narodnih vladara, ali na pr. Budakove priče tiskane su na žutom papiru, (radi se o knjigi ČIJI JE VELEBIT, Drinina Knjižnica, knjiga br. 27, Madrid 1968., mo.) i to se nemože miješati sa materijalom sa klišejima na bijelom papiru. Imam na pr. stvari koje se može, ali ima koje se nemože u taj plan staviti.

Pet DRINA godišnje po dva dolara? Može, ali svakako ne mogu biti kao ove, iako dostojne i na visini. Uz OBRANU i DRINU i LETKE, koji su svi na mjestu, ne možemo sasvim napustiti ideju tiskanja knjiga.

c.) KNJIGE. Tu je uglavnom bilo kritike, koja nam mora poslužiti za jedan ozbiljni razgovor na bazi razuma, razloga i dogovora. Vjerujem da nas sve vode razlozi, pa ipak je ponekada ispalo, kao da se radi o predrasudama, a ne razlozima. Da li sam ispravno postupio ili ne? Na temelju kojeg kriterija se to može ustanoviti? S kim bi se trebalo, konkretno konzultirati o tome da li jednu knjigu treba ili ne tiskati? Sa Povjerenicima, Društvima, pojedincima. Iz kojih područja ili iz svih? Koji nas kriterij treba voditi pri tome? Pokušati ću rezonirati konkretno. (Radi se ovdje o nesporazumu s područja gdje su se DRINAPRESA knjige prodavale a nisu se mogle dobro prodavati. Osobno sam prošao kroz te situacije i probleme, jer sam prodavao tisak DRINAPRESS-a. Kupci bi uvijek našli tisuće razloga da knjigu ne kupi, a ako se knjige ne prodaju, druge se ne mogu tiskati, mo. Otporaš.)

“Političke pjesme” Husnije Hrustanovića i Envera Mehmedagića? Tu sam morao progutati mnogo gorkih pilula i vrlo često od ljudi, koji bi morali razumiti, da sam te pjesme tiskao radi Domovine. U težkim danima “neopredjeljenih” i servilizma Islamske Vjerske Zajednice srbokomunističkom režimu, što su značili problematični Muftić, ustaški poručnik Husnija, pjesnik, te mladi i suvremeni intelektualac Enver Mehmedagić. Ne radi se o tome što tko misli o “pjesmaricama” u Clevelandu, Torontu (prelazim na četvrtu stranu pisma koja se nalazi na st. 763., pratite pomno.) ili Chicagu, nego o tome kakvi efekt ima u krugovima djaka, profesora, intelektualaca u Mostaru i Sarajevu, kako su stigle te pjesme, i to svaka do oko 500 komada. Na pr. u Zagrebu u Knjižnici Sveušilišta nalaze se te pjesme, dok su u Sarajevu izvadjene. Na pr. dobili su te pjesme svi pitomci Islamske Teologije ili drugih vjerskih škola. Tko zna što je značilo u doba progona na pr. zaštita nadbiskupa Šarića NAPREDKU I DRUGIM RODOLJUBNIM ORGANIZACIJAMA, taj će znati cjeniti značenje tih knjiga, koje govore o Hrvatskoj u sredini, gdje je srbizam najbestijalniji. Meni piše jedan naš svećenik, koji je bio u Hercegovini, da se u osnovnim školama u Mostaru piše samo ćirilicom. A mi vodimo Odpor sa projekcijom na Domovinu, zar ne, a ne prema mogućnostima tržišta u emigraciji. Na pr. umjetnici u Hrvatskoj znaju da je Žarko Šimat pravoslavac, Enver musliman, i prof. Tijan katolički javni radnik, urednik španjolske enciklopedije kulture. I k tome to tiska ODPOR i DRINAPRESS. A kad smo već kod Envera; on je došao na moj poziv i obavio dužnosti u Madridu, Parizu, Trstu, Beču itd. i k tome je potrošio na to svu svoju uštedjevinu, a nije lani išao k Vama na deseti travnja, jer sam nije mogao platiti, a ja mu nisam mogao dati i Vas nisam htio teretiti. I sa trećim dijelom troška svoga puta mogao je tiskati svoje pjesme. I još uvjek, kad je već knjiga napravljena, napravljeno je nešto više primjeraka, i nešto će se i prodati.

Ostaje jedan literalno-politički uspjeh s kojim su vezani prof. Tijan, akademski slikar Šimat, i jedan musliman, pjesnik i borac u Odporu. Isti je pametan čovjek i on bi razumio negaciju Hrvata Usa i Kanade prema njemu, ali ti na pr. Ismet (Čerkić iz New York-a, mo. Otporaš.) ne može razumiti. I mnogi drugi. Mi smo počeli našu pobunu sa jednom dobrom lozinkom : NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE DRINA. Mislim da bi kao nosioci jedne zavjetne misli morali biti širokogrudniji sa onim rijedkim muslimanaima, koji se izlažu istim opasnostima kao i mi katolici (ovo pismo nije poslato nijednom muslimanu) i k tome i posebnom preziru onih, koji ih optužuju da služe katoličke popove.

Uzmimo knjigu oca Masuccia (MISIJA U HRVATSKOJ, Madrid 1967, mo.) Neznam kakvi će biti materijalni efekt te knjige, ali je sigurno, da je Odpor dobio s tom knjigom mnogo na ugledu. Ta je knjiga bila zabranjena za tisak za života oca Masuccija, jer je ona svjedočanstvo opstanka NDH, i izričito njegovo priznanje da je Crkva spašavala komuniste, a kritizirala NDH, i sve ono što se kasnije dogodilo, najjače je naše povjestno svjedočanstvo sa strane one Crkve, koja danas, rekli bi, “čuva Jugoslaviju”. A mi živimo za povjest, zar ne, makar izgubili na jednoj knjizi. Nismo to mogli krivotvoriti, jer postoje dva primjerka na engleskom. Jednog ima Vatikan, drugog vlč. Lacković. Nismo mogli izostaviti, kako neki misle, ono što je negativno. Da smo to izostavili krivotvorili bi onaj drugi dio, jer nitko ne bi vjerovao, da je istina.

Uzmimo knjigu TEMELJI SPOZNAJE STVARNOSTI. Otac Vasilj (Kivrin Vasilj, mo.) je za sebe naručio 120 komada i dobrano pokrio troškove tiskanja, pa je tiskati još 500 komada bilo potrošiti nešto (prelazim na petu stranicu pisma koja se nalazi na st. 764., pomno pratite) malo papira i posla, – ali koliko je značila ta knjiga u rukama naših suradnika intelektualaca u domovini, pa pokojem i u emigraciji. Nešto smo i prodali. Barem nismo ništa izgubili.

Pisao sam glavnim povjerenicima o knjiži RUDEŽA. Ne može se kriviti Ismeta jer nije pročitao ovoga, kada su nasamarili i mnoge inteligentnije i kompletnije ljude. Danas sam siguran da je ovaj htio infiltrirati se medju povjerenike i ne radi prodaje knjiga. Na vrijeme smo stali, – i knjiga je trebala biti tiskana za novce, plaćena. Ipak nas nije uspio prevariti, jer niti se uspio infiltrirati medju naše povjerenike, niti dobiti knjigu bez novaca. Ostaju riječi, nu tih ima i tamo, gdje nema nikakva povoda i razloga. Tamo ih izmisle. Pogledajte što i kako piše Hrvatska Revija i bilo kome tko pokuša mimo nijh knjigu tiskati, kako su postupili prema prof. Prceli intelektualci, pa izročito ga prevarili, da im da materijal, a onda našli bilo kakvu izliku da ne suradjuju, dok su sami spremali knjigu s tim materijalom. Nije to razlog, da ne tiskamo knjige, kada je knjiga potrebna, kada je plaćena, ili ima razloga za vjerovati, da bi mogla biti umnožena. Ja sam gl. povjerenicima uvjek objasnio, ali su zaboravili.

Na pr. knjiga TETA MALČA (radi se o knjigi koju je napisao Mišo Slavonac istinita povjest iz seljačkog života DRINAPRESS 1965., mo.). Ta je knjiga bila plačena po g. DIKI, a ono što bi prodali za pomoć uhićenicima. Kako bi mogli odbiti tiskati uz te uvjete? (Iz ovih objašnjenja može se uočiti da je general imao veliki pritisak i prigovore sa svih strana što tiska knjige sa “strane”, drugima, koje nisu u okviru zacrtanog programa organizacije HNO, mo. Otporaš.) Nije se prodalo? Hvala Bogu, nešto jest, i od te knjige je bilo predano g. Deželiću 200 kom. po izročitoj želji pisca i g. Dike.

Knjiga STEPINAC GOVORI je isto plaćena, i mi smo prema ugovoru trebali dobiti 200 kom. za naše potrebe, te i poslati list podpisan po meni i vlč. Beluhanu. I poslali smo nešto, a nismo sve zato, jer je Beluhanu netko u Rimu napunio glavu kako bi bilo porazno da se sazna da smo nas dvojica podpisali jedan papir i nije mi podpisao ostale. To sam tek kasnije saznao. Nu mi smo i bez toga poslali knjige, i Vas sve molim, da uništite sve papire, odnosno onaj popratni list, kojega smo podpisali nas dva. (Zbilja bi danas bilo interesantno znati o kojem papiru se radi, mo. Otporaš) Nešto smo i izgubili na knjizi radi loma na mašini, ali sa prodajom ovih primjeraka ipak to možemo nadoknaditi. Tiskali smo veliko i vrijedno djelo. Pismo koje je pisao Stepinac na pr. Bakariću (Radi se o pismu kojeg je nadbiskup Stepinac pisao Dru. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Pismo se može naći u spomenutoj knjigi na st. 107/117 u kojem nadbiskup Stepinac završava: “Molim Vas, gospodine Predsjedniče, primite izraz mojeg iskrenog poštovanja.
dr. Alojzije Stepinac
nadbiskup zagrebački i predsjednik
Biskupskih konferencija”,

mo. Otporaš.) smatran je u Zagrebu povjestnim dokumentom. Sve treba gledati kroz prizmu Zagreba.

Knjige generala Diaza su vojni priručnici, koji su nam potrebni. Pretvoriti ih u DRINU? Može se, ali to nije onda jedna knjiga. I kad smo tiskali stvar povlačenja kao dio Drine, onda su mnogi bili nezadovoljni, jer da se izgubio efekt. Trebala je biti jedna knjiga. I na kraju: na knjigama se nešto može i zaraditi, jer nemaju klišeja ili imaju malo, pa će ići i jeftiniji papir, manje je i posla oko klišeja i boja. (Ovdje se radi o dvije knjige koje je s španjolskog na hrvatski preveo general Drinjanin. Knjiga prva je REVOLUCIONARNI RAT koju je napisao španjolski general Diaz de Villegas, izdanje “DRININA KNJIŽNICA”, knjiga br. 6., dok je druga knjiga GRADJANSKI RATOVI I REVOLUCIJE od istog pisca, izdanje “DRININA KNJIŽICA”, knjiga br. 8. Obe knjige su tiskane iste godine 1965. Mo. Otporaš.)

Kad već govorimo o tome: prije odlaska glavnog linotipiste u vojsku morali smo raditi dvije šihte zato, da se izuči jedan novi. Zato smo mnogo stvari slili, pa kad bi i htjeli nije nam moguće uvjek jednu knjigu pretvoriti u DRINU. Na pr. svima Vama je poznata stvar sa Safetom Jaskićom. (SRBOKOMUNISTIČKI ZLOČIN NAD BOSNOM, Drinina Knjižnica, knjiga 23, Madrid 1967., mo.) Prcela je radio na tome. To je gotovo. Ima 400 stranica. To je najveće svjedočanstvo ne samo o zločinima (prelazim na stranu šest koja se nalzi na st. 765., pomno pratite) komunista, Srba, nego i mnogih muslimana, a što ne možemo napisati mi specifično. To je vrlo važno. On je bio ustaški protivnik i uopće svakog radikalnog nastupa, on to i potvrdjuje, ali je morao trpiti zato, jer je bio Hrvat. Ostevio mi je to u amanet, (Safet Jaskić je pisao generalu pismo 29 listopada 1963. god., u kojem se taj amanet nalazi. Nije preživio operaciju. Osobno sam u Parizu među mojim prijateljima sakupljao novčanu pomoć kako bi se mogli troškovi platiti, mo.) i Odpor nije smio ne upotrebiti to. Kad je on to pisao osjećao je smrt i htio je da se stavi na papir. Staviti jednu ovakvu stvar u nastavcima bila bi umanjiti joj vrijednost. Možda nešto prodamo, ali ono što ode doma, ono če biti svjetionik mladim muslimanima, preživjelima Prijedora i sa Drine. To je jedno svjedočanstvo, kao i SIVA KNJIGA. Ona svjedoči da smo bili klani čim se stvorila Država, pa čak i tamo, gdje jednog Ustaše nije bilo.

I kad smo već kod SVIVE KNJIGE. Naši iz Francuske su materijalno pomogli koliko su mogli za golemo pokriće klišeja, i dalje će se nastaviti, i već je u radu SIVA KNJIGA NA FRANCUSKOM JEZIKU. (Kako je došlo do ove SIVA KNJIGA U PARIZU. Ja sam već, mislim, o tome pisao. Dozvolite mi ponoviti. Ja sam bio član LA BIBLIOTEQUE NATIONALE FRANCAISE gdje sam često zalazio, osobito subotom. Slučajno sam naletio na tu knjigu. Bila je na hrvatskom jeziku s pečatom ministarstva vanjskih poslova NDH. Začudio sam se! Prilistao sam skoro sve. Čim sam u poduzeću vidio – skupa smo radili – dra. Peranića, odmah sam mu to saopćio. Od veselja je uskliknuo i rekao “…Matereti, tu knjigu trebamo imati…” Potrudio sam se i uz veliki oprez i još veću želju da ta SIVA KNJIGA bude pretiskana kod generala Drinjanina na DRINAPRESS-u. Prevedena je na francuski, LA CROATIE MARTYRE. Igor Buljan i ja smo uveliko pomoglu dru. Peraniću u prijevodu i drugim stvarima, osobito pred Hrvatskom katoličkom Misijom svake nedjelje tražiti novčanu pomoć za tiskanje. Uz velike napore fala dragome Bogu sve je uspijelo. Mo. Otporaš.) Tiskati ćemo NJIMA, a i SEBI NEŠTO. To nešto onda valja uz pomoć sviju naših, odporaških i neodporaški, dati džaba u ruke onom dijelu elita koje govore francuskim jezikom, a to je nesamo Francuska i veći dio arapskog svijeta, nego skorom i čitavi ONU, a i dobar dio elita Evrope, Južne Amerike i čak sjeverne Amerike, te Kanade. Knjiga izlazi sa svim dokumentima na francuskom i svim mnogobrojnim klišejima.

Knjiga Štirova o gerili nije bila uspjeh, jer je knjiga razdjeljena španjolski elitama, ali je na pr. oružništvo Argentine kupilo 1000 knjiga, dok je ovdje razdjeljeno na špajnolskom virtualno NA SVE ODGOVARAJUĆE LJUDE, KOJI O NAMA NISU NIŠTA ili sasma malo znali i to stariji. Danas se zna. Imamo RADIO, imamo DRINAPRESS, i obadvije vrše jednu misiju, koju nitko drugi i nigdje nebi morao. Kada je Ministarstvo propagande htjelo ušaltati naš i slovenski, makedonski, bugarski i valjda srpski radio u jedno, a to je jugoslavenski, za par dana imali smo stotine intervencija. Hvala dijelom knjizi.

Govorim Vam sa razlozima i drago bi mi bilo, da ih prihvatite, ili da nadjemo riješenja, koja nam omogućuju daljnji rad. Svu domovinsku propagandu, mnogobrojne letke i mnogo stotina tisuća primjeraka ne možemo ni zamisliti bez ovog drugog rada. Sve je ovo cjelina. Tako treba sve ovo gledati. Možemo biti ponosni, jer smo svi skupa stvorili nešto, što je došlo do izražaja, što je tu još uvjek, i što cijela emigracija nema.

Ja sam pokušao (Bebek, Hrustanović) sa našim manje ili više sposobnim intelektualcima i manje ili više mladima. Jedan mi je od Vas rekao i to, da sam trebao trpiti Bebeka pa makar mi “srao na glavu”. Nu da je i dao od sebe štogod i meni omogućio, da idem van i zaradim nešto, bilo tiskarom bilo trgovačkim radom, pa makar mi se srao na glavu bio bi to podnosio. (Tko je pratio i čitao generalova pisma, i možda zapamtio, sjetit će se da je general pisao kako ih je morao izgoniti iz kreveta u pola dana, Bebeka i Hrustanovića. Prije dva/tri opisa general je pisao koko je jedan od njih tražio da mu kupi auto i sto drugih čuda. Znate li tko je taj bio? Kako su meni iz prve ruke govorili, ima tomo skoro pola stoljeća, glavom i petom to je bio Željko Bebek. Sve se to može naći u generalovim pismima, a još više i knjigi dra. Miljenka Dabe Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, mo.) Nu samo radi samog sranja nije mi potrebno mučiti se, jer to čine sasvim besplatno Polić, (Hrvatski Glas HSS, mo.) Nikolić, (Vinko, Hrvatska Revija, mo.) Petričević i drugovi. OBRANA nije postala novina dok ih se nisam riješio, i kroz ovo vrijeme smo tiskali više nego cijela (prelazim na stranu sedam koja se nalazi na st. 765., pomno pratite) emigracija, i vjerujte mi, daje to Odporu više ugleda, nego smo mi u stanju vjerovati. Čvrsto sam uvjeren, da bez tiska ne bi bili gdje jesmo. Može nas se voliti ili, slijediti ili ne, kritizirati ili ne, ali nas se ne može ignorirati, kao što su htjeli gg. političari i mnogi naši “suputnici”, koji su mislili u zajedničkom maršu staviti nam se na čelo.

Da sam mogao imati ruke slobodne, tj. da sam mogao računati sa mojim literatima, (piscima, školovanim ljudima, mo.) i ne tjerati ih iz kreveta u 10 i 12 kad bi se naglo povratio kući, i k tome plaćati radnike, onda sam mogao pretvoriti tiskaru i u trgovačko poduzeće. Nu ja sam radio na pet frontova, i vjerujem da nitko od Vas nije želio da zanemarimo ono glavno, zašto smo se pokrenuli i sve od sebe dali. Meni se je pred par godina reklo da bi došao na pr. Štef (Stjepan Crnički, mo.) koji da bi bio barem djelomično osiguran, a ja ne mogu povjeriti bilo kome korespodenciju, veze, sastanke itd. U dilemi ; boriti se da brzim tempom izadjemo s idejama pred narod, ili pak stvarati jedno poduzeće, koje bi moglo dati od sebe jedan minimum i bez moga izravnog rada, odluka je bila jasna ; IDEJE. Nitko, pa ni najveći pesimista neće moći reći da se nismo predstavili narodu i emigraciji sa zdravim idejama i sa vrećom punom novina, knjiga i Drina. Zato Vas molim, da rzamislite malo o toj cjelovitosti, o cjelini, jer smo svi skupa napravili nešto golema. I onaj tko je dao sve svoje kao Šego (Stipe Šego iz Chicaga, mo.) za linotip, i onaj tko je dao mnogo dolara, i onaj tko je pisao, onaj tko se ponižavao prodavajući, moleći, ljuteći se, i onaj tko je ipak kupio nešto i riječu nam pomogao, dao je svoj dio. Ne smijemo stvarati uvjerenje frakasa, jer to nebi bilo istinito. Pomalo će otići i prodati se i ono što leži, i biti kaplja do kaplje, iz koje će ipak uvjek biti pomoći za stvar tiska.

Uza svu svoju skromnost moram reći, da nitko na mom mjestu ne bi mogao dati više od sebe na ovom polju. To je moje uvjerenje, a vjerujem i mnogih od Vas. Ili me se treba odteretiti radom na Vanjskom frontu, ili u administraciji, ili mi barem formalno pomoći svladati to. Tada možemo dati i više, na ovom i drugim odsjecima rada. Mogao bih Vam govoriti mnogo toga o projektima, o pripremanom vježbovniku vojničkom i diverzantskom, na kome se već radi, itd. ali bi me to skrenulo sa puta. Htio sam tek pomoći Vam, da stvar “pjesmice” i td. ne shvatite ni kao moj osobni kapric, jer ih nemam, ni lakomislenost, jer sve što je napravljeno, imalo je svoj ZAŠTO I ZATO. Pa i onda ako u svemu nismo uspjeli i ne svojom krivnjom.

Ja bih vas sve skupa molio da na sastanku Dranog Skupa “NORTH” još jednom pokušate naći načina prodaje naših stvari, pa i knjiga, a ja ću uzeti na znanje što ste mi rekli i za DRINU, koja je već zapakirana, napraviti još 4 u god. 1968. ako ne budemo stupili u stanje, koje bi to onemogućilo. (Prelazim na stranu osam koja se nalazi na st. 767., pomno pratite.)

I u čemu ne uspijemo, nismo uspjeli, nije mjesta pesimizmu, i još manje predbacivanjima jedan drugome, ili samima sebi. Jedna napisana knjiga je uvjek za Odpor jedan imetak. Možda bi se moglo masivnom propagandom u Americi, ili davanjem procenta preprodajnicima, ipak postići više.

3.) Postavljeno mi je više pitanja u pogledu strica Ante Došena. (Ante Došen je sin Marka Došena koji je bio predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora Vlade NDH, mo.) Na pr. br. Gagro misli da nije bilo pametno poslati ono Okr. pismo, kojim sam obavjestio ljude Odpora, da Jelić nije došao, a da sam odbio ići u Barcelonu na sastanak tako dugo, dok nemadnem garancija, da je Jelić zaista tamo. Ja sam pisao br. Ratku, kako ne, i dao razloge. Bio je kod mene i stric Ante i ja sam s njim razgovarao, kao i sa drugih 200 osoba ovoga ljeta. I sada da Vam kažem jedan dio onoga, što sam već opetovao :

a.) Stric Ante Došen je po svima nama voljena figura, i smatramo ga pravim patrijarhom. Uvjek smo slušali dobre savjete, i moglo bi se reći, da smo se dobro razumijevali do novog ludovanja Dra. Jelića, koji je, medju inim, već drugi puta, ako ne treći, prevario sve nas.

Nu ja sam još uvjek javio u Pariz Anti da za razgovarati sa Jelićem treba imati vremena, magnetofonsku vrpcu, i dva svjedoka. Ako prof. Prcela, vitez Pjanić, pukovnik Batušić i ja nismo dostatni svjedoci, jesu dokumenti, i ja o tome želim govoriti bez predrasuda. Zato Vam prilažem nekolicini fotokopiju pisma kojega je uputio Jelićev pomoćnik puk. Batušiću, a sam Jelić drugima, usmeno i pismeno, i kako ste mogli vidjeti u uvodniku Hrv. Države, (glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Odbor, kojeg je osnovao i kojemu je predsjednik dr. Branko Jelić, mo.) i koju ako sami nemate tražite, da Vam napravimo fotokopiju, gdje poziva u ime PODPIS DESETOTRAVANJSKE DEKLARACIJE DA LJUDI STUPAJU U LEGIJU NEKAKVU I U HRVATSKO REVOLUCIONARNO VIJEĆE. Da je on dobio mandat. Pitaju me ne samo pukovnici, nego i mali ljudi čarkari, da li da stupaju u “H.R.V. – LEGIJU” ili ne, jer da je Lukas podpisao u ime Odpora. Što je napravio Oršanić i puk Štir, to Vam je poznato. I da je nisam reagirao, i napravio onu malu obavijest, da to rade UDBAŠI, i da je odpremljeno više ljudi u ruke Udbe, kao sada Draganović i mnogi drugi, odvedeni, ubijeni ili pak kompromitirani, što bi Vi rekli o “svome generalu”, zapovjedniku ili glavnom tajniku Odpora, kojemu ljude vode zakrabuljeni kućeberi, šverceri i davno već uništeni političari. Pod tu cijenu mogli smo mirno ostati u HOP-u Dra. Hefera, frailice Višnje, dezertera Ilića, itd. i nebi se trebali suprostavljati progonima, neugodnostima, blaćenjima, gubljenju zdravlja i vremena. Mi smo VELIKOM ANTI, (Poglavniku, mo.) dok je još bio relativno velik, rekli šta mislimo, da danas budemo u kolotečini dogadjaja, i da onda sve to promjenimo za pogoršano izdanje jednog neozbiljnog hoštaplera samo zato “jer je on Hrvat”, onda možemo s istim pravom prihvatiti Dra. Krnjevića. Dra. Hefera, Dra. Bakarića, ili Roku Kaleba, jer su svi oni Hrvati. I da to ne činimo zato, jer smo to mi SUVERENO ZAKLJUČILI, NEGO zato, jer to želi stric Ante, jer što će biti ako se okrene protiv nas, to bi bila svjedodžba siromaštva svima nama i posebno stricu Anti, jer bi to značilo, da ga smatramo senilnim starcem, ili budalom, kojemu treba reći DA, kako se nebi uvrijedio.

b.) Osim toga moje je sveto pravo da odabirem mjesto, (prelazim na stranu devet, koja se nalazi na st. 768., pomno pratite) sastanka. Previše sam kompromitiran u ovoj borbi, (za našu zajedničku Hrvatsku, kako je u predizbornoj kampanji 2009. godine rekao i dr. Andrija Hebrang “…da se je Luburić borio za hrvatske interese…”, mo.) da bi išao kud me tko naruči. Ja imam ambijenta u Madridu i Valenciji, ali ne u Barceloni, koja ima veliku luku i u kojoj ima svaki dan ruskih, srpskih i drugih brodova. Sami Katalinci nisu kao svi, jer imaju starih jada i previše komunista. Izbjegavao sam improvizirane sastanke, gdje mi se pošalje telegram i dolazi u mjesto po drugom izabrano. Ne da sumnjam u jnih, nego u one, koji bi za njima mogli doći. Osim toga ne vidim praktične koristi od toga da se sa bilo kim zagrlim na uzletištu izmedju dva aviona, osim ako me vežu velike veze i čini. Nu da ja letim bilo kome zato, da mi može Jelić na “povjesnoj sjednici” i “velebnom zboru” na kojem je u ime američkih Hrvata govorio stric Ante, da može reći, da je “bio sa Maksom” to nije ništa. Treba iskupiti mjenicu New Yorka i Buenos Airesa, i to se ne čini ni grljenjem sa Jelićem, ni podlizivanje stricu Anti, nego ozbiljnim radom, naporima, zaključcima i načelnim kritikama kakve su bile mnoge Vaše, pa i ova Gagrina.

c.) Razgovarao sam sa stricem tri dana i dio noći. On nije senilan starac, nego jedan od najžilavijih i najdinamičnijih od 200 osoba sa kojima sam bio. Duhovno i tjelesno kaj, svjež, koji je mogao jesti, piti, hodati, razgovarati, ne spavati, kao i ja, – to nije senilni starac, bez obzira na godine. Mnogo senilnijih ljudi sam vido a nemaju ni 30 godina, i već su gotovi. Dakle čini mu se nepravda ako mu se podvaljuje kao starcu, jer to nije. Nitko se za više problema i ljudi nije življe interesirao kao on. Znači da je čovjek duha, akcije i borbe, pa ga kao takvog treba smatrati.

d.) Sa stricem Antom sam razgovarao u ovom duhu. Možete mu ovaj pasus pročitati. Sve ovo sam rekao i njemu, i čak i to, da kuda je god prolazio, da je ostavio isti trag. Uplivisao (možda je general s ovom riječi htio reći “utjecao je na ljude. mo.) je na ljude, pa i na strogo unutarnje probleme Odpora. Je li se smatra pripadnikom Odpora? Ne ! On je simpatizer, kao i Jelićev, Uj. Hrvata, itd. I baš radi toga mi nismo dužni prihvatiti zapovjedi, iako možemo želje i sugestije. Nu ja nikada nisam upotrebio riječ: zapovjedam, odredjujem, naredjujem, itd. nego sam uvjek sugerirao, molio, tumačio, ali i prihvatio kriterije koji osobno nisu bili moji. Prema tome nismo dužni kao organizacija činiti ono što stric Ante, ili stric Andrija, ili netko drugi žele. Nego smo organizacija, koja konzultira pripadnike, izabire vodstvo, zaključuje i sprovodi u djelo.

e.) Stric Ante mi je na rastanku rekao, da sam u pravu, da će ići u Toronto, da će i nadalje sa simpatijama gledati i pomagati rad Odpora. I još mi je savjetovao, da neka ne slušam previše savjete drugih, jer da vjeruje u kriterij moj kao snažna i iskusna čovjeka. Svi imate prava pitati ga jeli tako ali i ispitati ono što sam ja naveo. I neka govore medju nama čiste činjenice, a ne neki boležljivi sentimenti, ali patološki kriterij, koji je odveo u propast Poglavnika ; Poglavnik zna šta radi, Maks zna šta radi i – na kraju, kako smo rekli : BABA LUCA ZNA ŠTA RADI….(Osobno smo, naš ogranak HOP-a Dr. Ivan Šarić, dok sam živio u Parizu, prolazili kroz te “službene naredbe” Lucije Rukavine, koja je živjela u Munchenu. Moj dobri prijatelj Ivan Barun je svojoj kćeri dao ime Luca, na uspomenu “ustašice” Luce Rukavine, mo.Otporaš….)

Nu to znači i to, da kad nebi bio učinio kako sam učinio, da bi bio pogriješio. Mi smo planski, ozbiljno, doktrinalno, svjestno sproveli ono što smo nagovjestili. Idemo dalje. (Prelazim na stranu deset koja se nalazi na st. 753, pratite pomno.)

Ono što se je dogodilo Draganoviću je klasični primjer kao se ne smije raditi, i da pri svemu treba imati nekog kriterija koji je kontroliran od jedne ekipe. Zato mi ne možemo vječno čekati što će o svemu misliti stric Ante, kako je puk Štir čekao sa stvaranjem ODPORA jer što o tome misli prof. Oršanić, Korski i “Petit Komite”. (Francuska riječ a znači “Mali Komiteti, ili mali Odbor, mo.) Vi ne možete reći nijedan, da nisam prihvatio sugestije, nu i tu se dogadja da vi, svaki od Vas, o nekoj stvari mislite različito. Zato smo ekipa, pa skupno o tom odlučujemo. Ne mogu ja praviti sa Jelićem za volju strica nešto, što on ne želi s Vama, ili njegovi ljudi sa Brbićem u Australiji, ili isto tako ne možemo odgovarati za ono što čini Varoš u Rimu, Orlović u Njemačkoj, ili netko drugi u Munchenu zato jer to hoće Draganović. Ili da se čini, jer to netko od ovih želi. Ja vjerujem u borbenu našu demokraciju i vrlo bi me radovalo ako u tom krugu vidimo i strica Došena.

 

4.) “Treći Koroak”. (Konačno sam došao do onog što sam godinama tražio, a to je TREĆI KORAK. Ja sam iznio u ovim pismima prvi i drugi korak, ali nikako nisam mogao pronaći Treći Korak. Ako je to ovo što sam ja uvijek mislio da je Treći Korak, onda neka to bude ovaj opis generala Drinjanina u ovom pismu TREĆI KORAK, mo.) Ja sam ovoga ljeta razgovarao sa 200 Hrvata svih vrsta iz domovine i emigracije. Vi ste stalno tamo na skupu i pokretu. Brbić je obletio Australiju i ispipao teren i snage. U Južnoj Ameriki smo u godini dana ne samo sugerirali ono vječno o tome što će reći Trust Mozgova (moglo bi se reći monopol nad mozgovima, ili još bolje, šaljiviji naziv za skup ljudi koji se smatraju vrlo mudrima, misleći nesumnjivo na Poglavnikove nasljednike, mo.) jedne pregažene politike i pobjedjene vojske, nego smo postali jedna od najsolidnijih grupa, koja je u više nastupa izišla sa ekipom, programom i ljudima Odpora. Iz Evropskih zemalja stalno smo u kontaktu i ove godine kao nikada bio je solidan kontakt sa domovinom. Vanjskim smo uspjesima, javnom afirmacijom, kruna kojega je bio ZBOR U CLEVELANDU U NASTUPU I SA ONIMA, KOJI NAS DOSADA NISU HTJELI POD NAŠIM IMENOM, nego kao kakvo vanbračno dijete pod imenom Saveza, ili kao “pubilku”. Naše su nam publikacije otvorile put do protivnika i do inteligencije. Dogodilo se i dio onoga što sam Vam nagovještavao, tj. desintegraciju iznutra, i kroatiziranje dijela hrvatskih komunista. Sve su to činjenice. A i to nije sve što smo učinili, što činimo i što mislimo činiti.

Do sada smo bili u “drugom koraku” tj. “psihološkom ratu sa Jugoslavijom”. Taj smo zadatak vršili prema našem stanju i možda i preko materijalnih snaga. Indoktrinirali smo čitavi niz domovinskih ljudi, izmjenili mišljenja sa drugima, koji još čekaju. Od našega kapaciteta intelektualno i politički izgradjenih ljudi, od nas slobodnih emigranata i rodoljuba očekuje se i više. Mogao bi reći, da oni od nas očekuju više, jer su sami voljni dati više. Naši ljudi djeluju dobro, naš tisak isto. Imamo emigraciju, slobodu, sredstva. Oni imaju isto po barem nešto na svakom sektoru. Uspjeh i onaj konačni ovisi od više elemenata, a ne samo od želje. Sviestni smo da nema rata, svijestni i činjenice, da nam nitko slobode dati neće. Snaga je u nama i u našoj spremnosti ne samo za žrtvu, nego i nešto teže : koordinaciju snaga unutra i vani. Ja sam više očekivao od onih, koji su me posjetili od preko bare. Nije dosta reći : idemo ili – idite ! To nije samo jedan čin jednog čovjeka, jedne volje, nego ekipe, sredstva, plana, koordinacije i superacije. Prije svega je problem mentaliteta, jer boriti se protiv jedne organizacije stvorene bez sentimenta, ali znastveno, sa sredstvima i izgradjenom tehnikom. I sa prednosti koju daje imati vlast, sredstva, aparat, ljude i zaledje, baze i moral. Suprostaviti se sa improvizacijom i pod nadzorom hrvatskih Azeva (ponavljati ću ovu riječ češće puta kako bi ju Hrvati zapamtili, a odnosi se na jednog ruskog duplog/dvojstrukog špijuna za vrijeme carske Rusije, po imenu Azev, mo.) i bez ijedne sigurne logističke baze, osudjeno je na propast. Naš čas je tu, jer se u nas još vjeruje. To nas i obvezuje. Za preći iz “psihološkog (prelazim na stranu jedanaest koja se nalazi na st. 754, pomno pratite)  tj. hladnog rata, tj. “topli rat” stvar je dobra plana, sigurna vodstva i odlučnost.

(Dakle, po doktrini generala Drinjanina bi trebalo znašiti: “PRVI KORAK” je mobilizacija i spremanje, “DRUGI KORAK” je psihološki, tj. promidžebeni, ili još bolje, hladni rat, dok je TREĆI KORAK “topli rat” kako ga je general u ovom pismu nazvao, a to, u punom i pravom smislu riječi znači: RAT, puščani, toposvki, avionski, hvatanje za grkljane, ko’ koga itd., mo. Otporaš.)

Bio sam čvrsto uvjeren, da će stanoviti prijatelj iz Clenelanda, o kojemu mi se godinama govorilo, koji da ima mogućnosti, veze, odlučnost itd. reći nešto. Ostalo je sve pri tome “da bi trebalo”. Obećao vratiti se, i nije se vratio. Čekao sam ga prema dogovoru, izgubio tri dana i morao ići na sastanak sa ljudima iz domovine, u drugo mjesto, i na kraju mi je napisao kartu i rekao, da kad se vrati, da ćemo viditi. (Možda će za stalno ostati tajna koji bi taj ” stanoviti prijatelj iz Clevelanda” mogao biti, mo.)

Nebi želio ponavljati ono što sam mnogo puta rekao, da bi bilo fatalno, da isti ljudi sa Vanjskog Fronta, koji imaju JEDNU MISIJU, i koja bi morala biti i pojačana u slučaju nastupa “TREĆEG KORAKA”, velim da isti ljudi napuste svoja mjesta i pretvore se u improvizaciju dijela domovinskog fronta. Takovi ljudi, koji osjećaju taj poriv, imaju odlučnost, sposobnost za akciju, nebi smjeli voditi športske, kulturne, karitativne, političke i druge javne akcije. Samo su HRVATSKI AZEVI I IGNORANTI mogli organizirati one “akcije”, gdje su samo kompromitirali stotine, potrošili imetke, a nisu učinili još ništa osim stvaranja nepovjerenja u naš zdrav razum. Orlović je najprije stvorio Banku, štednu zadrugu, ljudi su je napunili sa svojim uštedama, zatim je stvorio plan, napisao ga, kako će rušiti ovo ili ono, kako će preuzeti vlast, obišao Njemačku, Švedsku, Francusku, i svakome govorio o revoluciji. Zatim poslao ljude da kupe dinamit, a “glavni štab” slavio “početak akcije”. Novinari i policajci imali magnetofonsku vrpcu sa razgovorima iz Njemačke u Belgiju o kupnji dinamita, i kao svatovi mladu dočekali dinamit na granici. Došao auto, zaustavili, proslijedili, proces, “slava”, zabrana, novci za revoluciji izgubljeni, i naravno, nema revolucije jer je Njemačka vlada zabranila. I nema štedne zadruge, jer je potrošeno u kupnju oružja. Znateli koliko je blagajnika takvih skupina otišlo u Jugovinu sa novcima za kupnju oružja? Znateli koliko šefova rev. organizacija i nakostrušenih “Trup”, “HOP” itd. radi za njemačku policiju i Interpol? Koliko Goreta, Džida i sl. kontroliraju svakog “nakostrušenog”. Koliko godina su oni sve javljali? Savjest im je progovorila tek onda kada je trebalo ubijati i izvrgnuti se da budu ubijeni? Koliko ima u svemu tome šverca, kriminalaca, avanturista, agenata Udbe i Interpola? Meni su došli “oni najbolji” da im dadem “stanovite stvari”. Obavješten sam bio od prijatelja na vlasti, da dolaze agenti Interpola. Velim čovjeku da ću mu te stvari uručiti u drugoj zemlji, tamo gdje treba. Odgovara da NE, NEGO DA ŽELI SAM TO NOSITI I NE ŽELI SE S NIKIM VEZATI. Trebao je, dakle, dati Interpolu mogućnost, da ga uhvate kad izidje iz moje kuće “sa tim stvarima”, koje bi bile dostatne da mi se da izgon, da me se internira, da mi se zatvori tiskara i zabrani pol. rad. U mnoge od ovih se nije moglo taknuti, jer ili je iza njih “mrtvi Poglavnik” ili “živi Draganović”.

Njemačkoj su pak policiji oni sami, kako znamo, dojavljivali svoje vlastite drugove od HOP-a. Oni koji rade za njemačku policiju daju svoje podatke, (potrebno je samo prelistati OBRANE iz godine 1965/1966., te tu ćete naći slike i kopije slika onih članova HOP-a koji su surađivali i dojavljivali istaknute i djelotvorne državotvorne Hrvate njmačkoj policiji, mo.) neki za novce, drugi “da se prikriju i osiguraju” a ne znaju, da čim predaju podatak, nisu više vlasnici, i ne znaju (prelazim na dvanaestu stranicu koja se nalazi na st. 755, pomno pratite) tko će i kome prodati te podatke.

Uhićenja samih šefova tajnog redarstva u Njemačkoj u zadnja vremena dokazuju, da ih je pola radilo za Rusiju. (Moglo se je iz dosadašnjih pisama generala Drinjanina uočiti da on nikada ne govori o SSSR, nego uvijek Rusija. Ovo ne dokazuje da je general bio antikomunista, nego vizionar, mo.) Koji rade za Tita? Oni koji pišu rodoljubne članke, kao Varoš i liju suze nad grobom mladog i neiskusnog Šimundića, bio je koji je mjesec dana govorio u Rimu o tome, kako je Draganović otišao na jedno “dulje konspirativno putovanje”. Da ga ne bi prije vremena tražili. I izgleda da je sam otišao preko granice i ne znajući, a oznake granice i sa talijanske i sa jugoslavenske strane bile su skinute. Tako ga kao austrijskog državljana mogu optužiti javno, a na popisu je “ratnih zločinaca”, da je došao da u Jugoslaviji organizira sabotažu. I čitav aparat “suradnika” ostaje vani, trguje, švercuje, konspirira i čeka daljnju žrtvu, materijal za sudjenje i bičevanje živaca za akcije, koje su unapred osudjene na propast, kako sam Vam to dosta puta pisao i osobno govorio onima, koji su bili kod mene. U Australiji smo imali 10.000 pol. emigranata i pola ih je bilo organizirano. Što se je dogodilo? I u Njemačkoj? Nu “vodje” koje rade za strane policije da si osiguraju rad za Udbu, tu su, i filtriraju najbolje ljude, da bičuju živce ljudima i guraju ih u unapried osudjene akcije, kako bi strani svijet nas osudio, a narod izgubio vjeru u naš zdrav razum.

Neka nitko ne misli da će impresionirati svijet sa jednom bombicom, jer u Vjetnamu se lijeva krv do koljena, igra se poker smrti i ruski sateliti sa atomskim punjenjem već hodaju oko kugle svakih 50 minuta. Na Balkanu su oduvjek padale bombe, pa i ginuli milijuni. Američko javno mijenje nije se impresioniralo ni kad su mu gorile čitave četvrti, ni englesko kada mu je gorio London, ni Njemci kad je gorilo pola milijuna u Hamburgu. Rusija je u ratu imala 20 milijuna mrtvih, i Kina sprema pokolj čitave ruske Sibirije. U Sajgonu dnevno explodira dvadeset bombi, i u Honkongu, pred Bankom, na štangi vise Englezi, a unutar zgrade prave se trgovačke operacije. Teror ekvilibrija atomskog rata drži rivale (protivnike, mo.) u hipokritskom stanju, i ni Papa koji dnevno poziva Ameriku da zaustavi sistematsko “koventriziranje” (u ovim smislu znači bombardiranje, mo.) Sjev. Vijetnama, ni tobožnja savjest ljudi, pacifista, itd. neće prstom maknuti za bilo koga. Ovoga ljeta dao sam na čitanje prof. Prceli jedan moj poziv HRVATSKIM ELITAMA (Kliknite na priloženi link kako bi mogli pročitati cijeli sadržaj tog pisma:

PISMO HRVATSKIM ELITAMAA, piše general Drinjanin ljeta gospodnjega 1968.
http://otporas.com/pismo-hrvatskim-elitama-pise-generala…/mo.)

u kojem sam iznio stratežko-taktičke zasade za jednu akciju.

Ne mogu to dati iz ruku, niti slati poštom. Takvo jedno pismo može izgledati i pesimističko. Nu da li ima razloga za varljivi optimizam? Da li mi imamo prava gurnuti naš narod u jedan rat bez izgleda za uspjeh? Bez pomoći, političke, logističke, bez kapacitiranih ljudi, kad bi i mogli prihvatiti, da osim stranih agenata i Udbaša i Azeva, ima čestitih hrvatskih idealista, koji žele, kao što Vi želite početak akcija. Zato u prvom redu: ne miješati pojmove domovinskog i vanjskog fronta, ne miješati LJUDE ta dva fronta, da svaki neuspjeli akt ne povuče za sobom gubitak svega. Kad se Rover popeo na glavu svima sa “revolucijom” poslao sam mu poruku: ako ti je cilj najaviti rat Australiji, onda čini to u svoje ime. Ako misliš raditi na vanjskom frontu Odpora, onda svi ti stoje na raspolaganje. Ako imaš petlje i odlučnosti raditi na domovinskom frontu, onda napusti sve i dodji k meni, ali onda nema više (prelazim na stranu trinaest koja se nalazi na st.756, pomno pratite) povratka u Australiju, jer se ne može biti u isto vrijeme konspirator sa 10.000 kl. daljine, “član Vlade Vijeća”, vodja športa, odbornik kulturnog kluba itd. I k tome “smatra me se šefom Bratstva”. Ovakovi zastarjeli mentaliteti upropastili bi svaku akciju i onda, kada bi ona imala izgleda za uspjeh. Boriti se protiv partije nije isto što i protiv brutalne snage srpskih žendara. Ovdje je znanost u službi te brutalne sile.

Nama je svima na jeziku akcija. Nu gdje je jedna snaga bez jače pomoći srušila jednu komunističku zemlju. Ja sam napisao knjigu “Tehnika obaranja komunističke države”, ali ju nisam publicira, jer su me molili prijatelji ovdje, da to ne učinim, jer bi bila šteta odkriti karte. Prije vremena, naravno. Mnogi će reći, pa zar se ne može ništa učiniti? Mnogi mi vele, sada se treba radi Draganovića “OSVETITI”. Imamo i bez Draganovića razloga za tu osvetu. Nismo ni Bleiburg osvetili. Ja sam bio onaj tko je spremao gerilu, odpor, borbu iza linija. Pa je prevladalo mišljenje da NE, jer fali za to politička baza. Imamo li tu bazu danas? Amerika? Vatikan? Njemačka? Gluposti ! Danas imamo manje prijatelja nego 1945. g. i komunizam je zavladao sa pola svijeta, a sada radi na tom da razruje drugu polovicu. I Tito, i Fidel, i mnogi drugi djeca su i mezimčad te politike, a ne mi, antikomunisti. Amerika je antikomunist u Vijetnamu, ali nije u Jugoslaviji, i manje u Rusiji, s kojom skupa pomiče figure na šahovskoj ploči i trguje sudbinom naroda.

U tim i takvim prilikama, ja sam u mojoj knjizi, razradio tehniku i taktiku. Trebamo se služiti dijalektikom i njihovom metodama, infiltracijom i razjedinjavanjem. Onaj tko još ne vidi mogućnosti u razlikama izmedju Rankovićeva komunizma i onog evropejskog, kamo se situiraju hrvatski komunisti, koji ne vidi mogućnosti barem djelomičnog paraliziranja vlaških masa, koje gledaju u hrvatske komuniste kao saveznike, a ovi u njih iz straha pred ustaškom osvetom, i tko nije ništa naučio iz madžarskog ustanka (listopad/studeni 1956, mo.) i razloga prilaženja Kadra (vođa mađarske antikomunističke revolucije, mo.) Rusima, taj nije tehnički na visini da se uhvati u koštac sa srbokomunizmom.

Lako je raspaliti u jednom članku po svima, najaviti rat svima, odgurnuti i podpisnike Deklaracije, najaviti nastanak rata hrvatskim Srbima, osvetu bivšim partizanima, Vatikanu, popovima i Njemačkoj. Radi takve politike mi smo stigli na Bleiburg, i mogli bi pripraviti put i drugom novom i definitivnom. Bez razuma i samo sa srcem može se samo ići u susret osobne lijepe smrti, ali borba za slobodu jednog naroda nije osobna stvar. Emigracija može mnogo toga napraviti, kako smo vidili u slučaju Irske, pa i našeg slučaja 1941., ali bez koordinacije onog u domovini i onog vani, emigracija kao takva, bez ratnog pohoda i gerile bazirane na vanjskoj pomoći, je unapred osudjena na propast. Jedan zahvat redarstva u bilo kojoj zemlji može likvidirati sve u roku od par sati. Novo stanje traži nove taktike, nova borba nove mentalitete, jer sa onim Muse Kesadžije i Senjanina Ive, ne može (prelazim na stranicu četrnaest koja se načazi na st. 757, pomno pratite) se pobijati komunizam. (Skoro bih se zakleo da je dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik RH čitao ovo Maksovo “Strogo Povjerljivo Pismo…” i iz njega crpio ideje, iskustvo i znanje za osnutak Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ. Mo. Otporaš.)

To je u prvom redu jedan mentalni proces. Ako mi nismo kadri služiti se njegovim metodama i njegovom dijalektikom, nismo ga kadri ni shvatiti, ni pobijati, a kamoli svladati. To najbolje vidi Amerika danas u Vijetnamu. Ali još uvjek ne dovoljno. Sazrijeva i tu stvar, i sazrijeva kod hrvatskih ljevičara, komunista, partizana, sindikalista, itd. uvjerenje, da su nasamareni. Tu ipak treba imati na umu da su za sprovedbu revolucije bezuvjetno potrebni nama domaći saveznici. Oni danas kontroliraju dio vlasti, imaju oružje, i mnogi od njih, hrvatski osjećaju. (To je upravo to što je Dr. Franjo Tuđman i učinio. Najprije proštudirao pomirdbeni stav generala Drinjanina iz PORUKA IZMIRENJA…, obašao Canadu i Ameriku i skoro svu Europu gdje je bila jaka hrvatska politička emigracija, osvjedočio se na terenu o ljubavi Hrvata za svojom Domovinom Hrvatskom, vratio se nazad, kući, u Hrvatsku, skupio svoje bivše prtijske pajdaše, obrazložio im stvar i zajamčio pozicije, stvorio političku platformu, stvorio HDZ, stavio demokratske temelje na kojima je počeo stvarati HRVATSKO JEDINSTVO, I STVORIO GA JE BIO…,mo. Otporaš.) 

Više je hrabrosti trebalo za Deklaraciju (hrvatskog književnog jezika iz 1967 god., mo.) gdje Udba i Ranković, domaći Srbi partizani, stoji s puškom u ruci, – nego u USA razpištoljiti se kao šareni grah protiv “vascelom svetu”. Nije lako sve to. Treba mnogo studija, razbora odlučnosti i ljubavi. Da, Irska je emigracija bila odlučna, ali je borba trajala kroz 500 godina ! Ruski su boljševici bili prebačeni po Njemcima iza linija (borbenih, ratnih 1914-1918, mo.) i data im mogućnost, a politički su bili financirani od jedne Banke. Komunisti su uporni i izgradjivani. Naši ljudi se vole oduševljavati, ali ne i izgradjivati. Kod mene su bili Geza i Šimundić, (obadvojica članovi HRB i obadvojicu Udba ubila, mo.) pa kad sam im govorio, da zajedničkim snagama tiskamo “Priručnik za diverziju”, onda su mi rekli, da njima netreba knjiga, nešto slično kao što čujem često i od naših.

Jedan ovakvi priručnik, sa slikama, crtežima, tehničkim uputama, ne može se prodavati ni javno izdati ni dati masama, ali je bio potreban barem predvodnicima. Mislim da sam poneki put citirao velikog Gotea : misliti je lako, djelovati isto, ali je najteže na svijetu nešto smisliti i onda dosljedno tome djelovati. Misliti samo je ipak gubljenje vremena, a djelovati bez toga je ljudska tragedija, a u diverzantskim akcijama posebno.

Zato govoriti o akcijama treba biti savjestno, konkretno, poduprto brojevima, hladnim razlozima, matematičkim planiranjem. Kakve akcija? Kojeg obima? S kojim ciljem? Psihološke akcije, rekli smo mnogo puta su dobre, i dijelom mi, dijelom oni nekontrolirani, očajnici, ili osvetnici, ako ih znamo izkoristiti. Veće akcije se planiraju sa jednim izričitim ciljem, kao i svaka ratna operacija. Rat se pravi na činjenicama. Sva demoralizirana Jugoslavija nije pala ni nakon 8 godina Marselja (Marseille, atentat na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo.) a svi smo bili Ustaše, dok nisu njemački tenkovi sa pet granica upali a avijacija srušila Beograd. Nije bezuvjetno potrebno to čekati, jer se tako lako ponoviti neće. Ostaje nam ipak malim, lokalnim, suberzivnim, gradjanskim ratom rušiti Jugoslaviju uz pomoć hrvatskih, makedonskih i slovenskih komunista, koja baza ipak postoji. Rat svima i svakome smo davno izgubili i napustili Domovinu sa 17 divizija, pola milijuna Ustaša, Vladom i Poglavnikom. Ja sam za akcije i Vi ste svi za akcije. I mnogi Madžari, Romunji, Bugari, Rusi, Ukrajinci, Kubanci (uz pomoć CIA org.), i mnogi drugi. Nu HTJETI JE JEDNO, ZNATI DRUGO I MOĆI TREĆE.

5.) Blajburška tragedija. Sve što smo rekli u pogledu našega rada odnosi se i na to. Ja sam o tome govorio sa prof. Prcelom. Ja sam bio i jesam uvjerenja, da je knjigu trebalo bazirati na radu naše ekipe i tiskati kod nas, (radi se o knjigi Bleiburška Tragedija ili OPERATION SLAUGHTERHOUSE, koju je izdao bleiburški odbor 1970., a kojemu je bio na čelu prof. Prcela, a general Drinjanin htio da tu knjigu tiska DRIPAPRESS, mo.) i onda podjeliti badava uglednim ljudima. Ja sam prof. Prceli davno rekao da ga neće ni jedan pomoći ni od političara, ni od intelektualaca. Posebno sam mu rekao da ga neće pomoći prof. Draganović i na vrijeme mu javio, da Draganović (prelazim na stranu petnaest koja se nalazi na st. 758, pomno pratite,) sprema knjigu o tom predmetu. A taj krug su Milan Ilinić, i Zorić, i Nikolić i dr., i ne treba ni govoriti da osim DANICE, koja je neutralna, i možda Naše Nade, (novina Hrvatske Katoličke Zajednice, mo.) isto tako neutralne, neće nitko pomoći. Zato su iz krugova onih, koji nas ne trpe zato jer smo ODPOR, i jer sami spremaju knjigu o Bleiburgu, ne može ništa očekivati.

Ne znam što konkretno vrijedi činjenica da je knjiga tiskana u jednoj američkoj tiskari, ako knjiga neće biti kupljena ni odkupljena, a emigracija dreči, i s njom mnogi Odporaši. Pisao sam prof. i on će čitati ove redke i zna da je tako. Previše ih je koji podgrijavaju iz zavisti, pol. razloga ili ambicije da sami nisu napisali, a previše onih, koji su dali novac i ne vide knjige, te padaju na lijepak propagandi, da ili smo pokrali novac, ili smo nesposobni da napišemo tu stvar, i ljudi kao ljudi, u ovom i svakom drugom slučaju, brbljaju. (Doći će vrijeme – i zbog potrebe – da će netko prevesti ovo pismo na neke strane jezike, i tek tada će se uočiti važnost i dalekovidnost ideja Maksa Luburića, mo. Otporaš.)

Ja sam moje stanovište iznio, ali sam prihvatio mišljenje većine, da treba da knjiga izidje u Americi. A to će značiti mnogo novca, kako je prof. Prcela i najavio, i knjiga neće masovno stići u ruke ljudi. Tu se valja pripraviti, i to je na Vama, da kao i o svemu ostalome i o ovome date jedno prihvatljivo, trijezno i brzo mišljenje. Ne meni, nego emigraciji, koja će sada povodom Draganovićeva slučaja htjeti ovoga glorificirati, i ujedno se sjetiti Bl. Odbora. (Ovdje se radi o Hrvatskom Demokratskom Odboru HDO, kojeg su Draganović i Miroslav Varoš osnovali koncem pedsetih godina prošlog stoljeća, kako bi što više zbunili već zbunjenu hrvatsku emigraciju toga doba. Ovo gore “Bl.” ne znači “Blaženi” Odbor, nego Bleiburški Odbor, mo.) Mislim da bi svaka izjava za javnost morala biti dobro promišljena, jer je on (Draganović, mo.) u rukama srbokomunista, i možda već mrtav. Ja sam nastojao dati jedan pregled i drago bi mi bilo, da mi javite utisak i odjek. On je bio veliki čovjek, borac, ali ga je ambicija i pomanjkanje pravog omjera stvari odvelo u u stupicu i propast. Zamislite što će to ipak značiti za Bosnu ! Proces u Sarajevu sa arhivima, koje su davno u njihovim rukama. Nestale arhive Kavranove, Frkovićeve, Draganovićeve, Crv. Križa itd. iz godina bježanije. Koliko će Hrvata i stranaca biti uvučeno. Zato razborito u pogledu osobe, a nadjite riješenje za samu knjigu i bez Draganovića. Prof. Prcela se mogao uvjeriti u točnost moje prognoze. I u sud o ljudima.

6.) ISPRAVKE U PROGRAMU ODPORA. Sugeriraju braća i to sa mnogo razbora ispravke u programu. Nu mi koji se poznamo, i koji znamo da je taj program doveo do reakcija. Odreći se sada toga bila bi pogreška, glupa pogreška. Nu ja to ne mogu napisati, ali Vi možete prenijeti. Obećati ljudima penzije, vreću novaca, da ih neutraliziramo, ili prisiliti ih, da se bore za goli život protiv nas, razlika je. Pukovnik Štir uhvatio se za to kao pijan plota, ali treba konzultirati onih 150 članova Odpora, deset odbornika i 400 simpatizera, koji znaju da su Lukas Juričić i onih dvadeset častnika godinama tjerali pukovnika, da izidje kao ODPORAŠ, a nećka “vječni komitet” neodporaša. On nije htio biti Odporaš, nego Predsjednik ili vodja kome god bilo. U tome su prolazile godine, i prema tome na koju nogu je ustao prof. Oršanić, pravila se “kombinacija”, da nestane sa prvom reumom ili napadom histerije kojega od “velikih”. Uz nas je išao Odpor, časnici, i 18 društava. Ostao Štir, Oršanić. Oni još vode rat kao i oni japanski vojnici u džungli nekih otoka pacifika, koji nisu još saznali da je rat prestao. Nebojmo se dialoga, nebojmo se socijalne politike, jer je nacional-socijalizam i fašizam su bili neke vrsti socijalizma, i Roosveltove i Kennedyjeve politike, i one kršćansko-socijalne isto tako. Program Odpora je djelo domovinskog fronta i odgovor je bila DEKLARACIJA (hrvatskog književnog jezika iz 1967., mo.) 200 profesora. Idemo tim putem. (Prelazim na stranicu šesnaestu koja se nalazi na st. 759, pomno pratite) I odkada je svijeta i politike programi su uvjek bili jedno i vlast je radila drugo. Nedaj Bog veće štete nego da ja budem plaćao penzije partizanima. (Ovo je rekao Maks Luburić prije punih 50 godina, a danas vlada RH na čelu predsjednive Kolinde Grabar Kitarović to sprovodi u djelo, što uistinu znači da u potpunosti sprovodi u djelo program HNO. i misli Maksa Luburića, mo. Otporaš.)

U istu granu je spadala i brošura Pribičevića, (Svetozar Pribičević, mo.) ali što se nemože to se nemože, ostavimo za doba kada se mogne. I dotle pomozimo tisak onako, kako to rade Vladek i Džeba, (Ivan Džeba iz Clevelanda, glavni povjerenik Drinapress tiska za područje “North”, mo.) i koji rad je tako zaslužan, kao moj ovdje, jer bez toga nebi išli ni dokle smo došli. Vjerujem da bi Chicago, New York, pa i Kalifornija mogli i više prodati. Svaki letak je osvajanje čovjeka, a u novom ratu čovjek je cilj, a on ima oružja, ima veza, ima vlasti. To su uspjeli jednom i sto puta komunisti, moramo i mi, pa makar obećali partizanima penzije i vlasima položaje i ravnopravnost. (To dokazuje položaj Milorada Pupovaca i drugih, mo.) Ovog časa slušam televiziju i vidim da je jedan crnac, unuk jednog roba dobio izbore za načelnika Clevelanda naprema unuku oca domovine. To je novi svijet, u kojem valja naći mjesta Hrvatskoj.

Ja se zahvaljujem svima koji su se borili za taj program na prošlom Radnom Skupu, iako ni sami nisu bili sasvim uvjereni. Ljudi Odpora su isto različiti i zadnji puta sam imao sreću-nesreću, da su za istim stolom u mojoj kući sjedili sin jednog velikog ustaškog zapovjednika i sin jednog velikog partizanskog vojnika. (Ovdje će se za sigurno dugo i dugo nagađati tko bi to mogli biti. Za sina ustaškog zapovjednika bi se moglo reći da je to bio – generalov ubojica – Ilija Stanić, jer je Stanićev otac Jozo bio satnik HOS-a, dok za sina partizanskog zapovjedika se ne zna tko bi on mogao biti, mo.) U politici je moguće sve, a mi moramo učiniti sve što je moguće i nešto od onog što nije moguće.

7.) “Odbor Američkih prijatelja hrvatske slobode”, kojega je prof. Mihanović htio napraviti nije drugo nego pokušaj uskršenja iz mrtvih VIJEĆA. Vjerujem u dobru volju tog čovjeka, jer mi ih je više o njemu dobro govorilo, ali dobra volja nije dosta. Smatram uspjehom Vaš nastup sa drugima na ravnopravnoj bazi, ali ne ulaziti u kombinacije superstruktura, iza kojih ne stoji ništa. Na pr. da iza tog čovjeka stoji jedna sjena iz Washingtona, koja bi rekla “naprijed demokratski askari” za Hrvatsku, onda bi mi pobili više onih “divljaka” (kako ih zove Ivo graničar) u Vijetnamu, nego sve američke leteće tvrdjave.

Nu stvarati titule za zadovoljiti čovjeka, – bila bi pogreška. Isto nam se nudilo sa Savezom, i svima Vama je poznato da je tu prof. Meheš, dobar čovjek, savjestan i koristan, bio upotrebljen od Dubičanca. I on je isto koristan, i neka bude Predsjednik, vodja, ili što bilo Saveza. Ali Odpor ne smije biti “čorbine čorbe čorba” nikome za volju; ni ljudi, ni grupa. Vjerujem da je netko iz Uj. Hrvata gurnuo dobrog profesora, nebili tako NETKO bio – NEŠTA ! Ili kruha bez motike, vodstva bez organizacije, slave bez borbe. Takvi pozivi dolaze i od novog HOP-a. Pazite.

8.) Bolje veze i konzultiranja, uvid u rad i Drinapressa, itd. U izvješćima, pismima i razgovorima i o tome je bilo govora. Nu treba imati dušu Rude Erića, pa priznati, kao on, da nije na meni krivnja, nego na Vama, jer sam ja bio koji Vas tjera, a ne Vi mene, i jer mi niste bili kadri dati osobu, koja bi to činila. Ja sam ne samo kadija, koji tuži i sudi, nego i ćato, hapsadžija, i ništa lakše nego da se sprovede što se misli, da dodje Štef, kad bude u mirovini. I onda će se moći konzultirati sve Vas, dali jedan letak, knjiga, članak, itd. može, treba, ne smije izići. Mene veseli svaki nemir, svaka ambicija i što bi ja dao da se je pukovnik Štir prihvatio “odjela za vojnu izobrazbu”. Sada to čini jedna grupa časnika. Guramo, idemo, padamo, ustajemo se. I nemajte samilovanja, ni obzira prema nikome kad se radi o Hrvatskoj. (Prelazim na zadnju stranicu sedamnaest koja se nalazi u knjigi na strani 760, pomno pratite)

Jedino pri tome treba gledati, da ne budemo filozofi, koji više pitanja postavljaju, nego rješavaju. Mi smo vojnici i revolucionarci, i prema tome realisti i svako pitanje koje postavljamo, mora imati jasan i konkretan odgovor. To je ostalo, vjerujem, kao mamurluk Ceciljinog (Vjekoslav Cecelja u to doba Tajnik Područnog Radnog Skupa “North” HNO, mo.) piskaranja i Štirove optužbe, da hoću da budem novi Pavelić. Doba u koje ulazimo zahtjeva od nas konzultiranje, dogovor, razgovor, kritiku, konzultiranje, ali i sve ovo je jedan konkretni i nije apstraktni problem. To znači mnogo sati na pisaćoj mašini, mnogo više maraka za poštu, a i ovako sam uvijek, osim svega, kako pokriti troškove papira, radnika, pošte, itd.

I da završim ovu i onako preveliku analizu ; sve što budemo počeli treba početi ne izlažući ono što već postoji, jer sve što smo napravili, bilo je potrebno napraviti. Ne smije se dogoditi kao u našim ratnim ustaškim jedinicama, da čim je zapukla puška, nestalo je u kuhara, i telefonista, i boliničara, i pisara, i skladištara i obskrbnika. Svi su išli pucati. Jer svi oni imaju svoje funkcije, a nove funkcije traže nove ljude, tehničare, za to pitanje. Ostaje nam mučiti se, raditi, pisati, prositi da nam plate dio onog što smo dali i vaditi iz svog džepa, za sebe i one druge, govoriti, pisati, protestirati. I ono drugo, isto. A to znači nove napore. Jedna lasta ne čini proljeća, ali ga niti ne ometa. Zato ne smijemo niti stati radi jednoga, niti se pokrenuti jer od nas netko nešto traži, zahtjeva i nameće nam. Ne vjerujem u univerzalne genije svega i svačega, pa tako ni u ljude, koji bi sve htjeli biti odjednom. Nova vremena traže od nas novi mentalitet. Na Vama je da to pokušate.

9.) DAN ODPORA I RADNI SKUP “NORTH”. Idite i nosite ideje, idite osvajati masu, ali nedajte da Vam se masa nametne.

Povjerenike molim da mi najhitnije obračunaju što mogu od tiska, još prije polaska na put, i da pokrenete one, koji su to zaboravili učiniti. Zaboraviti? To je jedan elegantan naziv za nešto drugo, ali mi nismo nikada pravili škandala, iako će biti ljudi, koji će nastojati ugurati nas u škandale. To im je zadaća.

Pomozite koliko možete napore na domovinskom propagandnom sektoru. Ja sam mogao bi kazati kroz 4 mjeseca ovoga ljeta osluškivao bilo mnogih ljudi, ali sam i upropastio i onako slabe financije. Ništa ne možemo učiniti bez sredstava, ni na ovom, ni na drugim sektorima.

Drago bi mi bilo da mi potvrdite primitak ovog pisma, kojega šaljem Rudiju (za njega i Pivca), Štefu za njega i uže suradnike, na Ratka za njega i Andjelka, na Džebu za krug Drinaša, na Vladka i krug Drinaša, na Prcelu za Bleiburški krug, i na Stanića za krug Northa. (Ivan Stanić, dobar i čestiti Hrvat, član Odpora. Nije nikakova rodbinska veza sa generalovim ubojicom Ilijom Stanićem, to da se zna, mo.)

Dakle 4 za Kanadu i 5 za Usa. Na Vama je da prenesete na druge ono što mislite, a društvima, itd. mogu pisati, ako mislite što trebadne.

Želim Vam svima najbolje, uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin.

(Pišem mi jedan Hrvat iz Hrvatske sa doktorskom titulom, koji je kupio knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, da su Makslova pisma jedna velika Riznaca hrvatske političke emigracije. Mnoga pisma za nas danas bi trebala imati neka pojašnjenja koja se u tim pismima ne nalaze. Baš upravo poradi toga ja često dodajem pojašnjenja u nekim posmima, ono što ja osobno zna. Molim da se i mene razumi koji u zaporkama popunja prazninu tih pisama. Hvala. Mile Boban, Otporaš.)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija

Objavljeno

na

Objavio

Ključni problemi u Hrvatskoj

 Kukuruz ne može očekivati pravednicu sa suda sastavljenog od kokošiju! (Afrička izrečica)

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudušte (HNES) održalo je Javnu tribinu na temu etičkih i političkih zastranjivanja u današnjoj Hrvatskoj. Za taj skup odabrane su i teme:

  1. Hrvatska koja nestaje – odlaze nam Mladi; 2. Hrvatska koju su izdali – izborni zakoni; 3.Hrvatska koja uvozi – istanbulsko smeće konvenciju; 4.Hrvatska pred agresijom susjeda.

Na svaki odabrani naslov za Javnu tribinu (11./ 11./ 2017.) mogli bismo održati nekoliko  predavanja ili napisati nekoliko knjiga o ključnim problemima u Hrvatskoj, ali sav taj trud mogao bi izgledati kao krpež. No, ne zbog manjka dokaza, ili   sposobnosti  predavača koji su u kriterijama znanosti i domoljublja – vrhunski, nego zbog ‘izbornog zakona’ gdje Vladu u Hrvatskoj podržavaju i održavaju neprijatelji hrvatskog naroda.  Dakle,  zbog velikih  političkih partija, nazovimo stranaka, uvjek su otvorena vrata za manjince u sastavu vlade. Nakon izbora srpski i talijanski manjinci drže otvorenu vreću u ruci i tko daje više privilegija – oni su njihovi. Samo ta činjenica diskvalificirala je RH u ligi demokracija u svijetu.

Idemo dalje. Treba pogledati sudstvo u RH: tko su sudci, kako su i gdje su prije sudili? Vidjet  ćemo da su većina njih stekli iskustvo u jugoslavenskom, neprijateljskom i zločinačkom režimu od kojeg se mentalno i idejno ne mogu osloboditi. Mada, po ljudskim moralnim i pravnim odrednicama, suci bi trebali biti nepristrani, jer pravda ima samo jedno lice – lice istine i prvadnosti. Suci koji su skloni nekoj stranci ili novcu, umjesto da oni sude, njima bi se trebalo suditi. U Hrvatskoj ima na pretek takvih sudaca, kojima bi se trebalo suditi. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima – djelima.(Mt.7, 16.)

Dakle, bez pravog  pravosuđa država je osuđena na propast, jer će u njoj vladati osobna diktatura, kriminal, prostitucija, društvene nepravde i konačno kolaps društva i države. Primjera radi, navest ćemo nekoliko poznatih imena optuženika koji su do sada privedeni i osuđeni; kakve su kazne dobili i koliko su izdržali , u  zatovrima. USKOK  i  DORH-a  prestavili su 20. godina svog rada i – rezultati su slijedeći:

Milan Bandić – slobodan (platio je 15 mulijuna kuna jamčevine; Ivo Sanader – slobodan (u istražnom zatvoru proveo nekoliko godina); Zdravko i Zoran Mamić – slobodni (pušteni uz jamčevinu od 11 milijuna kuna; Tomislav Horvatinčić – slobodan (troškove suđenja plaća narod); Božidar Kalmeta – slobodan (proces tek počeo); Nadan Vidošević – slobodan (u istražnom zatvoru proveo 5 mjeseci); Branimir Glavaš – slobodan(tek mu je započelo ponovno suđenje); Petar Čobanković – (odslužio kaznu guljenjem krumpira); Vladimir Zagorac – slobodan (u Austriji osuđen na 5 godina zatvora); Ratko Maček – slobodan (dobio opomenu); Mladen Barišić – slobodan (kao pokajnik promjenio iskaz, čeka novo suđenje); Marina Lovrić-Merzel slobodna (provela 5 mjeseci u istražnom zatvoru); Tomislav Saucha – slobodan (političkom trgovinom kupio slobodu); Petar Pripuz – slobodan (platio jamčevinu 7,7 milijuna kuna); Damir Polančec – slobodan (proveo 10 mjeseci u zatvoru); Robert Ježić – slobodan (obećao da će vratiti 5 milijuna eura iz crnog fonda); Ivan Čehok – slobodan (izišao uz jamčevinu od 2,6 milijuna kuna); Slobodan Ljubičić Kikaš – slobodan (pušten uz jamčevinu od 5 milijuna kuna. Kako će završiti proces protiv Ivice Todorića?

U našoj maloj Hrvatskoj ima veliki broj ljudi koji se razbacuju s milijunima kuna, ili eura, koje su ”pošteno zaradili .” Da bismo stali u kraj kriminalu treba slijediti put novac (Follow the money): kako je, i na koji način stečeno bogatstvo? Evo, imamo  aferu Agrokor u kojoj se traži odgovor: kako je Ivica Todorić s Agrokorom stekao toliku moć, da je bio veći i jači od političkih stranka u RH? Todorić je uz srpske tajkune i ruske banke bio neokrunjeni kralj na Balkanu. Agrokor je ostavio tragove, samo treba slijediti novac i ustanovit će se poslovanje i život raskošnog Ivice Todorića i njegvove obitelji.  ” Argokor gubi 4 milijuna kuna dnevno; Zagrebačka banka upropastila 1287osnivača, HEP i INA su uništeni, a štetočine su glavni svjedoci i komentatori na HTV-u!” (hop) Netko mora odgovarati za ovaj slučaj i vratiti novac koji je ukraden, bilo poslovanjem na crno ili zatajom poreza.

Prvi neprijatelj države je nemoralno sudstvo u RH

Nisu procesuirani, čak ni privedeni u sudnicu, toliki ratni zločinci, veleizdajnici i kriminalci kojima je na osnovu utvrđenih dokaza HNES  izrekao presude, na osnovu čega je trebalo državno sudstvo odrediti kazne, ali sudstvo se oglušilo – što je također krivično djelo. HNES-a nije u mogućnosti dovesti (ni milom ni silom) optužene osobe na Javnu tribinu, ali su iznesena njihova nedjela: zločini,  zločinački pothvati, veleizdaja i kriminal. Dakle, procesi su profesionalno obavljeni samo što još država nije osnažila optužnice niti odredila zaslužne kazne.

Iako HNES nije državna institucija, niti ima zakonsku dozvolu pozvati optužene za zločine i kriminale na optuženičku klupu, te nakon utvrđenih dokaza o počinjenom zločinu ili kriminalnim  djelima –  ne može izreći valjanu kaznu..Ali, HNES je jedini hrvatski pravosudni forum na kojem se indetificiraju neprijtelji hrvatskog društva i države, po ljudskim dokazima i Božjoj pravednosti. Nema istinskog mira bez pravednosti, istine, pravde i solidarnosti. (sv.papa Ivan Pavaol II.)

”Naravno da nisu pronađeni krivci za svastiku na Poljudu kada su je stavili pod njihovo patronstvo. Znamo, tko je tada bio ministar unutarnjih poslova – Ratko Ostojić. No, kad govorimo o svemu tome što se događa i oko napada na hrvatsku reprezentaciju, pitanje je kako će se postaviti izvršna vlast. Problem je u vlasti koja ne reagira, a to traje od 2000. godine kada je počela detuđmanizacija. Nezamislivo je da netko zapali dva policijska auta u Splitu i da za to nitko do danas nije odgovaran. Pa napad na policajca ili vojnika je napad na državu.” rekao je Davor Domazet Lošo

Dočim, istodobno vodstva komunističkih i antihrvatskih partija u RH: IDS, SDSS, HNS,          SDP  traže zakonske kazne za izgovor hrvatsksog pozdrava – Za dom spremni. Vlade u Hrvatskoj izgubile su sposobnost za uočiti domaće i strane neprijatelje države i hrvatskog naroda. Nije ni čudo, jer vlade u RH imaju antihrvatske neprijatelje za koalicijske partnere.

Posebni problem države su neprijateljski mediji u RH

Ako ćemo otvoreno govoriti, onda moramo priznati da su sva glavna i vodeća sredstva za priopćavanje u RH u neprijateljskim rukama, bilo domaćih ili stranih vlasnika. Kolumnista  u  jednom dnevnom listu, čija se ”kanta” smeće prenosi i u drugi dnevnik, piše: ”Valja napokon pogledati istini u oči. To koliko našim ljudima treba dok  nešto          shvate. Zahvaljujući opisanom neurološkom poremećaju do mozga im još nije došlo da     su ustaše izgubile rat i da Jure Francetić i njegovi dečki već dugo vremena ne drže granicu na Drini. (slobodna.& jutarnji.)

Partizanski ”desetar” još nije shvatio da nema Tita ni živog ni mrtvog u Hrvatskoj;           trula trupina je u Beogradu, a njegovi spomenici i naslovi ulica na smetlištu. Hrvatska je u ratu protiv srpskocrnogorskih agresora – četnika, partizana i JNA smrtonosno dotukla          velesrpstvo i jugslavenstvo u Oluji. Velesrbi su potcijenili zakon prirode: Želja za otpor agresoru nalazi se u prirodi čovjeka.(Tacitus)

No, Oluja nije očistila sav ološ iz Hrvatske. Prema popisu u knjzi Vjekoslava Krsnika ima još 100 hrvatskih javnih, tajnih i pritajenih Jugoslavena. Autor pokazuje ”Mentalne komuniste u našem društvu i razotkriva antidržavnu strukturu u koju spadaju titoisti, regionalisti, globalisti, a koje je jednostavno naziva novojugoslavenima.”

Dakle, činjenica je da ta mala skupina od  ”100 novojugoslavena” kontrolira vlast, drže sredstva priopćavanja u svojim rukama, imaju stanovitu domaću i međunarodnu potporu, jer nekima nije u interesu samostalna Država Hrvatska na granici Balkana i Europe. ”Mediji u RH danas vrše mentalni i duhovni terorizam”( Lošo)  Predsjednik Amerike D.J. Trump je također  mediju uvrstio u ”političku stranku”, a neke medije i u teroriste.

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija, koja surađuje sdrugim antihrvatskim partijama,  strankama i društvima kako bi udruženim snagama uništili neovisnu državu hrvatskog naroda, koja je utemeljena na kostima i zalivena krvlju hrvatskih branitelja. Ako neprijatelji nesmetano nastave rušenje države, Hrvatska će imati stravične posljedice. Naime, već se na veliko osjeća nezadovoljstvo naroda, jer Vlada nema viziju za ostvarenje boljitka u budućnosti, zbog toga mnogi mladi idu u pečalbare. Statistike stalno donese broj nezaposlenih, tako su objavili da je 12.000 više nezaposlenih nego prošlog mjeseca, a to se ponavlja iz mjeseca u mjesec.

Dok hrvtska radna snaga ide obrađivati tuđa imanje u svijetu  hrvatska će Slavonija ostati u ledini, jer neće imati tko obrađivati velika polja, koja su nekada mogla žitaricama hraniti pola Europe. I, dok u Kanadi i Americi mladi ljudi idu iz grada na imanja (farm) baviti se gospodarstvom. Profesori sa sveučilišta i inžinjeri iz velikih poduzeća odlaze na selo sa svojim obiteljima i bolje žive nego kada su primali velike plaće u zagađenim gradovima, gdje su bili puno zauzeti s poslovima a malo s obiteljima. Hrvatska je duga i široka za radišnog čovjeka.

(NE)hrvatski midiji na udarnim vijestima i na naslovnicama pokazuju povorke momaka i djevojaka kako čekaju autobuse da ih voze u Njemačku ili Irsku, čak i u Tursku. Isti mediji također uljepšavaju život u tuđini s izjavama onih koji su otišli i kako su se dobro skućili u svijetu. Za hrvatski narod iseljavanje je pogubnije od kuge! Stoga nije čudo što neprijatelje hrvatske države toliko smeta hrvatski pozdrav Za dom spremni, jer su hrvatski branitelju u Domovinskom osloboditeljskom ratu s krunicom i ZDS dokazali       hrvatsku spremnost za obranu Lijepe naše. Ako narod nije spreman braniti svoj dom onda    nema ni smisla da ima domovinu. Drugim riječima, mediji ukazuju kako je ”bolje biti sluga u tuđini nego svoj gospodar u domovini”. Da su tako razmišljali naši pradjedovi, djedovi, očevi i majke, danas bi Hrvatska bila boravište Turaka, Srba, Mađara, Austrijanca, Talijan, čak i Kineza, a    Hrvati bi bili nacionalna manjina. Bogu hvala da nije tako!

Stoga treba uz hrvatske simbole, grb i zastava odlučno biti – Za dom spremni! Pustimo to na stranu što ZDS smeta našim neprijateljima, koji u svakom slovu ”U” vide ustašu. Mogu li Hrvati dopustiti da im domaći i strani neprijatelji određuju kako će se pozdravljati, što kako, i što slavili i gdje se Bogu moliti. Hrvatska domoljubna društvena i elektronska mreža  je izuzetno razvijena, preko koje se mogu dobiti sve bitne informacije iz domovine i svijeta, stoga bi trebalo bojkotirati dnevni tisak i vijesti na TV. Samo tako možemo se održati kao narod i dok Bog bude s nama imat ćemo slobodnu i samostalnu      državu hrvatskog naroda.

Treći neprijatelji države su srpsko-četničko pravoslavlje (svetosavlje) u RH

Pisao sam u nekoliko navrata o velesrpskom canceru u hrvatskom tijelu koji ”duhovno” truje hrvatsko društvo, u vjerskom i nacionalnom životu. I to samo s jednom nakanom: okupacija Hrvtske, odnosno proširenje ”Velike Srbije”, jer po riječima srpskog kaluđera patrijarha Irineja: ”Srbija je gdje žive Srbi”!

Nema države na svijetu koja bi mogla dozvoliti da se jedna takva šovinistička vanjska vjerska sekta učvršćuje u svim krajevima i u svim društvenim, stranačkim, vladinim i nevladinim strukturama, te otvoreno provocira domaće pučanstvo. Hrvatske su vlasti          dopustile, čak i zakonski učvrstile, da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ima privilegij vjerske zajednice. Srpske vlasti i vjerske poglavice su zloupotrebili vjerski privilegij za srbizaciju, jer srpske ”pravoslavne” crkve u Hrvatskoj nisu građene kao bogomolje, nego za rasadnik balkanskog srbočetništva u europskoj Hrvatskoj.

Pravoslavci u hrvatskoj trebaju imati svoje organizirane, svoje vjerske zajednice, ali ne pod pokrovljem srpskog pravoslavlja, nego samo i jedino: Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao što su Katoličke crkve, gdje se  misno slavlje slavi na hrvatskom jeziku, a ne srpskom. Dapače, kad zakonski uklonimo Srpsku ”crkvu” iz Hrvatske, onda ćemo otvoriti bolje mogućnost da sa Srbijom imamo dobre susjedske odnose i gospodarsku suradnju.

Ključno je pitanje za ključne probleme u Hrvatskoj, umjesto moje Zaključne misli,          citirat ću  nekoliko aktualni misli Zlatka Pintera: ”Zašto mi Hrvati nismo u stanju prijeći preko podjela i međusobnih sukoba? Kako to da ne možemo pronaći izlaz iz labirinta prošlosti i presjeći taj gordijski čvor koji nas drži zarobljenicima vlastitih predrasuda i ideoloških prijepora, nego se stalno i uporno vrtimo u začaranom krugu?

Imamo li snage suočiti se s nekim istinama i biti dosljedni u zastupanju i poštivanju          temeljnih činjenica i argumenata, ili ćemo do ”istrebljenja” i ”zadnje kapi krvi” voditi          unaprijed izgubljenu bitku? Pitanja su to koja manje-više opterećuju sve nas.” (hrsvijet.net) Svako odgađanje donosi nove probleme.

         Jedini smo narod na svijetu koji ima svoj Codex moralis Croaticum, to je ogledalo u kojem bi se svi političari osobno trebali pogledati. To je djelo Bogom nadahnuto i dato Hrvatima kao putokaz u njihovu budućnost. I zato ću ga citirati:

         ”Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku, mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnost”.

Srdačan pozdrav čelnicima i članovima HNES okupljenim na ovom Javnom skupu u Zagrebu, od kojih se očekuje govor istine i mudro i odgovorno obavljenje posla.

Želim vam mnogo uspjeha i s hrvatskom odanošću ostajem s vama ZDS,

Rudi Tomić

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Kako se je stvarala urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO (1)

Objavljeno

na

Objavio

(Kako sam već u prošlom opisu najavio nastavak sjećanja dogodovština “Kako se je stvarala Urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO”, što sada činim iako nije kronološki. Kronološki ću nastaviti, jer znam gdje sam stao, ali ovog puta pojavila se iznimka. Neki koji prate ovu rubriku su izrazili zanimanje uloge Kreše Šimovića i aktivnosima Udbe u hrvatskoj političkoj emigraciji. Iznijeti ću u nastavcima opis do kojeg je došao dopisnik Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, koji je izišao u “Hrvatski Tjednik” iz Australije od 31 svibnja 1988., st. 12/13. Pošto su mi neke stvari poznate, jer se je radilo o ubojstivima istaknutih članova organizacije HNO, rado ću iznijeti i moje informacije koje posjedujem glede ovog slučaja. Nastojat ću navesti izvore ovih opisa kako bi se izbijegla sumnja vjerodostojnodst istih i podvlačim da ne ulazim u meritum istitinosti/neistinosti autora ovog opisa iz “Hrvatskog Tjednika”. Mile Boban, Otporaš.)


AKTIVNOST UDBE

DOSJE

ŠIMOVIĆ (I) dio


“Hrvatski Državotvorni Pokret, u sastavu svojeg djelovanja, na raznim frontovima nastoji pratiti neprijateljsku djelatnost, a pogotovu kada se  ta djelatnost primakne organizaciji HDP-a. Tako je u Europi HDP pomogao u otkrivanju Mageševe bande, a sve do ubojstva Palmea, kada se ime Kreše Šimovića pojavilo u svezi s tim, HDP je pokušavao pronaći podatke o njemu. Ima onih koji tvrde da je Šimović likvidirao Križana Brkića i Olofa Palmea, a i onih koji tvrde da je potpuno nevin. Ovaj nalaz će možda razpčarati i jedne i druge, ali ovo je najbolje do čega je HDP bio u stanju doći.”


KREŠIMIR (Stjepan) ŠIMOVIĆ – S obzirom na publicitet i misterioznost ovog Hercegovca želio bih vas upoznati novijim saznanjima. Kao što vidiš u prilogu ovog dopisa je šest listova na kojima su fotokopije 24 najvažnije stranice Šimovićevog jugo-pasoša. Moram naglasiti da je putnica originalna (nema tragova krivotvorenja ni preinake), ali fotografija (nečitljiva riječ, mo. Otporaš.) odudara od njegovog sadašnjeg izgleda. Mala je mogućnost tolike fizičke promjene u 12 godina ali pošto ipak postoji neka sličnost, lako bi to mogao biti njegov brat, tj. bratova fotografija. To nije rijetka pojava, a u Jugi je lako podvaljiva, da se iz pitaj Boga kojeg razloga na putnicu stavi druga slika kako bi je “taj” mogao koristiti. Posebno su po tome poznate hercegovačke općine i njihova korumpirana administracija, a Ljubuški je najpoznatiji po suradnji tj. sposobnom pokrivanju raznih švercera i partije. obično su to “komšije” i rođaci, posrijedi je naravno zarada.

Osobni podatci u putnici odgovaraju stvarnim “generalijama” KŠ. završio je SUP, zantasku školu u Ljubuškom, mehaničar. tri brata (?) i dvije sestre, od kojih je jedna završila biotehnologiju na zagrebačkom sveučilištu. jedan od braće je u državnoj službu?

kako se iz putnice vidi 1976. godine putovao je preko Austrije u Zapadnu Njemačku (24. kolovoza). zatim 28. veljače 1977. u Austriju (nema evidencije dalj…). U ožujku 1978. opet putuje u Zapadnu Njemačku (ulaz 2.3.78. u Salzburgu). Iste godine, 14 lipnja iz Zagreba leti (očigledno) u USA, jer 7. srpnja 1978. godine dobiva privremenu dozvolu boravka od američkih valasti. Tu se je oženio Hrvaticom (Ivka Matijašević) isključivo radi sređivanja boravka. (Upravo sam sada, dok ovo prepisujem, danas 31 listopada 2917. godine nazvao prijatelja Davora Bilavera koji je tada, te godine živio u Los Angelesu ili okolici, da li je poznavao ov gospođu Ivku Matijašević. Čim sam spomenuo njezino ime, prije nego sam ga i upitao za razlog zašto ga zovem, rekao je: da poznavao sam ja nju i ona je bila udata za udbaša Krešu Šimovića. Upitao sam ga da li mogu njegovo ime spomenuti, rekao je SVAKAKO, jer ja želim da se istina čuje i da se zna šta se je sve protiv nas Otporaša radilo. Mo. Otporaš.)Radio je kao električar i sl., družio se sa Slobodanom Radić i bio blizak nekim Hrvatima, članovima lokalnog ogranka HN Vijeća. nekoliko puta je odlazio u las vegas, kockati. Ubrzo je napustio surugu i pojavio se u okolici San Francisca. Bio je na nekoliko hrvatskih zabava i piknika. stanovao je u gradiću Burlingame (južno od San Francisca, mo.)  s mladom Amerikankom koju je obećao oženiti. Iznenada je nestao i opet se pojavio u Los Angelesu. To je bilo vrijeme velikih nesuglasica pojedinih članova HN Vijeća s dijelom lokalnog članstva Otpora. Tu se je priklonio onima iz HNV-a – iako nezainteresiran za politiku. jednom je došao u izravni sukob s Rankom Primorcem, pri čemu je zaprijetio samokresom.

Nedugo iz toga nudi se Hrvatu Franku Striškoviću da će on za “dobre novce” srediti Otporaše. Tražio je za prvi ruku pet tisuća dolara. Bio je nametljiv i svim silama nastojao sklopiti “posao”. Strišković prijavio lokalnoj policiji koja je u suradnji sa Sheriff Departmentom aranžirala sastanak koji su neprofesionalno snimali. (Na sudu “hrvatskoj desetorki” u Njujorku od 16 veljače do 14 svibnja 1982. godine saznalo se da je Detektiv LAPD – što je Los Angeles Police Department – hrvatskog podrijetla Zvonko Pavelić bio s tom tajnom policijom kao tumač, pošto je Zvonko savršeno govorio oba jezika. Frank Strišković je bio zaštićeni s imunitetom državni svjedok i pred sudom je sve priznao. Imunitet ga spasio svih daljnjih problema. Mo. Otporaš.) Još je prekršen zakon u nekim pojedinostima, jer je Strišković zaista donio pet tisuća dolara i prigušivač. Zato je ta sekvencija na njujorškom suđenju ostala nejasna, jer Strišković kao svjedok nije htio govoriti protiv sebe. (Branio ga državni imunitet a zaštićivao ga javni tužitelj Stuart Baskin. mo. Optopraš.)

U među vremenu, još u vrijeme Šimovićeve “poslovne ponude” navodno je predlagao da on likvidira “glavnog” u Otporu, Milu Bobana. To je saznala Marica Lević, (za podsjetiti je da su Marica Lević, Frank Strišković i još neki vodili hrvatski radio sat za Los Angeles i okolicu. Prijateljski i poslovno bili su bliski i ne bih se začudio niti iznenadio da je Frank Strišković tu tajnu za ubojstvo Mile Bobana povjerio Marici Lević. Marica Lević je istu večer nazvala Milu Bobana, mislim da je to bilo između Božića i Nove godine1978. Rekla mu je također da je obavijestila FBI i da će oni njega ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Još će o ovome biti govora. Mo. Otporaš.) i prijavila fereralnom redarstvu, otprilike riječima da se politički ne slaže s Bobanom ali ne želi da ga netko ubije. frderalni agent R. (Robert, Bob, mo.) Gereth je o tome obavijestio Milu Bobana (što je mogao biti i taktički potez), a nakon toga je Boban javno objavio kako ga “agent UDB-e Krešimir Šimović” namjerava ubiti. Tada se počeo stvarati imidž o K.Š. kao “udbinom profesionalcu”.

Šimovićevo kretanje pratilo je federalno redarstvo i nisu uočili ništa da je sklon kriminalu i da se bavi raznim sitnim prljavim poslovima. Svršetkom 1978. iznenada je nestao. (Ali prije nego je nestao sumnja se na Krešu Šimovića da je on “svojima” u Mostar napisao pismo kojeg je pronašao Detektiv Kriminalne Policije Zvonko Pavelić. Za bolje razumijevanje ovog slučaja, prepisivam to pismo ovdje, koje je potpisao neki Petar. Detektiv Zvonko Pavelić je na poziv obrane optuženih Hrvata na njujorškom suđenju pozvan za svjedoka, ali državni i javni odvjetnik Stuart Baskin se tome uporno suprostavio a sudkinja Constance Motley podržala javnog tužitelja, tako da Detektiv Zvonko Pavelić nije mogao svjedočiti niti na engleski prevedeno pismo kojeg je ovaj Petar pisao “svojima” u Mostar sudu dostaviti. Iz ovoga se iz visoka može primjetiti tko je koga štitio i zaštićivao. Mo. Otporaš.) Pošto je u to vrijeme ustrijeljen Križan Brkić, dobar dio Hrvata prihvatio je uvjerenje da je to učinio KŠ. Međutim, materijalni dokazi svjedoče suprotno.

Zdravo Prijatelji                Los Angeles  26. 9. 1978.

“DASE JAVIM DRAGI MOJ PRIJATELJU SA NEKOLIKO RIJEČI DA SAM DOBRO KAO ŠTO I VAMA ŽELIM SVE NAJBOLJE.

MISLIO SAM SE PRIJE JAVITI, ALI ZNAŠ KAKO JE. MALO JE NEZGODNO TO ZNAŠ I SAM ZBOG ČEGA. MOGU TI REĆI

DA SAM SE POČEO UKLAPATI U OVU SREDINU. MISLIM DA ZNAŠ KAKVA JE ONA. UPOZNAO SAM DOSTA LJUDI I 

SNJIMA SAM DOBAR, JER MORAM SVE DA NEĆU. KUPUJEM NOVINE I PRATIM ŠTO SE ZBIVA I TAKO. IMA DOSTA 

NOVOSTI KOJE NE MOGU JOŠ DA PIŠEM, PA ĆU DRUGI PUT. DOSTA SAM ČUO OD POVJERENI LJUDI ŠTO IMA I

ŠTO SE RADI I ŠTO SE SPREMA ALI NE UBRZO. PA ŠTO BUDE JAĆU JAVITI NA VRIME. PRIJATELJU PO SCOV PRILICI 

NEGDJE OKO 3 HILJADE JE SPREMNO DA POĐU KUĆI, MISLIM DA ME RAZUMIJEŠ (KADA?)

JA SAM BIO SA JEDNIM OD NJIH, ALI NASTOJIM DA SE PRIBLIŽIM GLAVNINI. JA MISLIM DA ĆU USPIJETI. ČIM

DOĐEM JAĆU TI MOJ PRIJATELJU JAVITI.

PRIJATELJU RADIĆ I NJEGOV ROĐAK OBEĆAVAJU DOSTA TOGA. NEBI PISAO SAD O TOME (ŠTO MAŽDA I ZNATE TKO I ŠTA)

JA ĆU VAM POMOĆI ŠTO MOGU JER VIDIM DA MOGU SAMO AKO MOGNEM OSTATI OVDJE, JER ŽENA NEŠTO SUMNJA I

KAŽE DA ME MORE POTRATI KUĆI KAD ONA ZAŽELI. KAŽEM AKO OSTANEM JA VAM ŽELIM PUNO POMOĆI MA ŠTO 

GOD BILO SAMNOM JER OSJEĆAM DA MORAM DA MORAM I HOĆU. PUNO POZDRAVA SVIMA VAŠ PRIJATELJ

PETAR.”

Već 19 siječnja KŠ prelazi jugo-austrijssku granicu. U travnju iste 1979. godine posjećuje Dansku, dakle već je tada tada mogao biti u Hmaburgu. U 1980. godini jednom je evidentirano prešao jugo-austrijsku granicu dne 1. srpnja 1980. godine, a na istom graničnom prijelazu Šentilj/Speilfild (blizu Graza) prijelazi i 30. svibnja 1981. godine. Još u siječnju (15.) 1981. u Hamburgu dobiva privremenu dozvolu boravka na tri mjeseca, zatim na devet mjeseci, pa na dvije godine, da bi 17. travnja 1984. dobio Unbefristet Aufenthaltserlaubnis – stalna dozvola boravka. Sve to u Hamburgu, gdje je bio vlasnik jednog restoranta.

Godine 1982. zrakoplovom dolazi u Ljubljanu 3. siječnja. iste godine od 29 studenog do 6 prosinca boravi u Španjolskoj. U 1983. godini nema evidencije o putovanjima ali se vidi da je na jugocarini 14. rujna 83. deklarirao dva teniska reketa. (Svi jugo-građani na stalnom radu u inozemstvu imaju pravo jednom godišnje unijeti bez carinjenja robe u vrijednosti – tada 5.000 din.)

Zatim, 7. ožujka 1987. iz Hamburga leti u Tunis (?) gdje boravi do 21. ožujka 1984. U kolovozu iste godine opet prelazi jugo-austrijsku granicu, a u srpnju iste godine je na carini deklarirao videorekorder “Olimpus” (22. srpnja). Dne 8. lipnja 1985. ponovno putuje u Španjolsku, a drugi srpnja ulazi u Francusku. 8. rujna 1985. prelazi jugo-austrijsku granicu na prijelazu Ljubelj. I taj pečat (Ljubelj 8.9.85.) najnovijeg je datuma u toj putnici, izdatoj od SUP-a Ljubuški dne 23. kolovoza 1976. Putnica je produžena na SUP-u Ljubuški 1. lipnja 1978. – znači pred putovanje u USA – ali je zanimljivo da je pri izdavanju 1976. naplaćena “taksa” 200 dinara, a dvije godine kasnije 100 dinara, što je nelogično s obzirom na inflaciju i sl.

Ista je putnica produžena od Yu konzulata u Hamburgu 10. listopada 1980. na pet godina )što je u redu, jer je 1979. Jugoslavija prihvatila međunarodnu obvezu o minimumu 5 god.) Postoji također zakon da mlada osoba ne može koristiti istu putnicu duže od 10 godina, pa se izdaje nova a stara se poništi i vrati posjedniku. Ali, Krešimirova stara putnica nije poništena. A “taksa” naplaćena u “biljezima” na konzulatru u Hamburgu (152 dinara) je apsurdna.

U drugoj polovici 1986. KŠ se je pojavio u gradiću Santa Cruz na obali Tihog Oceana, 130 km. južno od San Francisca. Kretao se uglavnom u društvu lokalnih građana, i zaista povremeno radio kao profesionalni trener tenisa. nije imao stalnu adresu i uglavnom je živio u stanovima svojih prijateljica, sve dok nije sreo Ljubomira Žaju (rođen u Trogiru 1959,-?) i jedno vrijeme stanovao zajedno s njim. Taj Ljubo Žaja je čisto amaterski izvještavao jugo-konzulat u San Franciscu o kretanju KŠ. Lj. Žaja je u ljeto 1984. upoznao Amerikanku Hrvaticu (iz Californije) i ona ga je dobavila u USA. Ubrzo nakon stjecanja američkih boravišnih papira Lj. Ž. je pokrenuo rastavu s tom djevojkmom. Prije dolaska u USA Lj. Ž. nije radio u građevinarstvu kao dizaličar        i nekoliko godina boravio u istočno-europskim državama. Pri dolasku u USA posjedovao je 15.000 dolara u gotovini. Ovdje je nastavio raditi u građevinarstvu.

Pošto KŠ nije imao vozačku dozvolu (Californije) LJ. Ž je bio u neku ruku njegov osobni vozač. Uglavnom su bili uvijek zajedno. Glavni izvor prihoda Krešimiru Šimoviću je bilo prodavanje narkotika (droga), konkretno kokaina i heroina. Uglavnom u američkim krugovima, ali ponekad i među mladima hrvatskog podrijetla. U jesen 1986. uhićen je od lokalnog redarstva, prilikom premetačine stana u kojem je živio i automobila koji nije bio njegov ali ga je KŠ koristio, pronažena je mala količina droge ( što se po US zakonu podrazumijeva da je količina za “osobnu uporabu”.), pa je KŠ nakon pritvora pušten uz adekvatnu novčanu kaznu. Iz pritvora je KŠ “izvadila” mlada američka građanka crne rase, vrlo atraktivna i povezana s gradskim redarstvom (Sana Cruz) a po zanimanju samostalni odvjetnik (lawjer). Ta je djevojka Šimovićeva vrlo bliska prijateljica (koju je trenirao tenis i njezinu društvu prodavao drogu). Istu djevojku KŠ je oženio početkom 1987. Prije toga je od Općinskog suda Ljubuški dobio sudsko rješenje kojim se raskida brak KŠ i Ivke Matijašević kao nevaljalo sklopljen. I u ovom slučaju se radilo o fiktivnom braku, sa svrhom pribavljanja “američkih papira”. Ova crna Amerikanka je poznata kao zastupnica prekršitelja US zakona u svezi narkotika, tj. prodaje droga. Udala se za Šimovića jer je bio atraktivan teniski trener sposoban nabaviti kokain iz posve drugih izvora nego je to uobičajno. zapravo KŠ je nabavljao drogu preko “jugo-mafije” (Turska, Mexico, USA) i tu su upleteni Srbi, Turci, Albanci i nešto Hrvata i Čeha.

KŠ se je prvi put javno pojavio među Hrvatima (zajedno sa svojim vozačem Lj. Žaja), na koncertu pjevača Olivera dragojević u veljači 1987. Odjeve u elegantno bijelo odijelo, KŠ se ni po čemu nije istica, tako da je ostao nezamjećen. Samo četvorica Hrvata su znali za KŠ-ovu nazočnost na ovom terenu (osim mlađarije koja je KŠ prihvatila kao svog drugog Hrvata). Dvojica njih (NM i VS), kada su upozoreni da je KŠ ponovo u SF Bay Area-i (a to je bilo mjesec dana prije koncerta Olivera D.) reagirali su prestračeno vjerujući da je KŠ “opet došao nekoga ubiti”.. Ni federalnom redarstvu nije bila poznata Šimovićeva nazočnost na ovom području.

Početkom lipnja 1987. godine održan je koncert pjevača Vice Vukova u okolici San Jose-a, organiziran od lokalnog odsjeka Hrvatske Bratske Zajednice. Na tom su koncertu pribivali brojni Hrvati različitih političkih uvjerenja. KŠ je bio u društvu svog vozača Ljube Žaje, te nekolicine lokalne mlađarije (Željko Tukić, Toni Jakovljević, Mara Miler, Tihomir Orašković, Rachard Kolomejac, Dinko Murgaš, Toni Talajić, Jozo Pranić i drugi – uglavnom Hrvati podrijtlom iz Hercegovine).

KŠ se je ponašao ležerno i slobodno, predstavljajući se novim poznanicima kao “Krešo Šimović iz Ljubuškog”. Time je privukao pozornost broja Hrvata koji su bili upoznati s “legendom” oko imena KŠ. Neki su pojedinci odma dogovorili plan da se KŠ nakon koncerta pristojno izvede na stranu i “malo oštrije” ispita i njegovoj prošlosti. Međutim, kako to obično među Hrvatima biva, za tu nakanu da se KŠ “izvede na stranu”, čuli su i neke koji nisu trebali, pa su za vrijeme pauze koncerta s tele-objektiv fotoaparatima slikali KŠ, i to s pristojne udaljenosti. Međutim, KŠ je ipak uočio da je u središtu pozornosti, pa je svog vozača Ljubu Žaju uputio gospodinu Srećku Čulini (koji se KŠ usudio najbliže prići i više puta ga slikao s udaljenosti svega 5 -6 metara) s molbom da mu pošalje fotografije kad budu gotove. Ubrzo nakon toga, a pred završetak koncerta, KŠ i njegov vozač su nestali. Nakon toga se KŠ više nije pojavljivao među Hrvatima. Ali je spomenuti “incident” na koncertu VV (Vice Vukova, mo.) privukao pozornost federalnog redarstva. Brzo su ga “locirali” i pratili njegovo kretanje, kao i kretanje Ljube Žaje – kojeg su najvjerojatnije pridobili za suradnju.

Negdje krajem ljeta 1987. KŠ je uhićen sa većom količinom kokaina. nisu mi poznate okolnosti suđenja, ali je osuđen relativno blago, mislim na dvije godine zatvora. Tvrdio je da je “kronični narkoman” i da se želi liječiti (što sud prihvaća kao olakšavajuću okolnost). Njegova supruga (odvjetnik) je uspjela isposlovati da se KŠ odobri da iz zatvora može ići na posao – bio je fiktivno zaposlen kao dekorator u prodavaonici pokućstva. Mislim da je plaćene i kaucija od strane poslodavca i supruge. Tako je KŠ zapravo samo morao prespavati u zatvoru. kada su u studenom 1987. dvojica švedskih kriminalističkih inspektora “obilazili” hrvatske kolonije, tobože radi ispitivanja navodnog sudioništva Mire Barešića u atentatu na O. Palmea (našto im je naknadno postavljeno pitanje, zašto su M. Barešić deportirali u Paragvaj, ako sumnjaju da je u atentat bio “umješan”), navodno su se, “kao usput” Šveđani jako interesirali za K. Šimovića. Odmah nakon, toga je Šimoviću ukinut izlaz iz zatvora i stavljen je pod najviši sigurnosni stupanj.

Negdje oko Božića KŠ je posjetila majka i sestra iz Hrvatske i tom prilikom bio je strogo čuvan i nije mu dopušten izlaz “za posjetu”, nego je sa svojima moga razgovarati samo u zatvoru. navodno je majka u razgovorima inzistirala da se KŠ odmah po isteku kazne vrati u Hrvatsku, što može, ali i ne mora imati dublji smisao.

Intezivnija istraga je ustanovila da je Kš kriminalac međunarodnog kalibra, da je tijekom boravka u Europi bio duboko upleten u mrežu “jugo-mafije”, da je bio u bliskim odnosima sa jugo-konzulatom u Hamburgu i Službom državne bezbjednosti u Ljubuškom odnosno Mostaru, te da posjeduje još dvije putnice (koje navodno nisu pronađene?).

U svezi događaja u Los Angelesu 1978-1979., priznao je da je pokušao od Striškovića iznuditi “nekoliko tisuća dolara” jer mu je trebalo za putovanje u Europu. u svezi toga je prošao i na poligraf-testu.

Izgleda da je “slučaj Palme” upleten koincidencijom, jer je imao crveni Porshe hamburške registracije, isto kao i Ante Brčić, teniski trener iz Splita, s boravkom u Zapadnoj Njemačkoj. A: Brčić je zajedno s poznatim kriminalcem Jovanom Mijuškovićem uhićen na graničnom prijelazu u Danskoj neposredno nakon atentata na Palmea. nakon toga je A. Brčić bio u Californiji (San Jose i okolaica) u posjeti prijatelju Slaviši Žungulu. Tu su odsjeli kod Milana Mandarić, negdašnjeg vlasnika lokalnog profesionalnog kluba u kojem je igrao Žungul, a sad igra Mihail keri (iz Crvene zvezde). (Mislim da se je taj “likalni klub” zvao Earthquake. tj. Potres.Treba provjeriti. Mo. Otporaš.) A. Brčić je u USA donio veću količinu skupocijenih krznenih i kožnih kaputa (pokradenih u Z. Njemačkoj), koje je ovdje prodavao ili razmjenio za drogu. Iz USA je odnio velkiu svotu gotovine, što je bio novac s. Žungula i još nekih jugo-američkih biznismena, koji izbjegavaju plaćanje poreza prebacivanjem novca na švicarske banke. A.B. sada živi u Splitu. On i Žungul su vlasnici jahte o kojoj je bilo riječi pri uhićenju u danskoj. Dakle, istraga nije mogla pronaći ništa konkretno o K. Šimoviću, odnosno nmjegovoj umješanosti u bilo koje ubojstvo. međutim, međunarodna istražna ekipa (koju predvodi jedan službenik u Londonu) još uvijek radi na “slučaju Palme”, i još nisu isključili mogućnosti da su spomenuta “trojica Jugoslavena” na neki način sudjelovali u pripremi atentata ili “pokrivanju” atentatora. Osobno mislim da je sve to “švedski posao”, da je po srijedi bio veliki novac i da pravi inicijatori neće biti nikada otkriveni.

dakle, KŠ je drak i sposoban, nije izobražen ali je vrlo inteligentan, za politiku je posve nezainteresiran, slabost su mu žene, kocka i droga. jančešće odgovara sa “ne znam”, “nije mi poznato” ili “za te nisam nikad čuo”. Na primjer, tvrdi da za ime Miro barešić nije nikada čuo.

Jedna korekcija: Brkić je ubije 22 studenoga 1978. Šimović je pred Novu godinu 1979. ponudio Striškoviću da će za “dobar novac” ubiti Milu Bobana. Marica Lević je 30 ili 31 prosinca o tome obavijestila R. Geretha, a ovaj je 1. ili 2. siječnja 1979. posjetio M. Bobana i s time ga upoznao. (I ja, Mile Boban, sada, 31 listopada 2017. godine, poslije skoro punih 39 godina donosim ovdje jednu korekciju, jer sam ja bio taj koga je Marica Lević nazvala jednu večer oko pola noću. To je bilo između Božića i Nove godine 1978. Ne sjećam se više točno koji dan i datum je to bio. Bio sam sam. Spavao sam. Supruga Annie sa šestero djece je otišla sprovesti Božić i Novu godine kod svojih roditelja u Pariz. Oko pola noći telefon zvoni. Digoh slušalicu i čijem ženski glas. Predstavila se. Poznavali smo se. Rekla mi je da su dvojica Hrvata došli u San Francisko da mene ubiju. To su Krešo Šimović i Slobodan Radić. Da je nazvala FBI. Da će oni mene ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Robert, Bob, Gereth agent FBI-a me je nazvao i rekao da ne izlazim iz kuće i da bi najbolje bilo da zovnem dobra prijatelja koji će preko noći biti s menom, a da će oni, tj. agenti FBI pratiti. Iako je bilo prošlo sat/dva poslije pola noći, nazvao sam prijatelja Ivana Nikolića da hitno i bez kolijevanja dođe kod mene i ako hoće neka sa sobom povede svoju suprugu. Nije dugo potrajal pojavio se je Ivan Nikolić i supruga mu. Mile Boban, Otporaš.) Namješteni razgovor o “poslu” između F. Striškovića, KŠ i Slobodana Radića odigrao se je 10 siječnja, a već 19 siječnja KŠ je bio u jugoslaviji.

Kraj izvještaja dopisnika HDP iz “Hrvatskog Tjednika” od 31 svibnja 1988.

Nastavlja se.

M.B./Otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari